REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd 1376/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja i Renate Šantek članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Općine Gornji Kneginec, Turčin, Trg dr. Franje Tuđmana 2/c, OIB 60823665184, koju zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Terešak & partneri d.o.o., Zagreb, protiv tuženika B2 Kapital d.o.o., Zagreb, radnička cesta 41, OIB 57509775367, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Brlečić & partneri j.t.d., Varaždin, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o tužiteljevu prijedlogu za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1660/2020-2 od 27. listopada 2021., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-111/2020-9 od 24. lipnja 2020., u sjednici održanoj 1. lipnja 2022.
r i j e š i o j e:
Prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije (dalje i: prijedlog) protiv drugostupanjske presude u kojem je naveo da je u njemu naznačio pitanja koja su pravna pitanja važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu u smislu odredbe čl. 385. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP).
2. Tuženik na taj prijedlog nije odgovorio.
3. Prijedlog za dopuštenje revizije nije dopušten.
4. Pitanja koja je tuženik u prijedlogu postavio nisu pravna pitanja u smislu odredbe čl. 385. st. 1. i čl. 385.a st. 1. ZPP.
5. Tako se na prvo postavljeno pitanje koje glasi: „Da li ugovori koje sklapaju banke sa klijentima vezano za kreditne odnose kojima se zasniva dužničko – vjerovnički odnos između klijenta i banke predstavljaju ugovore koje definira članak 320. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima, odnosno radi li se o ugovorima kojima je unaprijed otisnut sadržaj ili koje je unaprijed pripremila i predložila jedna ugovorna strana?“ ne može odgovoriti tako da taj odgovor bude primjenjiv za sve ugovore o kreditu i da se odgovorom ujednači sudska praksa odnosno osigura jedinstvena primjena prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Naime, ne moraju svi ugovori o kreditu biti sklopljeni prema unaprijed otisnutom sadržaju, ili tako da ih je na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana, a upravo u ovom postupku prvostupanjski je sud utvrdio da predmetni ugovor nije takav. Osim toga, tužitelj je pitanje postavio, sam neosnovano sugerirajući da odgovor na njega uvijek i u svim slučajevima mora biti potvrdan, kako bi dalje problematizirao činjenična utvrđenja u postupku u vezi s njegovim preuzetim obvezama predmetnim ugovorom o kreditu, prigovarajući pritom kako nižestupanjski sudovi nisu u skladu s odredbom čl. 320. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, dalje: ZOO) proveli postupak tumačenja određenih ugovornih odredaba te ih potom protumačili u njegovu korist. U tom se kontekstu postavljeno pitanje ukazuje neodlučnim za odluku u ovom sporu jer su nižestupanjski sudovi pošli od toga, i takav svoj stav razložno objasnili, da ugovorne odredbe iz kojih proizlaze tužiteljeve obveze uopće nisu nejasne pa primjena pravila iz odredbe čl. 320. st. 1. ZOO ni ne dolazi u obzir.
6. Odgovor na drugo postavljeno pitanje, koje glasi: „Da li je u postupku dopušteno dokazivati suprotno od onoga što je navedeno u ugovoru koji je potvrđen od javnog bilježnika (solemniziran)?“ uvijek je potvrdan, jer pravila parničnoga postupka traže da sud svakoj stranci u postupku omogući da raspravlja pred sudom, što uključuje i predlaganje dokaza, a protivno za posljedicu ima bitnu povredu odredaba parničnog postupka (čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP). Tužitelj problematizirajući dopuštenost dokazivanja formalno kroz postavljeno pitanje zapravo pobija drugostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba postupka, no, pritom neosnovano njeno postojanje veže za odluku prvostupanjskoga suda u ovom postupku da ne izvede sve dokaze koje je tužitelj predložio, jer sud nije dužan izvesti sve dokaze koje su stranke predložile (čl. 220. st. 2. ZPP). Stoga se i za ovo pitanje može ustvrditi ono što je prethodno rečeno za prvo postavljeno pitanje.
7. I na treće postavljeno pitanje, koje glasi: „Pazi li sud na ništetne odredbe ugovora, na temelju kojeg je pokrenut postupak, po službenoj dužnosti, sukladno odredbi čl. 327. stavka 1. Zakon o obveznim odnosima?“ odgovor je baš uvijek potvrdan, jer je tako, kako je u pitanju i navedeno, zakonom propisano. Odredbu čl. 327. st. 1. ZOO, kojom je propisano da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti stoga revizijski sud ne mora tumačiti te neosnovano tužitelj smatra da na ovo pitanje revizijski sud mora odgovoriti, pri čemu je za napomenuti da nižestupanjski sudovi u ovom predmetu nisu ni zauzeli suprotno shvaćanje (da sud na ništetne ugovorne odredbe nije dužan paziti po službenoj dužnosti). Druga je pak stvar što tužitelj u prijedlogu obrazlažući važnost postavljenoga pitanja sada tvrdi da je određena ugovorna odredba ništetna (jer je, navodno, činidba nedovoljno određena), s tim da i u ovom slučaju nižestupanjski sudovi u vezi s tim nisu zauzeli nikakvo shvaćanje. Stoga je i ovo pitanje iste naravi kao i prethodna dva.
8. Zato je na temelju odredbe čl. 392. st. 6. ZPP odlučeno kao u izreci.
Zagreb, 1. lipnja 2022.
Predsjednik vijeća:
Željko Glušić
