REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj 31 P-6752/19-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu Petru Zaradiću, u parničnom predmetu tužiteljice A. B.-P. iz J., OIB:…, zastupane po J. Č., odvjetniku u Z. protiv tuženika P. banka Z. d.d., Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku H. Lj., odvjetniku u Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne, usmene i javne rasprave, održane i zaključene 29. travnja 2022. u nazočnosti punomoćnika tužiteljice J. Č., odvjetnika i zamjenice punomoćnika tuženika L. N., odvjetničke vježbenice, temeljem čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 04/08, 84/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19; dalje u tekstu: ZPP), 02. lipnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetni dijelovi odredbe toč. 1. Ugovora o kreditu broj: … koji su dana 02. siječnja 2007. godine u Z. sklopili tužiteljica A. B.- P., J., OIB: … i tuženik P. BANKA Z. d.d., Z., OIB:…, a koji je solemniziran kod javnog bilježnika M. D. iz V., pod poslovnim brojem: OU-03/07-1 dana 02. siječnja 2007. godine, u kojem je obveza iskazana u valuti švicarski franaka, a glasi: „Banka se obvezuje Korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 37.000,00 CHF (slovima: tridesetisedamtisuća CHF), prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita.“

II. Utvrđuje se da su ništetni dijelovi odredbe toč. 7.2. Ugovora o kreditu broj: … koji su dana 02. siječnja 2007. godine u Z. sklopili tužiteljica A. B.- P., J., OIB: …i tuženik P. BANKA Z. d.d., Z., OIB:…, a koji je solemniziran kod javnog bilježnika M. D. iz V., pod poslovnim brojem: OU-03/07-1 dana 02. siječnja 2007. godine, u kojem je obveza iskazana u valuti švicarski franaka, a glasi: „Kredit u iznosu od 37.000,00 CHF (slovima: tridesetisedamtisuća CHF) I kamata iz točke 4. ovog Ugovora otplaćuje se u 240 (slovima: dvjestočetrdeset) jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne iste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora.“

III. Utvrđuje se da su ništetni dijelovi odredbe toč. 4.1. Ugovora o kreditu broj: … koji su dana 02. siječnja 2007. godine u Zagrebu sklopili tužiteljica A. B.- P., J., OIB: …i tuženik P. BANKA

Z. d.d., Z., OIB: …, a koji je solemniziran kod javnog bilježnika M. D. iz V., pod poslovnim brojem: OU-03/07-1 dana 02. siječnja 2007. godine, koja glasi: „Na kredit u otplati Korisnik kredita

obvezuje se platiti Banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana“

IV. Nalaže se tuženiku P. BANKA Z. d.d., Z., OIB: … da tužiteljici A. B.-P., J., OIB: …isplati, s osnove preplaćene razlike kamata, ukupni iznos od 10.873,14 kn, zajedno sa zateznim kamatama, po stopi od 14% godišnje tekućim od dana 01. siječnja2008. godine pa do dana 30. lipnja 2011. godine, 12% godišnje tekućim od dana 01. srpnja 2011. godine pa do dana 31. srpnja 2015. godine, a od dana 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koje teku od dana dospijeća pojedinog novčanog iznosa pa do isplate, i to na iznos od:

- 353,17 kn tekućim od dana 01. siječnja 2008. godine,

- 1.766,77 kn tekućim od dana 01. siječnja 2009.

godine, - 1.975,97 kn tekućim od dana 01. siječnja

2010. godine, - 2.105,03 kn tekućim od dana 01.

siječnja 2011. godine, - 1.712,41 kn tekućim od dana

01. siječnja 2012. godine, - 1.488,17 kn tekućim od

dana 01. siječnja 2013. godine,

- 1.471,62 kn tekućim od dana 01. siječnja 2014. godine, sve u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku P. BANKA Z. d.d., Z., OIB: … da tužiteljici A. B.-P., J., OIB: …isplati, s osnove preplaćene razlike tečaja, ukupni iznos od 37.939,30 kn, zajedno sa zateznim kamatama, po stopi od 14% godišnje tekućim od dana 01. siječnja 2008. godine pa do dana 30. lipnja 2011. godine, 12% godišnje tekućim od dana 01. srpnja 2011. godine pa do dana 31. srpnja 2015. godine, a od dana 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koje teku od dana dospijeća pojedinog novčanog iznosa pa do isplate, i to na iznos od:

- 17,57 kn tekućim od dana 01. siječnja 2008. godine,

- 307,45 kn tekućim od dana 01. siječnja 2009.

godine, - 847,31 kn tekućim od dana 01. siječnja

2010. godine,

- 1.785,83 kn tekućim od dana 01. siječnja 2011.

godine, - 4.066,66 kn tekućim od dana 01. siječnja

2012. godine, - 4.611,65 kn tekućim od dana 01.

siječnja 2013. godine, - 4.419,84 kn tekućim od dana

01. siječnja 2014. godine, - 4.620,95 kn tekućim od

dana 01. siječnja 2015. godine, - 4.879,92 kn tekućim

od dana 01. siječnja 2016. godine, - 6.217,74 kn

tekućim od dana 01. siječnja 2017. godine,

- 6.164,38 kn tekućim od dana 01. siječnja 2018. godine, sve u roku od 15 dana.

VI. Nalaže se tuženiku P. BANKA Z. d.d., Z . , OIB: … . da tužiteljici A. B.-P., J., OIB:… nadoknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu 10.844,50 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućim od 2. lipnja 2022. pa do isplate, u roku od 15 dana.

VII. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška postupka.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 11.06.2019. ovom sudu podnijela tužbu u kojoj ističe da je kao korisnica kredita, 02.01.2007. s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj … kojim joj je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit s valutnom klauzulom CHF u iznosu od 37.000,00 CHF. Tužiteljica smatra da su predmetnim ugovorom povrijeđena njezina prava kao potrošača jer je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica-švicarski franak i promjenjivu kamatnu stopu. Ukazuje i traži utvrđenje ništetnim odredaba čl. 1., čl. 7.2. i čl. 4. Ugovora te isplatu 39.600,00 kn i 19.800,00 kn sa zateznim kamatama.

2. Tuženik je podnio odgovor na tužbu u kojem je osporio tužbu i tužbeni zahtjev. Ističe da se tužiteljica neosnovano poziva na presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-249/14. Osporava ništetnost valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, navodi da je legitimno pravo da je ugovorima o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa, da je tužitelj na to izričito pristao, da nije odredba sama po sebi ništetna, da su oscilacije izvan nadzora tuženika te ističe prigovor zastare.

3. Podneskom od 26.02.2021. tužiteljica je specificirala tužbeni zahtjev na način da traži utvrđenje ništetnim navedenih odredaba ugovora i potražuje isplatu iznosa od 37.939,30 kn (na ime preplaćene valutne klauzule) i 10.873,14 kn (na ime preplaćenosti zbog promjenjive kamatne stope) sve sa zateznom kamatom na svaki pojedini iznos od dospijeća do isplate. Navedenim podneskom tužiteljica je smanjila tužbeni zahtjev (djelomično povukla tužbu), a čemu se tuženik nije protivio (čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP).

4. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu od 2. siječnja 2007., plan otplate, knjigovodstvenu karticu, pregled uplata po kreditu, opće uvjete poslovanja tuženika s građanima, provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Z. R. Tuženik se na nalaz i mišljenje vještaka očitovao da je isti sastavljen temeljem dostupnih podataka, ali da je baziran na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovoren fiksni tečaj, a što nije bila volja stranaka. Dodatno je naveo da je isti nalaz vještaka promašen i nepotreban u smislu činjenične tvrdnje tuženika pa da nije primjenjiv u ovoj pravnoj stvari. Odnosno, tuženik nije osporio matematički izračun vještaka, već se njegov podnesak kojim se očitovao na nalaz i mišljenje vještaka odnosi isključivo na pravno shvaćanje ovoga predmeta spora.

4.1. Na ročištu 29. travnja 2022. stranke su suglasno navele da su svi dokazi provedeni i predložili su donošenje odluke temeljem stanja spisa.

5. Temeljem provedenog postupka, cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, sukladno članku 8. ZPP-a tužbeni zahtjev utvrđen je osnovanim.

6. Nije sporno u ovom postupku da je tužiteljica sa tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj…. Među strankama nije sporan iznos glavnice kredita kao niti način vraćanja kredita.

7. Sporna je valjanost Ugovora o kreditu u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, te prigovor zastare.

8. Izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je između ostalih, i ovdje tuženik u razdoblju od 01.04.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/03) u razdoblju od 01.04.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008.godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82., 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.;"

9. Valja reći da u smislu odredbe čl. 118. ZZP/14 – koji je bio na snazi u vrijeme kad je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna – odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

10. Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

11. Također je i odredbom članka 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

12. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

13. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kad obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

14. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, te ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama članka 138.a ZZP/07, članka 118. ZZP/14 i članka 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

15. Ovdje valja napomenuti kako sud nalazi da su i tužitelj, kao i drugi potrošači, u ovom i drugim istovrsnim ugovorima o kreditu razumjeli opći rizik i značaj promjene tečaja uslijed primjene valutne klauzule, a kako formalno stoji na papiru u svakom takvom ugovoru. Ono što tužitelj nije razumio, a što skriva pozadina takve odredbe jest specijalan (a ne opći) rizik porasta vrijednosti švicarskog franka, kao valute koja se koristi u valutnoj klauzuli. To je ono što tuženik tužitelju prilikom sklapanja ugovora nije objasnio niti ga je upozorio na takav rizik, a s druge strane je kao stručna financijska institucija raspolagao informacijama koje su mogle utjecati na odluku tužitelja da ne odabere kredit s valutnom klauzulom u CHF ili da odustane od takvog prethodnog odabira. Umjesto toga tuženik je nudio sklapanje ugovora s takvom valutnom klauzulom u CHF na jednak način kao i u drugim valutama bez ikakve ograde, dok je u slučajevima klijenata s manjom kreditnom sposobnošću isto nudio i kao jedinu opciju, iz čega je nadalje vidljivo da je tuženik bio svjestan da on osobno kod takve valutne klauzule ima puno manji rizik, dok s druge strane potrošač ima mnogo veći te su upravo zbog toga su i bespredmetni navodi tuženika da zbog same činjenice da se radi o dvostranoj klauzuli predmetna odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strane. Sve navedeno što stoji u pozadini ugovaranja takve valutne klauzule čini spornu odredbu nerazumljivom, nejasnom i nepoštenom, a koju pozadinu tuženik niti u jednom ugovoru na pismeno, a dakako niti u jednom slučaju niti usmeno, nije iznio potrošačima, pa tako niti tužitelju. Stoga je jasno da na navedeno nikako ne utječe puka formalnost da je svaki prosječan potrošač inače svjestan što znači valutna klauzula te da isto nije novina u hrvatskom pravnom i gospodarskom sustavu. Pa tužitelj je prilikom ugovaranja, obzirom niti ne tvrdi da on općenito ne zna što je valutna klauzula, bio svjestan i očekivao da se njegova obveza uslijed promjene tečaja može mijenjati na više ili na niže u nekim razumnim dotadašnjim okvirima, ali nikako nije bio/mogao biti svjestan da se njegova obveza zbog promjene tečaja CHF može tako drastično promijeniti (povećati) zbog specifičnog rizika CHF, a o kojem je morao biti informiran od strane tuženika. Navedeno je jedina poanta utvrđenja nerazumljivosti, nejasnoće i nepoštenosti, a posljedično i ništetnosti od strane sudova u kolektivnom sporu, a tuženik pokušava banalizirati i relativizirati navedeno pozivajući se na općenita shvaćanja o institutu valutne klauzule. Isto tako, u odnosu na pojedinačno pregovaranje i nepoštenost ugovorne odredbe, za navedeno je potpuno nebitna činjenica da li je tuženik tužitelju prije sklapanja ugovora o kreditu nudio kredit u valutnoj klauzuli vezanoj uz neku drugu valutu i da li se tužitelj raspitivao o navedenom u istoj ili drugoj banci, već je bitno jedno to da tuženik, nakon što je tužitelj izabrao i pristao na kredit uz valutnu klauzulu u CHF, prije samog ugovaranja nije istome objasnio i približio sve posljedice i rizike koji su vezani baš uz navedenu valutu. Stoga je relevantno razdoblje za ocjenu nepoštenosti ugovornih odredbi trenutak od podnošenja zahtjeva za davanje kredita s valutnom klauzulom u CHF do trenutka potpisivanja ugovora i ništa prije ili poslije toga. Netočna je tvrdnja tuženika da je tužitelja upoznao s postojanjem specifičnog rizika rasta tečaja CHF, a koju dužnost su sudovi u kolektivnom sporu izričito apostrofirali. Naime nije sporno da su svi potrošači, pa tako i tužitelj u konkretnom slučaju, kao prosječna osoba, bili svjesni značenja općeg valutnog rizika (mogućnost promjene novčane obveze u domaćoj valuti zbog rasta tečaja), no tužitelj i ostali potrošači nisu u trenutku zaključenja svojih ugovora o kreditu bili svjesni specifičnog rizika koji je bio uvjetovan prirodom valute CHF i odnosom domaćeg monetarnog sustava spram nje (prevedeno – značajna mogućnost rasta tečaja zbog specifičnosti te valute u odnosu na primjerice valutu euro), a taj specifičan rizik je tuženik upravo prešutio tužitelju. Dapače tuženik je tužitelju prikazivao uzimanje kredita denominiranog u CHF kao vrlo povoljnu opciju, jeftiniju od opcije s valutnom klauzulom u EUR. Također je notorno da tužitelju značenje takvog rizika nije objasnio niti javni bilježnik, a niti je isto i mogao jer o takvom riziku, za razliku od tuženika, i nije mogao imati saznanja. Isti je tužitelju mogao jedino pojasniti značaj općeg valutnog rizika, a što, kako je rečeno, nije relevantno za meritum spora. Sud smatra da je tužitelj prihvatio takav opći rizik koji se uobičajeno kreće u prihvatljivom rasponu rasta tečaja, no nije prihvatio rizik rasta tečaja koji ga je doveo gotovo do egzistencijalnih problema, a o kojem je tuženik u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac i bankarska institucija imao saznanja i bio ih dužan podijeliti s tužiteljem. Pri tome nitko ne dovodi u pitanje da je ugovaranje valutne klauzule općenito dopušteno, ali je utvrđeno da je u slučaju konkretnog (i ostalih) CHF ugovora o kreditu ugovaranje valutne klauzule bilo učinjeno nepošteno i nesavjesno, a samim time i ništetno.

16. Po ocjeni ovoga suda, imajući u vidu sudsku praksu (VSRH, Rev- 2868/2018. od 12. veljače 2019.) tužiteljica ne samo da je imala pravni interes za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora u ovome postupku već ostvaruje pravo i na podnošenje kondemnatornog zahtjeva za restituciju u smislu odredbe članka 323. stavak 1. ZOO-a, slijedom čega sud nalazi da tužiteljica nije prethodno trebala sudsku zaštitu zahtijevati podnošenjem tužbe za utvrđenje ništetnosti, kako bi ostvarila pravo na isplatu pretplaćenih iznosa s pozivom na ništetnost ugovornih odredbi

.

17. Sud ovdje također ukazuje na činjenicu da je iz ugovora o kreditu koji je predmet ovog postupka razvidno da je tužiteljica kao korisnik kredita sklopila ugovor kao fizička osoba, u svrhu adaptacije stambenog objekta, kao i cjelokupnog stanja spisa ne proizlazi okolnost da bi imenovana predmetni ugovor sklopila u sklopu trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, slijedom čega sud zaključuje i nalazi kako je tužiteljica u ovom postupku dokazala svojstvo potrošača u odnosu na korisnika kredita u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača. Za dokazivanje suprotnoga, teret dokaza bi bio na tuženiku u smislu odredbe čl. 219 ZPP-a, a koju činjenicu tuženik nije ničim dokazao do okončanja ovog postupka. Tek se i ukazuje da tuženik tijekom postupka nije konkretno niti osporavao status potrošača tužiteljici u odnosu na predmetni ugovor o kreditu.

18. Obzirom da je člankom 323. st. 1 ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, ovdje u primjenu dolazi institut stjecanja bez osnove.

19. Na prijedlog tužitelja, sud je već navedeno odredio knjigovodstveno financijsko vještačenje po ovlaštenom sudskom vještaku Z. R. Zadatak vještaka je bio utvrditi razliku u anuitetima za slučaj da se za cijelo vrijeme trajanja kredita primjenjivala početna ugovorena kamatna stopa (4,35% godišnje), te da se za cijelo vrijeme kredita primjenjivao srednji tečaj za CHF tečajne liste tuženika važeći na dan isplate kredita.

20. Nalazom i mišljenjem vještaka, u skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, na temelju postavljenog zadatka, vještak je utvrdio da ugovoreni iznos od 37.000,00 CHF prema srednjem tečaju kreditora za valutu CHF važećem na dan isplate kredita iznosio je protuvrijednost od 168,817,79 kn, da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze do 31. prosinca 2017., a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 2.033,53 CHF, odnosno 10.873,14 kn (iskazano prema ugovorenom tečaju za valutu CHF važećem na dan plaćanja pojedine obveze); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'm' Tabele 1 iz nalaza (u valuti CHF), odnosno u stupcu 'p' Tabele 1 iz nalaza (u kunama), da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze do 31. prosinca 2017., a koja proizlazi iz razlike izmjenu tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i srednjeg tečaja kreditora na dan isplate kredita, uz korekciju za iznos te razlike sadržan u razlici obveze koja proizlazi iz promjene kamatne stope, iznosi ukupno 37.939,30 kn; pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'q' Tabele 1 iz nalaza.

21. U odnosu na nalaz i mišljenje vještaka valja ukazati da tužitelj nije imao primjedbe na isti te je u skladu s istim postavio tužbeni zahtjev, dok tuženik isto tako nije imao prigovora na matematički izračun vještaka.

22. Sud je nalaz i mišljenje u cijelosti prihvatio kao stručan i objektivan, jasan i određen, obzirom je vještak detaljno obrazložio isti, a radi se o vještačenju od strane stručne osobe, a na okolnost utvrđivanja činjenica za koje je potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. Predmetnu činjenicu potvrđuju i stranke koje nisu imale primjedbi na matematički izračun vještaka.

23. Sud ocjenjuje neosnovanim istaknut prigovor zastare istaknut po tuženiku obzirom da je u postupku utvrđeno i nesporno da je tužitelj podnio tužbu u ovom predmetu dana 11.06.2019., da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 (od 4. srpnja 2013.) u odnosu na ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj promjenjivoj kamati postala pravomoćna 13. lipnja 2014.g., a u odnosu na ugovorenu valutu 14. lipnja 2018.g.

24. Odredbom članka 214. stavka 1-3. ZOO-a propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Člankom 215. stavkom 1. ZOO-a propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok je člankom 241. ZOO-a propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

25. Nadalje, člankom 245. stavkom 1. ZOO-a propisano je da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a stavkom 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

26. Temeljem svega ranije iznijetoga, sud je utvrdio ništetnim navedene odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi te obvezu tuženika na platež iznosa kako je odlučeno izrekom ove presude (s osnova promjenjive kamatne stope, kao i s osnove valutne klauzule), a sve sukladno nalazu i mišljenju vještaka.

27. Odredbom čl. 1114. ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove da se tada mora platiti i zatezna kamata i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U konkretnom slučaju sasvim je evidentno da je tuženik nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja, slijedom čega tužitelj ostvaruje pravo na platež zatezne kamate počev od dana plaćanja svakog utuženog anuiteta do isplate, kako to proizlazi iz točke I izreke po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a.

28. Na koncu se napominje da iako su stranke na ročištu 29. travnja 2022. suglasno navele da nije bio personalnih dokaznih prijedloga, da su svi dokazi provedeni i da predlažu donošenje odluke prema stanju spisa, a čime su i odustali od predloženih personalnih dokaza (tuženik je u odgovoru na tužbu predložio saslušanjem javnog bilježnika i osobnog bankara) valja i ukazati kako je u presudi donesenoj u navedenom kolektivnom sporu utvrđeno da je i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava korisnika kredita kao potrošača sklapajući u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije sklapanja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke te na način što je u tim ugovorima ugovorena redovna kamatna stopa kao promjenjiva tijekom postojanja obveze u skladu s jednostranom odlukom tuženika a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kredita kao potrošači nisu o tome pojedinačno pregovarali niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara, što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa se radilo o nepoštenim i time ništetnim odredbama, pa nije bilo potrebno provoditi dokazni postupak u ovom individualnom sporu, pa tako niti provoditi dokazni prijedlog za saslušanjem osobnog bankara i javnog bilježnika.

29. Odluka o trošku temelji se na članku 154. stavak 1. ZPP-a, te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe (Tbr. 7/1 - 100 bodova), trošak sastava podnesaka od 08.07.2019. (Tbr. 8/3 – 25 bodova), trošak sastava podneska od 09.12.2019., 26.02.2021. (Tbr. 8/1 – 100 bodova svaki), zastupanje na ročištu 02.07.2020. i 29.04.2022. (Tbr. 9/1 - 100 bodova svaki), ukupno 525 bodova. Sukladno vrijednosti 1 boda u iznosu od 10 kn, te 25% PDV-a, tužiteljici je priznat trošak od 6.562,50 kn. Tužiteljici je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 944,00 kn i presudu u iznosu od 838,00 kuna, te trošak financijskog vještačenja u iznosu od 2.500,00 kuna, čime mu je ukupno dosuđen trošak u iznosu od 10.844,50 kn. Na tako određeni trošak tužiteljici je dosuđena zakonska zatezna kamata tekuća od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi određenoj čl. 29 st. 2 ZOO-a, slijedom čega je odlučeno kao u točci II. izreke presude.

30. Tužiteljici nije priznat trošak podneska od 11.09.2019. budući da istim dostavlja samo dokaz o plaćenoj sudskoj pristojbi. Nije priznat trošak podneska o 05.07.2020. jer sud sam provjerava činjenicu uplate predujma. Zbog navedenog, isti podnesci se ukazuju nepotrebnim u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a.

31. Obzirom da je tuženik izgubio spor u smislu čl. 154 st. 1 ZPP-a, valjalo je odbiti njegov zahtjev za naknadu troška postupka.

U Zagrebu 02. lipnja 2022.

Sudac:

Petar Zaradić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi ovom sudu, u 4 primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.

Dna:

- tužiteljici po pun.

- tuženiku po pun.