REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 136/2018-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. R. iz V., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku A. P., odvjetniku u P., protiv I-tuženice G. B. iz V., OIB: ..., zastupane po punomoćniku V. Š., odvjetniku u P., II-tuženice G. B., K. iz V.., OIB: ..., zastupane po punomoćniku S. F., odvjetniku u P., i III-tuženika G. M., sada nepoznatog boravišta, zastupanog po privremenoj zastupnici K. R., odvjetnici u P., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji I-tuženice protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-1280/17-2 od 13. rujna 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna Služba u Poreču – Parenzo, poslovni broj P-1410/16-61 od 15. svibnja 2017., na sjednici održanoj 1. lipnja 2022.,
p r e s u d i o j e :
Revizija I- tuženice odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:
"I Utvrđuje se da je tužitelj D. R., iz V., ..., vlasnik 220/432 suvlasničkih dijelova tuženika na k.č.br. 660/2 k.o. V., u naravi kuća površine 34 m2, upisane u z.k.ul.br. 1310.
II Nalaže se tuženicima da tužitelju naknade parnični trošak u iznosu od 23.488,61
kn
(slovima:
dvadesettritisućečetristoosamdesetosamkunišezdesetjednalipa) u roku od 15 dana."
2. Drugostupanjskom presudom suđeno je:
"Odbija se žalba prvotuženice i drugotuženice kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Poreču-Parenzo, posl.br. P- 1410/16-61 od 15. svibnja 2017. godine."
3. Protiv drugostupanjske presude I-tuženica je podnijela reviziju na temelju čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku zbog materijalnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni o kojem pitanju je revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem. Predložila je reviziju prihvatiti, ukinuti drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovno odlučivanje, uz naknadu troškova postupka kao i troška sastava revizije.
4. Na reviziju nije odgovoreno.
5. Revizija I-tuženice nije osnovana.
6. Prije svega, obzirom da je drugostupanjska presuda donesena na temelju ovlaštenja iz čl. 373.a. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), samim time protiv pobijane presude dopuštena je revizija na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP. U takvoj situaciji nema mjesta podnošenju tzv. izvanredne revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP, pa stoga tu reviziju ovaj sud nije ni razmatrao.
7. U skladu s tim, a postupajući sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, ovaj sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje prava vlasništva na 220/432 dijela k.č. 660/2 k.o. V.
9. U provedenom postupku nižestupanjski sudovi su utvrdili da je predmetna nekretnina prema staroj izmjeri imala oznaku k.č. 142/1 k.o. V., koja se sastojala od z.k. tijela I na kojem je bilo upisano društveno vlasništvo i z. k. tijela II na kojem su kao suvlasnici bili upisani tužitelj u 4/36 dijela, općina V. u 8/36 dijela, prvotuženica u 6/36 dijela, drugotuženica u 6/36 dijela i trećetuženik u 12/36 dijela, s time da je općina V. 2011. godine izdala tužitelju tabularnu ispravu na temelju koje se uknjižio na suvlasničkom dijelu općine. Nadalje, sudovi utvrđuje da je nekretnina novom izmjerom dobila oznaku k.č. 660/2 k.o. V. na kojoj su upisani tužitelj u 140/432 dijela, B. P. u 72/432 dijela, prvotuženica u 56/432 dijela, drugotuženica u 56/432 dijela i trećetuženik u 108/432 dijela; a da predmetna nekretnina u naravi predstavlja desni dio zgrade u nizu, sastojeći od prizemlja, dva kata i potkrovlja. Nadalje, utvrđeno je da je kupoprodajnim ugovorom od 05. kolovoza 1960. godine Općina P. prodala D. P. ½ dijela k.č. 142/1, k.č. 142/2 i k.č. 142/3, koja je kupoprodajnim ugovorom od 10. srpnja 1966. godine iste nekretnine prodala tužitelju i njegovim roditeljima, svakom u 1/3 dijela, s time da je tužitelj iza smrti roditelja naslijedio njihove suvlasničke dijelove. Imajuću i vidu nespornu činjenicu da je predmetna nekretnina oznake k.č. 660/2 k.o. V. nastala iz prijašnje k.č. 142/1 i 142/2 k.o. V., dok je k.č. 660/1 k.o. V. nastala od prijašnje k.č. 142/3 k.o. V., proizlazi da je tužitelj zajedno sa roditeljima kupio u naravi desnu stranu zgrade koja se nalazi nalazi se na kčbr. 660/2 k.o. V. te koja im je u cijelosti predana u posjed; dok je lijevi dio zgrade koji se nalazi na kčbr. 660/1 k.o. V. u posjedu B. P.
10. U predmetnom sporu, sud drugog stupnja je ocijenio da su na strani tužitelja ispunjene zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću. S obzirom na utvrđenje da je zemljište bilo u društvenom vlasništvu (zk tijelo AI), a sama zgrada u privatnom vlasništvu (zk tijelo AII) i na istoj je bilo dopušteno stjecanje prava vlasništva dosjelošću, pa cijeneći utvrđenje da se tužitelj od 1966. godine što osobno, što putem svojih pravnih prednika, nalazi u isključivom posjedu predmetne nekretnine, to je savjesnim posjedovanjem kroz razdoblje od 20 godina, pozivom na odredbu čl. 28. st. 4. tada važećeg Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91 i 91/96, dalje: ZOVO) stekao pravo vlasništva na predmetnoj zgradi, a pozivom na odredbu čl. 367. st. 1. ZVDSP-a, kojom je propisano pravno sjedinjenje zemljišta u društvenom vlasništvu i zgrade u nečijem vlasništvu, kada je zgrada upisana u zemljišnoj knjizi kao zemljišnoknjižno tijelo zasebno od zemljišta na kojem je izgrađena, tužitelj stekao pravo vlasništva cijele nekretnine.
11. Revidentica u reviziji sadržajno ističe revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP, a problematizira pitanje je li moguće na temelju odredbe čl. 28. st. 4. ZOVO u vremenu primjene navedenog zakona, stjecati pravo vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su u tom vremenu bile u društvenom vlasništvu. Revidentica pri tome ukazuje na odredbu čl. 388. st. 4. ("Narodne novine" br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 94/17 - službeni pročišćeni tekst, 152/14, 81/15 - službeni pročišćeni tekst, dalje: ZVDSP) koji propisuje da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 9. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama ne računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije tog datuma. Ističe da u skladu s načelom superficies solo cedit građevina podignuta na nekom zemljištu dijeli sudbinu tog zemljišta i pripada vlasniku zemljišta, zbog čega revidentica smatra da je cijela nekretnina bila u režimu društvenog vlasništva.
12. Na prethodno navedeno činjenično stanje drugostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio zahtjev tužitelja. To iz razloga što je prema odredbi o uspostavi jedinstva zemljišta i zgrade propisano da ako je do stupanja na snagu ZVDSP na zemljištu u društvenom vlasništvu izgrađena zgrada u nečijem vlasništvu te je upisana u zemljišnoj knjizi kao zemljišnoknjižno tijelo zasebno od zemljišta na kojem je izgrađena, vlasnik zgrade steći će pravo vlasništva cijele nekretnine spajanjem svih tih zemljišnoknjižnih tijela u jedno uz upis prava vlasništva na spojenom tijelu u korist vlasnika zgrade (čl. 367. st. 1. ZV).
13. Osim toga, pravno shvaćanje izraženo u pobijanoj odluci u skladu je s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u predmetu Rev-291/14-2 od 17. travnja 2018., da se kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., a što je ujedno i odgovor na pravno pitanje je li moguće na temelju odredbe čl. 28. st. 4. ZOVO u vremenu primjene navedenog zakona, stjecati pravo vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su u tom vremenu bile u društvenom vlasništvu.
14. Prema tome, prihvaćanjem tužbenog zahtjeva, pravilno je primijenjeno materijalno pravo iz gore navedenih zakonskih odredaba, pa nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, radi čega je valjalo reviziju I- tuženice odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP i odlučiti kao u izreci.
Zagreb, 1. lipnja 2022.
Predsjednica vijeća:
Mirjana Magud, v.r.
