Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-717/2022-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda Mihe Mratovića kao predsjednika vijeća, mr. sc. Dražana Penjaka kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Nediljke Radić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. S. iz Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik u Z., protiv tuženika Z. B.. d.d., Z., OIB: ., kojeg zastupa punomoćnica S. P., odvjetnica iz Odvjetničkog društva P. & P. u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 22 P-603/2020 od 27. siječnja 2022., u sjednici vijeća od 2. lipnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužene kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 22 P-603/2020 od 27. siječnja 2022.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženoj da isplati tužitelju iznos od 245.082,56 kuna s pripadajućim kamatama kako je to pobliže naznačeno u točki I. izreke te na ime troškova postupka iznos od 26.350,00 kuna s pripadajućim kamatama.

2. Protiv ove presude žali se tužena. Pobija presudu zbog svih žalbenih razloga predviđenih člankom 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP). Predlaže da se presuda preinači, a podredno ukinuta i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj u cijelosti poriče žalbene navode tužene. Predlaže da žalba bude odbijena kako neosnovana.

4. Žalba tužene je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 245.082,56 kuna koji zahtjev se temelji na tvrdnji da je ništetna odreda ugovora o promjenjivoj kamati.

6. Pravilno je sud prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev utvrdivši da je ništetna ugovorna klauzula kojom je utvrđena promjenjiva kamata.

7. Sud prvog stupnja pravilno se pozvao na odredbe članka 18., 47., 103., 141. i 395. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 88/01, dalje: ZOO), a koje se ovdje primjenjuje temeljem članka 1163. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08 i 128/11, dalje: ZOO/2005) te na odredbe članka 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03, dalje: ZZP). Neosnovano parnične stranke u žalbi ističu da je ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba postupka. Presuda sadrži valjane razloge o odlučnim činjenicama koji su utemeljeni na rezultatima provedenog dokaznog postupka. Nije ostvaren ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer sporne odlučene činjenice sud prvog stupnja pravilno je utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP-a.

8. Ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća činjenično stanje utvrđeno od stanje prvostupanjskog suda i to:

- da su parnične stranke zaključile Ugovor o kreditu i to tužitelj kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor s rokom otplate koji je određen i uz promjenjivu godišnju kamatnu stopu sukladno odluci o visini kamatnih stopa;

- da se tijekom ugovornog razdoblja kamatna stopa mijenjala i to počev od 4,50% pa naviše.

9. Na tako utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kad je zaključio da nema mjesta utvrđenju ništetnosti odredbe članka 4. Ugovora. Ovo stoga jer sud prvog stupnja u razlozima pobijane odluke pravilno konstatira da banka i korisnik kredita nisu u ravnopravnim odnosima jer banke kao davatelji kredita jesu u određenoj nadmoćnosti spram korisnika kredita već samom činjenicom da potreba za kreditom koja je neuravnotežena da ne smije poprimati zelenaške razmjere, upućuje da bi po tužitelju svaki ugovor o kreditu bio ništetan kao zelenaški. Međutim, pravilno je prvostupanjski sud otklonio taj razlog ništetnosti jer zaista, u konkretnom slučaju, niti je bilo lakomislenosti niti ovisnosti niti neiskustva tužitelja, pa nema mjesta zaključivanju da bi se radilo o zelenaškom pravnom poslu.

10. Isticanje žalitelja da je on praktički bio nagovoren na sklapanje predmetnog ugovora predstavlja nonsens jer njegova volja i interes, razlozi, informacije jasno proizlazi iz njegovih iskaza, činjenice potpisa i ovjere Ugovora te činjenice da se ne radi o neukoj stranci. Elaboriranje da je tuženik zasigurno znao da će tečaj CHF u odnosu na kunu rasti, nije dokazano, a niti je utemeljeno na opće poznatim činjenicama.

11. Ništetnost kao posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe nastaje kad nastanu zakonski razlozi ništetnosti, pa je nepoštena odredba ništetna od samog ugovaranja.

12. Prema odredbi članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača ugovorna odredba u kojoj se nije pojedinačno ugovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana treba uvijek procjenjivati prema svim konkretnim okolnostima slučaja.

13. Tužitelj tvrdi da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za CHF i odredbe kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a sve da o tim odredbama nisu pojedinačno pregovarali.

14. Prema rezultatima dokaznog postupka nedvojbeno je zaključit da je predmetni Ugovor standardni ugovor o kreditu kojeg je banka zaključivala da je utvrdila da se glavnica veže uz valutu CHF, jasna, lako razumljiva i uočljiva.

15. Slijedom iznijetog zaključiti je da je primjena odredbe članka 84. Zakona o zaštiti potrošača nije ni bilo dopušteno procjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a predmetna odredba to jest, pa je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a valjalo djelomično odbiti žalbu tužitelja i potvrditi pobijanu presudu u pogledu utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe u tom dijelu. Nadalje, prema odredbama Ugovora o kreditu je vidljivo da se radi o standardnom ugovoru koji sadrži odredbu prema kojoj je redovna kamata promjenjiva u skladu s promjenom odluke o visini kamatnih stopa ili drugog akta tuženika.

16. Ovdje je odmah za istaći da je odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi protiv više tuženih, među ostalim i P. B., Z. podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

17. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. No, pokretanje ili vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenjem ili utvrđenjem ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo kojeg drugog postupka kojim će se zahtijevati ostvarenje prava koja ih pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

18. Nadalje je za navesti da je nedvojbeno da se o odredbi prema kojoj redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveza promjenjiva u skladu s odlukom banke nije pojedinačno pregovarala.

19. Prema odredbi iz članka 142. stavka 1. ZOO-a opći uvjeti koje odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržane u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove, dok je odredbom stavka 4. propisano da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, važe ove posljednje.

20. Nesporno je da ugovor o kreditu ne sadrži ni referentnu stopu, referentna stopa je osnovna kamatna stopa za kašnjenje s plaćanjem, koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu nije precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa je tako tuženik, koristeći ugovornu odredbu prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva, određuje prema odluci banke, mogao postupiti kako je htio tj. i savjesno ili nesavjesno.

21. Po ocjeni ovoga suda, ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasno i lako uočljiva, a nije razumljivo je li jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a ne navode se bilo kakvi kriteriji npr. iz općih uvjeta poslovanja i sl. već se promjena visine stope veže samo za odluku banke, a da li to možda podrazumijeva i primjenu nekih kriterija, u samom ugovoru nije navedeno.

22. Prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C- 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13, koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom, treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

23. U konkretnom slučaju to znači da su u Ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnije razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

24. Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba, a ista je ovisna o isključivoj odluci jednog ugovaratelja – banke, bez obzira da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je u potpunosti izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate), što je suprotno odredbi iz članka 26. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Zakon o zaštiti potrošača niti Zakon o obveznim odnosima ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, a koje je načelo sadržano u odredbi članka 12. ZOO-a kojim je propisno da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tome vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane, odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane kad je riječ o profesionalnoj djelatnosti (pravni standard).

25. Prema odredbi iz članka 83. Zakona o zaštiti potrošača prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor, koji s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor.

26. Imajući u vidu da je kamata cijena novca, da je cijena bitan element ugovora o kreditu, te da mora biti određena odnosno odrediva, već samim tim odredbu ugovora koju koristi tuženik, a na temelju kojeg se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, ocijeniti je protivnom načelu savjesnosti i poštenja.

27. Kako je u odluci Visokog trgovačkog suda posebno istaknuto, a s tim se slaže i ovaj sud, "iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, ta činjenica da obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa, čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će bit u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu CHF i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banka ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi i visina obveze potrošača, kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja". Nadalje, nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju da daju tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužitelja. Upravo u tome se i ogleda potreba primjene korektiva, načela savjesnosti i poštenja, što sud prvog stupnja u svojoj odluci pravilno čini.

28. S obzirom na nespornu činjenicu da ugovorima kojima koristi predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženik nije odredio referentnu stopu, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja ugovora nije bila propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamate mora sadržavati elemente za koje se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovoga suda trebalo odrediti elemente za koje se veže promjena i način njihove promjene.

29. Umjesto toga, vodeći računa očito samo o svom interesu iskoristivši činjenicu da nema propisa koji joj takvo što nalaže, banka je tužitelju kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prouzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

30. Na temelju svih utvrđenih činjenica ovaj sud smatra da odredba ugovora kojim se promjena kamatne stope čini ovisnim samo o odluci banke je nepoštena i prema tome ništetna, slijedom čega je na temelju odredbe iz članka 368. stavka 1. valjalo potvrditi prvostupanjsku presudu u tom dijelu.

31. Sud prvog stupnja zauzeo je pravilno stajalište da ugovorena sama promjena kamatne stope nije bila zakonom zabranjena, odnosno da je takva zakonska mogućnost postojala i da je mogla biti ugovorena, ali da način na koji je to napravljeno predmetnim Ugovorom o kreditu nije bilo u skladu sa zakonom pa sukladno članku 324. Zakona o obveznim odnosima predmetni Ugovor o kreditu nema učina u dijelu kojim je određena promjenjivost kamatne stope, odnosno, u dijelu kojim je tužitelj izjavio da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest banke o visini kamatne stope visina anuiteta u skladu s promjenom kamatne stope, to je pravilno sud prvog stupnja utvrdio da je u tom dijelu ništetna odredba članka 4. Ugovora, ali ne cijela već samo u jednom njenom dijelu.

32. Naime, ovaj sud smatra da je iz iskaza tužitelja, osobito iz teksta samog ugovora, proizlazi da su ugovorne strane bile suglasne sa početnom kamatnom stopom od 4,50% godišnje. Da je tome tako, proizlazi iz samog ponašanja tužitelja tijekom ove parnice jer za razdoblje od 1. siječnja 2008. tražio je da se financijskim vještačenjem utvrdi razlika između te početne stope i one koja je povišena jednostranom odlukom banke. Tužitelj u svom osobnom iskazu također nije izjavio da smatra da je početnu ugovorna kamatna stopa bila ništavna, već se usmjerava u svom iskazu na pitanje jednostranih promjena od strane tuženika kao banke kojima je ta stopa povećana time i posljedično i iznos mjesečnih anuiteta, kako to pravilno konstatira sud prvog stupnja što neosnovano osporava tužitelj.

33. Suprotno žalbenim navodima tužitelja ne postoji više obveza suda da pravilno i potpuno utvrdi odlučno činjenično stanje. Prema odredbi članka 8. ZPP-a obveza je stranaka da iznesu sve činjenice i predlože dokaze na okolnost na osnovanosti svojih zahtjeva.

34. Iz prezentiranog činjeničnog supstrata tijekom prvostupanjskog postupka sud je pravilno zaključio da bit tužbenog zahtjeva tužitelja temelji se na tvrdnji da je njihov zahtjev utemeljen na utvrđenju postojanja razlike u iznosu utvrđenog po početnoj kamatnoj stopi od 4,50% koji su stranke ugovorile prilikom zaključenja ugovora i razlike nastale uslijed povećanja kamatne stope utemeljene na jednostranoj odluci banke.

35. Pravilno je sud prvog stupnja otklonio i istaknuti prigovor zastare za što je dao valjane razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud pa u cijelosti upućujemo na te razloge, a sve u cilju izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja.

36. Poradi svega iznesenoga valjalo je odlučiti kao u izreci temeljem članka 368. stavka 1. ZPP-a. Odluka o troškovima postupka pravilno se temelji na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a.

U Splitu 2. lipnja 2022.

Predsjednik vijeća:

Miho Mratović, v. r.