REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Zadru
23000 Zadru, Borelli 9
Poslovni broj 7 P-558/2022
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zadru, po sucu toga suda Katarini Dragičević, kao sucu pojedincu, u građanskopravnoj stvari tužitelja B. J., OIB:…, D., kbr. …, zastupan po punomoćnicima iz OD Ž.&P., odvjetnicima u Z., P. Z., protiv tuženika Republika Hrvatska, OIB:52634238587, zastupana po ODO-GUO Zadar, Braće Vranjanina 8 c, radi utvrđenja prava vlasništva, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 9. svibnja 2022. godine u nazočnosti punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog zz tuženika, te objave dana 2. lipnja 2022. godine
p r e s u d i o j e
I.- Utvrđuje se da je tužitelj B. J., D. kbr. …, S. OIB:… vlasnik k.č.br. 5350 k.o. S. upisane u z.k. ul. broj 1251 k.o. S., u zemljišne knjige Općinskog suda u Zadru i to dijela označenog likom i točkama A-B-C-D-E-F-G-H-A površine 4.382 m2 sve prikazano na skici sudskog očevida stalnog sudskog vještaka geodetske struke T. Ć. od 01. listopada 2015. godine, slijedom čega je tužena Republika Hrvatska OIB:52634238587 dužna trpjeti upis prava vlasništva u korist tužitelja u zemljišnim knjigama i drugim javnim očevidnicima.
II.- Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 13.375,00 kuna, sve u roku od 15 dana.
III.- Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u preostalom dijelu iznad dosuđenog do zatraženog iznosa.
Obrazloženje
1. U tužbi tužitelja podnijetoj protiv tuženika ovom sudu dana 27. ožujka 2015. godine se navodi da je tužitelj stvarni vlasnik i posjednik za cijelo nekretnine označene kao k.č.br. 5350 k.o. S. ukupne površine 4382 m2, upisane u z.k. ul. broj 1251 k.o. S.. U z.k. ul. 1251 k.o. S. uknjiženo je vlasništvo u korist Republike Hrvatske za cijelo. Tužitelj je putem sebe i svojih prednika u posjedu predmetne nekretnine još od 19. stoljeća i kao takva je predmetna nekretnina ograđena od davnina. Tužitelj je svoje pravo vlasništva stekao dosjelošću. Naime tužitelj je putem sebe i svojih pravnih prednika u posjedu predmetne nekretnine više od sto godina. Posjed tužitelja je pošten i istinit. S obzirom da je tužitelj u istinitom i poštenom posjedu predmetne nekretnine više od sto godina, to je razvidno da su se ispunile pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Slijedom svega gore izloženog predlaže se usvajanje tužbenog zahtjeva koji je nakon provedenog očevida na licu mjesta, sukladno skici sudskog očevida, preciziran na ročištu od 23. veljače 2016. godine (ls. 49), dakle predlaže se da se utvrdi da je tužitelj vlasnik nekretnine oznake k.č.br. 5350 k.o. S. i to dijela koji je na skici sudskog očevida od 01. listopada 2015. godine izrađenoj od strane vještaka mjernika T. Ć. označen likom A-B-C-D-E- F-G-H-A površine 4.382 m2, slijedom čega je tuženik dužan trpjeti upis prava vlasništva u korist tužitelja u zemljišnim knjigama i drugim javnim očevidnicima.
2. U odgovoru na tužbu tuženika sadržanom u podnesku od 30. travnja 2015. godine (ls. 12) osporava se tužba i postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti. U tužbi tužitelj navodi da je nekretninu oznake čest. zem. 5350 k.o. S. stekao dosjelošću za cijelo, međutim tužitelj na kojem je teret dokazivanja nije dostavio niti jedan dokaz kojim bi dokazao svoje pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini. Naime nije dostavljena nikakva dokumentacija koja bi osporila valjanost upisa tuženika u zemljišnoj knjizi na predmetnoj nekretnini. Nadalje tužitelj bi s obzirom da tvrdi da je pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini stekao dosjelošću, trebao dokazati posjed svojih prednika na predmetnoj nekretnini 40 godine prije 06. travnja 1941. godine (pravna pravila OGZ), a logično je za pretpostaviti, s obzirom da se radi o duljem vremenskom periodu od prije više od sto godina, da predloženi svjedoci ne mogu svjedočiti o bitnim činjenicama iz vlastitog opažanja. Isto tako tužitelj bi kao posljednji stjecatelj morao dokazati ispravama neprekinuti niz izvanknjižnih stjecanja od svojih prednika do sebe, a na tu okolnost tužitelj nije dostavio rješenje o nasljeđivanju, darovne ugovore, kupoprodajne ugovore ili druge dokaze iz kojih bi bio vidljiv pravni slijed i u kojima bi se spominjala predmetna nekretnina. Od dokaza dostavljeni su jedino izjave B. J. i B. T., za koje nije razvidno da li su djeljenici pravnih prednika tužitelja, međaši ili su pozvani u nekom drugom svojstvu dati izjave koje bi se smatrale relevantnima. Teret dokaza da bi predmetne nekretnine bila vlasništvo tužitelja isključivo leži na tužitelju, tuženik je upisan kao vlasnik u zemljišnoj knjizi, a svatko tko tvrdi da je upis u zemljišnoj knjizi neistinit dužan je to dokazati.
3. Presudom Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-833/15 od 3. ožujka 2016. godine (ls. 53-59) i to toč. I. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja, a toč. II. izreke naloženo je tužitelju da tuženiku naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 4.000,00 kuna, koja prvostupanjska presuda je potvrđena presudom Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-387/16 od 24. svibnja 2018. godine (ls. 70-71). Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 1678/18 od 12. siječnja 2022. godine (ls. 90-94) ukinuta je presuda Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-387/16 od 24. svibnja 2018. godine i presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-833/15 od 3. ožujka 2016. godine, te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, s uputom za daljnje postupanje, pa se tako navodi da prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH zauzetom u nizu odluka (primjerice odluka broj Rev-291/14 od 17. travnja 2018. godine i drugim) kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 08. listopada 1991. godine bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 08. listopada 1991. godine, ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekli na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP-a, nego na temelju drugih odredaba toga zakona, a također se ukazuje prvostupanjskom sudu da je potrebno uzeti u obzir pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici održanoj 14. veljače 2019. godine prema kojem pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću (kvaliteta i trajanje posjeda, sposobnost posjednika biti vlasnikom stvari, te sposobnost stvari da bude u vlasništvu) moraju biti ispunjene u vrijeme podnošenja tužbe, a ne u vrijeme zaključenja glavne rasprave kako je to u ranijoj odluci zaključio prvostupanjski sud. 4. U dokaznom postupku izvršen je uvid u svu pismenu dokumentaciju koja prileži spisu, te je ista i pročitana: z.k. izvadak skinut s interneta dana 25. ožujka 2015. godine (ls. 6), izjava M. G. od 27. ožujka 2008. godine ovjerena od strane javnog bilježnika u Z. V. M. pod brojem Ov-3859/08 od 27. ožujka 2008. godine (l.s. 7), izjava B. T. od 27. ožujka 2008. godine ovjerena od strane javnog bilježnika u Z.
V. M. pod brojem Ov-3861/08 od 27. ožujka 2008. godine (ls. 8), očitovanje ODO- GUO Zadar o zahtjevu tužitelja za mirno rješenje spora (ls. 9), skica sudskog očevida od 01. listopada 2015. godine i fotografije lica mjesta sve sačinjeno od strane vještaka mjernika T. Ć. od 19. studenoga 2015. godine (ls. 39-40), ispravak skice sudskog očevida od 01. listopada 2015. godine izrađena od strane vještaka mjernika T. Ć. od 29. siječnja 2016. godine (ls. 48).Tijekom postupka saslušani su svjedoci M. J. (l.s. 44), M. P. (l.s. 45), B. T. (l.s. 49) i tužitelj B. J. u svojstvu stranke (ls. 45).
5. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.
6. Predmet tužbenog zahtjeva je da se utvrdi da je tužitelj vlasnik nekretnine oznake čest. zem. 5350 površine 4382 m2 k.o. S. koja je na skici sudskog očevida od 01. listopada 2015. godine izrađenoj od strane vještaka mjernika T. Ć. označena likom A-B-C-D-E-F-G-H-A površine 4382 m2, slijedom čega je tuženik dužan trpjeti upis prava vlasništva u korist tužitelja u zemljišnim knjigama i drugim javnim očevidnicima.
7. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na činjenici da se predmetna nekretnina oznake čest. zem. 5350 površine 4382 m2 k.o. S. nalazi u posjedu njega i njegovih prednika više od sto godina, da je ograđena od davnina, te da je tužitelj osobno i putem svojih prednika predmetnu nekretninu stekao dosjelošću.
8. Tužbenom zahtjevu tužitelja tuženik se suprotstavlja na način da isti osporava u cijelosti, navodeći da je na tužitelju teret dokazivanja činjenice da se predmetna nekretnina nalazi u posjedu njegovih prednika 40 godina prije 06. travnja 1941. godine, a s obzirom da se tužitelj poziva na dosjelost.
9. Iz z.k. izvatka skinutog s interneta dana 25. ožujka 2015. godine (ls. 6) proizlazi da je čest. zem. 5350, pašnjak N., površine 3152 m2, voćnjak N. površine 1230 m2, dakle ukupne površine 4382 m2, k.o. S. u zemljišnoj knjizi upisana kao vlasništvo Republike Hrvatske za cijelo.
10. Iz skice sudskog očevida od 01. listopada 2015. godine i fotografije lica mjesta sve sačinjeno od strane vještaka mjernika T. Ć. od 19. studenog 2015. godine (ls. 39- 40) i iz ispravka skice sudskog očevida od 01. listopada 2015. godine (ls. 48) proizlazi da je na navedenoj skici predmetna nekretnina oznake čest. zem. 5350 površine 4382 m2, k.o. S. označena likom A-B-C-D-E-F-G-H-A, da u naravi predmetna nekretnina predstavlja maslinik i voćnjak tužitelja, a unutar navedene nekretnine likom 1-2-3-4-5-6-1 ukupne površine 1230 m2 označena je zemljana površina za koju je tužitelj na očevidu kazao da su taj dio iskrčili njegovi preci za potrebe obrađivanja, a danas se na tom dijelu nalaze ostaci starih dubova te stare voćke i masline, dok iz provedenog očevida na licu mjesta od 01. listopada 2015. godine (l.s. 34.-36) proizlazi da na predmetnoj nekretnini ima otprilike 100 maslina, 10-tak stabala trešanja, nekoliko stabala bajama i šljiva, da predmetna nekretnina sa sjeveroistočne i jugozapadne strane graniči s javnim putevima i prema putu je na tim stranama omeđena žičanom ogradom i plotovima, sa jugoistočne strane predmetna nekretnina je omeđena betonskim zidom vlasništvo G. Ž., koja na susjednoj čestici ima kuću i dvorište, a sa sjeverozapadne strane je predmetna nekretnina omeđena plotom prema susjednim česticama, što odgovara mapalnoj međi predmetne čestice.
11. Iz izjave M. G. od 27. ožujka 2008. godine ovjerena od strane javnog bilježnika u Z. V. M. pod brojem Ov-3859/08 od 27. ožujka 2008. godine (l.s. 7) i iz izjave B. T. od 27. ožujka 2008. godine ovjerena od strane javnog bilježnika u Z. V. M. pod brojem Ov-3861/08 od 27. ožujka 2008. godine (ls. 8) proizlazi da u tim izjavama M. G. rođen 1920. godine i B. T. rođen 1923. godine izjavljuju da je predmetna nekretnina oznake čest. zem. 5350 k.o. S. bila u posjedu prije 01. siječnja 1941. godine tužiteljevog djeda B., a njegovom smrću tužiteljevog oca M., dok je nakon smrti tužiteljevog oca M. predmetna nekretnina u posjedu tužitelja, da je predmetna nekretnina bila ograđena kao i danas, da nitko nije smetao tužitelja i njegove prednike u posjedu predmetne nekretnine, koja je dijelom obrađivana, djelom je služila kao pašnjak i voćnjak, te kao gumlo za vršidbu žitarica.
12. Iz iskaza tužitelja B. J. u dobi od 51 godinu, saslušanog na ročištu od 25. siječnja 2016. godine (ls. 45) proizlazi da je predmetnu nekretninu zvanu D., koja se nalazi na području zvanom N. stekao nasljeđivanjem svoga oca M. i u diobi sa svojim sestrama. Otac M. je rođen 1920. godine, umro je 2001. godine, majka je preminula 2007. godine, te su se nakon smrti roditelja on i sestre podijelili i tom diobom predmetna nekretnina je pripala njemu, naime još njegov otac M. je u dogovoru s njim dao njegovim dvjema sestrama građevinski teren da naprave kuću, treća sestra nije tražila ništa ali joj je on dao jednu poljoprivrednu zemlju da ima nešto od oca, a četvrta sestra ima maslinik kojeg je on napravio, u svakom slučaju između njega i njegovih sestara nema nikakvih svađa. Otac M. je predmetnu nekretninu stekao nasljeđivanjem svoga oca B., koji je preminuo 1957. godine, isti je zasigurno umro u dobi od 60 ili 70 godina. Otac M. je imao jednog brata koji je umro u svojoj 22. godini, isti nije imao svoje djece, a također je imao još tri sestre koje su se svega odrekle u korist svoga brata M. (tužiteljevog oca). Ne zna od koje točno godine se predmetna nekretnina nalazi u posjedu njegove obitelji, međutim iz priča oca M. i drugih mještana D. poznato mu je da je tu nekretninu radio još njegov djed B. J., koji je tu nekretninu obrađivao zasigurno od prije drugog svjetskog rata i to možda od 1900. godine, međutim točnu godinu ne bi znao reći, misli da je djed B. bio rođen negdje otprilike 1880-i neke ili 1890- i neke. Od kad zna za sebe predmetna nekretnina je uvijek ograđena, s tim da je prije bila ograđena sa žicom, trnom, dračom i šmrikom, odnosno uvijek je nekretnina bila ograđena zbog blaga, a i radi gabarita parcele da se zna što je njihovo.
13. Iz iskaza svjedoka M. J. (rođ. 1930. godine), saslušanog na ročištu od 25. siječnja 2016. godine (l.s. 44) proizlazi da čitav svoj život živi u D., na udaljenosti od predmetne nekretnine oko jedan kilometar, nema svojih nekretnina u blizini predmetne nekretnine, ali mu je predmetna nekretnina jako dobro poznata od kad zna za sebe, pa je tako predmetna nekretnina zvana N. od kad zna za sebe bila zagrađena sa dračom, ista ima površinu od oko približno 5000 m2, te je osobno vidio tužiteljevog oca M. da radi predmetnu nekretninu, na toj nekretnini tužiteljev otac M. je imao masline, smokve i vinograd, dok nije vidio tužiteljevog djeda B. da radi na predmetnoj nekretnini. Tužiteljev otac M. je umro prije možda pet ili šest godina, a tužiteljev djed B. je umro odavno u visokoj životnoj dobi. Predmetnu nekretninu tužitelj je stekao nasljeđivanjem svoga oca M., tužitelj ima još pet sestara, sestre su se poudale, ne diraju se u predmetnu nekretninu i između tužitelja i njegovih sestara nema nikakvih svađa u pogledu predmetne nekretnine. Tužiteljev otac M. je imao još jednog brata i još jednu sestru koji su umrli, M. je predmetnu nekretninu stekao nasljeđivanjem od svoga oca B., i između M. i njegovog brata i sestre nije bilo nikakvih svađa u pogledu predmetne nekretnine. Danas predmetnu nekretninu obrađuje tužitelj, te tužitelja i njegove pretke nitko nikada nije smetao niti im je branio obrađivanje predmetne nekretnine.
14. Iz iskaza svjedoka M. P. (rođ. 1934. godine), saslušanog na ročištu od 25. siječnja 2016. godine (l.s. 45) proizlazi da čitav svoj život živi u D., u blizini predmetne nekretnine na udaljenosti od 500 do 600 metara. Predmetna nekretnina od kad zna za sebe je bila ograđena sa dračom, šmrikom, trnjem, tu nekretninu su zvali D., dok ne zna da li se danas ta nekretnina kako drukčije zove, područje zv. N. može biti da zahvaća i predmetnu nekretninu, po nekoj njegovoj procjeni nekretnina ima površinu veću od 4000 m2, dio predmetne nekretnine se radio, a dio je bio šuma. Predmetnu nekretninu su radili tužiteljev otac M. i tužiteljev djed B., obojice se jako dobro sjeća, stari B. je umro negdje oko 1950-ih godina u visokoj životnoj dobi, a tužiteljev otac M. je umro prije nekih šest ili sedam godina. U vrijeme kada su tužiteljev otac M. i tužiteljev djed B. radili predmetnu nekretninu, sjeća se da su na joj bili bajami, trešnje, vinograd, maraške, a danas su na jednom dijelu predmetne nekretnine masline, a masline su na onom dijelu gdje je nekad bila šuma, odnosno maslina ima svugdje. Šumu koja je bila na jednom dijelu nekretnine sjekli su tužiteljev otac i tužiteljev djed. Još od vremena od kad je bio dijete, kada je išao u školu, pamti da su tužiteljevi preci radili predmetnu nekretninu, nije s nikim razgovarao o tome od kada tužiteljevi preci drže predmetnu nekretninu u posjedu, u svakom slučaju predmetna nekretnina je bila ograđena još prije drugog svjetskog rata, ne zna točno koje godine je rođen tužiteljev djed B., u svakom slučaju isti je rođen prije 1900-te godine. Tužitelj ima još četiri sestre, tužitelj je predmetnu nekretninu stekao nasljeđivanjem svoga oca M., dok ne zna jesu li se tužitelj i njegove sestre podijelili. Tužiteljev otac M. je imao jednu sestru, a M. je tu nekretninu stekao nasljeđivanjem svoga oca B.. Nije nikada čuo da bi između tužitelja i njegovih sestara bilo svađa u pogledu predmetne nekretnine, općenito nije čuo da bi bilo svađa u pogledu te nekretnine, te nije nikada čuo da bi tužitelju i njegovim prednicima ocu M. i djedu B. itko ikada smetao u korištenju predmetne nekretnine.
15. Iz iskaza svjedokinje B. T. (rođ. 1922. godine), saslušane na ročištu od 24. veljače 2016. godine (l.s. 49) proizlazi da čitav svoj život živi u D., njezini roditelji su iz D., zadnjih četrdeset godina živi u neposrednoj blizini predmetne nekretnine na udaljenost od oko 400 metara, a prije toga je također živjela u blizini predmetne nekretnine. Na predmetnoj nekretnini koja je zvana N. ili D. je viđala da rade supružnici B. i M. J., to su djed i baka od tužitelja, a također je viđala tužiteljevog oca M. J. da radi na predmetnoj nekretnini, te osobe je još u svojoj mladosti viđala da rade na predmetnoj nekretnini, navedene osobe su na predmetnoj nekretnini radili vinograd, bile su brajde, također su sadili krumpir i kupus i čuvali su na toj nekretnini svoje ovce, predmetna nekretnina je oduvijek bila sa sve četiri strane ograđena smrikom, to je bilo kao plot, a pored te nekretnine je morala proći kada je išla u crkvu. Predmetna nekretnina nije bila nikada zapuštena, uvijek se je radila. B. J. je osim sina M. imao još jednog sina koji je odavno umro, nije ga poznavala, a također je imao tri kćerke D., M. i M.. Nakon smrti B. i M. J. predmetna nekretnina je pripala njihovom sinu M., a između M. i njegovih sestara nije bilo nikada svađa u pogledu predmetne nekretnine. Tužitelj ima još četiri sestre od kojih je jedan preminula, nakon smrti M. J. predmetna nekretnina je ostala njegovom sinu B., koji je u dobrim odnosima sa svojim sestrama i između njih nema nikakvih svađa u pogledu predmetne nekretnine. Nije nikada čula da bi tužitelja i njegove pretke itko ikada smetao u korištenju predmetne nekretnine.
16. S obzirom da se u povjesnici tužbe navodi da se predmetna nekretnina nalazi u posjedu tužitelja, a prije njegovih predaka još od 19. stoljeća, te da je predmetnu nekretninu tužitelj osobno i putem svojih prednika stekao dosjelošću, a kako je nesporno da je predmetna nekretnina prije nego što je kao vlasnik uknjižena Republika Hrvatska, bila upisana kao društveno vlasništvo, to je imajući u vidu rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 1678/18 od 12. siječnja 2022. godine u kojoj revizijskoj odluci je dana uputa za daljnje postupanje, za navesti da je u svezi stjecanja prava vlasništva dosjelošću na nekretninama na kojima je u zemljišnoj knjizi upisano društveno vlasništvo/općenarodna imovina u nizu revizijskih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (primjerice odluka broj Rev 291/14 od 17. travnja 2018. godine, Rev 158/17-2 od 07. svibnja 2019. godine i Rev 388/17-2 od 14. srpnja 2020. godine navedeno sljedeće pravno shvaćanje:
"Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 08. listopada 1991. godine bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 08. listopada 1991. godine, ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09- u nastavku ZVDSP), nego na temelju drugih odredaba toga zakona.
Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji suprotstavljeni privatni interes trećih osoba." Naime prema odredbi čl. 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (''Službeni list SFRJ'' broj 6/80 i 36/90, u nastavku-ZOVO) koji je stupio na snagu 01. rujna 1980. godine, na nekretninama u društvenom vlasništvu se pravo vlasništva nije moglo steći dosjelošću, kao niti prema Općem građanskom zakoniku (OGZ-u), međutim čl. 3. Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (''Narodne novine'' broj 53/91) stavljena je izvan snage odredba čl. 29. ZOVO, koja nije dopuštala stjecanje vlasništva na nekretninama u društvenom vlasništvu dosjelošću. Donošenjem Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (''Narodne novine'' 91/96, u nastavku ZV/96), koji je stupio na snagu 01. siječnja 1997. godine, odredbom čl. 159. st. 4. je propisano da samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave i jedinica lokalne samouprave i uprave, stječe dosjelošću vlasništvo stvari pošto je njegov posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onoga propisanog u st. 2. i 3. istoga članka (za nekretnine deset, odnosno dvadeset godina), dakle protekom dvadeset odnosno četrdeset godina. Vezano uz čl. 159. ZV/96, člankom 388. st. 4. je bilo određeno da se u rok stjecanja dosjelošću nekretnina koje su na dan 08. listopada 1991. godine bile u društvenom vlasništvu računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana. Međutim Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske od 17. studenog 1999. godine (''Narodne novine'' broj 137/99) ukinuta je navedena odredba čl. 388. st. 4. ZV/96, a kasnije donesenim Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (''Narodne novine'' broj 114/01), koji je stupio na snagu 20. prosinca 2001. godine, i to odredbom čl. 2. određeno je da se na nekretninama koje su na dan 08. listopada 1991. godine bile u društvenom vlasništvu u vrijeme dosjelosti ne računa i vrijeme proteklo prije toga dana.
Navedeno shvaćanje doneseno je na temelju shvaćanja zauzetog u presudama Europskog suda za ljudska prava (Trgo protiv Hrvatske, Jakeljić protiv Hrvatske, Radomilja i drugi protiv Hrvatske i Gashi protiv Hrvatske).
17. Iskaze saslušanih svjedoka M. J. (rođ. 1930. godine), M. P. (rođ. 1934. godine) i B. T. (rođ. 1922. godine) koji su potvrdili navode tužitelja B. J. vezano za dugogodišnji i isključivi posjed predmetne nekretnine od strane tužitelja i njegovih predaka oca M., djeda B., a na koje iskaze tužitelja i svjedoka zz tuženika nije imao nikakvih primjedbi, sud je prihvatio kao vjerodostojne i uvjerljive. Naime svo troje svjedoka su svi vrlo visoke životne dobi, čitav život žive u D. (u kojem mjestu se nalazi utužena nekretnina) i to u blizini predmetne nekretnine, iz čega slijedi da su svjedoci o predmetnoj nekretnini i to za period od približno 1930-tih godina (svjedokinja B. T.), odnosno za period od 1940-tih godina (svjedoci M. J. i M. P.) (s obzirom na godinu njihovog rođenja) pa nadalje iskazivali na temelju neposrednih i osobnih zapažanja, nadalje svjedoci M. P. i B. T. nisu u nikakvom srodstvu s tužiteljem, dok je svjedok M. J. u daljnjem srodstvu s tužiteljem (možda četvrto ili peto koljeno), pa se ne vidi razloga za njihovu eventualnu zainteresiranost za ishod spora u korist tužitelja, a inače potrebno je za navesti da je uobičajeno da danas u manjim mjestima (a to je upravo i mjesto D.) gotovo svaki odrasli mještanin točno zna čija je koja nekretnina, a upravo su ova tri svjedoka mještani D. i to vrlo visoke životne dobi.
18. Imajući u vidu iskaze saslušanih svjedoka koje je sud iz gore navedenih razloga prihvatio te imajući u vidu stanje na terenu utvrđeno provedenim očevidom na licu mjesta, proizlazi utvrđenim da se predmetna nekretnina oznake čest. zem. 5350 površine 4382 m2 k.o. S., u naravi maslinjak i voćnjak i sa svih strana ograđena, nalazi u nesmetanom posjedu tužitelja, a prije tužiteljevog oca M., a prije tužiteljevog djeda B., zasigurno od 1930-tih godina pa nadalje, slijedom čega je tužitelj osobno i putem svojih predaka oca M., djeda B., imajući u vidu rok dosjelosti od 40 godina i gore navedeno pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske u svezi računanja vremena kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su prije 08. listopada 1991. godine bile u društvenom vlasništvu, predmetnu nekretninu stekao dosjelošću.
19. Slijedom svega gore izloženog valjalo je tužbeni zahtjev tužitelja usvojiti i odlučiti kao u toč. I. izreke presude.
20. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19- u nastavku ZPP-a). Tužitelju priznati trošak parničkog postupka u iznosu od 13.375,00 kuna sastoji se od odvjetničke nagrade za zastupanje po punomoćniku iz reda odvjetnika, i to za sastav tužbe (100 bodova po Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika- "Narodne Novine" broj 149/12,103/14, 118/14 i 107/15, u nastavku: Tarifa), za sastav žalbe od 11. ožujka 2016. godine (125 bodova po Tbr. 10. toč. 1. Tarife), za sastav revizije od 27. lipnja 2018. godine (125 bodova po Tbr. 10. toč. 6. Tarife), te za zastupanje na ročištima od 01. lipnja 2015. godine, od 01. listopada 2015. godine, od 25. siječnja 2016. godine, od 09. svibnja 2022. godine (4x100 bodova po Tbr. 9. toč. 1. Tarife). Na iznos od 7.500,00 kuna valjalo je priznati PDV od 25% u iznosu od 1.875.00 kuna. Tužitelju je također valjalo priznati trošak očevida u iznosu od 4.000,00 kuna.
20.1. Tužitelju nije priznat trošak za sastav podneska od 25. studenog 2015. godine, jer se ne radi o trošku iz čl. 155. st. 1. ZPP-a (s obzirom da je tužbeni zahtjev uređen na ročištu od 23. veljače 2016. godine), a tužitelj u svom popisu parničnog troška od 06. svibnja 2022. godine (l.s. 97) nije zatražio trošak za zastupanje na ročištu od 23. veljače 2016. godine, pa mu se trošak za to ročište nije mogao dosuditi.
20.2. Stoga je o zahtjevu tužitelja za naknadu parničnog troška imajući u vidu čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a valjalo odlučiti kao u toč. II. i III. izreke presude.
U Zadru, 2. lipnja 2022.
S u d a c
Katarina Dragičević, v.r.
Pouka o pravnom lijeku:
Protiv ove presude može se podnijeti žalba Županijskom sudu u Zadru u roku od 15 dana od dana objave presude, putem ovog suda u 3 primjerka.
DNA
1. Tužitelju, po punomoćnicima (napomena: tužitelj je po zakonu oslobođen od plaćanja sudske pristojbe),
2. Tuženiku po ODO-GUO Zadar, na broj P-DO-57/15.
