REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2145/2018-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj … , koje zastupa punomoćnik D. Z., odvjetnik u O., protiv tuženika P. d.d., N., OIB … , kojeg zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik u N., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja S. V. protiv presude i rješenja Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1667/2016-2 od 14. lipnja 2018., u sjednici održanoj 1. lipnja 2022.,

r i j e š i o  j e:

I. Ukida se presuda i rješenje Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž- 1667/2016-2 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je odbačena kao nedopuštena žalba tužitelja S. V. protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1818/2015-14 od 7. lipnja 2016. i predmet u tome dijelu vraća tome sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom su presudom odbijeni kao neosnovani zahtjevi da se tuženiku naloži da tužitelju D. V. plati 705.719,60 kn sa zateznim kamatama i D. V. 650.204,00 kn sa zateznim kamatama te je tužiteljima naloženo da solidarno tuženiku nadoknade parnične troškove u iznosu od 112.084,05 kn.

2. Pobijanom drugostupanjskom presudom i rješenjem žalbe tužitelja D. V. i D. V. protiv prvostupanjske presude odbijene su kao neosnovane, a žalba tužitelja S. V. odbačena je kao nedopuštena. Odluka o odbačaju žalbe tužitelja S. V. obrazložena je navodom da taj tužitelj „nema pravnog interesa za ulaganje žalbe protiv presude prvostupanjskoga suda s obzirom da je on tužbu povukao a tuženik se povlačenju nije protivio.“

3. Protiv drugostupanjske presude i rješenja u dijelu u kojem je njegova žalba odbačena tužitelj S. V. podnio je reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. u vezi s čl. 400. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, dalje: ZPP) i predložio je ovome revizijskom sudu da je ukine.

4. Tuženik na reviziju nije odgovorio.

5. Na temelju odredbe čl. 392.a u vezi s čl. 400. st. 3. ZPP ovaj je sud pobijanu odluku ispitao u dijelu u kojem je revident pobija, a samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, uzevši u obzir da je propisano da stranka u reviziji treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi da se neće uzeti u obzir (čl. 386. ZPP).

6. Revizija je osnovana.

7. Osnovano revident u reviziji navodi da tužbu u odnosu na zahtjev o kojem je odlučeno prvostupanjskom presudom nije povukao, pa nije bilo ni moguće da tuženik na povlačenje, kojeg nije bilo, pristane, te je sud drugoga stupnja stoga nepravilno primijenio odredbe čl. 193. st. 2. i čl. 367. st. 1. ZPP, čime je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. toga Zakona koja je utjecala na pravilnost odluke.

8. Tužitelji S. V., D. V. i D. V. tužbom su zahtijevali da tuženik svoj trojici tužitelja plati 1.355.923,60 kn sa zateznim kamatama, da bi tijekom parnice taj zahtjev povukli i postavili zahtjev da tuženik tužitelju D. V. plati 705.719,60 kn sa zateznim kamatama, a tužitelju D. V. 650.204,00 kn sa zateznim kamatama. Prvostupanjski sud je uz presudu donio i rješenje u izreci kojeg je naveo „da se smatra“ da je povučena tužba „I-tužitelja S. V. da mu tuženik isplati iznos od 1.355.923,60 kn …“ kao i tužba „II- tužitelja D. V. radi isplate iznosa od 650.204,00 kn …“ te tužba „III-tužitelja D. V. radi isplate iznosa od 705.719,60 kn …“.

Ovakva izreka, uzimajući u obzir i konfuziju u obrazloženju prvostupanjske odluke, ostavlja dvojbu o tome kako su tužitelji zapravo disponirali tužbom, jer:

- nije jasno zašto se „smatra“ da je tužba djelomično povučena kako je to navedeno u izreci rješenja, kad bi obrazloženje prvostupanjske odluke dalo naslutiti da su tužitelji izjavom povukli tužbu (jer obrazloženje se glede „specificiranja tužbenog zahtjeva“, pojma inače nepoznatog u ZPP-u, poziva na podnesak od 24. svibnja 2012.), pa, ako je tako, sud shodno tome nema što „smatrati“ da je tužba povučena, već utvrditi da su je tužitelji povukli.

- nije jasno kako se ima smatrati da je povučena i tužba tužitelja D. V. i D. V. za isplatu novčanih svota za koje su tužbeni zahtjevi istom prvostupanjskom odlukom i odbijeni kao neosnovani, pri čemu je kod navođenja iznosa za koje se smatra da je tužba povučena došlo i do pogreške u pisanju, odnosno do zamjene svota isplatu kojih ovi tužitelji za sebe traže, jer iz spisa proizlazi da tužitelj D. V. zahtjeva isplatu 705.719,60 kn, a tuženik D. V. 650.204,00 kn, dok su u rješenju te svote zamijenjene te

- prvostupanjska odluka nije sastavljena u skladu s odredbom čl. 59. st. 7. Sudskoga poslovnika (Narodne novine br. 37/14, 49/14, 08/15, 35/15, 123/15, 45/16), kojom je propisano da će se u slučaju kao što je predmetni, „stranke u izreci i obrazloženju spominjati punim imenom, a ne po redu nabrajanja (kao npr. prvotuženi, drugotuženi i slično“, što je u ovom slučaju prouzročilo određene poteškoće u razumijevanju teksta.

9. Ipak, iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi shvaćanje prvostupanjskoga suda prema kojem, nakon podneska tužitelja od 24. svibnja 2012., iako se od tada tužbenim zahtjevom traži da tuženik isplate izvrši samo tužiteljima D.

V. (705.719,60 kn) i D. V. (650.204,00 kn), dok tužitelj S. V. za sebe ne traži isplatu, takav zahtjev, prema kojem je tuženik u obvezi samo prema preostala dva tužitelja, postavlja i tužitelj S. V., a ne samo ostala dva tužitelja. Naime, iz spisa proizlazi da su sva trojica tužitelja sudjelovala u postupku i nakon njihova podneska od 24. svibnja 2012., kojim su tužbeni zahtjev postavili tako da tužitelj S. V. za sebe više ne traži isplatu. Osim toga, prvostupanjski sud obrazlaže da se tužitelji pozivaju na to da je osnova zahtjeva za isplatu ugovaranje u korist trećeg (ugovor iz odredbe čl. 327. Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21), odnosno da tužitelj S. V. tvrdi da se ugovorom sklopljenim između njega i tuženika obvezao tuženik na isplatu ostaloj dvojici tužitelja. Može li tužitelj S.

V. u konkretnom slučaju osnovano postaviti zahtjev za isplatu trećim osobama, a ne njemu osobno, stvar je ocjene osnovanosti tužbenoga zahtjeva, no to ne znači da on takav zahtjev nakon podneska od 24. svibnja 2012. ne postavlja. Osobito se ne može ustvrditi da je tužitelj S. V. povukao tužbu u cijelosti, jer takva se izričita izjava nigdje u spisu ne nalazi. Stoga je pogrešan zaključak drugostupanjskoga suda da tužitelj S.

V. nema pravni interes podnijeti žalbu protiv prvostupanjske presude kojom je (i) njegov zahtjev odbijen. Konačno, kako su u uvodu prvostupanjske odluke kao tužitelji navedeni trojica tužitelja, među kojima i S. V., a t. II. izreke prvostupanjske odluke glasi: „Nalaže se tužiteljima naknaditi tuženiku solidarno prouzročeni parnični trošak u iznosu od 112.084,05 kn“, iz čega ne proizlazi da je iz obveze naknade parničnoga troška tuženiku tužitelj S. V. isključen, već i to daje tužitelju S. V., bar u tome dijelu, pravo pobijati prvostupanjsku odluku žalbom.

10. Stoga je na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP odlučeno kao u t. I. izreke.

11. U nastavku postupka drugostupanjski će sud odlučiti o osnovanosti žalbe tužitelja S. V. protiv prvostupanjske presude.

12. Odlučivanje o troškovima revizije ostavljeno je za konačnu odluku na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP (t. II. izreke).

Zagreb, 1. lipnja 2022.

Predsjednik vijeća

Željko Glušić, v.r.