REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Kžzd 7/2021-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević-Grbić, kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog S. D. zbog kaznenog djela iz čl. 192. st. 2. u vezi čl. 188. st. 1. ("Narodne novine", br. 110/97 i 27/98 - dalje u tekstu: KZ/97), odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 31. prosinca 2020. broj Kzd 8/2020, u sjednici održanoj 2. lipnja 2022.,

p r e s u d i o  j e:

Žalbe optuženog S. D. i državnog odvjetnika odbijaju se kao neosnovane te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom proglašen je krivim optuženi S. D. zbog kaznenog djela spolnog odnošaja s djetetom iz čl. 192. st. 2. u vezi čl. 188. st. 1. KZ/97 za koje je osuđen na kaznu zatvora od četiri godine i deset mjeseci.

2. Temeljem čl. 148. st. 1. u vezi čl. 145. st. 2. toč. 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19 - dalje u tekstu: ZKP/08), optuženik je obavezan na snašanje troškova kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 5.648,68 kn te na snašanje troškova svog branitelja po službenoj dužnosti, kao i razmjernog dijela nagrade i nužnih izdataka opunomoćenika žrtve, o čijoj će visini biti odlučeno posebnim rješenjem.

3. Oštećena K. N. upućena je da svoj imovinskopravni zahtjev ostvaruje u parnici, sukladno čl. 158. st. 2. ZKP/08.

4. Protiv te presude žali se optuženik po svojoj braniteljici M. N.-G., odvjetnici iz V., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni i troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i "optuženik oslobodi od optužbe zbog nedostatka dokaza".

4.1. Državni odvjetnik podnosi žalbu zbog povrede kaznenog zakona i odluke o kazni s prijedlogom da se pobijana presuda "preinači u odluci o kazni izricanjem veće mjere kazne zatvora optuženiku".

4.2. Zamjenica Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Mirta Kuharić je, podneskom broj KžDO-1388/2021 od 1. lipnja 2022., izjavila da odustaje od dijela žalbe nižeg državnog odvjetnika zbog žalbenog osnova povrede kaznenog zakona, a ostaje kod te žalbe zbog odluke o kazni. Posljedicom navedenog, žalbom istaknuti osnov povrede kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 4. ZKP/08 nije razmatran.

5. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

6. Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

7. Uvodno treba reći da je ranija osuđujuća presuda protiv optuženika ukinuta rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Kžzd 31/2019 od 18. lipnja 2020., prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika zbog ostvarene bitne povrede odredaba kaznenog postupka. Prvostupanjskom je sudu dana uputa da razmotri pitanje dokazanosti svih kriminalnih radnji obuhvaćenih produljenim kaznenim djelom za koje se optuženik tereti u optužnici.

8. U ponovljenom suđenju, prvostupanjski je sud otklonio nedostatke na koje mu je prethodno ukazano te je optuženika proglasio krivim zbog inkriminiranih radnji spolne zlostave na štetu djeteta K. N. počinjenih u periodu od 1998. do 24. prosinca 1999., dok je ostale terećene spolne radnje u periodu do kraja 2003. godine ispustio iz činjeničnog opisa produljenog kaznenog djela zbog nastupa relativne zastare kaznenog progona.

9. Žalbe optuženika i državnog odvjetnika nisu osnovane.

10. Nije u pravu optuženik kada tvrdi da je osuđujuća presuda rezultat pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Taj žalbeni osnov obrazlaže se paušalnom tezom o nepouzdanosti personalnih dokaza te izostankom materijalnih dokaza o učinu kaznenog djela. S obzirom da žrtva nije odmah prijavila inkriminirani događaj policiji niti se povjerila svojoj majci trebalo je, primjenom načela in dubio pro reo, optuženika osloboditi optužbe.

11. Nasuprot tome, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, nalazi da je prvostupanjski sud, u zakonito provedenom dokaznom postupku, sve činjenice potpuno i pravilno utvrdio te je sa sigurnošću našao dokazanim da je optuženik, najprije, izvršio nasilni spolni odnošaj s djetetom K. N., a potom ju, u dogovoru s majkom oštećenice koja ju je primoravala da s njim održava spolne odnose za novac, nastavio spolno iskorištavati znajući za njezinu ranu mladenačku dob te njezino psihičko stanje uslijed loših materijalnih prilika i ukupnosti loših uvjeta odrastanja u višečlanoj obitelji. Na taj način optuženik je počinio produljeno kazneno djelo spolnog odnošaja s djetetom sastavljeno od više kriminalnih radnji koje je prvostupanjski sud, osnovano i pravilno, označio prema najtežoj radnji iz serije tj. kao kazneno djelo iz čl. 192. st. 2. u vezi čl. 188. st. 1. KZ/97.

11.1. Dokazanost nasilnog spolnog odnošaja, kao i ostalih radnji spolne zlostave na štetu djeteta K. N., prvostupanjski sud osnovano utvrđuje na temelju iskaza same oštećenice koja optuženika dosljedno tereti. Iskaz oštećenice suglasan je iskazima svjedoka po čuvenju, sestara S. i K. N., kao i sadržaju izvještaja voditelja mjere nadzora N. L. od 31. kolovoza 2001. Kada se, pri tome, uzmu u obzir i rezultati provedenog psihijatrijsko-psihologijskog vještačenja prema kojima se psihičke tegobe ošt. K. N. mogu povezati, ne samo s teškim uvjetima odrastanja, već i sa samim predmetnim događajem, te mišljenje vještaka prof. G. koji, između ostalog, ocjenjuje da se kod oštećenice ne bi radilo o laganju i konstruiranju optužbi na teret drugih osoba, tada nikakve dvojbe nema da je iskaz oštećenice u svemu istinit i kao takav pouzdan osnov osuđujuće presude.

11.2. Pri tome, nije nevažno reći i da je majka oštećenice, V. N., pravomoćno osuđena zbog kaznenog djela podvođenja oštećenice, kao i zbog kaznenog djela zapuštanja i zlostavljanja svoje djece pa je potpuno promašena tvrdnja žalbe da se oštećenica trebala njoj na vrijeme povjeriti. Upravo suprotno, sa sigurnošću je dokazano da je upravo temeljem sporazuma između optuženika i V. N. došlo do spolnog zlostavljanja oštećenice za novac. U tako teškim uvjetima odrastanja neživotno je očekivati da bi oštećenica, kao dijete s nenavršenih 14 godina života i kao takva podložna autoritetu majke, trebala "odmah prijaviti događaj policiji", kako sugerira žalitelj. Prije je za prihvatiti zaključak prvostupanjskog suda temeljen na mišljenju vještaka da je oštećenica, zbog straha od sukoba s majkom i odbacivanja u roditeljskoj kući, trpila spolna zlostavljanja optuženika te ga odlučila razotkriti tek nakon što se u potpunosti osamostalila.

11.3. Zbog toga, pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja žalbom nije uspješno dovedena u sumnju, pa i ovaj žalbeni sud nalazi da je kriminalna djelatnost optuženika sa sigurnošću dokazana.

12. Uvodno istaknuti žalbeni osnov nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u žalbi nije obrazložen niti se ukazuje koje bi činjenice i temeljem kojih dokaza još trebalo utvrditi.

13. Nisu osnovane žalbe niti zbog odluke o kazni.

13.1. Optuženik tvrdi da je prestrogo kažnjen s obzirom na protek vremena od događaja, ali i zato što je on, kako tvrdi, bio u ljubavnoj vezi s ošt. K. N. s kojom se planirao oženiti. Te olakotne okolnosti, smatra žalitelj, nisu dostatno cijenjene.

13.2. Državni odvjetnik, pak, smatra da je izrečena kazna preblaga jer je prvostupanjski sud propustio ocijeniti značaj svih kriminalnih radnji iz serije produljenog kaznenog djela. Ukazuje se na dugotrajnost spolnog zlostavljanja oštećenice koja je, zbog svoje niske životne dobi i ukupnosti loših uvjeta odrastanja u siromašnoj obitelji, bila nemoćno dijete, a optuženik je to svjesno iskorištavao s ciljem zadovoljenja spolne pohote. S obzirom da postojeće olakotne okolnosti nisu značajne, žalitelj zaključuje da je ovako blagom kaznom izostala odgovarajuća društvena osuda takvih i sličnih ponašanja.

13.3. Uzimajući u obzir navode podnesenih žalbi u kontekstu razloga iznesenih u obrazloženju prvostupanjske presude, Vrhovni sud Republike Hrvatske nalazi da je kazna zatvora od četiri godine i deset mjeseci u svemu zakonita i pravedna.

13.4. Nema opravdanja za strože, a svakako niti za blaže kažnjavanje optuženika.

13.5. Prije svega, teza žalbe o navodnoj zaljubljenosti optuženika i njegovoj namjeri da se vjenča s oštećenicom, uopće nije životno uvjerljiva jer iz iskaza same oštećenice i drugih dokaza u spisu proizlazi da je optuženik, ustvari, bio u dugogodišnjoj vezi s majkom oštećenice te je u dogovoru spolno iskorištavao njezinu kćer. Zbog toga, iluzorno je odnosu optuženika i oštećenice davati bilo kakav ljubavni značaj, posebno jer je ona u vrijeme događaja imala svega 12 do 14 godina, a optuženik od nje gotovo četiri puta stariji.

13.6. S druge strane, iako državni odvjetnik s pravom ukazuje na dugotrajnost spolnog zlostavljanja oštećenice koja je bila izuzetno mlade dobi, treba uzeti u obzir da je od događaja prošlo preko 20 godina, a optuženik kako prije, tako i poslije, nije dolazio u sukob sa zakonom. S obzirom da se sada radi o osobi poodmakle životne dobi (66 godina), ovaj žalbeni sud ocjenjuje da, bez obzira što se radi o odioznom spolnom zlostavljanju oštećenice uz odlučujuću pomoć njezine majke V. N., izricanje strože kazne optuženiku nije opravdano.

13.7. Zaključno, dakle, po sudu prvog stupnja izrečena kazna zatvora od četiri godine i deset mjeseci, i po uvjerenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, sadrži dostatnu količinu moralne i društvene osude za zlo koje je optuženik prouzročio žrtvi, ali i društvenoj zajednici u cjelini. Tako odmjerena kazna podobna je da se njome utječe na optuženika da shvati krajnju neprihvatljivost vlastitog ponašanja, ali i da se takvom kaznom upozore drugi građani da se klone sličnih postupaka. Stoga će se izrečenom kaznom ostvariti zahtjevi specijalne i generalne prevencije te druge svrhe kažnjavanja propisane zakonom.

14. Uvodno istaknuto pobijanje odluke o troškovima kaznenog postupka u žalbi uopće nije obrazlaženo, a ovaj žalbeni sud nalazi da su troškovi odmjereni razmjerno onima koji su stvarno nastali te imovnom stanju optuženika.

15. Kako time navodi podnesenih žalbi nisu osnovani, a ispitivanjem pobijane presude nisu nađene povrede na koje ovaj žalbeni sud, u smislu čl. 476. st. 1. ZKP/08, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem čl. 482. ZKP/08, odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 2. lipnja 2022.

Predsjednik vijeća:

Ranko Marijan, v.r.