REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske
Zagreb
Broj: Ppž-1495/2022
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Ljiljane Percel kao predsjednice vijeća te Katice Lučić i Jasne Momirović kao članica vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika-specijalista Željka Kudrića kao zapisničara, u prekršajnom postupku protiv okr. R.Č., zbog prekršaja iz članka 53. stavka 1. i 4. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“, broj 67/08., 48/10., 74/11., 80/13., 92/14., 64/15., 108/17., 70/19. i 42/20.), odlučujući o prigovoru okr. R.Č., podnesenom protiv prekršajnog naloga Policijske uprave splitsko-dalmatinske, Postaje prometne policije Split od 3. studenoga 2020., broj 511- 12-36/05-3-3764-1/2020, u sjednici vijeća održanoj 2. lipnja 2022.,
p r e s u d i o j e:
I. Prigovor okrivljenika R.Č. odbija se kao neosnovan i potvrđuje pobijani prekršajni nalog.
II. Na temelju odredbe članka 138. stavka 2. točke 3. podtočke c) Prekršajnog zakona, okrivljenik R.Č. obvezan je naknaditi trošak žalbenog postupka u paušalnom iznosu od 200,00 (dvjesto) kuna u roku od 15 (petnaest) dana od primitka ove presude.
Obrazloženje
1. Pobijanim prekršajnim nalogom proglašen je krivim okrivljenik R.Č. i kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 3.000,00 kuna, zbog prekršaja iz članka 53. stavka 1. i 4. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, činjenično opisanog u izreci prekršajnog naloga.
Istim prekršajnim nalogom, na temelju čl. 58. Prekršajnog zakona, okrivljeniku je izrečena zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom „B“ kategorije u trajanju od 1 (jednog) mjeseca.
Okrivljenik je obvezan i na naknadu troškova prekršajnog postupka u iznosu od 500,00 kuna.
2. Protiv navedenog prekršajnog naloga okrivljenik je pravodobno podnio prigovor zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji i troškovima postupka, kako to proizlazi iz sadržaja istog, ističući u bitnome da prekršaj u potpunosti priznaje i kaje se zbog njega, no smatra da bi mjera opomene i smanjenje visoke novčane kazne te pripadajućih troškova bilo više nego dovoljno za neponavljanje istog.
Predlaže da se, iz razloga navedenih u prigovoru, isti prihvati.
3. S obzirom da je prigovor podnesen iz osnove čl. 237. st. 1. toč. 2. Prekršajnog zakona (Narodne novine, broj: 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18), Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, sukladno odredbi čl. 238. st. 11. Prekršajnog zakona, o prigovoru je odlučivao odgovarajućom primjenom odredaba Prekršajnog zakona o žalbenom postupku.
4. Prigovor nije osnovan.
5. Ispitujući pobijani prekršajni nalog, po službenoj dužnosti, u smislu članka 238. stavka 11. u vezi sa člankom 202. stavkom 1. Prekršajnog zakona, ovaj Sud je utvrdio da na štetu okrivljenika nisu povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava, da u postupku nije nastupila zastara prekršajnog progona, kao i da nisu počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točki 6., 7., 9. i 10. Prekršajnog zakona, na koje ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti.
6. Dakle, razmotrivši odluku o izrečenoj novčanoj kazni, ovaj sud smatra da je prvostupanjsko tijelo okrivljeniku za počinjeni prekršaj izreklo mjeru kazne primjerenu stupnju njegove krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz članka 32. Prekršajnog zakona.
Naime, za predmetni prekršaj zakonom je propisana novčana kazna od 3.000,00 do 7.000,00 kuna, pa izrečena novčana kazna u iznosu od 3.000,00 kuna predstavlja najnižu zakonom propisanu kaznu za predmetni prekršaj.
Po ocjeni ovog suda, imajući na umu da inkriminirano ponašanje okrivljenika predstavlja velik stupanj ugrožavanja zaštićenog dobra te da u konkretnom slučaju ne postoje posebno izražene olakotne okolnosti, kao i da su vrlo izraženi zahtjevi generalno preventivnog djelovanja, to se opća svrha prekršajnopravnih sankcija iz članka 6. Prekršajnog zakona i svrha kažnjavanja iz članka 32. Prekršajnog zakona ne bi mogla postići blažim kažnjavanjem, kako se to sugerira u prigovoru. K tome, uzimajući u obzir i nedokumentirane žalbene navode o materijalnim prilikama okrivljenika, vijeće ovog suda ne nalazi osnovanim primjenu instituta ublažavanja kazne.
7. Isto tako, neosnovan je navod žalitelja u kojem predlaže primjenu opomene umjesto novčane kazne. Naime, odredbom članka 43. stavka 1. Prekršajnog zakona propisano je da se opomena kao mjera upozorenja može primijeniti prema počinitelju prekršaja za koji je propisana kao jedina novčana kazna do 5.000,00 kuna, dok u ovom predmetu mjerodavni propis, Zakon o sigurnosti prometa na cestama za predmetno djelo prekršaja propisuje novčanu kaznu u rasponu od 3.000,00 do 7.000,00 kuna. Dakle, iz prethodno navedene odredbe citiranog Zakona proizlazi da ne postoje zakonski uvjeti da se okrivljeniku za predmetno djelo prekršaja primjeni opomena, jer bi u suprotnom sud primjenom opomene u konkretnom slučaju prekoračio ovlast koju ima po zakonu.
8. Ispitujući odluku o izrečenoj zaštitnoj mjeri, ovaj drugostupanjski sud smatra da inkriminirano ponašanje okrivljenika predstavlja teži oblik kršenja prometnih propisa i takvo ugrožavanje ostalih sudionika u prometu da upućuje na opasnost da će okrivljenik upravljajući motornim vozilom ponovno ugroziti sigurnost prometa, zbog čega je prvostupanjsko tijelo osnovano i u skladu sa zakonom okrivljeniku izreklo zaštitnu mjeru zabrane upravljanja motornim vozilom „B“ kategorije.
Primjena ove zaštitne mjere u konkretnom slučaju nužna je zbog otklanjanja okolnosti koje poticajno djeluju na počinjenje prekršaja koji je predmet ovog postupka i dodatno će preventivno djelovati na buduće ponašanje okrivljenika. Duljina trajanja izrečene mjere od jednog mjeseca, u okviru zakonom propisanog raspona od jednog mjeseca do dvije godine, dakle na samoj donjoj zakonom propisanoj granici, a imajući na umu sve okolnosti počinjenog prekršaja i veliko prekoračenje dopuštene brzine kretanja kroz naseljeno mjesto za 33 km/h, primjerena je težini počinjenog prekršaja i opasnosti ponovnog ugrožavanja sigurnosti prometa. Prema tome, kako je okrivljeniku izrečena zaštitna mjera u najmanje mogućem trajanju, to se ista niti ne može smanjivati
9. Stoga, navodi prigovora nisu od utjecaja na osnovanost i pravilnost odluke prvostupanjskog tijela o izrečenoj novčanoj kazni i zaštitnoj mjeri.
10. Isto tako, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, i odluka o troškovima postupka, primjerena je s obzirom na složenost i trajanje postupka te imovno stanje okrivljenika. Naime, u spisu nema podataka da bi okrivljenik bio lošeg imovnog stanja, niti je to isti dokumentirao, pa ovaj sud smatra da plaćanjem troškova prekršajnog postupka neće biti dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje ili uzdržavanje osoba koje je dužan uzdržavati. Stoga, po ocjeni ovog suda, nije bilo osnove za preinačavanjem pobijanog prekršajnog naloga u dijelu odluke o troškovima prekršajnog postupka.
11. Kako je odredbom članka 138. stavka 2. točke 3. podtočke c) Prekršajnog zakona propisano da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju i paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi okrivljenika, to je na temelju članka 139. stavka 3. Prekršajnog zakona, obvezan okrivljenik na naknadu paušalnog iznosa troškova drugostupanjskog prekršajnog postupka u iznosu od 200,00 kuna, uzimajući u obzir složenost i duljinu postupka.
12. Slijedom navedenog, na temelju čl. 238. st. 11. u vezi sa čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.
U Zagrebu 2. lipnja 2022.
Zapisničar:
Predsjednica vijeća:
Željko Kudrić, v.r.
Ljiljana Percel, v.r.
Presuda se dostavlja Policijskoj upravi splitsko-dalmatinskoj, Postaji prometne policije Split u 3 otpravka: za spis i okrivljenika.
