Broj:10.P-98/2021-14
Republika Hrvatska
Općinski sud u Osijeku
Europska avenija 7
31000 Osijek
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Osijeku, po sucu Lidiji Šmit, u pravnoj stvari tužitelja V. Š. iz O., M. 121, OIB:, zastupanog po punomoćnici
S. P., odvjetnici iz O. protiv tuženika O. B. d.d. iz S.,
D. rata 61, OIB:, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom,
zastupanog po punomoćniku L. B., odvjetniku iz O. društva
H. & partneri iz Z., nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 26. travnja 2022., a u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja M. L. Č., odvjetnice iz O. i punomoćnika tuženika P. G.,
odvjetničkog vježbenika u O. društvu H. & partneri iz Z.,
P. O., nakon donošenja i objave dana 2. lipnja 2022.,
p r e s u d i o j e
I/ Proglašava se nedopuštenom ovrha, odnosno izravna naplata, novčane tražbine pokrenute na temelju zahtjeva za izravnu naplatu od strane tuženika kao ovrhovoditelja, O. B. d.d., S., D. rata 61, OIB , od
9. studenog 2020., radi pljenidbe i prijenosa novčane tražbine na temelju bjanko zadužnice, ovjerene po javnom bilježniku B. A., dana 5. svibnja 2010.,
pod br. OV-4837/10, na iznos od 50.000,00 Kn, te se sve ovršne radnje u tom ovršnom postupku obustavljaju.
II/ U preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja kojim se nalaže Financijskoj agenciji, odmah po primitku Rješenja suda, o proglašenju pljenidbe i prijenosa tuženikove novčane tražbine, nedopuštenim, vratiti sva zaplijenjena sredstava po računima tužitelja kao ovršenika, V. Š., na njegove račune u stanje prije provedbe zaplijene, odbija se kao neosnovan.
III/ Nalaže se tuženiku O. B. d.d., S., D. rata 61, OIB , isplatiti tužitelju V. Š., OIB, trošak
parničnog postupka u iznosu od 4.125,00 kuna, sa zateznom kamatom koja teče od donošenja I-stupanjske presude pa do isplate, i to kamatu koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te nastavnim odlukama HNB-a, sve u roku od 15 dana.
IV/ U preostalom dijelu zahtjeva za naknadom parničnog troška, tužitelj se odbija.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi podnesenoj po punomoćniku navodi da je Zaključkom Općinskog suda u Osijeku, posl.br. Ovr-776/2020, od 4. siječnja 2021., upućen ovdje tužitelj u svojstvu ovršenika, protiv ovdje tuženika, u svojstvu ovrhovoditelja, u roku od 15 dana od primitka zaključka, na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe, odnosno izravne naplate novčane tražbine pokrenute na temelju zahtjeva za izravnu naplatu od 12. studenog 2020., kojim se zahtjeva izravna naplata novčane tražbine na temelju zadužnice JB B. A., Ov-4837/10, od 5. svibnja 2010.,
nedopuštenom. Prednik tuženika, B. P. C. d.d., je dana 4. listopada 2013., podnio Financijskoj agenciji zahtjev za izravnu naplatu, zapljenu računa ovršenika, ovdje tužitelja, temeljem Zadužnice br. Ov-4837/10, na iznos od 8.543,67 kn, ovjerenu po javnom bilježniku B. A., dana 5. svibnja 2010., izdane kao sredstvo osiguranja novčane tražbine po Ugovoru o Okvirnom kreditu po tekućem računu br. 3263000147, sklopljenog između B. P. C. d.d.,
kao kreditora i tužitelja kao korisnika. Po istoj FINA nije postupala, budući da na računu dužnika nije bilo novčanih sredstava, a u međuvremenu B. P.
C. d.d. prestaje postojati, a istu preuzima tuženik. Dana 7. prosinca 2020., tužitelj je ishodio Očevidnik svih osnova za plaćanje po njenim računima, od Financijske agencije, te je provjerom utvrdio da je od strane tuženika, O. banke d.d., podnesen novi zahtjev za „nastavak postupanja po osnovi za plaćanje posl.br. OV-4837/10 i to dana 9. studenog 2020., radi naplate tražbine u ukupnom iznosu od 13.756,66 kn, koja se sastoji od glavnice i zatezne kamate, kao i troškova provedbe u iznosu od 468,75 kn. Tužitelju nije poznato na koji način je tražbina prenesena na tuženika, niti je isti dao svoju suglasnost za taj prijenos, no isti ističe prigovor zastare, naplate tražbine temeljem navedene zadužnice Ov-4837/10. Naime, na tražbinu iz zadužnice koja je privatna isprava i na kojoj je potpis dužnika samo ovjeren po javnom bilježniku, te nije potvrđena od strane javnog bilježnika (solemnizirana), primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina iz čl. 371. ZOO/91 (sada čl. 225. ZOO/05), dok se na tražbine iz zadužnica koje su potvrđene po javnom bilježniku, primjenjuje zastarni rok od 10 godina (tako i u presudi ŽS Gž-1094/18, od 30. siječnja 2019., Izvod iz zapisnika sa 7. sjednice Građanskog odjela VS RH od 19. studenog 2018.). Uz zahtjev tužitelj nije dostavio niti dokaz o eventualnom prijenosu potraživanja sa vjerovnika B. P. C. d.d., odnosno tuženik nije
dostavio dokaz na temelju kojeg pravnog posla i kada je tražbina prešla na istoga, pa se uzgred stavlja i prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tuženika za navedenu tražbinu. Tužitelj u konkretnom slučaju ima ovlaštenje na pobijanje zahtjeva za izravnu naplatu i to ovlaštenje proizlazi iz odredbi čl. 210. Ovršnog zakona, te tužitelj nakon što je saznao da je protiv njega zatražena izravna naplata tražbine. Na zadužnici je ovjeren potpis dužnika 5. svibnja 2010., a tuženik je svoj prijedlog za zapljenu novčane tražbine uputio Financijskoj agenciji dana 4. listopada 2013., kada je pretpostaviti da je tražbina dospjela, a po kojoj nije postupano zbog nedostatka novčanih sredstava na računu tužitelja, odnosno dana 9. studenog 2020., kada je već nastupio petogodišnji zastarni rok za naplatu tražbine po zadužnici. Iz Zahtjeva tuženika od 9. studenog 2020., slijedi da se zaplijenjeni iznos ima uplatiti na njegov račun, dok se iz same Zadužnice vidljivo da se zaplijenjena novčana sredstva imaju isplatiti B. P. C. d.d., a sam tuženik uz zahtjev nije dostavio
nikakav dokaz o prijenosu tražbine na njega, pa se stavlja i prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tuženika za naplatu navedene tražbine. Prijedlog radi proglašenja nedopuštenim pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava po zahtjevu za izravnu naplatu ovdje tuženika, tužitelja kao ovršenika, dostavljen je na očitovanje tuženiku kao ovrhovoditelju, no tuženik se na isti nije očitovao. Slijedom navedenog, predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva u cijelosti uz naknadu prouzročenog parničnog troška.
2. Tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu kao neosnovanima u cijelosti. Tužitelj je kod B. P. C. d.d., imao otvoren tekući račun broj 3263000147, a po zahtjevu tužitelja sklopljeno je nekoliko Ugovora o dozvoljenom prekoračenju po tekućem računu. Tuženik O. banka d.d. je sveopći pravni sljednik B. P. C. d.d., jer je rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. Tt-14/25962-2, od 14. studenog 2014., to društvo pripojeno društvu O. banka d.d., stoga je u cijelosti neosnovan prigovor nedostatka legitimacije u postupku izvansudske ovrhe na temelju zadužnice br. OV- 4837/10. U odnosu na navode tužitelja kako je nastupila zastara tuženikovog potraživanja ističe se kako je bjanko zadužnica izdana 5. svibnja 2010., i da je 4. listopada 2013., prvi put dostavljena Financijskoj agenciji radi provedbe ovrhe na novčanim sredstvima. Predmetna osnova za plaćanje nalazila se u Očevidniku osnova za plaćanje sve do stupanja na snagu Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstva (NN 68/18, 02/20, 46/20, 47/20, dalje u tekstu: ZPONS) kojim je u čl. 12., određeno da Agencija, ako se tražbina iz osnove za plaćanje ne naplati od ovršenika fizičke osobe u cijelosti u roku od tri godine od primitka u Agenciju, nakon što po toj osnovi za plaćanje nije bilo nikakvih naplata posljednjih šest mjeseci uzastopno s računa tog ovršenika, prestaje s izvršavanjem te osnove za plaćanje za ovršenika iz osnove za plaćanje za kojeg su zadovoljeni navedeni uvjeti. Zbog navedenog, tuženik je Financijskoj agenciji 12. listopada 2020., ponovno predao zahtjev za izravnu naplatu po zadužnici br. OV- 4837/10. Odredbom čl. 241. i 242. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje u tekstu: ZOO) zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a smatra se da nije nastupio ako vjerovnik odustane od tužbe ili radnje koju je poduzeo i ako vjerovnikova tužba ili zahtjev bude odbačen ili odbijen, odnosno, ako određena mjera osiguranja bude stavljena izvan snage. Stoga, u konkretnom slučaju nastupio je prekid zastare podnošenjem zahtjeva za izravnu naplatu Financijskoj agenciji 4. listopada 2013., a zastara potraživanja na temelju bjanko zadužnice nije počela teći dok je postupak izvansudske ovrhe na novčanim sredstvima trajao, a to je do dana kada je FINA postupila po čl.12. ZPONS-a, 6. kolovoza 2018. Zastara je ponovno prekinuta 12. studenog 2021., podnošenjem Zahtjeva za izravnu naplatu Financijskoj agenciji. Tuženik u spis dostavlja izlistanje prometa po računu 3263000147 (sada broj 3206190322) te predlaže sudu izvesti dokaz vještačenjem po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke u slučaju da tužitelj bude osporavao visinu potraživanja tuženika. Tuženik ističe kako nije osnovan tužbeni zahtjev pod točkom III. kojim tužitelj traži od suda da tuženiku naloži isplatiti mu trošak ovog postupka sa zateznom kamatom. Tužitelj je u tužbi uvodno naveo kako je podnio zahtjev Uredu državne uprave u Osječko-baranjskoj županiji za odobravanje besplatne pravne pomoći radi oslobođenja od plaćanja sudskih pristojbi u ovom postupku, uslijed čega tužitelju ne pripada pravo na naknadu troškova zastupanja jer je on od Ureda državne uprave zatražio da mu se odobri sekundarna pravna pomoć. Slijedom navedenog, predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i naložiti tužitelju da tuženiku naknadi trošak postupka.
3. Očitujući se na odgovor na tužbu tužitelj je u cijelosti osporio navode tuženika budući da tražbina nije naplaćena po zadužnici još od 2013., samom novom dostavom na naplatu FINA-i zadužnice, zastara nije prekinuta i ne teče iznova. Podnošenjem zadužnice 2013., zastara je prekinuta u smislu odredbe čl. 388. ZOO- a, no s obzirom da zbog nedostatka novčanih sredstava na računu tužitelja, potraživanje tuženika nije namireno, zastara je počela teći idućeg dana od podnošenja zahtjeva za izravnu naplatu, tj. od 5. listopada 2013., kao dana nakon nemogućnosti ostvarenja potraživanja. Smatra nespornim da predmetna zadužnica na kojoj je ovjeren potpis od strane javnog bilježnika, nema svojstvo javnobilježničkog akta, na zastaru tražbine iz takve isprave primjenjuje se petogodišnji zastarni rok propisan odredbom čl. 371. ZOO/91 (pravno shvaćanje Građanskog odjela VSRH Su-IV/18 od 19. studenog 2018.). Kako je tuženik podnio novi zahtjev za izravnu naplatu 12. studenog 2021., znači nakon proteka roka od pet godina, to je njegova tražbina zastarjela. Neosnovani su navodi tuženika da tužitelju ne pripada naknada troškova zastupanja po odvjetniku budući je tužitelju odobrena sekundarna pravna pomoć samo za oslobođenje od plaćanja sudskih pristojbi, a ne za ostale troškove.
4. Kako bi utvrdio odlučne činjenice sud je proveo dokaze uvidom u preslik Zaključka; preslik Zadužnice; preslik Očevidnika svih osnova za plaćanje Agencije od 7. prosinca 2020.; preslik zahtjeva za aktiviranjem zadužnice Ov-4837/10, od 4. listopada 2013., i 9. studenog 2020.; ovršni spis Ovr-776/2020, Općinskog suda u Osijeku; Zahtjev za dozvoljeno prekoračenje po tekućem računu od 28. travnja 2009.; Ugovor o dozvoljenom prekoračenju po tekućem računu broj: 3263000147, od 28. travnja 2009.; Zahtjev za dozvoljeno prekoračenje po tekućem računu od 6. svibnja 2010.; Ugovor o dozvoljenom prekoračenju po tekućem računu broj: 3263000147, od 6. svibnja 2010.; Zahtjev za dozvoljeno prekoračenje po tekućem računu od 13. studenog 2010.; Ugovor o dozvoljenom prekoračenju po tekućem računu broj: 3263000147, od 17. studenog 2010.; Zahtjev za prekoračenje po tekućem računu od 8. svibnja 2012.; rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu, broj Tt-14/25962-2, od 14. studenog 2014.; izlistanje prometa po računu.
5. Na temelju provedenih dokaza utvrđeno je da je temeljem Zaključka Općinskog suda u Osijeku, broj Ovr-776/2020, od 4. siječnja 2021., tužitelj kao ovršenik upućen protiv tuženika kao ovrhovoditelja u roku od 15 dana, od primitka zaključka, pokrenuti parnicu radi proglašenja ovrhe, odnosno izravne naplate, novčane tražbine, pokrenute na temelju zahtjeva za izravnu naplatu od 12. studenog 2020., kojom se zahtjeva izravna naplata novčane tražbine na temelju bianco zadužnice ovjerene po javnom bilježniku B. A. iz O., broj Ov-
4837/2010, od 5. svibnja 2010., nedopuštenom. Predmetna zadužnica izdana je kao sredstvo osiguranja novčane tražbine po ugovoru o okvirnom kreditu po tekućem računu tužitelja sklopljenog između prednika tuženika B. P. C. d.d.,
kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, a prednik tuženika je dana 4. listopada 2013., FINA-i podnio zahtjev za izravnu naplatu zapljenu računa ovršenika, ovdje tužitelja, na iznos od 8.543,67 kuna, a po kojoj FINA nije postupila, budući na računu tužitelja kao dužnika nije bilo novčanih sredstava. Pravni slijednik B. P.
C. d.d., ovdje tuženik, a što je razvidno iz rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu, broj Tt-14/25962-2, od 14. studenog 2014., je dana 9. studenog 2020., FINA-i podnio novi zahtjev za nastavak postupanja po osnovi za plaćanje broj Ov-4837/10, radi naplate tražbine u ukupnom iznosu od 13.756,66 kuna, a koji iznos se sastoji od glavnice i zatezne kamate kao i troškova provedbe u iznosu od 468,75 kuna.
6. Prvenstveno odlučujući o istaknutom prigovoru zastare od strane tužitelja u odnosu na potraživanja tuženika prema tužitelju, te dopuštenosti ovrhe koja se vodi protiv tužitelja kao ovršenika, sud isti prigovor zastare smatra osnovanim u cijelosti. Naime, na zadužnici ovjeren potpis tužitelja 5. svibnja 2010., a tuženik je prijedlog za zapljenu novčane tražbine uputio FINA-i dana 4. listopada 2013., a tražbina iz osnove za plaćanje nije naplaćena od tužitelja kao ovršenika u roku od tri godine od primitka u Agenciju, koja je prestala s izvršavanjem te osnove, a tuženik je ponovno predao zahtjev za izravnu naplatu po predmetnoj zadužnici dana 12. listopada 2012. Podnošenjem zadužnice 2013., zastara je prekinuta u smislu odredbi čl. 388. Zakona o obveznim odnosima/91, sada čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, dalje u tekstu: ZOO), ali zbog nedostatka novčanih sredstava na računu tužitelja, potraživanje tuženika nije namireno te je zastara počela teći idućeg dana od dana podnošenja zahtjeva za izravnu naplatu i to 5. listopada 2013., kao dana nakon nemogućnosti ostvarenja potraživanja. U vrijeme podnošenja novog zahtjeva za izravnu naplatu od strane vjerovnika, ovdje tuženika, 12. listopada 2012., protekao je petogodišnji zastarni rok od pet godina. Budući predmetna zadužnica na kojoj je ovjeren potpis od strane javnog bilježnika nema svojstvo javno bilježničkog akta, na zastaru tražbine iz takve isprave primjenjuje se petogodišnji zastarni rok, propisan odredbom čl. 371. ZOO/91, sada čl. 225. ZOO-a.
7. Slijedom navedenog, sud je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja pobliže opisan pod I/izreke presude, kao osnovan, stoga odluka kao pod I/izreke presude.
8. Sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja da se naloži FINA-i odmah po primitku rješenja suda o proglašenju pljenidbe i prijenosa tuženikove novčane tražbine, nedopuštenim, vratiti sva zaplijenjena sredstava po računima tužitelja kao ovršenika,
V. Š., na njegove račune u stanje prije provedbe zaplijene, kao neosnovan, budući se FINA-i može naložiti vraćanje zaplijenjenih sredstava tužitelja kao ovršenika na njegove račune u stanje prije provedbe zaplijene te po pravomoćnosti ove presude, a među strankama je nesporno da po navedenoj zadužnici nije ništa naplaćeno, pa je slijedom navedenog valjalo odlučiti kao pod II/izreke presude, stoga odluka kao pod II/izreke presude.
9. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19), a koji trošak se odnosi na zastupanje tužitelja po punomoćniku u osobi odvjetnika, sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.
10. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 750,00 kuna, zastupanje na ročištima od 26. siječnja 2022. i 26. travnja 2022., u iznosu od 750,00 kuna za svako ročište, sastav obrazloženih podnesaka od 13. listopada 2021., 2. veljače 2022., u iznosu od 750,00 kuna za svaki podnesak i trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 375,00 kuna, što čini ukupno priznat trošak u ukupnom iznosu od 4.125,00 kunu, stoga odluka kao pod III/izreke presude.
11. Tužitelju nije priznat trošak sastava podnesaka od 25. travnja 2022., u iznosu od 750,00 kuna, budući je isti predan neposredno pred ročište od 26. travnja 2022., kao ni trošak sastava podneska od 28. listopada 2021., u iznosu od 375,00 kuna, budući je isti nepotreban trošak, stoga odluka kao pod IV/izreke presude.
Osijek, 2. lipnja 2022.
S U D A C LIDIJA
ŠMIT
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana primitka pisanog otpravka presude.
DOSTAVITI:
1. pun. tužitelja
2. pun. tuženika
Broj zapisa: eb30d-12ffa
Kontrolni broj: 0b314-3b678-ae720
Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:
CN=LIDIJA ŠMIT, L=OSIJEK, O=OPĆINSKI SUD U OSIJEKU, C=HR
Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:
https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/
unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.
Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.
Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Općinski sud u Osijeku potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.
