REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 2/2022-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića, kao članova vijeća uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog F. P. i drugih zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona (,,Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12.; dalje: KZ/11. – dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 19. studenog 2020. broj K-12/2017-108, u sjednici održanoj 1. lipnja 2022.

p r e s u d i o j e:

Odbija se kao neosnovana žalba državnog odvjetnika i potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom optuženi F. P., optužena S. J. i optužena pravna osoba S. d.o.o., OIB: …, MB: … (dalje: optužena pravna osoba S. d.o.o.) oslobođeni su optužbe da bi počinili kaznena djela protiv gospodarstva, i to optuženi F. P. kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., opisano pod točkom 1. izreke, optužena S. J. kazneno djelo pomaganja u zlouporabi povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. i člankom 38. KZ/11., opisano pod točkom 1. izreke, a optužena pravna osoba S. d.o.o. oslobođena je optužbe da bi kaznenim djelom opisanim pod točkom 1. izreke koje je počinio optuženi F. P. kao odgovorna osoba pribavila sebi nepripadnu imovinsku korist i time počinila kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. i člankom 3. stavkom 1. Zakona o odgovornosti pravnih osoba za kaznena djela ("Narodne novine" broj 151/03., 110/07., 45/11. i 143/12. - dalje: ZOPOKD).

1.1. Na temelju članka 158. stavka 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.)

I Kž 2/2022-5

oštećeno trgovačko društvo M. d.o.o. u stečaju (dalje: T. M. d.o.o.) je s postavljenim imovinskopravnim zahtjevom upućeno u parnicu.

1.2. Na temelju članka 560. stavka 3. ZKP/08. odbijen je prijedlog državnog odvjetnika za oduzimanje imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom od optužene S. J. u iznosu od 679.000,00 kuna i od optužene pravne osobe S. d.o.o. u iznosu od 1.430.003,05 kuna.

1.3. Na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08. odlučeno je da troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. do 5. ZKP/08., nužni izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrada njihovih branitelja te nagrada i nužni troškovi predstavnika optužene pravne osobe padaju na teret proračunskih sredstava.

2. Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

3. Optuženi F. P. je po branitelju, odvjetniku F. Š. podnio odgovor na žalbu državnog odvjetnika u kojemu je predložio da se ta žalba odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

4. Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnijela je i optužena pravna osoba S. d.o.o. po predstavniku, odvjetniku B. R., također predloživši da se ta žalba odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

5. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08., bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

6. Žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

7. Žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, državni odvjetnik tvrdi da su optuženici, suprotno stajalištu prvostupanjskog suda, jako dobro znali da su nekretnine koje su predmet inkriminacije precijenjene te da su postupali upravo s ciljem pričinjavanja štete za T. M. d.o.o., a u korist optužene S. J. i optužene pravne osobe S. d.o.o. Navedeno obrazlaže tvrdnjama da iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje za ekonomiju, financije i računovodstvo V. S.-O. proizlazi da je u godini koja je prethodila kupnji potraživanja, a potom njegovom prijenosu na optuženu S. J., T. M. d.o.o. imalo gubitak u poslovanju od 6,17 milijuna kuna te da je neposredno prije tog prijenosa, 14. lipnja 2012., došlo do trajne blokade računa i do otvaranja stečajnog postupka. Pri tome da je tijekom stečajnog postupka nad tim društvom utvrđeno da je vrijednost imovine iskazana kroz poslovne knjige bila precijenjena, a to da je svojim iskazom potvrdila i u svojstvu svjedokinje saslušana stečajna upraviteljica S. K..

7.1. Okolnosti da je T. M. d.o.o. u godini koja je prethodila kupnji potraživanja, a potom i njegovom prijenosu na optuženu S. J., bilježilo velike gubitke u poslovanju i da je neprekidna blokada računa tog društva nastupila prije nego što je ono s optuženom S. J. sklopilo ugovor o prijenosu potraživanja upućuju na to da je, kako to proizlazi i iz obrana optuženika (koje je prvostupanjski sud s pravom ocijenio

I Kž 2/2022-5

vjerodostojnima), poslovanje T. M. d.o.o. u vremenu koje je prethodilo sklapanju tog pravnog posla s optuženom S. J. bilo takvo da je ovlašteni revizor S. S. savjetovao likvidaciju (a to je potvrdio i S. S. ispitan u svojstvu svjedoka) te da je cilj optuženika bio da se kroz osnivanje novog trgovačkog društva (optužene pravne osobe S. d.o.o.) spasi zdravi dio poslovanja T. M. d.o.o. Prema tome, sklapanjem ugovora o prijenosu potraživanja između T. M. d.o.o. i optužene S. J. od 30. lipnja 2012. T. M. d.o.o. nije dovedeno u nepovoljniji položaj od onoga u kojemu se nalazilo prije toga.

7.2. Nadalje, činjenica da je knjigovodstvena vrijednost, ne samo nekretnina koje su bile predmetom optuženicima inkriminiranog pravnog posla, već i ostale imovine T. M. d.o.o., u poslovnim knjigama tog društva precijenjena govori upravo u prilog pravilnosti procjene tih nekretnina koju je u lipnju 2012. izradio inž. građ. Z. Č., inače stalni sudski vještak građevinske struke za potrebe sklapanja ugovora o prijenosu potraživanja između T. M. d.o.o. i optužene S. J.. U njegovom je, naime, procjenbenom elaboratu od 19. lipnja 2012. nekretnina označena kao k.č.br.1927/3, upisana u zk.ul. 2480 k.o. N. M., procijenjena na iznos od 1.631.058,00 kuna, dok je u knjigovodstvu T. M. d.o.o. kao knjigovodstvena vrijednost iste nekretnine, prema izvješću stečajnog upravitelja i prokaznog popisa imovine T. M. d.o.o. kao stečajnog dužnika, naznačen iznos od 1.863.445,61 kuna. Što se tiče nekretnine označene kao k.č.br. 680, upisane u zk.ul. 768 k.o. P., u procjenbenom elaboratu Z. Č. naznačen je iznos od 5.789.910,50 kuna, dok je u knjigovodstvu T. M. d.o.o. kao knjigovodstvena vrijednost te nekretnine naveden iznos od 6.079.406,02 kuna. Prema tome, iznosi procjena Z. Č. su za obje nekretnine manji od onih koji proizlaze iz poslovnih knjiga T. M. d.o.o.

8. Državni odvjetnik smatra da je prodaja potraživanja T. M. d.o.o. optuženoj S. J. bila na štetu tog društva jer ga je ono prodalo znatno ispod iznosa za koji ga je nekoliko mjeseci ranije otkupilo od H. A.-A.-B. d.d., i to kada se ima u vidu stvarna vrijednost nekretnina za koje je optužena S. J. kupila to potraživanje od T. M. d.o.o. Naime, te su nekretnine, prema mišljenju državnog odvjetnika, precijenjene u tolikoj mjeri da je u korist optužene S. J. stvorena razlika u činidbama, za koju su potom na optuženu pravnu osobu S. d.o.o. prenesene pokretnine T. M. d.o.o. Pri tome se žalitelj poziva na nalaze i mišljenja građevinskih vještaka kojima je utvrđeno da je na dan sačinjavanja ugovora o prijenosu potraživanja od 30. lipnja 2012. vrijednost nekretnine u N. M. iznosila 571.000,00 kuna, a u M. 4.250.000,00 kuna, odnosno sveukupno 4.821.000,00 kuna, što je uvelike ispod vrijednosti od 5.500.000,00 kuna za koju je T. M. d.o.o. otkupilo ova potraživanja od banke, ali i znatno ispod procjene vještaka Z. Č. kojega su angažirali optuženici za potrebe zaključenja spornog pravnog posla, koji je te nekretnine procijenio na iznos od čak 7.500.000,00 kuna.

8.1. U odnosu na istaknute žalbene navode državnog odvjetnika treba istaknuti da je T. M. d.o.o., prema ugovoru o naplatnom ustupanju – prodaji potraživanja sklopljenom s H. A.-A.-B. d.d. 29. veljače 2012., od te banke za iznos od 5.500.000,00 kuna kupilo potraživanja koja je ta banka imala prema Ž. i D. T. u sveukupnom iznosu od 10.641.556,74 kuna, dok je ugovorom o prodaji potraživanja sklopljenim s optuženom S. J. 30. lipnja 2012., dakle četiri mjeseca poslije, ta ista potraživanja prodalo optuženoj S. J. za iznos od 4.436.597,05 kuna, dakle za 1.063.402,95 kuna manje od iznosa za koji ih je kupilo. Međutim, dodatkom I ugovoru

I Kž 2/2022-5

o prijenosu potraživanja od 2. srpnja 2012. izmijenjen je iznos naknade za prijenos potraživanja na 5.606.562,40 kuna, a osim toga je ugovoreno i da će na ime razlike u naknadi u iznosu od 1.169.965,45 kuna (a to je razlika između 5.606.562,40 kuna i 4.436.597,05 kuna) optužena pravna osoba S. d.o.o. pristupiti dugu odnosno preuzeti obveze T. M. d.o.o. u likvidaciji. Prema tome, osim što je iznos otkupa potraživanja na relaciji T. M. d.o.o. - optužena S. J. bio za 1.169.965,45 kuna veći od onoga za koji je T. M. d.o.o. ta ista potraživanja otkupilo od banke, člankom 2. dodatka I ugovoru o prijenosu potraživanja od 2. srpnja 2012. ugovoreno je da će za taj iznos optužena pravna osoba S. d.o.o. pristupiti dugu odnosno preuzeti obveze T. M. d.o.o. u likvidaciji.

8.2. U odnosu na žalbenu tvrdnju državnog odvjetnika da je vrijednost nekretnina u ugovoru o prijenosu potraživanja od 30. lipnja 2012. na temelju procjene vještaka Z. Č. precijenjena, ističe se da je Z. Č., koji je ispitan u svojstvu svjedoka, naveo da je procjembeni elaborat izradio prema svom najboljem znanju i praksi kojom se do tada rukovodio u procjenama nekretnina, pri čemu mu nitko nije rekao na koji način da to napravi niti je to moguće. Osim što živi i radi na području N. M., zbog čega su mu bile poznate okolnosti vezane uz položaj konkretne nekretnine u N. M., kao i cijene nekretnina u N. M. u to vrijeme, kao građevinski inspektor sudjelovao je u komisiji koja se bavila procjenama vrijednosti nekretnina na području N. M. u kojoj su druga dva člana bili predstavnici porezne uprave Ministarstva financija Republike Hrvatske te su na isti način procjenjivali nekretnine. U to vrijeme nije postojao pravilnik koji je sada na snazi i koji propisuje izbor između tri metode te izvore podataka koji se trebaju koristiti. Raspolagao je podacima o cijenama na području N. M. iz svog posla jer je kao građevinski inspektor, odnosno kao sudski vještak, imao podatke iz razgovora s vlasnicima nekretnina, ali i iz razgovora s drugim vještacima, odnosno sudjelovanja u sudskim postupcima o cijenama nekretnina. Konkretni nalaz napravio je prema svom najboljem znanju i praksi, poznatim podacima i na temelju Odluke Ministarstva financija Republike Hrvatske o visini razreza poreza na promet nekretnina, dok je od naručitelja imao informaciju da u navedenom prostoru planira otvoriti mesnicu i zalogajnicu. Također je detaljno opisao na koji je način procijenio vrijednost nekretnine u k.o. P. i čime se sve pri tome rukovodio.

8.3. Nadalje, iz nekoliko procjena tržišnih vrijednosti tih istih nekretnina koje prileže spisu, ali koje su dali različiti procjenitelji, pri čemu su neke izvršene prije, a neke poslije inkriminiranog razdoblja, proizlazi da se procjene vrijednosti za nekretninu u k.o. N. M. kreću u rasponu od 326.800,00 kuna do 1.631.058,00 kuna, a u odnosu na nekretninu u k.o. P. u rasponu od 328.500,00 eura do 11.579.821,00 kuna, dok je, kao što je već prethodno navedeno, u poslovnim knjigama T. M. d.o.o. knjigovodstvena vrijednost nekretnine u k.o. N. M. bila 1.863.445,61 kuna, a one u k.o. P. 6.079.406,02 kuna.

8.4. Točno je da su i stalni sudski vještak za graditeljstvo, ing. građ. A. H. i vještaci iz sastava Visokog procjeniteljskog povjerenstva Ministarstva graditeljstva i prostornoga uređenja Republike Hrvatske (dalje: VPP) S. Č., Z. Z. i D. Č. procijenili vrijednost obiju ovih nekretnina u znatno manjim iznosima od onih koje je naveo vještak Z. Č. te je prvostupanjski sud zaključio da između njihovih nalaza i mišljenja nema razlika. Prema konačnoj procjeni tih nekretnina, koju je očigledno prihvatio

I Kž 2/2022-5

državni odvjetnik prilikom izmjene optužnice 16. studenog 2020., vrijednost nekretnine u k.o. N. M. procijenjena je na iznos od 571.000,00 kuna, od kojega je procjena vrijednosti iste nekretnine Z. Č. (1.631.058,00 kuna) veća 2,85 puta, dok je vrijednost nekretnine u k.o. P. procijenjena na iznos od 4.250.000,00 kuna, od čega je iznos na koji je tu nekretninu procijenio Z. Č. (5.789.910,50 kuna) 1,36 puta veći.

8.5. Međutim, treba imati na umu da je vještak Z. Z. iz VPP-a na raspravi 22. rujna 2020. pojasnio da su prije stupanja na snagu Zakona o procjeni vrijednosti nekretnina ("Narodne novine" broj 78/2015. – dalje: ZPVN) vještaci na različite načine pristupali procjenama koristeći različite metode, ali i različite izvore podataka te da je postojala mogućnost da na temelju tako izrađenog nalaza stranke dođu u probleme. Nadalje je naveo da je teško uspoređivati procjene koje su izrađene na temelju ZPVN-a i pravilnika donesenog na temelju tog zakona s procjenama koje su izrađene prije stupanja na snagu tih propisa. Istaknuo je da bi bilo teško opovrgnuti nalaz i mišljenje bilo kojeg građevinskog vještačenja koji je sastavljen prije stupanja na snagu ZPVN-a. Nadalje, da i taj Zakon govori o "procjeni" vrijednosti nekretnina, a ta procjena ne mora biti i nije egzaktan podatak, već se upravo radi o procjeni koja ovisi o izabranoj metodi i ulaznim podacima. Vještak A. H. složio se s navodom vještaka Z. Z. da se radi samo o procjeni te da se stvarna vrijednost nekretnine može doznati isključivo kad se nekretnina stavi na tržište i uspije prodati. Na kraju je naveo da je procjena zapravo skup statističkih podataka od kojega se stvarna vrijednost može razlikovati i na više i na niže.

8.6. Uzevši u obzir i povezujući sve prethodno izneseno, prvostupanjski sud je, po ocjeni ovoga suda, a protivno žalbenoj tvrdnji državnog odvjetnika, pravilno zaključio da optuženici nisu postupali s izravnom namjerom počinjenja kaznenog djela stavljenog im na teret. Oni su, suprotno tome, kako to proizlazi iz dokaznog postupka, po savjetima pravnika i revizora, a u cilju očuvanja zdravog dijela gospodarske cjeline T. M. d.o.o., angažirali vještake odgovarajuće struke za procjenu imovine tog društva (upravo zbog toga što sami nisu imali odgovarajuća znanja za tako nešto). Pri tome nije utvrđeno da su oni na bilo koji način utjecali na vještaka Z. Č. da procijeni nekretnine koje su bile predmetom ugovora od 30. lipnja 2012. upravo u iznosima navedenima u njegovom nalazu i mišljenju, odnosno u vrijednostima znatno većima od stvarnih (tržišnih). Taj je vještak, naprotiv, svoju procjenu dao na temelju svog najboljeg stručnog znanja i iskustva te bez ičijeg utjecaja, a vještaci na čijim je rezultatima utemeljena optužnica u ovom predmetu bili su suglasni u tome da se teško može opovrgnuti bilo koja procjena nekretnina koja je sastavljena prije stupanja na snagu ZPVN-a, time da i sam Zakon govori o procjeni vrijednosti nekretnina, a ta procjena ne mora biti i nije egzaktan podatak.

9. Imajući na umu sve prethodno izneseno, ne može se prihvatiti kao osnovana ni žalbena tvrdnja državnog odvjetnika da procjena vještaka Z. Č. u prevelikom iznosu odudara od ostalih procjena da bi se to moglo pripisati slučajnosti, odnosno da bi se moglo govoriti o procjeni sukladno pravilima struke.

10. Državni odvjetnik u žalbi nadalje navodi da su optuženici u svom postupanju otišli i dalje te da su taj pravni posao (ugovor o prijenosu potraživanja od 30. lipnja 2012.) iskoristili kao podlogu za prijenos gospodarske cjeline s T. M. d.o.o. na

I Kž 2/2022-5

optuženu pravnu osobu S. d.o.o. u iznosu od 2.984.371,45 kuna, a na temelju precijenjene vrijednosti nekretnina, koji je kasnije umanjen, tako da je u konačnici na T. S. d.o.o. neosnovano preneseno imovine u vrijednosti od 1.430.003,05 kuna, kao razlici između iznosa od 2.984.371,45 kuna u kojem je ono bez valjane pravne osnove steklo osnovna sredstva T. M. d.o.o. i iznosa od 1.169.965,45 kuna u kojemu je kroz cesije podmirilo obveze T. M. d.o.o., te iznosa od 384.402,95 kuna kao razlici između stvarno utvrđene vrijednosti nekretnina i naknade po ugovoru o prijenosu potraživanja.

10.1. I polazište ovih žalbenih tvrdnji državnog odvjetnika je da su optuženici kroz precijenjenost nekretnina koje su bile predmetom ugovora o prijenosu potraživanja od 30. lipnja 2012., a koje precijenjenosti su oni bili svjesni, imali namjeru stvoriti razliku u činidbama između stranaka tog ugovora – T. M. d.o.o. i optužene S. J. s konačnim ciljem pribavljanja optuženoj S. J. i optuženoj pravnoj osobi S. d.o.o. nepripadne imovinske koristi na štetu T. M. d.o.o. Budući da su, a kako je to već prethodno detaljno obrazloženo, takve žalbene tvrdnje državnog odvjetnika neosnovane, neosnovane su i na to nadovezujuće žalbene tvrdnje državnog odvjetnika da je optužena pravna osoba S. d.o.o. bez valjane pravne osnove stekla osnovna sredstva T. M. d.o.o. u iznosu od 2.984.371,45 kuna. Naime, kako je taj iznos predstavljao razliku vrijednosti u činidbama T. M. d.o.o. i optužene S. J. iz ugovora o prijenosu potraživanja od 30. lipnja 2012., nije osnovana žalbena teza državnog odvjetnika da je prijenos gospodarske cjeline T. M. d.o.o. na optuženu pravnu osobu S. d.o.o. u tom iznosu predstavljao stjecanje optužene pravne osobe S. d.o.o. bez valjane pravne osnove. Ovo tim više kada se ima u vidu da je člankom 2. dodatka I ugovora o prodaji potraživanja od 30. lipnja 2012., zaključenim 2. srpnja 2012., povećan iznos naknade za prijenos na iznos od 5.606.562,40 kuna, uz daljnje određenje da će optužena pravna osoba S. d.o.o. na ime razlike u naknadi u iznosu od 1.169.965,45 kuna pristupiti dugu odnosno preuzeti obveze T. M. d.o.o. u likvidaciji.

11. Državni odvjetnik u žalbi nadalje navodi da procjena nekretnine u M. zk.ul.br. 768 k.o. P. iz listopada 2011. za potrebe ishođenja kredita u H. A.-A.-B. d.d. predstavlja kontrolnu činjenicu koja upućuje na postojanje subjektivnog elementa kaznenog djela na strani optuženika jer da je u tom poslu ta nekretnina procijenjena na iznos od 526.000,00 eura, odnosno 3.910,391,30 kuna u kunskoj protuvrijednosti, a to da je bilo poznato i optuženom F. P. i optuženoj S. J., ujedno dugogodišnjoj zaposlenici tog društva, s diplomom … fakulteta u Z. i ovlaštenjem da potpisuje dokumentaciju platnog prometa T. M. d.o.o. Potvrda toga je, kako se to nadalje navodi u žalbi državnog odvjetnika, i činjenica da je navedena banka, kada je radila reviziju svoje procjene iz listopada 2011., istu nekretninu procijenila na iznos od 489.800,00 eura, odnosno 3.712.684,00 kuna, dok je revizijom iz studenog 2015. ona bila procijenjena na iznos od 328.500,00 eura, koja vrijednost je prihvaćena i u stečajnom postupku. I nekretnina u N. M. je od strane vještaka Z. Č., prema žalbenoj tvrdnji državnog odvjetnika, procijenjena na znatno veći iznos od njezine tržišne vrijednosti.

11.1. Državni odvjetnik u žalbi izdvaja one procjene koje, po njegovom mišljenju, opravdavaju tezu optužbe o svjesnom postupanju optuženika usmjerenom

I Kž 2/2022-5

pribavljanju protupravne imovinske koristi za optuženu S. J. i optuženu pravnu osobu S. d.o.o., a na štetu T. M. d.o.o., i to kroz unošenje precijenjene vrijednosti nekretnina u ugovor o prijenosu potraživanja od 30. lipnja 2012., koji je bio polazište daljnjih radnji optuženika. Kao što je već prethodno navedeno, nije sporno da je vrijednost obiju nekretnina prema procjeni vještaka Z. Č. u tom pravnom poslu znatno veća od vrijednosti na koje su te nekretnine procijenili vještaci angažirani u ovom kaznenom postupku. Međutim, jednako tako nije sporno ni to da u spisu predmeta postoji još nekoliko procjena istih nekretnina od strane različitih procjenitelja iz razdoblja i prije i nakon inkriminiranog, i to s velikim rasponom vrijednosti, pri čemu su u nekima od njih iste nekretnine procijenjene na veće iznose od onih kako ih je procijenio vještak Z. Č.. Osim toga, ničime nije dovedena u pitanje tvrdnja u svojstvu svjedoka ispitanog Z. Č. da je svoju procjenu izradio u skladu sa svojim najboljim stručnim znanjem i iskustvom, pri čemu mu nitko nije rekao kako da to učini. Naposljetku, i vještaci angažirani u ovom kaznenom postupku naveli su da bi se teško mogla osporiti bilo koja procjena izvršena prije stupanja na snagu ZPVN-a te da se naposljetku radi tek o procjeni, a ne o egzaktnom podatku.

12. Uzevši u obzir sve prethodno izneseno, žalbom državnog odvjetnika nije s uspjehom dovedena u pitanje pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u pobijanoj presudi i na njemu utemeljenog zaključka prvostupanjskog suda da nije dokazano da su optuženi F. P., optužena S. J. i optužena pravna osoba S. d.o.o. počinili terećena im kaznena djela, zbog čega ih je za ista valjalo osloboditi od optužbe sukladno članku 453. točki 3. ZKP/08.

13. Budući da ni ispitivanjem pobijane presude sukladno članku 476. stavku 1. točkama 1. i 2. ZKP/08. nije utvrđeno postojanje neke od povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 482. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 1. lipnja 2022.

Predsjednica vijeća:

Vesna Vrbetić, v. r.