1

Poslovni broj: 21 Gž-2079/2021-4

 

Poslovni broj: 21 Gž-2079/2021-4

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Alena Perhata člana vijeća i suca izvjestitelja i Tajane Polić, članice vijeća, u parničnom predmetu tužiteljice B. P. iz V., OIB: …, zastupane po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva P. i dr. d. o. o. iz V., protiv tuženika E. & S. B. d. d. iz R., OIB: …, zastupane po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva H. i Partneri d. o. o. iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj 9 P-102/2019-37 od 30. srpnja 2021. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 13. ožujka 2024. godine,

 

p r e s u d i o  j e

 

I              Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj 9 P-102/2019-37 od 30. srpnja 2021. godine.

 

II              Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

 

Obrazloženje

 

1.              Presudom prvostupanjskog suda (točka I. izreke) naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužiteljici iznos od 53.887,06 kuna, sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose glavnice od njihove dospjelosti do isplate, sve pobliže naznačeno u izreci.

 

2.              U točki II. izreke utvrđeno je da ne postoji tražbina tuženika prema tužiteljici s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta, i to u iznosu od 8.369,65 kuna, zajedno sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose glavnice od dospjelosti do isplate.

 

3.              U točki III. izreke utvrđeno je da ne postoji tražbina tuženika prema tužiteljici u iznosu od 114,41 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima na u izreci pobliže naznačenim pojedinačnim iznosima glavnice od njihove dospjelosti do isplate.

 

4.              U točki IV. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 11.905,00 kuna, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 30. srpnja 2021. godine do isplate po stopi u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

 

5.              Rješenjem suda utvrđeno je da je predmetna tužba, koja je podnesena dana 05. ožujka 2019. godine, povučena u dijelu u kojem tužiteljica potražuje iznos od 70,53 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.

 

6.              Protiv gornje presude pravovremenu žalbu podnosi tuženik, iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u nastavku teksta: ZPP), te predlaže da se ista preinači, ili da se ta odluka ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a podnosi i zahtjev za naknadu troškova postupka po žalbi.

 

7.              Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

8.              Žalba nije osnovana.

 

9.              Sud prvog stupnja na temelju sadržaja priložene dokumentacije, iskaza tužiteljice i svjedokinja S. K. i D. K., te nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, knjigovodstvo i računovodstvo N. J., u bitnome utvrđuje da je predmet ovog spora zahtjev tužiteljice kao korisnice kredita u valuti švicarski franak (u nastavku teksta: CHF) radi isplate novčanog iznosa naznačenog u točki I. izreke pobijane presude, s pripadajućim zateznim kamatama, sve temeljem ništetnih ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, kao i zahtjev tuženika istaknut prigovorom radi prijeboja, opisan u točkama II. i III. izreke iste odluke.

 

10.              U vezi toga utvrđuje da su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor zaključili dana 16. svibnja 2005. godine Ugovor o kreditu (u nastavku teksta: Ugovor) kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici iznos od 63.100,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke na dan isplate kredita, na rok otplate od 120 mjeseca, pri čemu je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (tuženika), koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 4,99% godišnje, te da je tuženik tijekom otplate kredita povisivao kamatnu stopu iznad one koja je bila ugovorena na dan sklapanja Ugovora, dakle iznad početne stope.

 

11.              Nadalje utvrđuje da je u postupku povodom kolektivne tužbe pred Trgovačkim sudom u Zagrebu i Visokim Trgovačkim sudom Republike Hrvatske utvrđeno da je tuženik uz ostale banke koje su bile tuženici u tom postupku povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita, tako da je u ugovoru o kreditu (u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine) koristio nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, a da je takvo pravno shvaćanje zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine.

 

11.1.              S obzirom na navedeno, utvrđuje kako je bilo gotovo suvišno saslušavati tužiteljicu, jer da je u spomenutom postupku povodom kolektivne tužbe, koji predstavlja prethodno pitanje za ovaj spor, utvrđeno da nije bilo pojedinačnog pregovaranja sa potrošačima, pa tako niti sa tužiteljicom, niti je istoj dano objašnjenje značenja promjenjive kamatne stope, odnosno parametara koji utječu na njezinu promjenu, pa u tom smislu prihvaća iskaz tužiteljice kao iskren i uvjerljiv, a ne poklanja vjeru iskazima svjedokinja (zaposlenica tuženika) S. K. i D. K..

 

12.              Stoga utvrđuje da je odredba članka 8. predmetnog Ugovora u dijelu u kojem se govori o promjenjivoj kamatnoj stopi uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime je narušeno temeljno načelo obveznog prava, tj. načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, te da se tužiteljica nije mogla suprotstaviti jednostranoj odluci tuženika o promjenjivoj kamatnoj stopi i o načinu promjene, pa da se slijedom toga radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, koja je kao takva ništetna, sukladno članku 87. Zakona o pravima potrošača.

 

12.1.              Naime, u vezi toga utvrđuje da u konkretnom slučaju kamatna stopa iz Ugovora nije bila određena niti odrediva, već je u Ugovor unesena neodređena formulacija koja predstavlja nepoštivanje temeljnih načela obveznog prava, i to načela savjesnosti i poštenja, načela ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu i načela jednakih vrijednosti činidbe, te da je tužiteljica unošenjem takve neodređene formulacije dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na davatelja kredita-tuženika, jer da je ona jedino znala koja je početna kamatna stopa, postojeća u vrijeme zaključenja Ugovora, dok nije imala nikakvih saznanja o kriterijima i parametrima po kojima će se kamatna stopa mijenjati, pa tako niti opsegu mogućih promjena.

 

13.              Osim toga, prvostupanjski sud utvrđuje ništetnom i odredbu članka 7. Ugovora koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, u vezi čega utvrđuje da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine utvrđeno da je valutna klauzula nepoštena ugovorna odredba, te da je u toj presudi utvrđeno kako su banke znale za rizik koji nosi CHF, ali da o tome nisu obavijestile potrošače, pa da nisu postupile moralno, savjesno i pošteno, pri čemu utvrđuje da su ugovorne odredbe kojima je glavnica iz ugovora o kreditu vezana za valutu CHF bile uočljive i jasne, ali da nisu bile razumljive, pa da je na taj način stvorena znatna neravnoteža između prava i obveza ugovornih stranaka na štetu potrošača, zbog čega se radi o nepoštenim i ništetnim ugovornim odredbama. Takav stav da je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. godine.

 

14.              U vezi toga utvrđuje neosnovanim prigovor tuženika da je u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pružena samo na općenitoj, tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena prava pojedinih članova grupacije koji traže zaštitu, jer utvrđuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede iz članka 106. stavak 1. tog zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14, u nastavku teksta: ZZP), a da se upravo o tome i radi u ovom slučaju, pri čemu utvrđuje da su u predmetnoj parnici provedeni i dokazi iz kojih da proizlazi da tuženik nije koristio predmetne Ugovorne odredbe prema načelu savjesnosti i poštenja, te da se o odredbama Ugovora koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i na valutnu klauzulu nije pojedinačno progovaralo.

 

15.              Stoga utvrđuje da tužiteljica uslijed ništetnosti naznačenih Ugovornih odredaba ima pravo na povrat svih onih novčanih iznosa koje je isplatila tuženiku, u skladu s odredbama članaka 323. i 1111. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, u nastavku teksta: ZOO).

 

16.              Pri tome u odnosu na istaknuti prigovor zastare utužene tražbine utvrđuje da je ona prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, te da je ona u odnosu na tražbinu s osnova preplaćene kamate počela ponovno teći od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. godine, a u odnosu na tražbinu po osnovi preplaćenih iznosa s naslova valutne klauzule od pravomoćnosti presude istog suda poslovni broj Pž-6632/17 dana 14. lipnja 2018. godine, a da od tih datuma pa do podnošenja predmetne tužbe dana 05. ožujka 2019. godine nije protekao petogodišnji zastarni rok propisan odredbom članka 225. ZOO-a.

 

17.              Na temelju nalaza i mišljenja vještaka N. J. utvrđuje da je tužiteljica zbog promjene kamatne stope u odnosu na prvobitno ugovorenu kamatnu stopu prema Ugovoru, ali i zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, i to u razdoblju od sklapanja Ugovora do zadnje uplate, preplatila tuženiku novčani iznos od ukupno 53.887,06 kuna, pa u točki I. izreke pobijane presude obvezuje tuženika na isplatu tog iznosa, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznos glavnice od njihove dospjelosti do isplate, pozivom na odredbu članka 502.c ZPP-a, kao i odredbu članka 29. stavak 2. i 8. ZOO-a.

 

18.              Sud prvog stupnja utvrđuje neosnovanim navode tuženika da je utvrđenjem ništetnosti Ugovorne odredbe o kamatnoj stopi taj Ugovor prerastao u ugovor sa fiksnom kamatnom stopom, pa da tužiteljica više ne uživa zaštitu zakonskog fiksiranja kamatne stope na 3,23%, jer da odlukama donesenima po tužbi radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a niti ovom odlukom, nije niti utvrđena ništetnost promjenjive kamatne stope u cijelosti, već samo u dijelu u kojem je takva mogućnost jednostrane promjene kamatne stope prepuštena tuženiku (na štetu potrošača), jer se o tome nije pregovaralo, niti odredba sadrži jasne i razumljive kriterije načina promjene stope, tako da je predmetni Ugovor i nadalje Ugovor sa promjenjivom kamatnom stopom, a da se obračun razlike vezano za promjenu kamatne stope veže uz početno ugovorenu kamatnu stopu isključivo iz razloga što je to jedina kamatna stopa koja je bila poznata potrošaču.

 

18.1.              Stoga utvrđuje da u situaciji kada vjerovnik (banka) samostalno ponudi potrošaču (korisniku kredita) smanjenje kamatne stope, takvo smanjenje kamatne stope ne dovodi do povrede interesa potrošača, niti je time narušena ravnoteža u njihovom ugovornom odnosu, a da je tuženik od siječnja 2014. godine bio dužan obračunavati kamatu sukladno odredbi članka 11.a st. 5. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 85/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15 i 2/16), koja predstavlja kogentnu zakonsku odredbu, pa da istome ne pripada pravo niti može osnovano zahtijevati od tužiteljice isplatu razlike na ime manje plaćenih kamata, slijedom čega da ne postoji tražbina tuženika prema tužiteljici u iznosu koji je stavljen u prijeboj, neovisno o tome što je ona tražila naknadu preplaćene kamate, koja joj je dosuđena prema početnoj ugovorenoj kamatnoj stopi.

 

19.              Osim toga, utvrđuje neosnovanim i potraživanje tuženika istaknuto u prigovoru prijeboja radi plaćanja anuiteta po tečaju nižem od početnoga, jer utvrđuje da u smislu odredbe članka 195. ZOO-a ne postoji nikakva protutražbina tuženika kao vjerovnika prema tužiteljici, budući da iskazana razlika od 53.887,06 kuna prema nalazu i mišljenju vještaka već uključuje prijeboj za manje plaćene iznose od strane tužiteljice, kada je tečaj bio niži od tečaja na dan korištenja kredita i kada je kamatna stopa bila niža od kamatne stope koja je vrijedila na dan sklapanja Ugovora, a da je upravo tuženik inicirao ugovaranje ništetnih Ugovornih odredaba, pa da u njegovu korist nije moguće primijeniti pravni institut stjecanja bez pravne osnove.

 

20.              Iz navedenih razloga odlučuje kao u točkama II. i III. izreke pobijane presude.

 

21.              Odluku o troškovima parničnog postupka temelji na odredbama članaka 154. stavak 5., 155. i 158. ZPP-a.

 

22.              Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, utvrđeno je da u provedenom postupku i prilikom donošenja pobijane presude nije počinjena neka od tih povreda, pa tako niti ona propisana odredbom članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer navedena odluka nema postupovnih nedostataka na koje ukazuje tuženik, te se u svemu može ispitati.

 

23.              Neosnovano tuženik indirektno (sadržajem žalbe) ukazuje i na bitnu postupovnu povredu iz članka 354. stavak 1. ZPP-a, u vezi s odredbama članaka 8. i 338. stavak 4. ZPP-a, jer donošenjem pobijane odluke nisu povrijeđene potonje odredbe ZPP-a.

 

24.              Pravilno je i potpuno sud prvog stupnja utvrdio sve činjenice koje su od značaja za odluku o tužbenom zahtjevu, kao i o istaknutom prigovoru radi prijeboja, a za svoja činjenična i pravna utvrđenja naveo je jasne i pravno utemeljene razloge koje kao takve prihvaća i ovaj sud, a na koje se radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja upućuje tuženika, pa je pravilnom primjenom odredbe članka 502.c ZPP-a, odredbe članka 118. ZZP-a, te odredaba članaka 323., 1111. i 1115. ZOO-a odlučeno na gore opisani način, slijedom čega su neosnovani svi oni žalbeni navodi kojima se ukazuje na pogrešno i/ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, te na pogrešnu primjenu materijalnog prava, jer su izraz i posljedica subjektivne ocjene provedenih dokaza.

 

25.              Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 01. 04. 2004. godine do 31. 12. 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01. 04. 2004. godine do 06. 08. 2007. godine, i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. 08. 2007. godine do 31. 12. 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 12/05, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09), i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. 09. 2003. godine do 31. 12. 2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10. 09. 2003. godine do 06. 08. 2007. godine, i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. 08. 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09), i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedena presuda je u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivim kamatama potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, u odnosu na koju je Vrhovni sud u presudi poslovni broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. godine odbio reviziju, a u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovorne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, u pogledu koje je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. godine odbijena revizija.

 

26.              Stoga naznačena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u skladu s odredbom članka 502.c ZPP-a obvezuje sud u odnosu na utvrđenje da su naznačenim postupanjem tuženika, uključujući i propuštanjem, povrijeđeni ili ugoroženi zakonom zaštićeni interesi tužiteljice kao potrošača, u vezi čega na tvrdnje tuženika da je u spomenutom postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pružena na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, valja odgovoriti da je prvostupanjski sud u ovom postupku, a protivno suprotnim žalbenim navodima, utvrđivao da li su tužiteljici sporne Ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli bile jasne, razumljive i lako uočljive, te da li se o njima pregovaralo, na koje okolnosti su između ostalog provedeni dokazi i saslušanjem tužiteljice, kao i spomenutih svjedokinja (djelatnica tuženika), pa je pravilnom ocjenom tih dokaza, kao i svih ostalih provedenih dokaza, utvrđeno da se o odredbama predmetnog Ugovora koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i na valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo.

 

27.              Protivno žalbenim navodima, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je sporna odredba članka 8. Ugovora (o promjenjivoj kamatnoj stopi) neodređena i neodrediva, jer je tužiteljica iz te odredbe jedino doznala koja je početna kamatna stopa, dok nije imala nikakvih saznanja o kriterijima i parametrima po kojima će se ta kamatna stopa mijenjati, pa tako niti opsegu mogućih promjena.

 

28.              Što se tiče tvrdnji tuženika da je sud prvog stupnja donošenjem pobijane odluke u Ugovor implicite uveo fiksnu kamatnu stopu, valja navesti da u situaciji kada je iz navedenih razloga naznačena Ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, treba u smislu odredbe članka 26. stavak 3. ZOO-a primijeniti onu kamatu čija stopa je određena u Ugovoru, tj. 4,99 % godišnje.

 

29.              Na navode tuženika kojima i u žalbi ponavlja prigovor zastare utužene tražbine valja odgovoriti da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, u vezi čega je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. godine zauzeto objedinjeno pravno shvaćanje, koje prihvaća i ovaj sud, a prema kojem ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, kao što je slučaj u ovoj pravnoj stvari, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.  Podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 prekinuta je zastara predmetne tražbine, pa rokovi zastare ponovno počinju teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u tom predmetu (u pogledu ništavosti odredbe o promjenjivoj kamati od 13. lipnja 2014. godine, odnosno ništavosti odredbe o valutnoj klauzuli od 14. lipnja 2018. godine), a budući je predmetna tužba podnesena dana 05. ožujka 2019. godine, to je prvostupanjski sud pravilno odbio tuženikov prigovor zastare, jer iz navedenog proizlazi da je tužba podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka propisanog odredbom članka 225. ZOO-a.

 

30.              Nisu osnovane niti tvrdnje tuženika o pogrešno dosuđenom tijeku zateznih kamata na pojedinačne iznose dosuđene glavnice, a to jer je tuženik uslijed činjenice donošenja spomenute pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu bio nepošteni stjecatelj tih iznosa, pa je u skladu s odredbom članka 1115. ZOO-a dužan platiti zatezne kamate na te iznose od dana stjecanja.

 

31.              Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio neosnovanim tuženikov prigovor radi prebijanja, jer tužiteljica nije stjecateljica bez osnove novčanih iznosa u pogledu kojih je istaknut taj prigovor. Osim toga, odredbom članka 323. stavak 2. ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, pa iz takve odredbe slijedi da tuženik nema pravo potraživati naznačene novčane iznose niti na ime naknade štete.

 

32.              S obzirom na navedeno, za odluku o žalbi nisu od značaja preostali žalbeni navodi, jer isti ne utječu na spomenuta činjenična i pravna utvrđenja.

 

33.              Pravilna i zakonita je i odluka o parničnim troškovima, jer se temelji na pravilnoj primjeni odredbe članka 154. stavak 5. ZPP-a, pri čemu tužiteljici na dosuđene parnične troškove pripadaju i zatezne kamate od presuđenja do isplate, u skladu s odredbom članka 30. stavak 2. Ovršnog zakona («Narodne novine» br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20), dakle sve na način kako je pravilno odlučeno pobijanom presudom.

 

34.              Stoga je žalbu tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu, pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a.

 

35.              Budući da tuženik nije uspio u žalbenom postupku, to je primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova tog postupka.

 

U Rijeci, 13. ožujka 2024.

 

 

 

 

Predsjednica vijeća:

 

                Brankica Malnar, v.r.