REPUBLIKA HRVATSKA

Pnš-7/2014

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Ex vojarna Sveti Križ, Dračevac

S P L I T

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sutkinji Mirjani Rubić, u pravnoj stvari tužitelja M. M. iz P. - Ž., O.: …, zastupan po

punomoćniku V. B., odvjetniku u S., protiv tuženika E. Z., O.: …, zastupan po odvjetnicima iz odvjetničkog društva G.&partneri d.o.o., radi naknade štete, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene dana 13. travnja 2022. u nazočnosti punomoćnika tužitelja odvjetnika V. B. i punomoćnika tuženika odvjetnika D. S., dana 1. lipnja 2022.

presudio je

Dopušta se preinaka tužbe i sudi:

I Obvezuje se tuženik da plati tužitelju na ime pretrpljene neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na duševno i tjelesno zdravlje tužitelja, iznos od 471.800,00 kuna sa zateznom zakonskom kamatom koja na iznos od 270.000,00 kuna teče od 9. studenog 2016. do isplate, a na iznos od 201.800,00 kuna od 18.lipnja 2020. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, dok se za više traženu kamatu potraživanu od 2. svibnja 2013. pa do dana kada je kamata dosuđena, kao i za zatraženih 79.250,00 kuna glede glavnice s kamatom od 2. svibnja 2013. do isplate tužbeni zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

II. Obvezuje se tuženik da plati tužitelju zateznu zakonsku kamatu koja na iznos od 38.200,00 kuna teče od 9. studenog 2016. do 9. siječnja 2017. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana,

dok se za više traženi tijek kamata potraživan na iznos od 38.200,00 kuna od 2. svibnja 2013. pa do dana od kojeg je dosuđena kamata-do 9. studenog 2016. zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi:

„Obvezuje se tuženik da plati tužitelju na ime imovinske štete po osnovu tuđe pomoći i njege iznos od 650,00 kuna sa zateznom zakonskom kamatom koja teče od 02. 05. 2013. godine do 31.07.2015.godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015.godine do isplate, zateznu kamatu po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.“

IV. Obvezuje se tuženik da plati tužitelju zateznu zakonsku kamatu koja na iznos od 1.800,00 kuna teče od 3. siječnja 2014. do 31.07.2015. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015.godine do 09. 01.2017.godine zateznu kamatu po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana,

dok se za više traženi tijek kamata potraživan na iznos od 1.800,00 kuna od 2. svibnja 2013. pa do dana kada je kamata dosuđena-do 3. siječnja 2014. zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

V. Obvezuje se tuženik da plati tužitelju na ime imovinske štete po osnovu troškova liječenja iznos od 650,00 kuna sa zateznom zakonskom kamatom koja na iznos od 350,00 kuna teče od 08.04.2013.godine, a na iznos od 300,00 kuna od 16.04.2013.godine do 31.07.2015.godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015.godine do isplate, zateznu kamatu po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

VI. Obvezuje se tuženik da plati tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 73.660,30 kuna sa zateznom zakonskom kamatom koja teče od donošenja prvostupanjske presude do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.U tužbi koja je zaprimljena kod ovog suda 3. siječnja 2014. se navodi da je tužitelj teško povrijeđen u prometnoj nesreći koja se dogodila u mjestu T. dana 9. veljače 2013. na način da je tužitelj upravljao svojom desnom stranom kolnika vozilom Š. O. 1.6 C. reg. oznaka S.-695-U. kada je iz suprotnog

pravca naišlo i iznenada prešlo na njegovu stranu kolnika vozilo B. serija 332 C. reg. oznake S.-325-V. kojim je upravljao R. V., uslijed čega je došlo do frontalnog sudara vozila.

Spomenuto vozilo B. je u vrijeme štetnog događaja bilo osigurano kod tuženika policom obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti broj

. U navedenoj prometnoj nesreći tužitelj je zadobio brojne ozljede, u tužbi pobliže citirane uslijed kojih trpi neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, pa na ime pravične novčane naknade po svim kvalifikatornim okolnostima koje određuju tu štetu (fizičke boli, umanjenje životnih i radnih aktivnosti, pretrpljeni strah i naruženost) potražuje 270.000,00 kn, na ime imovinske štete s naslova tuđe njege i pomoći 2.000,00 kn, na ime troškova liječenja 650,00 kn, pa kako mu tuženik kojemu se obratio u mirnom postupku nije ništa isplatio, to tim tužbenim podneskom potražuje naknadu u spomenutim iznosima s kamatama i parničnim troškom kako je tamo pobliže navedeno.

2.U odgovoru na tužbu tuženik je priznao da se 19. veljače 2013. dogodila prometna nezgoda u kojoj je između ostalih sudjelovalo vozilo reg. oznake S. -325- V. za koje je vlasnik u trenutku nezgode imao kod tuženika sklopljen ugovor o osiguranju od automobilske odgovornosti, pa je u tom smislu tuženik priznao nastanak štetnog događaja i pasivnu legitimaciju kao i pravni osnov odgovornosti. Radi utvrđivanja i raspravljanja činjenice je li tužitelj eventualno doprinio nastanku štetne posljedice nekorištenjem sigurnosnog pojasa predloženo je pribavljanje određenih spisa, saslušanjem tužitelja, svjedoka, provođenjem vještačenja. Tuženik navodi kako u vrijeme podnošenja odštetnog zahtjeva prije utuživanja liječenje kod tužitelja još nije bilo okončano, pa time da nije dospjela obveza na naknadu štete, o čemu je tužitelj obaviješten dopisima u četiri navrata, ali je unatoč tome podnio tužbu pa je ista preuranjena.

Tuženik se protivio visini zahtjeva na ime neimovinske štete posebno naglašavajući da liječenje tužitelja nije okončano. Također se usprotivio i zahtjevu za naknadu imovinske štete i to glede tuđe njege i pomoći smatrajući je nedokazanom, a glede troškova liječenja jer tužitelj kao zdravstveno osigurana osoba ničim nije dokazao da su priloženi troškovi bili neophodni i potrebni.

Tuženik se protivio i predloženom tijeku kamate obzirom je isti u suprotnosti s materijalnim pravom.

3.Podneskom od 2.veljače 2017. tuženik je obavijestio sud o tome da je 9. siječnja 2017. tužitelju s osnova neimovinske štete isplatio 38.200,00 kn, a s osnova tuđe njege i pomoći 1.800,00 kn dostavljajući potvrdu o izvršenom plaćanju od 9. siječnja 2017. čijim pregledom je sud utvrdio da je tog dana na račun punomoćnika tužitelja odvjetnika V. B. uplaćen iznos od 40.000,00 kn.

Podneskom od 30. ožujka 2017. tuženik je nakon uvida u fotografije s očevida naveo kako ne ističe prigovor suodgovornosti zbog pojasa navodeći kako u tom pravcu nije potrebno izvoditi nikakve dokaze.

Podneskom zaprimljenim 18. lipnja 2020. (list 267-270) tužitelj je potvrdio primitak po tuženiku navedenih isplata iz osnova neimovinske štete od 38.200,00 kn te za tuđu pomoć i njegu 1.800,00 kn, odnosno ukupno 40.000,00 kn, ali navodeći kako na iste nisu plaćene zatezne kamate od 02.svibnja 2013. do 09. siječnja 2017. Pri tome je pozivom na izmijenjene Orijentacijske kriterije za utvrđivanje pravične novčane naknade na ime neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/20) od 05. ožujka 2020. i mišljenja sudskih vještaka u ovom postupku smatrao kako bi tužitelj, kad bi se pojedine kvalifikatorne okolnosti procjenjivale samostalno potraživao na ime pretrpljenih fizičkih bolova satisfakciju od 20.000,00 kn, na ime pretrpljenog straha trajnog karaktera 45.0000,00 kn, na ime naruženosti 4.500,00 kn, na ime trajnog narušenja duševnog i tjelesnog zdravlja 519.750,00 kn ili sveukupno na ime neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti iznos od 589.250,00 kn.

Kako je tuženik tužitelju već isplatio iz osnova neimovinske štete 38.200,00 kn, to preostaje za isplatu razlika od 551.050,00 kn s kamatama te još i kamate na isplaćeni dio tekuće od podnošenja odštetnog zahtjeva do isplate.

Nadalje, pozivom na mišljenje vještaka da je tužitelju tijekom liječenja bila potrebna tuđa pomoć i njega u trajanju od tri tjedna po dva sata dnevno te daljnja četiri tjedna po jedan sat dnevno, ili ukupno 70 sati a uz cijenu po satu od 35,00 kn prema Odluci Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi koju primjenjuje Dom za starije i nemoćne osobe L. S., a prihvaća Županijski sud u Splitu, smatra kako bi mu pripadalo po ovom osnovu 2.450,00 kn, a budući je tuženik tužitelju već isplatio iz osnova 1.800,00 kn to preostaje razlika od 650,00 kn te kamate na već isplaćeni iznos.

Sukladno navedenom, u podnesku je postavio tužbeni zahtjev potražujući iz osnova neimovinske štete 551.050,00 kn sa zateznim kamatama od 02. svibnja 2013. do isplate (točka I); zakonske zatezne kamate na isplaćeni dio neimovinske štete od 38.200,00 kn za vrijeme od 02.svibnja 2013. do 9. siječnja 2017. sa zakonskim zateznim kamatama (točka II); imovinsku štetu iz osnova tuđe pomoći i njege od 650,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 02.svibnja 2013. do isplate (točka III): zakonske zatezne kamate na isplaćeni iznos imovinske štete za tuđu pomoć i njegu od 1.800,00 kn i to za razdoblje od 02. svibnja 2013. do 9. siječnja 2017. (točka IV); plaćanje imovinske štete iz osnova naknade za troškove liječenja sa zakonskim zateznim kamatama na iznos od 300,00 kn od 08. travnja 2013. a na iznos od 300,00 kn od 16. travnja 2013. pa do isplate (točka V) te na obvezivanje tuženika na naknadu troškova postupka (točka VI).

4.Navodeći kako se radi o preinaci tužbe, tuženik se istoj usprotivio kao nedopuštenoj jer da je izvršena po zaključenju prethodnog postupka, a pored opširno obrazloženog protivljenja visini zahtjeva i prigovora vještvima, istaknuo je i prigovor zastare, porekao da tuženik ima trajne posljedice na koje su vještaci M. i L.

ukazali navodeći kako je vlasnik obrta čije poslove oglašava u kojemu je jedini zaposlenik, da fizičke poslove obavlja sam kako je to razvidno iz fotografija snimljenih po detektivskoj agenciji (list 276-291).

Tužitelj je porekao sve navode tuženika.

5.U tijeku postupka sud je izveo dokaz pregledom medicinske dokumentacije za tužitelja, zahtjeva. za naknadu štete "U S., 02.05.2013.", zapisnika o očevidu R. M. P. P. O. B.: -P.-12/13 od 19. veljače 2013., računa

P. K. od 8. i 16. travnja 2013., dopisa tuženika pun. tužitelja od

16.01.2014., 11.11.2013., 18.10.2013., 29.5.2013. i 6.5.2013., prigovora tužitelja od 22.11.2013., zahtjeva tužitelja od 17.9.2013., fotografija priloženih uz podnesak tuženika od 23. studenog 2016. s CD i izvješćem A. detektiv privatnog detektiva Slavka (list 149-149, 226-232,238- 251,277 -299 i CD 251), fotografija na CD-u sačinjenih povodom spornog događaja sve dostavljeno od R. M. P. P. O.,

pregledom potvrde o izvršenom plaćanju 9.1.2017., dopisa tuženika pun. tužitelja od 19.1.2017., vještačenjem po sudskim vještacima ortopedu dr. D. T.,

neurologu dr. A. M., psihijatru dr. Č. L. te pregledom njihovih

pisanih nalaza i mišljenja kao i njihovim saslušanjem, vještačenjem po neurologu D..

I. P. i pregledom njezinog pisanog nalaza i mišljenja kao i njezinim saslušanjem, time da je sud odbio prijedlog za vještačenjem po ustanovi M. fakulteta u Z. ili R. ili Osijeku koji je smatrao suvišnim pošto su

svi vještaci određeni u ovom postupku u bitnome nalazu i mišljenju bili složni radi čega po stavu sudu nije bilo razloga za određivanje mišljenja drugih vještaka (čl. 261. ZPP-a)

6.Tužbeni zahtjev djelomično je osnovan.

7.Glede prigovora na izradu dostavljenih fotografija i CD te Izvješće privatnog detektiva kao nezakonitog postupanja s obilježjima kaznenog djela, odgovoriti je kako istom nema mjesta te da se na iste tuženik pozvao i dio priložio uz svoj podnesak od 23.11.2016., dakle prije zaključenja prethodnog postupka 1. prosinca 2016.te dio najavljenih kao i već dostavljenih ponovio i kasnije pa nije prekludiran u pravu na njih se pozvati.

Inače je navesti kako su dokazna sredstva nedopuštena ako je njihovo korištenje zabranjeno, a ako je njihovo korištenje ograničeno, u mjeri u kojoj je ograničeno a i dokaze pribavljene na nezakonit način trebalo bi također smatrati nedopuštenim dokazima Protupravno pribavljanje inače dopuštenih dokaznih sredstava imalo bi značenje povrede zabrana koje bi se ticale načina pribavljanja određenih dokaznih sredstava i načina pribavljanja potrebnih informacija o predmetu utvrđivanja njihovim ispitivanjem (zabrane dokaznih metoda). Protupravno pribavljanje inače dopuštenih dokaznih sredstava imalo bi značenje povrede zabrana koje bi se ticale načina pribavljanja određenih dokaznih sredstava i načina pribavljanja potrebnih informacija o predmetu utvrđivanja njihovim ispitivanjem pri čemu je imati u vidu da u hrvatskom procesnom pravu institut nedopuštenih dokaza nije na odgovarajući način uređen. (zabrane dokaznih metoda u ZPP-u nema odredbe kojom bi se definirao pojam dokaza pribavljenih na nezakoniti način. Ustavom je svakome zajamčeno štovanje i pravna zaštita njegova osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti (35. Ustava RH) odnosno privatnosti (čl.

29.).

Kazneni

zakon

(Narodne

novine 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18.,126/09. i 84/21., pročišćeni tekst) u glavi XIV kaznena djela protiv privatnosti, u čl. 144. pod naslovom “Neovlašteno slikovno snimanje“ propisuje: (1) Tko drugoga koji se nalazi u stanu ili prostoru posebno zaštićenom od pogleda neovlašteno slikovno snimi ili takvu snimku uporabi ili učini dostupnom trećoj osobi i na taj način povrijedi njegovu privatnost, kaznit će se kaznom zatvora do jedne godine.(2) Ako kazneno djelo iz stavka 1. ovoga članka počini službena osoba u obavljanju službe ili javne ovlasti, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine. (3) Kazneno djelo iz stavka 1. ovoga članka progoni se po prijedlogu. (4) Snimke i posebne naprave kojima je počinjeno kazneno djelo iz ovoga članka će se oduzeti.

Međutim kako iz priloženih fotografija i snimki na CD te izvješća detektiva o načinu, vremenu i mjestu snimanja proizlazi da su obavljene na javnom prostoru pa tako ulici, vanjskom prostoru za odlaganje materijala i sl. po stavu suda ne bi se radilo o takvom snimanju kojim bi bilo povrijeđeno pravo osobnog i obiteljskog života tužitelja, dostojanstvo i privatnost i da je radnja detektiva kojim su pribavljeni dokazi obavljena sukladno odredbi iz čl.9. st. 2., alineja 4., čl. 13. Zakona o privatnim detektivima („Narodne novine“24/09.), pa slijedom toga da ne radi se o nezakonito pribavljenom dokazu ni povredi prava privatnosti ili o kaznenom djelu.

8.Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske i imovinske štete pretrpljene u prometnoj nesreći doživljenoj dana 19. veljače 2013. kada je tužitelj tjelesno ozlijeđen kao vozač osobnog automobila Škoda Octavia 1.6. Classic u srazu sa automobilom B. reg. oznake S.-325-V. osiguranim kod tuženika, kojim je upravljao R. V..

9.Nije sporno da je za predmetnu nesreću odgovoran vozač vozila B. koje je u trenutnu nezgode bilo osigurano policom obveznog automobilskog osiguranja kod tuženika, a time nije sporna pasivna legitimacija tuženika kao ni

osnov od odgovornosti.

Nije sporno ni da je tuženik tijekom postupka isplatio tužitelju s osnova naknade neimovinske štete 38.200,00 kn te s naslova imovinske štete zbog potrebe za tuđom njegom i pomoći 1.800,00 kn (ukupno 40.000,00 kn) i to dana 9. siječnja 2017.

9.Sporna je visina imovinske i neimovinske štete a time i pripada li tužitelju, pored isplaćenih, pravo potraživati daljnji iznos neimovinske i imovinske štete, je li dopuštena preinaka tužbe kao u podnesku od 18. lipnja 2020. kao i je li nastupila zastara potraživanja za štetu za koju je tužbeni zahtjev povećan.

10.Prvenstveno, glede prigovora dopustivosti preinake tužbe podneskom od 18. lipnja 2020. treba reći da je odredbom iz čl. 190. Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77., 36/77., 36/80., 6/80., 69/82., 43/82., 58/84., 74/87., 57/89., 20/90., 27/90., 35/91., "Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14..- u daljnjem tekstu: ZPP) koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe (03. siječnja 2014.) bilo propisano: (1) Tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu. (2) Nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. (3) Smatrat će se da postoji pristanak tuženika na preinaku tužbe ako se on upusti u raspravljanje o glavnoj stvari po preinačenoj tužbi, a nije se prije toga protivio preinaci. (...).

Kako je ranije navedeno, tužitelj je povisio tužbeni zahtjev nakon po zaključenju prethodnog postupka provedenog vještačenja i pozivom na izmjenu Orijentacijskih kriterija za dosudu, čemu se tuženik usprotivio.

S tim u svezi ukazati je i na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 15. lipnja 2018., broj: Su IV-148/18 iz kojeg proizlazi da se preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva nakon zaključenja prethodnog postupka (jer su provedenim vještačenjem utvrđene nove činjenice od kojih ovisi visina tužbenog zahtjeva) ne može tražiti ni kao iznimka prema članku 299. stavku 2. ZPP-a.

Svrha tog postupovnog ograničenja je prije svega poštovanje načela pravne sigurnosti, ali i ubrzanje postupka te osiguranje pravilnog djelovanja pravosudnog sustava.

Međutim, ovdje je imati u vidu i članke 39., 117. i 121. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 70/19.; u daljnjem tekstu: ZIDZPP:70/19. koji je stupio na snagu 1. rujna 2019. (čl. 121.) te je u primjeni u vrijeme odlučivanja o tužbenom zahtjevu.

Člankom 39. stavkom 1. ZIDZPP-a 70/19 propisano je da se u članku 190. iza stavka 1. dodaje se novi stavak 2. koji glasi: 'Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Članak 117. ZIDZPP-a 70/19 propisuje: (1) Postupci pokrenuti prije stupanja na snagu ovoga Zakona dovršit će se primjenom odredbi Zakona o parničnom postupku ('Narodne novine', br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske). (2) Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe članka 2., članaka 8. i 9., članaka 11. i 12., članaka 15., 16. i 17., članka 19., članka 25., članaka 35. do 39., članka 53., članaka 55. i 56., članaka 58. i 59., članaka 65. i 66., članaka 94. i 95. te članka 104. ovoga Zakona primjenjivat će se i na sve postupke u tijeku, a članak 41. stavak 2. točka 3. i članak 108. ovoga Zakona primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije održano pripremno ročište ili je održano pripremno ročište, ali nije zaključen prethodni postupak. (...).

Proizlazi kako je o preinaci odlučiti primjenom čl. 190. ZPP-a te čl. 39. 117. i 121. ZIDZPP 70/19., a u bitnome ocijeniti radi li se o situaciji iz čl.39. st. 2. ZIDZPP 70/19 koji se primjenjuje na sve postupke koji su u tijeku, kada tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka.

Prvenstveno je imati u vidu kako tužitelj povećanje tužbenog zahtjeva temelji na pravnom shvaćanju građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. kojim su promijenjeni Orijentacijski kriteriji za utvrđenje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete VSRH od 29. studenoga 2002., sve to povezujući s rezultatima provedenog medicinskog vještačenja u postupku izvođenje kojeg dokaza je već u tužbi bilo predloženo.

Po ocjeni ovog suda tuženik neosnovano prigovara da ovakva preinaka nije dopuštena te ističe prigovor zastare.

Naime, prije svega treba istaknuti da visina naknade neimovinske štete nije propisana zakonom. Nju je (orijentacijski) odredio Vrhovni sud Republike Hrvatske, pri čemu te orijentacijske kriterije niži sudovi primjenjuju iz razloga što je Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao najviši sud u Republici Hrvatskoj, u okviru svoje ustavne obveze osiguravanja jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, tako odredio.

Dana 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. pod brojem Su-IV-47/2020-5 na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/20) zauzeto je pravno shvaćanje kojim se mijenja dosadašnja praksa o visini naknade neimovinske (nematerijalne) štete.

U novom pravnom shvaćanju u pogledu naknade neimovinske štete Vrhovni sud RH je naveo sljedeće:

"Mijenjaju se Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 29. studenog 2002., br. Su-1331-VI/02 i 1372-11/02, u primjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01.), tako da se tada prihvaćeni iznosi naznačeni u novčanim jedinicama (kune) povećavaju za 50%.

Navedeni kriteriji i tako povećani iznosi (za 50%) u primjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. - dalje: ZOO/05) kada sudovi odlučuju o visini pravične novčane naknade neimovinske štete u slučaju povrede prava osobnosti, primjenjivat će se i na obvezne odnose nastale nakon 1. siječnja 2006. i stupanja na snagu ZOO/05."

Kada bi se zastara u odnosu na povišeni tužbeni zahtjev procjenjivala prema danu predaje tužbe u odnosu na povišeni dio tužbenog zahtjeva i završetak liječenja (prema dr. A. M. završetak liječenja je studeni 2016.) zastara bi vrlo vjerojatno nastupila u odnosu na mnoge zahtjeve tužitelja.

Takvo pravno shvaćanje bi predstavljalo ograničavanje pristupa sudu, pa je potrebno procijeniti bi li to ograničenje bilo dopušteno. Za tu ocjenu potrebno je utvrditi slijedi li ograničenje legitimni cilj i postoji li razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja kojem se teži.

Legitiman cilj je u ovom slučaju pravna sigurnost i može se reći da ograničenje koje nameće zastara slijedi taj legitiman cilj. Nakon što je utvrđeno postojanje legitimnog cilja, potrebno je ocijeniti postojanje razumnog odnosa proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja kojem se teži.

Razmotri li se ova situacija i iz pozicije predvidljivosti može se zaključiti da tužitelj za ovakvu promjenu u vrijeme podnošenja tužbe 2014. nije mogao znati. Ona tada nije postojala, a ne može se reći niti da je promjena pravnog shvaćanja za njega bila predvidljiva.

Dakle, kada bi se zastara procjenjivala prema danu povišenja tužbenog zahtjeva tužitelj bi se našao u situaciji da njegov (povišeni) zahtjev neće uopće biti razmatran u meritumu, iako su okolnosti zbog kojih tužitelj nije mogao "pravodobno", tj. unutar zastarnog roka, podnijeti tužbu za naknadu štete objektivne prirode (jer ih je naknadno odredio Vrhovni sud RH) pa on za njih nikako nije mogli saznati unutar tog roka.

Zauzimanjem takvog pravnog shvaćanja ne bi se uspostavila pravedna ravnoteža između nametnutog ograničenja i cilja koji se želi ograničenjem postići - ograničenje pristupa sudu ne bi bila kompatibilna s člankom 6. stavkom 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda s Protokolima 1., 4., 6., 7., 11., 12., 13., 14., 15. („Narodne novine“, Međunarodni ugovori, broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10., 13/17.) jer ne bi postojao razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja kojem se teži. proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja kojem se teži.

Isto tako, primjenjivanje pravila o zastari predstavljalo bi pretjerani formalizam koji bi naštetio pravičnosti postupka. Pravila bi prestala služiti ciljevima pravne sigurnosti i poštenog suđenja i predstavljala bi prepreku koja bi sprječavala tužitelja da o meritumu njegovog predmeta odluči nadležni sud. Naime, ne može se smatrati razumnim zahtijevati da je tužitelj morao tražiti naknadu štete u vrijeme podnošenja tužbe u visini koju je Vrhovni sud RH naknadno odredio jer tužitelj u vrijeme kada je zastara istjecala nije znao niti mogao znati za nešto što će naknadno biti u primjeni. Visina naknade štete u ovim situacijama se mogla stvarno utvrditi tek nakon što je Vrhovni sud RH zauzeo „novo“ pravno shvaćanje.

Važna je pri tome i okolnost da je sam Vrhovni sud RH u „novom“ pravnom shvaćanju izričito naveo da se novi iznosi naknade neimovinske štete primjenjuju na sve postupke u tijeku, i one pokrenute po „starom“ ZOO-u, kao i one pokrenute po „novom“ ZOO-u. Svima je već na prvu jasno da su u sporovima koji su pokrenuti po „starom“ ZOO-u koji je bio u primjeni do 1. siječnja 2006., u vrijeme početka primjene izmijenjenih Orijentacijskih kriterija (prva polovica 2020.-) povišeni dijelovi tužbenih zahtjeva uglavnom već u zastari, pa se, pored postojanja povrede prava na pristup sudu, opravdano može postaviti i pitanje bi li tumačenjem da se zastara povišenih iznosa za naknadu neimovinske (i nematerijalne) štete procjenjuje prema danu kada se povišeni iznos zatražio bila ostvarena ustavna uloga Vrhovnog suda RH da pazi na jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Kako je već ranije navedeno, tužba se sukladno odredbi članka 190. stavka 1. ZPP-a može preinačiti samo do zaključenja prethodnog postupka, ali prema st 2. istoga članka tužitelj je može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.

Zauzimanje „novog“ pravnog shvaćanja od strane revizijskog suda, a kako je to učinjeno na sjednici Vrhovnog suda RH pod brojem Su-IV-47/2020-5, trebalo bi, prema ocijeni ovoga suda tumačiti kao okolnost koja tužitelju daje pravo da preinače tužbu i nakon zaključenja prethodnog postupka jer je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka (tako presuda Županijskog suda u Splitu Gž-750/21 od 20. svibnja 2021.).

Što se tiče preinake tužbe a s tim u svezi i zastare glede imovinske štete iz osnova tuđe pomoći i njege pozivom na mišljenje liječnika vještaka o trajanju potrebe takve pomoći, po stavu suda tužitelj u sporu radi naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti nastale povredom u prometnoj nezgodi, a s tim u svezi i imovinske štete na ime troškova tuđe pomoći i njege, po prirodi stvari (jer nije proveden dokaz medicinskim vještačenjem) ne može u tužbi istaknuti potpuno određen tužbeni zahtjev u pogledu visine štete. Naime, ako je sudu potrebno stručno znanje vještaka da bi se utvrdili opseg i visina štete, isto to je potrebno i tužitelju da može točno postaviti tužbeni zahtjev, u skladu s rezultatima provedenog vještačenja, kako je ovdje učinjeno.

Stoga je po ocjeni suda riječ o okolnostima koje su nastale nakon zaključenja prethodnog postupka i koje su rezultat provođenja dokaza koji je na temelju prijedloga tužitelja iznesenog u tužbi proveden i temeljem kojeg je utvrđivati visinu štete iz osnova potrebe tuđe pomoći i njege pa imajući u vidu kako se tuženik usprotivio visini tužbenog zahtjeva, to bi nedopuštenost preinake tužbe mogla teško ugroziti pravnozaštitnu funkciju sudskog parničnog postupka, jer tužitelju i ne bi bila razmjerna legitimnom cilju kojem čl. 190. ZPP-a (i prije a posebno nakon izmjena 2019.) teži, pri čemu bi i ovdje primjenjivanje pravila o zastari predstavljalo pretjerani formalizam koji bi naštetio pravičnosti postupka pa bi i u odnosu na tu štetu pravila prestala služiti ciljevima pravne sigurnosti i poštenog suđenja i predstavljala bi prepreku koja bi sprječavala tužitelja da o meritumu njegovog predmeta odluči nadležni sud te se ni ovdje ne može smatrati razumnim zahtijevati da je tužitelj morao tražiti naknadu štete u vrijeme podnošenja tužbe u visini za koju je bilo potrebno stručno znanje vještaka kao podloga sudu za utvrđivanje visine štete (tako i Županijski sud u Puli u Gž-1405/21 od 6. prosinca 2021.)

Stoga je pravilnom primjenom naprijed navedenih zakonskih odredbi valjalo dopustiti preinaku tužbe odnosno povećanje tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu neimovinske i imovinske štete i temelji se na istoj činjeničnoj osnovi, uz odbijanje prigovora zastare kao neosnovanog.

Pored navedenog, sud smatra i da je preinaka tužbe s procesno pravnog stajališta svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama (čl. 190. st.3. ZPP-a).

11.O meritumu spora je odlučiti ocjenom provedenih dokaza, prvenstveno nalaza i mišljenja sudskih vještaka koja su dali pisano i usmeno, o čemu će niže biti riječi.

U pisanom nalazu i mišljenju sudska vještakinja za ortopediju dr. D. T.

citira medicinsku dokumentaciju za tužitelja, pa tako O. pismu K. za kirurgiju K. S. gdje se tužitelj liječio od 19. do 28. veljače 2013. u kojem se kao dijagnoze spominju: prijelom podlaktice s otrgnućem stiloidnog nastavka lakatnih kosti, udarna razderotina na lijevom laktu i istegnuće vratne kralježnice uslijed kojeg mu je učinjena primarna obrada rana – šivanje, krvava repozicija, postavljanje pločice s vijcima, a preporučeno mu je nošenje S. ovratnika.

U nalazu neurokirurga od 19. veljače 2013. navodi se subarahnoidalno krvarenje, udarci i oderotine na glavi i natkoljenicama, više lijevo; udarna razderotina lijevog lakta, istegnuće vratnih mišića, sumnja na prijelom drugog vratnog kralješka; u radiološkom nalazu od 19. veljače 2013. se po učinjenom MSCT mozga navodi hiperdezniji teritorij ili manji SAH nad teritorijem, a učinjeni MSCT vratne kralježnice ne pokazuje koštane traume.

Prema nalazu traumatologa od 27.3.2013. kada se tužitelj žali na jake bolove u vratu utvrđene su ograničene kretnje u lijevom laktu i ručnom zglobu, dok su aktivne kretnje u prstima lijeve šake nemoguće, utvrđena je bolnost lijevog koljena uz blaži izljev i znakovi lezije medijalnog kolateralnog ligamenta slijedom čega je upućen na MR lijevog koljena.

U nalazu neurokirurga od 27.3.2013. navode se jaka glavobolja, vrtoglavica i trunjenje lijeve ruke te je upućen na fizikalnu terapiju.

Prema nalazu EMNG od 8.4.2013. utvrđena je značaja subakutna lezija n. medianusa u razini podlaktice – izražena subakutna lezija lijevog n. ulnarisa i n. radialisa u srednjoj trećini podlaktice nešto značajnija subakutna lezija lijevog n. peroneusa u razini koljena – znakovi srednje teže lezije korjenova C6 C7 obostrano, više desno.

U nalazu MR lijevo koljena od 24. travnja 2013. navodi se posttraumatska lezija prvog stupnja stražnjeg roga med. meniska, posttraumatska lezija patelarnog ligamenta uz patelu, posttraumatski edem ventralnog dijela lateralnog kondila tibije i manji izljev.

U nalazu neurokirurga od 25.4.2013. EMG navodi se više lezija živaca, u nalazu traumatologa od 30.4.2013. još je vidljiva pukotina na obje kosti te mu je preporučeno razgibavanje podlaktice; u nalazu MR vratne kralježnice nije nađeno koštanog prijeloma (C3 C4) blaža dorzolateralna protruzija diska s desne strane; C6 C7 dorzolateralno desnog strano izbočenje i.v. diska.

Nalaz fizijatra od 2. srpnja 2013. navodi da kretnje u vratu terminalno zaostaju, nađen je blaži otok i lividnost šake, palmarna i dorzalna fleksija šake polovično zaostaju, ulnarna abdukcija tek inicijalno, radijalna abdukcija je polovična kao i supinacija, a prema nalazu traumatologa od 12. srpnja 2013. po učinjenom RTG podlaktice i dalje je vidljiva frakturna pukotina pa je tužitelju preporučeno izbjegavati veća opterećenja, u nalazu traumatologa od 30.10.2013. na RTG je utvrđeno uredno cijeljenje kosti, dok su i dalje limitirane kretnje u laktu, koljenu i vratu, a prema nalazu od 21. siječnja 2014. nađene su ograničene kretnje u lijevom ručnom zglobu te supinacija za 2/3 opsega kao i ograničena maksimalna kretnja palca lijeve šake, dok je nalaz EEG od 27. siječnja 2014. dizritmičan, usporen, obostrano temporofronatalno te žarišno promijenjen lijevo temporofronatalno, a nalaz EMNG od 17.2.2014. ne pokazuje znakove poboljšanja, a priložen je i nalaz kolor duplex UZ karotidnih i vertebralnih arterija prema kojem su nađene vertebrogene smetnje protoka u vertebrobazilarnom slivu, a MR mozga od 5.5.2014. je uredan; prema nalazu traumatologa od 26.6.2014. tužitelju su ograničene kretnje u vratu i lijevom ručnom zglobu, utvrđen je gubitak snage u lijevoj šaci uz gubitak aktivnih kretnji prvog i drugog prsta te bolnost lijevog koljenja, a u nalazu neurokirurga od 22.1.2015. opisuje se lokalno bolan sindrom vratne kralježnice te ispadi perifernih živaca. Vještakinja T. tako navodi da je tužitelj s ortopedsko-traumatološke strane dobio teže tjelesne ozljede: prijelom lijeve podlaktice, trzajnu ozljedu vrata i udarac u lijevo koljeno, prijelom lijeve podlaktice je operiran s pločicom i vijcima, a iz kontrolnih nalaza se vidi da je kod tužitelj došlo do umanjenja pokreta u području lijevog lakta, lijevog ručnog zgloba te vratne kralježnice. Zbog trzajne ozljede vratne kralježnice došlo je do umanjenja životnih aktivnosti 2%, što znači da će ulagati pojačane napore kod svih radova kod kojih je potrebno duže držati glavu u prisilnom položaju,, zbog prijeloma lijeve podlaktice došlo je do umanjenja životnih aktivnosti od 10% jer će tužitelj ulagati pojačane napore kod svih težih tjelesnih poslova, dok ozljeda lijevog koljena nije dovela do umanjenja životnih aktivnosti. Tužitelj je trpio bolove jakog intenziteta 3 dana, srednjeg 2 tjedna te slabog 2 mjeseca, tuđa njega i pomoć kao nemedicinska kod obavljanja osobne higijene i dolazaka na kontrolne preglede bila mu je potrebna 3 tjedna 2 sata dnevno te 4 tjedna 1 sat dnevno.

Uredno zarastali postoperacijski ožiljci predstavljaju naruženje lakog stupnja vidljivo kod nošenja kratkih rukava.

Sudski vještak neurolog dr. A. M. od med. dokumentacije spominje i nalaz neurologa i EMG od 14. veljače 2017. u kojem se navodi hipotrofija mišića lijeve ruke, hipoestezije lijeve šake u zoni inervacije n. ulnarisa i n. medijanusa te da tužitelj hod na peti lijevo teže izvodi, da postoji kontraktura lijevog ručnog zgloba i lakta, dok je gruba mišićna snaga lijeve šake i dalje slabija, pa je zaključeno o srednje teškoj leziji lijevog n. medijanusa u distaloj razini podlaktice kroničnoj leziji lijevih n. ulnaris i n. radialis u srednjoj trećini podlaktice nešto značajnijoj kroničnoj leziji lijevog n. peroneusa u razini koljena te da nema poboljšanja u odnosu na prethodni nalaz, te je stanje kronično i trajno uz preporučen nastavak fizikalnog liječenja.

Vještak nalazi kako je tužitelj pregledan u studenom 2016. do kada mu je liječenje inače bilo završeno. Glede pokretljivosti vrata nađena je sagitalna za 14 cm, rotacije u lijevo i desno 55 stupnjeva, laterofleksija 35 stupnjeva, poslijeoperacijski ožiljci na lijevoj podlaktici dijelom keloidni i tamno pigmetirani, dorzolateralni dug 19 cm, a volarni 16 cm. potpuno je ograničena supinacija lijeve podlaktice, pronacija zaostaje terminalno, fleksija lakta ograničena terminalno do 1/3, lijevi ručni zglob ograničene pokretljivosti do 1/3, mišićna kila, rezidula parcijalne rupture ekstenzora prstiju na lijevoj podlaktici, solabija snaga stiska lijeve šake, slabija fleksija krajnjih članaka svih prstiju lijeve šake, stalbija onfozija prstiju, slabija abdukcija 5. prsta lijeve šake povremeno tonički grč u fleksiji i opoziciji lijevo ručnog palca, hipoestezija na lijevog šaci najizraženija u području nadlanica, pa dlana, a poto u području n. medijanus, ožiljci na granici srednje donje trećine lijeve natkoljenice lateralno nešto slabija ekstsencija prstiju lijevog stopala i samog stopala uz blago slabije osovljavanje na lijevu petu, hipoestezija u intervacijskom području n. peroneus prof. lijevo, koljeno stabilno.

Kliničkim pregledom nađeno je ograničenje pokretljivosti vratne kralježnice, promjene koje ukazuju na oštećenje n. urlnalis, n. medianus, m. radialis na lijevoj ruci zbog čega je oslabljena funkcija prstiju lijeve šake lijevog ručnog zgloba, pa je tužitelju otežano hvatanje i pridržavanje manjih predmeta i fini rad prstima lijeve šake, dok teži predmeti ispadaju iz šake, teže ih može prihvatiti i zadržati u ruci, a povremeno se tijekom izvođenja kretnji lijevom podlakticom javljaju grčevi mišića. Vidljiva je manja mišića kila na lijevoj podlaktici, umanjen je osjet na lijevoj šaci, dlanu i nadlanici, više na unutarnjom, lunarnom strani.

Stoga u brojčanom postotnom iznosu umanjenje životne aktivnosti s tog naslova iznosi 15%, što treba pribrojiti posljedicama opaženih kod ortopeda.

Nađene su promjene koje ukazuju na oštećenje n. peroneus na donjem dijelu lijeve natkoljenice, utvrđeno da se tužitelj otežano osovi ili oslanja na petu lijeve noge i otežano te nepotpuno odiže prste lijevog stopala, da je dijelom umanjen osjet na donjem dijelu lijevog stopala, otežan čučanj, podizanje iz čučnja, oslanjanje na pete, duži hod, pogotovo po neravnom zbog potrebe povećanog podizanja lijevog stopala što predstavlja umanjenje životne aktivnosti od 8% koje treba pribrojiti ortopedskim posljedicama.

Uz spomenute tjelesne ozljede duševno zdravlje tužitelja je značajno poremećeno radi čega je podvrgnut psihijatrijskom liječenju i tretmanima Klinike za psihijatriju KBC S., kako je to našao sudski vještak psihijatar dr. L., citirajući nalaze od 6. ožujka 2013., 19. travnja 2013., 9. listopada 2013., 11. rujna. i 18. travnja. 2014., 10.2.2015. i 21. svibnja 2014., 8. veljače 2016., 1. lipnja 2013., od 10. srpnja do 9. kolovoza 2013., 5. prosinca 2013., 16. siječnja 2014., 20. ožujka 2014., 11. rujna 2014., 18. studenog 2014., 10. veljače 2018., 8. veljače 2015., 13. veljače 2017., 27. veljače 2017., 8. prosinca 2017., koji je na osnovu analize svih raspoloživih podataka zaključio da su kod tužitelja zaostala oštećenja na psihičkom planu i to smetnje iz kruga PTSP (posttraumatski stresni poremećaj) i psihoorganskih promjena ličnosti što se sve može uzročno povezati s traumatskim događajem utvrđujući i kako prije događaja tužitelj nije imao nikakve smetnje na psihičkom planu. Kao rezultat detaljnije analize sadržaja medicinskih nalaza nalazi vrlo jasno izražene simptome akutne stresne reakcije koja se registrira nakon traume da bi u kasnijem tijeku bolesti dominantne bile smetnje iz PTSP i depresivnog poremećaja te promjene po tipu psihoorganskog. Smatra da u vrijeme vještačenja, 6 godina nakon povrede su zaostale smetnje iz kruga PTSP F43.1 i trajne promjene osobnosti nakon katastrofalnih doživljaja F62. koji doživljaji su karakteristični po ponovnom proživljavanju traume u kratkotrajnim sjećanjima koji se nameću u snovima ili noćnim morama, osjećaju praznine, beznađu, povlačenju iz društva. Osim spomenutih ukazao je na uočene smetnje koje se opisuju kao poremećaj ličnosti i poremećaji ponašanja uzrokovani postkomocijskim sindromom F. 07.2. kod kojih dolazi do promjene uobičajenog ponašanja kakvo je u osobe bilo prije a uključuje izražavanje osjećaja, potreba i nagona, poteškoće koncentracije, oštećenje pamćenja i mišljenja, što je podržavano i tjelesnim ozljedama i brojnim pregledima i dijagnostičkim pretragama liječnika somatske medicine

Nalazi kako je tužitelj pretrpio primarni strah jakog intenziteta u trajanju od 2-3 minute, potom sekundarni strah jakog intenziteta prvih 7 dana, a dijelom određen i trpljenjem boli jakog intenziteta 3 dana i politraumom s traumom glave, nastavio se strah srednjeg intenziteta iduća 4 tjedna, dok će strah blagog intenziteta trpjeti cijeli život zbog nametnih ograničenja u svakodnevnom životu, ali je on supsumiran pod trajnu promjenu duševnog integriteta. Opisane smetnje (PTSP i psihoorganske promjene) su trajne i u značajnoj mjeri će ograničavati svakodnevno funkcioniranje – osobno, emocionalno i socijalno tužitelja, tako da on ni uz ulaganje dodatnih napora i osiguranje dodatne terapijske ili socijalne podrške više ne uspijeva potpuno neutralizirati utjecaje smetnji. Opisane smetnje vještak psihijatar navodi da su dovele do trajnog poremećaja duševnog integriteta srednje teškog stupnja što se procijenio sa 40-45%

Sudski vještaci ortoped dr. T. i neurolog dr. M. iznijeli su zajedničko usklađeno mišljenje prema kojem je ukupno umanjenje životnih aktivnosti iznosilo 40% (ozljede glave s traumatskom subarahoidalnom hemoragijom i posljedičnim psihoorganskim sindromom 15%); trzajna ozljeda vrata koja je ostavila ograničenu pokretljivost 2%; ozljede lijeve ruke s posljedičnim ograničenim kretnjama u lijevom laktu i lijevom ručnom zglobu kao i ozljeda 3 živca na lijevom podlaktici, umanjenje s ortopedske strane 10%, a s neurološke 15% što korigirano i usklađeno jer se radi o posljedicama na istom ekstremitetu iznosi 20%; ozljede lijeve noge u razini lijevog koljena i natkoljenice bez ortopedskih posljedica, ali s ozljedama lijevom peronealnog lisnog živca s posljedičnim umanjenjem 5%, prema tom zajedničkom nalazu i mišljenju tužitelj je trpio bolove jakog intenziteta 3 dana, srednjeg intenziteta 3 tjedna te slabog 3 mjeseca, ranije opisani ožiljci predstavljaju naruženje lakog stupnja, vidljivo kod nošenja odjeće i kratkih rukava, nemedicinska tuđa njega i pomoć bila mu ne potrebna tijekom 3 tjedna po 2 sata dnevno i dalje 4 tjedna po 1 sat dnevno. Zbog primjedbi tuženika svi spomenuti sudski vještaci pozvani su radi usmenog izjašnjenja što su i učinili pristupajući na ročište od 1.lipnja 2020. te su se očitovali u bitnom da bi nakon razmatranja spisa te uzev u obzir u istom priložene pisane nalaze i mišljenja, medicinsku dokumentaciju i ono što su utvrdili pregledom tužitelja suglasno dali mišljenje da bi ukupni postotak trajne povrede osobnosti tužitelja bio 65 do 70% jer je tužitelj preživio traumatsko subarahnoidno krvarenje s posljedičnim psiho organskim sindromom gdje smanjenje životne aktivnosti iznos 15%, zadobio trzajnu ozljedu vrata, s posljedičnim umanjenjem životne aktivnosti od 2%, ozljede lijeve ruke s ograničenim kretnjama u lijevom laktu i lijevom ručnom zglobu i ozljedu tri živca na lijevoj podlaktici. Usklađeno mišljenje za ove posljedice je 20%. Također je tužitelj zadobio ozljede lijeve noge u razini lijevog koljena i natkoljenice bez ortopedskih posljedica, ali s ozljedom lijevog lisnog živca s posljedičnim umanjenjem životne aktivnosti od 5%. Ukupno smanjenje životnih aktivnosti što je zajednički nalaz i mišljenje ortopeda i neurologa uz poravnanje iznosi 40%, a 15% procjene zbog psihoorganskog sindroma sudski vještak psihijatar dr. Lončar uračunao je u procjenu trajnih posljedica sa psihijatrijske strane. Isključivo psihijatrijska posljedica je ubrojivši navedenih 15% i ubrojivši PTSP 40 do 45%. Tako su iznijeli slijedeće:40 – 15 = 25, 40 do 45 + 25 i došli do ukupnog umanjenja životnih aktivnosti od 65 do 70% kod čega je vještak Lončar posebno naveo kako se ne može govoriti o aritmetičkom zbrajanju, pošto je opseg posljedica iz njegovog kruga odredio po najnižoj stopi.

Pri tome su vještaci neposredno usmeno odgovarali na postavljena pitanja i primjedbe tuženika te davali potrebita objašnjenja pa je tako vještak neurolog dr. M. o kliničkom manifestiranju oštećenja lisnog živca obrazlagao kako je motorički ovisno o težini i očituje se kod slabije mogućnosti ekstenzije prstiju, potom stopala i potkoljenica do najtežeg oblika, a to je viseće stopalo s nemogućnošću hoda na peti, a kod potpunog oštećenja nastaje potpuni gubitak mišićne mase i tim živcem inerviranih mišića, dok je kod manjeg oštećenja atrofija bitno manje izražena i naziva se hipotrofija ukazujući da je ono što je vještačio utemeljeno na nalazima sadržanim u spisu koje je pregledao zajedno s dr. T.. Glede nedostatka kliničke slike u inicijalnim nalazima KBC smatrao je kako nažalost, vrlo često med. dokumentacija ne prati u potpunosti zatečeno stanje jer se pregledom redovito prati najteže stanje i dio posljedica ne biva dijagnosticirano, tako da mogućnost previda postoji, a kod tužitelja je najteža posljedica bila izljev krvi koji je kao žarišna ozljeda verificiran u moždanici i prijelom lijeve ruke te provedeno psihologijsko testiranje kao instrument objektiviziranja organskih disfunkcija mozga.

Pri tome je smatrao da to što se na konkretnom CT-u navodi da se žarišna lezija ne diferencira ne negira postojanje organske ozljede živčanih struktura koje su iznad razine razlučivanja CT uređaja, što konkretno znači da u trenutku CT obrade žarišna lezija nije viđena, ali to ne znači da se ona nakon toga nije razvila, odnosno da žarišna lezija ne bi bila vidljiva na nekom drugom CT uređaju jer je u svakom slučaju moguće da lezija u trenutku CT obrade nije bila takvog stupnja da bi bila vidljiva na tom uređaju, što ne znači da ona nije postojala ili da se nije razvila, pri tome ukazujući na pitanja vezana za kvalitetu uređaja i interpretacije nalaza pa tako da se na prvim CT-ovima od prije 30 godina vidjelo malo toga unutar mozga dok se na današnjim uređajima vidi puno više, isto tako postoji magnetska rezonanca koja daje bolju sliku zbivanja ali koja nije moguća, makar ne u S., u hitnom stanju za ovakve ozljede radi čega ne postojanje nalaza interpretacije CT snimke ne znači da ne postoji minimalno organsko oštećenje funkcioniranja mozga što je ključ ove priče, a što se objektivizira psihologijskim postupkom, što je u konkretnom slučaju učinjeno, a što je u svojoj ocjeni i uračunao psihijatar L..

Usmeno se izjašnjavajući na pitanja i primjedbe vještak neuropsihijatar Č. L. je objasnio kako organska psihodijagnostika pomoću svojih instrumenata može preciznije odrediti određena oštećenja na psihičkom planu nego bilo koji CT uređaj.

Vještak je obrazložio i kako u vještvu izneseni postotak oštećenja po tipu psiho organskoga nije zbrojen već objedinjen, a što se tiče PTSP on se u konkretnom slučaju zbraja naglašavajući kako je procjenjujući ukupan postotak trajne povrede duševnog integriteta kao dijela povrede osobnosti uzeo najniže moguće prihvatljive postotke jer razvijeni PTSP koji u pravilu dovodi do trajnih povreda ličnosti bi trebalo procijeniti sa većim postotkom, dok je on sam uzeo najniži postotak jer PTSP sam po sebi najniže s procjenjuje sa 20%.

Također je objasnio i kako u pravilu dijagnoza psiho organskog sindroma podrazumijeva organsko oštećenje mozga ali to oštećenje ne mora biti izazvano mehaničkom traumom jer može biti izazvano što je čest slučaj raznim trovanjima, čega u konkretnom slučaju nije bilo, a glede nalaza kojim je to objektivizirano uputio je na odgovore dr. M.

I vještakinja dr. D. T. na usmenom izlaganju iznijela mišljenje kako se posljedice duševnog i organskog postotka umanjenja životnih aktivnosti ne zbrajaju aritmetički i potpuno, upućujući kako je vještak psihijatar obrazložio da je za zbrajanje svoj dio umanjenja životnih aktivnosti smanjio i nije dao maksimalno koliko je trebao, te da u svemu ostaje kod zajedničkog nalaza i mišljenja o postotku i to ukupnom umanjenju životnih aktivnosti kod tužitelja.

11.1.U postupku je izveden dokaz i vještačenjem po sudskoj vještakinji za neurologiju prof. dr. sc. I. P. koja je pregledala tužitelja te medicinsku dokumentaciju utvrdivši u pisanom vještvu ograničenu pokretljivost vratne kralježnice lakšeg stupnja, verificirana oštećenja ulnarnog, medijalnog i radijalnog živca lijeve ruke zbog čega je našla kako mu je oslabljena supinacija i pronacija podlaktice, radijana i ulnarna abdukcija lijeve šake, fleksija prstiju lijeve šake, opozicija palca, abdukcija lijevog prsta lijeve šake, otežano hvatanje i držanje predmeta, fini rad prstima lijeve šake, umanjen osjet na lijevoj šaci, dlanu i nadlaktici.

Smatra da mu je zbog oštećenja lijevog peronealnog živca otežan hod na lijevoj peti, čučanj izvodi otežano, limitiran mu je dulji hod, a zbog kraniocerebralne ozljede i traumatskog subarhoidalnog krvarenja razvio se posttraumatski psihoorganski sindrom obilježen poteškoćama pamćenja, promjenama ponašanja, oštećenjem spoznajnih funkcija što znatno umanjuje socijalnu prilagodbu.

Vještakinja je bila mišljenja da je kod tužitelja nastupilo umanjenje od 2% zbog trzajne ozljede vrata, 25% za ozljedu lijeve ruke, 5% za ozljedu lijevog peronealnog živca te 38% za posttraumatski psihoorganski sindrom te da se radilo o ukupnom umanjenju od 70%.

Također i da je trpio bolove jakog intenziteta 3 dana, srednjeg 3 tjedna, slabog 3 mjeseca. Tuđa pomoć i njega bila mu je potrebna 3 tjedna po 2 sata dnevno te 4 tjedna po 1 sat dnevno, a ožiljci na lijevoj ruci i lijevoj natkoljenici da predstavljaju naruženje lakog stupnja.

Zbog prigovora tuženika i ova vještakinja je pozvana na izjašnjenje koje je usmeno iznijela detaljno na ročištu od 23. ožujka 2022. u cijelosti ostajući kod danog nalaza i mišljenja tvrdnjom kako je istog dala u okviru svojih stručnih ingerencija. Dodatno je obrazložila kako je psihoorganski posttraumatski sindrom psihijatrijske etiologije i u ovom slučaju ima i neurološku etiologiju (krvarenje u području izvan tentorijuma) koje pritiskom na hipokampalno područje mozga može dovesti do oštećenja pamćenja, zapamćivanja, koncentracije, a time i socijalnog kontakta čime je objedinila i onaj psihijatrijski dio i zaokružila na 38%, što uključuje i PTSP pri čemu je uzela u obzir vještačenje dr. L.. I ona je smatrala kako je psihoorganski sindrom klinička dijagnoza koja može, ali i ne mora biti povezana sa dokazanim organskim oštećenjem ali je kod tužitelja vezan za subarahnohnodalno krvarenje iznad područja tentorijuma, koje je utvrđeno CT dok MR nije rađen a i da je rađen kako je upitno bi li to verificirao pošto magnet ima svoje limite. Što se tiče ozljede mozga izjasnila se kako je utvrđena na temelju niza indicija, kao što se vještače brojna druga oštećenja dodajući kako je dijagnostika u medicini vrlo često limitirana, pa onda osim radioloških pretraga, kliničkih pregleda i dobre anamneze sve to zajedno vještaci objedinjuju i donose mišljenje.

O tome kako je utvrđeno oštećenja živca peroneusa, vještakinja je obrazložila da je tužitelj doživio politraumu i navodio prema traumatološkim nalazima bol u lijevom koljenu uz blaži izljev, potom je elektromiografski evidentirana lezija značajnija subakutna, a potom i kronična lezija lijevog peronealnog živca a u kliničkom pregledu tužitelj ima blaže oštećenu dorzalnu fleksiju stopala, što upućuje na blaže oštećenje peroneusa, pri čemu se simptomi oštećenja živca peroneusa pojavljuju odmah po leziji, u slučaju politraume područja većeg oštećenja mogu prekriti područja manjeg oštećenja, a što se tiče funkcije peroneusa zadužen je za dorzalnu fleksiju stopala. Simptomi kod jačeg oštećenja živca peroneusa su tzv. pijetlov hod, a kod slabijeg oslabljena dorzalna fleksija stopala. Istakla je da se u svakom slučaju kod svakog ozljeđenika bilo kojeg živca pa tako i peroenalnog oštećenje tog živca može verificirati 3-4 tjedna nakon ozljede, a medicinsku dokumentaciju kojom se to ovdje verificira citirala je u svom nalazu i mišljenju tako što su joj dostavljena dva nalaza elektromiografije koji se nalaze u med. dokumentaciji, pri čemu nije bila sigurna radi li se o dokumentaciji KBC ili neke druge medicinske ustanove, što je moguće utvrditi pregledom dokumentacije.

Glede procedure liječenja živca peroneusa, vještakinja je objasnila kako se u slučaju kada nije veliko oštećenje obavlja fizikalna terapija uz kontrole i praćenja a u medicinskoj dokumentaciji koju je pregledala nije našla podatak o tome da bi tužitelj radi živca peroneusa obavljao fizikalnu terapiju ili se javljao na kontrole ili to pratio što bi značilo da se radilo o blagom oštećenju peroneusa, a što se tiče posljedica povrede peroneusa u smislu nemogućnosti ili barem otežane mogućnost hoda na prstima i petama, smatrala je kako je to ovisno o stupnju oštećenosti, a konkretno kod tužitelja pri kliničkom pregledu je utvrdila da je oslabljena dorzalna fleksija stopala što znači da izvodi hod na peti lijeve noge ali otežano.

U odnosu na mogućnost druge etiologije uzimajući u obzir nalaz fizijatra od 24.5.2013., dakle 3 mjeseca nakon nezgode sačinjen od dr. P. koji je ujedno i sudski vještak, a u kojem se navodi da hod na prstima i petama se izvodi bez naznake otežanosti vještakinja je iskazala kako se liječnici kod izvođenja kliničkih pregleda kada se radi o blažim oštećenjima živca rukovode subjektivnim procjenama. Posebno o tome u čemu se očituje oštećenje u području ruke, vještakinja je pojasnila kako tužitelj ima oštećenje sva tri živca verificirano i klinički i elektromiografski, oslabljena je fleksija prstiju lijeve šake, opozicija palca, abdukcija petog prsta i radijalna i ulnarna funkcija šake slijedom čega tužitelj uz pojačane naporne može obavljati određene poslove pa tako uz povećane napore zbog gornjih oštećenja može obavljati neke poslove koji zahtijevaju finu motoriku, ali su ti poslovi povezani sa većim naporom i umaranjem, pa tako poslovi poput postavljanja keramičkih pločica, dok se ozljeđivanje se odnosi na lijevu ruku. Smatrala je kako tužitelj može uz povećane napore obavljati poslove poput postavljanja keramičkih pločica pošto se njegovo ozljeđivanje odnosi se na lijevu ruku.

Glede ozljeda 3 živca u ruci: radialis, medianus i ulnaris, ukupno njihovo oštećenje procijenila je na 25%.

Na temelju navedenog utvrditi je kako su vještaci ortoped dr. D. T.,

neurolog dr. A. M. i psihijatar dr Č. L., dali svoje nalaze i mišljenja pisano i usmeno o brojnim ozljedama tužitelja, njihovoj težini i posljedicama uzročno posljedično ih povezujući za traumu koju predstavlja štetni događaj od 9. veljače 2013. detaljno se izjašnjavajući i obrazlažući prihvatljivo i jasno njihovu povezanost s traumom pozivom na verificirane nalaze te rezultate kliničkih pregleda, uz uvjerljivo otklanjanje moguće druge etiologije, što se odnosi i na njihova vještva o trajanju i intenzitetu bolova, straha, stupnja naruženosti, a s tim u svezi na procjenu sveukupne povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje tužitelja, pri čemu su bili složni, a potvrdu njihovim nalazima i mišljenjima naći je i u nalazu i mišljenju sudske vještakinje neurologinje dr. I. P. koja je u bitnome s njima bila suglasna ne dajući osnova bilo kakvom stavu koji bi se razlikovao od njihovog, sve to pisano i usmeno detaljno obrazlažući.

12.U provođenju vještačenja postupljeno je po čl. 259. i 260. ZPP-a pošto su vještaci dali pisane i usmene nalaze i mišljenja u kojima su u bitnome bili suglasni te se usmeno izjašnjavali na postavljena pitanja i primjedbe, čime je omogućeno traženje objašnjenja i postavljanje pitanja, koje pravo stranaka je propisano odredbom iz čl. 302. st. 2. ZPP-a, a pri tome su dali, kako je već navedeno obrazložene, detaljne i jasne odgovore na postavljena pitanja i primjedbe te bili međusobno suglasni a njihovi nalazi i mišljenja su po ocjeni suda dani objektivno i nepristrano te argumentirano i u skladu s pravilima struke što ih u svemu čini vjerodostojnim.

12.1.Glede primjedbi tuženika, posebno fotografija i detektivskog izvješća odgovoriti je kako po stavu suda, sve ono što je na istima vidljivo nije osnova zaključivanju da kod tužitelja nije došlo do povrede tjelesnog i duševnog zdravlja kako je to izvještačeno jer položaj, pokret i akcije tužitelja koji su na taj način verificirani (tužitelj u vožnji, hodanju pored naslaganog materijala, s drugom osobom pridržavanje daske, reklamiranje radova, osnivanje obrta i sl.) ne potvrđuju da tužitelj osobno obavlja radove koje s utvrđenim ozljedama i njihovim posljedicama ne bi mogao poduzimati, pri čemu je posebno imati u vidu mišljenje vještakinje dr. Irene Pintarić kako bi uz pojačane napore mogao obavljati radove keramičara, posebno imajući u vidu da se radi o povredama lijeve ruke, a pored toga cijeneći da poduzetnici obrtnici ili vlasnici firmi koje obavljaju djelatnosti koje tužitelj reklamira i koje su upisane u registar njegovog obrta, za obavljanje poslova angažiraju i treće osobe kao neposredne izvođače ili poslove obavljaju uz njihovu pomoć.

Stoga sud smatra da navedeno ničim ne dovodi u pitanje izloženu ocjenu provedenog vještačenja u kojemu su u bitnome suglasno mišljenje dala četiri vještaka, niti su tuženikove primjedbe i upiti na koje je odgovoreno predstavljale osnovu za potrebu provedbe još jednog vještačenja po posebnoj medicinskoj ustanovi (čl. 261. ZPP-a).

12.2. Kod toga je naglasiti da su vještaci treće osobe, različite od stranaka i suda(ca), koje svojim stručnim znanjem ili posebnim iskustvom omogućuju sudu da sazna određenu činjenicu, a koriste se kao dokazna sredstva kad sud ne raspolaže određenim stručnim znanjem, nužnim za saznanje određenih činjenica, kao što je ovdje slučaj.

Vještačenje je parnična radnja u okviru koje vještak, kao osoba koja raspolaže posebnim znanstvenim ili stručnim znanjem i iskustvom primjenjuje znanstvena i stručna znanja, vještine i metode na činjenice koje predstavljaju predmet vještačenja, pa se istim pribavlja posebni dokaz - iskaz vještaka (nalaz i mišljenje) koje predstavlja stručnu ocjenu vještaka o zapaženim činjenicama.

U konkretnom slučaju nalaz i mišljenje vještaka koji čine njihov iskaz su utemeljeni na provjerenim činjenicama te izneseni precizno i jasno, odnosno u nalazu su dati temeljni podaci o predmetu vještačenja i nađenom stanju, a iz mišljenja vještaka vidi se na temelju kojih pravila (svoje) struke su vještaci izveli zaključak te je mišljenje zapravo odgovor koji je izvođenjem ovog dokaza sud tražio i ranije ocijenio kao stručan i objektivan te dan bez nedostataka iz čl. 261. ZPP-a.

12.3.Radi navedenog, prihvaćajući u bitnome suglasan iskaz vještaka o utvrđenim ozljedama kao posljedicama traume od 19.02.2013. o čijoj brojnosti i težini su se detaljno izjašnjavali pismeno i usmeno, kako onih verificiranih nalazima tako i onih prema kliničkim pregledima s tim u svezi i iskaz o kvalifikatornim okolnostima kao što su pretrpljeni bolovi i strah po intenzitetu i trajanju, stupanj naruženosti i posljedicama povreda na fizičko i psihičko zdravlje tužitelja kod tužitelja, sud zaključuje da je kod tužitelja došlo do povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje od 68,75 % (što je prosjek ocjene vještaka T., M. i L. od 65

do 70% i vještakinje P. od 70%).

13.Odredbom čl. 19. ZOO/05 propisano je da svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom, time da se pod pravima osobnosti razumijevaju pravo na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i drugo.

Tužitelju je radi predmetne nezgode nastala šteta u vidu povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje (neimovinska šteta) te i imovinska šteta. Odredbom iz čl. 1100. ZOO-a propisano je da će sud u slučaju povrede prava osobnosti, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema. Pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom svrhom.

14.Uzev u obzir nalaze i mišljenja vještaka o vrsti, težini i brojnosti ozljeda kako je ranije detaljno izloženo trajnim posljedicama i ograničenjima u fizičkoj i psihičkoj sferi kojima je izložen, što je sve po vještacima opisano (pa tako između ostalog umanjenja pokreta u području lijevog lakta i lijevog ručnog zgloba zbog čega će ulagati pojačane napore kod težih poslova, ograničena pokretljivost vratne kralježnice lakšeg stupnja, ograničenje kretnji u lijevom laktu, zbog oštećenja ulnarnog, medijanog i radijanog živca lijeve ruke oslabljena supinacija i pronancija podlaktice, radijalna i ulnarna lijeve šake, fleksija prstiju lijeve šake, opozicija palca, abdukcija lijevog prsta lijeve šake, otežao hvatanje i držanje predmeta, fini rad prstima lijeve šake, umanjen osjet na lijevoj šaci, dlanu i nadlaktici, zbog oštećenja lijevog peronealnog živca otežan hod na lijevoj peti, čučanj izvodi otežano, limitiran mu je dulji hod, a zbog kraniocerebralne ozljede i traumatskog subarhoidalnog krvarenja razvio se posttraumatski psihoorganski sindrom obilježen poteškoćama pamćenja, promjenama ponašanja, oštećenjem spoznajnih funkcija što znatno umanjuje socijalnu prilagodbu, PTSP i depresivni poremećaja te promjene po tipu psihoorganskog sindroma kao trajne promjene osobnosti nakon doživljaja koji su karakteristični po ponovnom proživljavanju traume u kratkotrajnim sjećanjima koji se nameću u snovima ili noćnim morama, osjećaju praznine, beznađu, povlačenju iz društva, poremećaji ličnosti i poremećaji ponašanja uzrokovani postkomocijskim sindromom kod kojih dolazi do promjene uobičajenog ponašanja kakvo je bilo prije a uključuje izražavanje osjećaja, potreba i nagona, poteškoće koncentracije, oštećenje pamćenja i mišljenja, sve pobliže opisano u nalazima i mišljenjima ranije izloženim), stupanj naruženosti uslijed ozljeda (laki), trajanje i intenzitet pretrpljenih bolova i straha, a s tim u svezi nastala trajna ograničenja i poremećaje u sferi fizičkog i psihičkog zdravlja, u sveukupnosti ocijenjeno kao povreda prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje od 68,75 % , pa to povezujući sa dobi tužitelja (rođen 1982.) i manifestacijama svih posljedica štetnog događaja kojima je tijekom liječenja i kasnije bio a ubuduće će i trajno biti izložen, a primjenom kriterija i mjerila propisanih čl.1100. st. 1. i 2. u svezi s čl. 19. ZOO, za određivanje i dosudu pravične novčane naknade zbog povrede prava osobnosti, sud ocjenjuje primjerenom utvrditi tužitelju naknadu iz tog osnova u iznosu od 510.000,00 kuna.

Budući je nesporno tužitelju iz osnova neimovinske štete već isplaćeno 38.200,00 kuna, utvrđenu naknadu je za tako isplaćeni iznos valjalo umanjiti pa preostaje za isplatu razlike od 471.800,00 kuna u kojem dijelu je tužbeni zahtjev iz ovog vida štete valjalo prihvatiti, a u preostalom dijelu za iznos od 79.250,00 kuna (do utuženih 551.050,00 kuna) odbiti.

14.1.Tužitelj potražuje zakonsku zateznu kamatu od podnošenja odštetnog zahtjeva tuženiku 02. svibnja 2013. do isplate čemu tuženik prigovara navodeći da u vrijeme podnošenja zahtjeva liječenje nije bilo završeno, radi čega nije bilo moguće zahtjev rješavati, o čemu je obavještavao tužitelja upućivanjem četiri dopisa tražeći očitovanje o završetku liječenja i preslik zdravstvenog kartona jer da neće biti u prilici donijeti odluku o zahtjevu, što proizlazi i iz njihove prepiske (na listu 7 te 63 do 71 spisa).

Proizlazi da je odštetni zahtjev tuženiku podnesen tri mjeseca po nezgodi, kada je, sudeći po medicinskoj dokumentaciji i vještvima tužiteljevo liječenje bilo u tijeku i po mišljenju vještaka neurologa dr. A. M., završeno u studenom 2016.

Prema Zaključku sa sastanka predsjednika Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova održanog 11. i 12. travnja 2016. godine, a kojeg prihvaća i ovaj sud, „Zatezne kamate na iznos naknade neimovinske štete teku od dana podnošenja zahtjeva u mirnom postupku odgovornom osiguratelju, a ako takav zahtjev nije bio podnesen, onda od podnošenja tužbe, i to za onu štetu koja je u tom trenutku nastala, odnosno, koja je u tom trenutku po redovnom tijeku bila predvidiva. Na iznos naknade neimovinske štete nastale kasnije, odnosno one koja je ranije predvidiva, zatezne kamate teku od podnošenja zahtjeva za isplatu te štete, odnosno podnošenja tužbe.

Nadalje, sukladno odredbi iz čl. 1083. ZOO i pravnom shvaćanju s prve sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30.svibnja 2016., koje prihvaća i ovaj sud, o obvezi plaćanja neimovinske štete je rečeno:“ Obveza plaćanja neimovinske štete sukladno odredbi članka 1103. ZOO-a dospijeva danom podnošenja tužbe te slijedom toga i obveza plaćanja zatezne kamate na naknadu neimovinske štete dospijeva istog dana ako prije toga dana nije podnesen zahtjev za naknadu štete odgovornoj osobi, osim ako je šteta nastala nakon toga"

Na konkretni slučaj, budući se radi o šteti kao posljedici prometne nezgode, u odnosu na dospijeće obveze tuženika kao odgovornog osiguratelja primijeniti je odredbe članka 12. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine", broj 36/09.,75/09., 76/13. i 152/14., dalje: ZOOP) koja regulira pitanje podnošenja zahtjeva za odštetu osiguravatelju i postupanja po istom.

Međutim, budući da je, po stavu suda prema provedenim vještačenjima neimovinska šteta tužitelju nastala završetkom liječenja kada je postao poznat puni opseg te štete, a u vrijeme podnošenja odštetnog zahtjeva tri mjeseca nakon nezgode nije bila poznata ni predvidiva, kako je to tuženik osnovano isticao tražeći izvješće o završetku liječenja, a u postupku niti jedna stranka nije iznijela činjenicu da je ta šteta ranije bila predvidiva, odnosno nepredvidiva, tužitelj slijedom gore iznijetog ima pravo na zatezne kamate od završetka liječenja kada je bio poznat opseg štete, odnosno od 9. studenog 2016.

Dosljedno, tužitelju je na utuženi iznos neimovinske štete od 270.000,00 kn valjalo dosuditi kamate od završetka liječenja-od 9. studenog 2016. do isplate, a na povišeni/preinačeni iznos od daljnjih 201.800,00 kuna kamate tekuće od dana preinake tužbe 18.lipnja 2020. pa do isplate, a za više traženu kamatu zahtjev tužitelja je valjalo odbiti.

15.Tužitelj potražuje i kamatu na nesporno isplaćenu neimovinsku štetu od 38.200,00 kn od dana podnošenja odštetnog zahtjeva 02. svibnja 2013. do dana isplate-09. siječnja 2017.

Sukladno odredbi iz čl. 30. ZOO tužitelj kao vjerovnik je ovlašten neisplaćenu zateznu kamatu na glavnicu koja je isplaćena potraživati i na način kako je to zatražio uz navođenje stope po kojoj se kamata traži, iznosa na koji se kamata traži i vremenskog tijeka kamate, što bi u smislu odredbe iz čl. 186. st. 1. ZPP-a, po stavu suda bio uredan zahtjev iako zatezna kamata nije izražena u apsolutnom iznosu, ali sukladno naprijed utvrđenom dospijeću tražbine zatezne kamate, iste mu pripadaju 9. studenog 2016. do isplate 9. siječnja 2017., u kojem dijelu je tužbeni zahtjev kao osnovan valjalo prihvatiti, a odbiti u dijelu kojim je tražena isplata kamata od podnošenja odštetnog zahtjeva 2. svibnja 2013. do 9. studenog 2016.

16.U odnosu na tužbeni zahtjev kojim se potražuje imovinska šteta iz osnova troškova tuđe pomoći i njege i troškova liječenja, pravni okvir tog dijela zahtjeva postaviti je pozivom na odredbu članka 1095. stavak 1. ZOO-a, prema kojoj tko drugome nanese tjelesnu ozljedu ili mu naruši zdravlje dužan je naknaditi mu troškove liječenja i druge potrebne troškove s tim u vezi, a i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja. obrazlagat će se pojedinačno o svakom osnovu, kako slijedi:

17.Vještačenjem je utvrđeno da je tužitelju bila potrebna tuđa pomoć i njega (nemedicinska) po izlasku iz bolnice i to u trajanju od dva sata dnevno tri tjedna te u trajanju od jednog sata dnevna još četiri tjedna ili sveukupno 70 sati koju je tužitelj, ne tvrdeći da mu je pružana od treće osobe pa je pretpostaviti da su tu činili članovi kućanstva, obračunao prema odluci Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi o određivanju cijena za pojedine vrste usluga pomoći i njege u kući) od 6.veljače 2009. koju je dostavio tužitelj (list 273 spisa) u kojemu je cijene usluge održavanja osobne higijene utvrđena je u visini od 35,00 kn po satu, tako da je obračunao štetu iz ovog osnova u visini od 2.450,00 kn, dok je u tužbi bilo zatraženo 2.000,00 kn od čega je tuženik već isplatio 1.800,00 kn te od preinake potražuje razliku od 650,00 kn. Međutim, obzirom se radi o minimalnoj pomoći koja ne zahtijeva nikakvo znanje, ovaj sud smatra da bi iznos od 25,00 kuna po satu bio sasvim primjeren (tako i Županijski sud u Bjelovaru u odluci Gž-1131/2021 od 8. studenog 2021.) što bi bilo ukupno 1.750,00 kuna (70 satix25,00 kuna), pa kako je tuženik s ovog osnova tužitelju isplatio 1.800,00 kuna, to je njegov zahtjev s ovog osnova valjalo odbiti.

17.1.Tužitelj potražuje i kamate na isplaćeni iznos naknade za tuđu pomoć i njegu od 1.800,00 kn od odštetnog zahtjeva do isplate 9. siječnja 2017. pa kako glede ovih troškova nije imao potraživanja u odštetnom zahtjevu, to mu je iste valjalo dosuditi od tužbe do isplate, a za više traženu kamatu do tada zahtjev odbiti.

17.2.Tužitelj potražuje i naknadu za troškove liječenja i to za EMNG pretrage od 08. travnja 2013. od 350,00 kn i 16.travnja 2013. od 300,00 kn ili ukupno 650,00 kn troškovi liječenja koje sud ocjenjuje opravdanim, obzirom na priloženi EMNG nalaze P. K. od 8.04.2013 i EEG od 16.04.2013.za koje, zbog brojnosti tužiteljevih ozljeda i sveukupnog liječenja je prihvatiti da je trošak njihovog pribavljanja bio potreban.

Troškovi liječenja kao imovinska šteta su prema odredbi čl.1086. ZOO dospjeli trenutkom nastanka štete, a to je bilo kada ih je tužitelj snosio. Stoga je obveza plaćanja zateznih kamata utemeljeno određena od dana nastanka tih troškova, kako je tužitelj i zahtijevao, pa je u tom dijelu tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti.

Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

18.Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154.st. 5., 155. i 164. ZPP-a.

Tužitelju koji je zastupan po punomoćniku trošak je odmjeren tako što je sud imao u vidu vrijednost predmeta spora, odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 103/14., 118/14., 107/15. dalje: Tarifa) i to Tbr. 7., 8. st. 1., 2. i 3., Tbr 9. st. 1. i 5., Tbr. 28., Tbr. 48. i 50., Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/2018., dalje: ZSP), Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine 53/2019., 92/2021.), i priloženi popis troška za sljedeće radnje: za sastav tužbe 500 bodova, za pristup na ročište od 1. lipnja 2016. koje je odgođeno prije početka raspravljanja 125 bodova, za pristup na ročište od 2. rujna 2016. koje je odgođeno prije početka raspravljanja 125 bodova, za pristup na ročište od 1. prosinca 2016. 500 bodova, za pristup na ročište od 6. veljače 2017. koje je odgođeno prije početka raspravljanja 125 bodova, za pristupe na ročišta od 5. travnja 2017., 23. svibnja 2017. koja su odgođena prije početka raspravljanja 125 bodova, za sastav podneska od 18. listopada 2019. kojim se tužitelj očituje na nalaze i mišljenja sudskih vještaka 500 bodova, za pristup na ročište od 22. listopada 2019. koje je odgođeno prije početka raspravljanja 125 bodova, za pristup na ročište od 3. veljače 2020. koje je odgođeno prije početka raspravljanja 125 bodova, za pristup na ročište od 1. lipnja 2020. 500 bodova, za sastav podneska od 18. lipnja 2020. kojim se očituje na nalaze i mišljenja vještaka i uređuje zahtjev 553 boda, za pristup na ročište od 1. rujna 2020. koje je odgođeno prije početka raspravljanja 138,25 bodova, za pristup na ročište od 27. listopada 2020. 553 boda, za pristup na ročište od 26. siječnja 2021. 553 boda, za pristup na ročište od 24. ožujka 2021. koje je odgođeno prije početka raspravljanja 138,25 bodova, za sastav podneska od 21. rujna 2021. kojim se očituje na nalaz i mišljenje vještaka 553 boda, za pristup na ročište od 16. veljače 2022. koje je odgođeno prije početka raspravljanja 138,25 bodova, za pristup na ročište od 23. ožujka 2022. i 13. travnja 2022. po 553 boda, za sastav zahtjeva u mirnom postupku 750 bodova, što je ukupno 7357,50 bodova, a pomnoženo sa vrijednošću boda od 10,00 kn predstavlja iznos od 73.577,50 kn, kojemu se s naslova PDV-a valjalo dodati 18.394,37 kuna i pristojbe presude valjalo dodati iznos od 5.000,00 kn (pristojba tužbe je u zastari, a tužitelj nije pozvan niti je platio pristojbu tužbe) što je ukupno 96.971,87 kn.

Tužitelj je (osnov spora među strankama nije bio sporan, već samo visina zahtjeva) uspio za 85 %, a tuženik za 15 %, pa je od tužiteljevog uspjeha valjalo oduzeti uspjeh tuženika što predstavlja postotak od 70 %, radi čega je tužitelju od gornjeg iznosa odmjereno 67.880,30 kn, kojemu je s naslova troškova vještačenja valjalo dodati iznos od 5.780,00 kn (1.480,00 kn za dr. Č. L. + 1.500,00 kn za dr. D. T. + 1.500,00 kn za dr. A. M. +400,00 kn dr. L. +

400,00 kn dr. D. T. + 500,00 kn dr. M.), pa bi tužitelju pripadalo s naslova parničnog troška 73.660,30 kn.

Kamata na trošak dosuđena je prema odredbi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17. i 131/20.).

Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Splitu 1. lipnja 2022.

S U T K I NJ A:

Mirjana Rubić v. r.

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba se podnosi Županijskom sudu, putem ovog suda u tri primjerka. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude objavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude objavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

-pun. tužitelja,

-pun. tuženika,

-u spis.