REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U OSIJEKU

Osijek, Trg A. Starčevića 7/II

Poslovni broj: 3 Us I-403/2021-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji toga Suda Jasenki Beker, uz sudjelovanje zapisničarke Sabine Branković, u upravnom sporu tužiteljice G. K. Ž. iz D., OIB: …, koju zastupa opunomoćenik H. G., odvjetnik u O., protiv tuženika Hrvatske psihološke komore, Zagreb, Selska cesta 90A, OIB: 43243263462, kojeg zastupa opunomoćenica I. V., dipl. pravnica, službena osoba tuženika, radi priznavanja prava na obavljanje psihološke djelatnosti, 2. lipnja 2022.,,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži poništavanje rješenja tuženika KLASA: UP/I-034-03/21-37/03, URBROJ: 251-375/02- 01-21-5 od 17. veljače 2021.

II Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška upravnoga spora. III Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku Hrvatskoj psihološkoj komori, Zagreb, Selska cesta 90A, trošak upravnog spora u iznosu od 212,00 kn (dvije stotine dvanaest kuna) u roku od 60 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev za naknadu troška odbija.

Obrazloženje

1. Tuženik je rješenjem KLASA: UP/I-034-03/21-37/03, URBROJ: 251-375/02- 01- 21-5 od 17. veljače 2021. odbio zahtjev tužiteljice za priznavanje prava na obavljanje psihološke djelatnosti.

2. Tužiteljica u tužbi u bitnome navodi da pobijano rješenje nije zakonito jer tužiteljica ima završen vježbenički staž te je položila psihološki stručni ispit. Smatra da je u postupku potrebno odgovoriti na pitanje da li tužiteljica ispunjava uvjete iz članka

8. stavka 1. Zakona o psihološkoj djelatnosti („Narodne novine“ broj: 98/19. – u daljnjem tekstu: ZoPD/19), odnosno konkretnije da li ima položen psihološki stručni ispit. Ističe da iz uvjerenja Ministarstva rada i socijalne skrbi, Sektora socijalne skrbi od 29. studenoga 1994. proizlazi da je tužiteljica dana 17. studenoga 1994. položila stručni ispit pred ispitnom komisijom Ministarstva rada i socijalne skrbi Republike Hrvatske i stekla stručnu osposobljenost za samostalan rad na poslovima diplomiranog psihologa, a što tuženik nije uzeo u obzir. Nadalje, tužiteljica je završila jednogodišnji vježbenički staž u periodu od mjeseca studenoga 1993. do studenoga 1994. u radnom odnosu kod tadašnjeg Republičkog fonda socijalne zaštite, Podružnica O. te je uspješno položila stručni ispit, a što tuženik također nije uzeo u obzir. Tužiteljica nadalje ističe da je dana 24. listopada 2019. na snagu stupio ZoPD/19 kojim je ukinut dotadašnji način izdavanja osnovnih dopusnica za obavljanje psihološke djelatnosti propisan u skladu s odredbom članka 6. dotadašnjeg Zakona o psihološkoj djelatnosti („Narodne novine“ broj: 47/03. – u daljnjem tekstu: ZoPD/03) te je propisana procedura izdavanja rješenja o priznanju prava na obavljanje psihološke djelatnosti u trajnom obliku u skladu s člankom 8. ZoPD/19. Također navodi da su se sukladno članku 8. ZoPD/03 dopusnice izdavale na vrijeme od šest godina te je ovlašteni psiholog bio obvezan svakih šest godina obnoviti dopusnicu, a nakon stupanja na snagu ZoPD/03 osnovana je Hrvatska psihološka komora (14. studenoga 2003.) te je tužiteljica u vrijeme osnivanja Komore imala 9 godina, 11 mjeseci i 8 dana radnog staža u obavljanju psihološke djelatnosti pa je stoga evidentno da je stekla pravo na izdavanje dopusnice prema članku 59. točki 2. ZoPD/03. Pojašnjava da je sukladno članku 59. točka 2. ZoPD/03 bila oslobođenja polaganja stručnog ispita te je mogla i pod takvim uvjetima zatražiti dopusnicu, međutim, neovisno o tome tužiteljica je položila psihološki stručni ispit pa stoga smatra da nema zapreke za priznanje prava na obavljanje psihološke djelatnosti u trajnom obliku. Stajališta je da činjenica što tužiteljica nije zatražila dopusnicu do stupanja na snagu ZoPD/19 ne znači samo po sebi da položeni stručni psihološki ispit i ranije obavljeni vježbenički staž gube pravni učinak u smislu ispunjavanja uvjeta iz članka 8. stavka 1. točke 3. i stavka 3. ZoPD/19. Citira odredbu članka 49. ZoPD/19 koja govori o presumpciji priznanja prava na obavljanje psihološke djelatnosti onima psiholozima koji su u vrijeme stupanja na snagu istog zakona posjedovali dopusnicu te smatra da ne postoji suštinska razlika između psihologa kojemu je istekla dopusnica stečena u prijašnjem pravnom režimu i psihologa koji je stekao sve uvjete za izdavanje dopusnice, ali ju nije formalnopravno zatražio do početka primjene novog pravnog režima. Nadalje tužiteljica navodi da je povrijeđeno pravo i pravni interes tužiteljice potrebno sagledati kroz prizmu ustavnih i konvencijskih načela zaštite stečenih prava, kao načela koje je sastavni dio općeg načela pravne sigurnosti i vladavine prava iz članka 14. stavka 2. Ustava Republike Hrvatske i članka

6. stavka 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a ovo se prije svega odnosi na prava koja je tužiteljica stekla, polaganjem psihološkog stručnog ispita 1994. godine i prethodno obavljanja pripravničkog staža. Smatra apsurdnim zahtjev tuženika kojim traži od tužiteljice obavljanje vježbeničkog staža, pored dugogodišnjeg radnog iskustva (28 godina) u obavljanju psihološke djelatnosti jer tužiteljica realno ispunjava kvalifikacije mentorice, a ne vježbenice. Ističe da se odbijanjem zahtjeva tužiteljice ista ujedno stavlja u nepovoljan položaj prema poslodavcu Centru za pružanje usluga u zajednici K. O. jer poslodavac traži od tužiteljice rješavanje statusa u Komori. Slijedom navedenog, predlaže saslušati tužiteljicu kao stranku u sporu, a nakon toga poništiti osporavano rješenje tuženika i tužiteljici priznati pravo na obavljanje psihološke djelatnosti.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe da pozivanje tužiteljice na odredbe ranijeg ZoPD/03, koji u trenutku pokretanja upravnog postupka više nije bio na snazi, nema nikakvog pravnog uporišta s obzirom da se iste ne mogu primijeniti u postupku koji se vodio povodom zahtjeva tužiteljice. Navode tužiteljice kako je u vrijeme stupanja na snagu ZoPD/03 imala uvjete za izdavanje osnovne dopusnice tuženik nije niti razmatrao iz razloga što tužiteljica nije za vrijeme važenja toga Zakona podnijela zahtjev za učlanjenje niti zahtjev da joj se izda osnovna dopusnica. Poziva se na odredbu članka 49. ZoPD/19 te ističe da se tužiteljica učlanila u Hrvatsku psihološku komoru 23. prosinca 2020., dakle na dan stupanja na snagu ZoPD/19 (24. listopada

2019.) nije bila član Komore niti je imala stečeno pravo na obavljanje psihološke djelatnosti na temelju ZoPD/03, stoga ne postoje uvjeti za primjenu odredbe članka 49. ZoPD/19. Nadalje se tuženik poziva na članak 8. stavak 3. ZoPD/19 te ističe da tužiteljica nakon učlanjenja u Hrvatsku psihološku komoru nije završila zakonom propisani vježbenički staž niti položila psihološki stručni ispit, radi čega ne ispunjava uvjete za priznavanje prava na obavljanje psihološke djelatnosti. Osim toga, tužiteljica nakon učlanjenja nije podnijela niti zahtjev za upis u imenik psihologa vježbenika kako bi sukladno članku 8. stavku 3. i članku 37. stavku 1. ZoPD/19 obavila jednogodišnji vježbenički staž pod pratnjom i nadzorom psihologa mentora. Slijedom navedenog, radno iskustvo tužiteljice od prije 26 godina evidentno nije vježbenički staž koji je propisan ZoPD/19 niti se takvim može smatrati. Tuženik također ističe da stručni ispit pred ispitnom komisijom Ministarstvo rada i socijalne skrbi Republike Hrvatske koji je položila tužiteljica nije psihološki stručni ispit iz članka 38. ZoPD/19. Slijedom navedenog, predlaže Sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

4. Tužiteljica u podnesku od 5. listopada 2021., osim već dosada iznesenih navoda koje ponavlja, ističe da tuženik u odgovoru na tužbu ne osporava da bi tužiteljica ispunjavala zakonske uvjete za izdavanje osnovne dopusnice za vrijeme važenja ZoPD/03 te očito promatra zahtjev tužiteljice čisto formalistički. Navodi da nije bila upoznata s tim da dolazi do zakonskih izmjena niti je u javnosti provedena stručna javna rasprava prije stupanja na snagu ZoPD/19, a tuženik kao Komora sigurno ima ulogu u propustu da učini dostupnim sve informacije psiholozima koji imaju uvjete za izdavanje dopusnice, a do stupanja na snagu ZoPD/19 isto nisu učinili. Ističe da je zahtjev podnijela 19. siječnja 2021. iz čega proizlazi da je ista zakasnila sa podnošenjem zahtjeva 14 mjeseci i 5 dana, a zakonodavac nije ostavio nikakav rok u kojem bi se mogao podnijeti navedeni zahtjev, očigledno sa svrhom zadržavanja stečenih prava onih psihologa koji su ispunjavali uvjete iz članka 59. točke 2. ZoPD/03.

5. Tuženik u podnesku od 16. studenoga 2021. smatra da tužiteljica u podnesku izričito priznaje da je zakasnila sa podnošenjem zahtjeva pa je stoga nedvojbeno da je tuženik zakonito i osnovano donio osporavano rješenje, a sve kako je obrazloženo u odgovoru na tužbu.

6. U provedenom dokaznom postupku Sud je izvršio uvid u predmetni spis, spis tuženika i isprave koje su priložene u taj spis, a dana 25. svibnja 2022. kod ovoga Suda održana je javna rasprava kako bi se sukladno odredbi članka 6. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. – Odluka Ustavnog suda RH, 29/17. i 110/21., nastavno: ZUS) svakoj stranci dala mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora.

7. Na raspravu je pristupio zamjenik opunomoćenika tužitelja koji je u cijelosti ostao kod navoda iz tužbe, navoda iz podneska od 5. listopada 2021., predloženog dokaznog prijedloga saslušanja tužiteljice kao stranke u sporu i postavljenog tužbenog zahtjeva. Ujedno je zatražio trošak upravnog spora na ime sastava tužbe u iznosu od 2.500,00 kn, sastava podneska od 5. listopada 2021. u iznosu od 2.500,00 kn te na ime pristupa na ročište u iznosu od 2.500,00 kn, uvećano za pripadajući PDV, kao i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 400,00 kn i na presudu u iznosu od 500,00 kn, dakle sveukupno 10.275,00 kn. Na raspravu je pristupila i opunomoćenica tuženika koja je ostala kod navoda iz odgovora na tužbu, navoda iz podneska od 16. studenoga 2021. i obrazloženja osporavanog rješenja te se protivila predloženom dokaznom prijedlogu saslušanja tužiteljice kao stranke u sporu jer smatra da je riječ o pravnom pitanju. Zatražila je trošak u iznosu od 1.444,00 kn, i to na ime cestarine u iznosu od 244,00 kn te prijeđenih 600 kilometara (Z.- O.- Z.) x 2,00 kune po kilometru (1.200,00 kn).

8. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, sukladno odredbi članka 55. stavka 3. ZUS-a, Sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

9. Prvenstveno valja napomenuti da je Sud, sukladno članku 33. stavku 5. ZUS-a u vezi s člankom 292. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13. i 70/19.), na raspravi održanoj pred ovim Sudom 25. svibnja 2022. odbio dokazni prijedlog tužiteljice za njezino saslušanje kao stranke u sporu, obzirom da se u konkretnom slučaju radi o pravnom pitanju u odnosu na koje je ovaj Sud prihvatio i potvrdio stav tuženika te Sud smatra nepotrebnim i nesvrsishovitim izvoditi predloženi dokazni prijedlog.

10. Odredbom članka 8. stavka 3. ZoPD/19 propisano je da se pravo na obavljanje psihološke djelatnosti priznaje na zahtjev psihologa nakon završenog jednogodišnjeg vježbeničkog staža i položenog psihološkog stručnog ispita.

11. Prema odredbi članka 49. ZoPD/19, psiholog koji je stekao pravo na obavljanje psihološke djelatnosti na temelju ZoPD/03 stupanjem na snagu ovoga Zakona smatra se ovlaštenim psihologom.

12. Iz podataka spisa proizlazi da je tužiteljica 19. siječnja 2021. podnijela zahtjev za priznavanje prava na obavljanje psihološke djelatnosti, uz koji je priložila uvjerenje Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj: Su-Ukp-84/2021 od 7. siječnja 2021. da se protiv nje ne vodi kazneni postupak i dokaz o uplati naknade za postupak priznavanja prava na obavljanje psihološke djelatnosti.

13. Tužiteljica je uz tužbu priložila Uvjerenje Ministarstva rada i socijalne skrbi Republike Hrvatske, Sektora socijalne skrbi, KLASA: 133-02/94-01/39, URBROJ: 524- 04/2-91-1 od 29. studenoga 1994. iz kojeg proizlazi da je dana 17. studenoga 1994. položila stručni ispit pred ispitnom komisijom Ministarstva rada i socijalne skrbi Republike Hrvatske i stekla stručnu osposobljenost za samostalan rad na poslovima diplomiranog psihologa, kao i potvrdu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u O. od 19. veljače 2021. iz koje proizlazi da je završila jednogodišnji vježbenički staž u periodu od mjeseca studenoga 1993. do studenoga 1994. u radnom odnosu kod tadašnjeg Republičkog fonda socijalne zaštite, Podružnica O.

14. Tuženik je osporavanim rješenjem od 17. veljače 2021. odbio predmetni zahtjev tužiteljice, s obrazloženjem da se tužiteljica učlanila u Hrvatsku psihološku komoru 23. prosinca 2020. te na dan stupanja na snagu ZoPD/19 (24. listopada 2019.) nije bila član Komore niti je imala stečeno pravo na obavljanje psihološke djelatnosti na temelju ZoPD/03 te stoga ne postoje uvjeti za primjenu odredbe članka 49. ZoPD/19. Osim toga, nakon učlanjenja, tužiteljica nije završila zakonom propisani vježbenički staž niti položila psihološki stručni ispit radi čega ne ispunjava uvjete za priznavanje prava na obavljanje psihološke djelatnosti iz članka 8. stavka 3. ZoPD/19.

15. Uzimajući u obzir sve prethodno navedeno, Sud smatra kako je pobijano rješenje tuženika od 17. veljače 2021. zakonito.

16. Naime, tužiteljica u tužbi tvrdi kako nije bilo osnove za donošenje pobijanog rješenja od 17. veljače 2021., jer joj se, kao diplomiranoj psihologinji koja ima završen vježbenički staž i položen psihološki stručni ispit, trebalo priznati pravo na obavljanje psihološke djelatnosti, a imajući u vidu odredbe članka 8. i 49. ZoPD/19 i članka 6., 8.

i 59. točke 2. ZoPD/03. Osim toga, ističe da je u vrijeme osnivanja Komore (14. studenoga 2003.) imala 9 godina, 11 mjeseci i 8 dana radnog staža u obavljanju psihološke djelatnosti te je evidentno da je stekla pravo na izdavanje dopusnice (članak 59. točka 2. ZoPD/03).

17. Odredbom članka 6. stavka 2. tada važećeg ZoPD/03 bilo je propisano da psihološku djelatnost iz članka 2. ovoga Zakona mogu obavljati psiholozi na temelju osnovne i posebne dopusnice koju na zahtjev psihologa izdaje Hrvatska psihološka komora, a stavkom 3. istog članka Zakona da se osnovna dopusnica izdaje psihologu nakon položenoga stručnog ispita.

18. Prema odredbi članka 8. stavka 1. ZoPD/03, opće i posebne dopusnice izdaju se na vrijeme od šest godina i obnavljaju na zahtjev psihologa uz predočenje dokaza o stručnom usavršavanju tijekom proteklog razdoblja.

19. Sukladno odredbi članka 59. točke 2. ZoPD/03, psiholozi koji s danom osnivanja Komore imaju najmanje 5 godina staža u obavljanju psihološke djelatnosti oslobođeni su polaganja stručnog ispita i mogu zatražiti dopusnicu, dok je Hrvatska psihološka komora osnovana 14. studenoga 2003., nakon stupanja na snagu ZoPD/03.

20. Sud smatra kako je tuženik u upravnom postupku valjano utvrdio da nema pravne osnove za priznavanje tužiteljici prava na obavljanje psihološke djelatnosti, iz razloga što tužiteljica za vrijeme važenja ZoPD/03 nije podnijela zahtjev za učlanjenje u Hrvatsku psihološku komoru (tužiteljica se učlanila tek 23. prosinca 2020.), odnosno na dan stupanja na snagu ZoPD/19 (24. listopada 2019.) nije bila član Komore niti je imala stečeno pravo na obavljanje psihološke djelatnosti prema ranije važećem ZoPD/03 jer nije zatražila dopusnicu do stupanja na snagu ZoPD/19 pa stoga ne postoje uvjeti za primjenu odredbe članka 49. ZoPD/19.

21. Također pravilno tuženik navodi da je tužiteljica zahtjev podnijela 19. siječnja

2021. te je o istome valjalo odlučiti na temelju relevantne odredbe članka 8. stavka 3. ZoPD/19 kojom je propisano da se pravo na obavljanje psihološke djelatnosti priznaje na zahtjev psihologa nakon završenog jednogodišnjeg vježbeničkog staža i položenog psihološkog stručnog ispita.

22. Obzirom da tužiteljica nakon učlanjenja u Hrvatsku psihološku komoru nije završila zakonom propisani vježbenički staž niti položila psihološki stručni ispit, ista ne ispunjava uvjete za priznavanje prava na obavljanje psihološke djelatnosti iz članka 8. stavka 3. ZoPD/19.

23. Naime, člankom 37. stavkom 1. ZoPD/19 propisano je da se pravo na obavljanje vježbeničkog staža stječe upisom u imenik psihologa vježbenika, dok tužiteljica nije podnijela zahtjev za upis u isti kako bi obavila jednogodišnji vježbenički staž. Što se tiče vježbeničkog staža na koji se poziva u tužbi, evidentno je da isti nije vježbenički staž propisan ZoPD/19 niti se takvim može smatrati.

24. Nadalje, sukladno odredbi članka 38. ZoPD/19, nakon uspješno završenog vježbeničkog staža u trajanju od godine dana i stečenih kompetencija utvrđenih planom i programom vježbeničkog staža psiholog vježbenik može polagati psihološki stručni ispit (stavak 1.), psihološki stručni ispit provodi ispitno povjerenstvo Komore (stavak 2.), dok se sadržaj i način provođenja psihološkog stručnog ispita uređuju općim aktom Komore (stavak 3.).

25. Dakle, stručni ispit pred ispitnom komisijom Ministarstva rada i socijalne skrbi Republike Hrvatske koji je položila tužiteljica i na koji se poziva u tužbi nije psihološki stručni ispit koji predviđa ZoPD/19.

26. S obzirom na izneseno, Sud smatra kako je tuženik valjanom primjenom odredbe članka 8. stavka 3. ZoPD/19 odbio zahtjev tužiteljice za priznavanje prava na

obavljanje psihološke djelatnosti te pri tome smatra, a obzirom na izneseno pravno stajalište, da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno načelo zaštite stečenih prava tužiteljice, kako to ista neosnovano smatra u tužbi.

27. Slijedom navedenoga, Sud je na temelju članka 57. stavka 1. ZUS-a odlučio kao u izreci presude pod točkom I.

28. Budući da je tužiteljica odbijena s tužbenim zahtjevom, sama snosi sve troškove upravnoga spora u skladu s odredbom članka 79. stavka 4. ZUS-a te je stoga zahtjev za naknadu troška upravnoga spora, odnosno zastupanja po opunomoćeniku odbijen i odlučeno je kao u izreci presude pod točkom II.

29. U odnosu na zatraženi trošak tuženika s osnove prijevoza službene osobe, valja napomenuti da tuženik ima sjedište u Zagrebu, a radnje u upravnom sporu nije moglo poduzimati prvostupanjsko tijelo sa sjedištem na području nadležnosti Upravnog suda u Osijeku. Kraj takvog stanja stvari, trošak prijevoza radi prisustvovanja službene osobe tuženika na raspravi, ovaj Sud smatra nužnim (potrebnim), dakle opravdanim izdatkom u sporu odnosno sukladnim članku 79. stavku

1. u vezi članka 8. ZUS-a. Stoga je u točki III izreke presude isti priznat, ali ne u zatraženom iznosu cijene prijeđenog kilometra službenim vozilom tuženika i iznosa cestarine, nego u visini cijene jedne povratne autobusne karte na relaciji Z.- O.-Z. (najekonomičnijim prometnim sredstvom), dostupne na službenoj web stranici Autobusnog kolodvora Z. u iznosu od 212,00 kn. Stoga ukupno priznati trošak iznosi 212,00 kn te je tužiteljica dužna naknaditi tuženiku troškove upravnog spora u navedenom iznosu u roku od 60 dana, dok je u preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadu troška odbijen te je odlučeno kao pod točkom III izreke presude.

30. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao u izreci presude.

U Osijeku 2. lipnja 2022.

Sutkinja

Jasenka Beker v. r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. ZUS-a).