REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 399/2019-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Slavka Pavkovića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice L. D. iz Z., OIB: ..., zastupane po M. M., odvjetniku u Z., kao preuzimatelju ureda punomoćnika M. Ž., odvjetnika u Z., protiv 1. tuženika A. Z. d.d. Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici S. T., odvjetnici u Z., i 2. tuženika H.- H. p. d.d. Z., OIB: ..., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Karlovcu broj Gž-906/2018-2 od 11. listopada 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-5870/05-73 od 20. srpnja 2018., u sjednici održanoj 1. lipnja 2022.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je ista tražila od tuženika solidarnu isplatu iznosa od 1.500.000,00 kn sa zateznom kamatom, uz naknadu parničnog troška (toč. I. izreke). Ujedno je tužiteljica obvezana naknaditi 1. tuženiku na ime parničnog troška iznos od 56.875,00 kn (toč. II. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska odluka u cijelosti.

3. Protiv drugostupanjske presude tužiteljica podnosi reviziju temeljem odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija tužiteljice nije osnovana.

6. Revizijski sud pobijanu je drugostupanjsku presudu ispitao u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Suprotno tvrdnji revidentice, osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje sukladno odredbi čl. 375. st. 1. ZPP i jasne i dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama koji je opravdavaju i koji nisu ni nejasni ni proturječni, pa je drugostupanjsku presudu moguće ispitati slijedom čega proizlazi da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju povredu tužiteljica ukazuje. I sama revidentica navodi da je drugostupanjski sud citirao norme materijalnog prava i time sankcionirao nedostatke prvostupanjske odluke u tom dijelu, pa nije došlo do povrede prava revidentice na pravično suđenje.

8. Nadalje, nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, a koji prema odredbi čl. 356. ZPP postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio.

9. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu naknade štete u visini tržišne vrijednosti nekretnine koja je sa tužiteljice prešla u vlasništvo fiducijara T. H., a zbog, prema tvrdnji tužiteljice, propuštanja osiguranika 1. tuženika, javne bilježnice Ž. H. P., da provjeri vjerodostojnost potpisa na povratnici dopisa od 13. listopada 1999. i zbog propuštanja 2. tuženika da uredno tužiteljici uruči taj dopis, te i zbog ništetnosti Sporazuma solemniziranog 17. prosinca 1998. kod iste javne bilježnice i Aneksa sporazuma solemniziranog 10. veljače 1999. kod javnog bilježnika M. J.

10. U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

- da su tužiteljica i T. H. sklopili Sporazum radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva kojim su potvrdili da postoji tražbina vjerovnika H. prema dužniku - tužiteljici u iznosu od 21.750 DEM, bez kamata, s dospijećem 17. ožujka 1999. i da su suglasni da se u svrhu osiguranja navedene tražbine izvrši prijenos prava vlasništva s imena dužnika na ime vjerovnika glede kuće u P., sa zemljištem, k.č.br. zgrade 160/7, Z.U. 4124, K.O. P.; da je Sporazum solemniziran od strane javne bilježnice Ž. H. P. 17. prosinca 1998. pod brojem OU-536/98;

- da su stranke sklopile Aneks Sporazuma 10. veljače 1999. kojim su potvrdili dodatnu tražbinu u iznosu od 16.000 DEM s istim rokom vraćanja i istim sredstvom osiguranja, koji je solemniziran po javnom bilježniku M. J. br. OU-46/99;

- da su Sporazum i Aneks postali ovršni a nakon što je javni bilježnik Ž. H. P. sukladno odredbi čl. 277. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 57/96 i 29/99; dalje: OZ), uputila dužnici - tužiteljici poziv s zakonskim upozorenjem na koji se ova nije odazvala, T. H. postao je punopravni vlasnik;

- da je 1. tuženik kao osiguratelj sklopio s Hrvatskom javnobilježničkom komorom ugovor o osiguranju za ugovorno razdoblje od 1. siječnja 2000.;

- da je grafološkim vještačenjem ustanovljeno da na povratnici od 14. listopada 1999. sporni potpis nije pisan rukom tužiteljice;

- da iz iskaza svjedokinje Ž. H. P. proizlazi da je povratnica sadržavala potpis „D.“ i da laičkim pregledom nije ustanovila različitost potpisa;

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da je cijelu 1999. godinu boravila u Portugalu i nitko joj nije podizao poštu, da je po povratku iznos od 25.000 DEM predala 28. srpnja 2000. D. H., bratu T. H., za kojeg tvrdi da je stvarni zajmodavac (što nije dokazala).

11. Prvostupanjski sud je zahtjev tužiteljice ocijenio neosnovanim navodeći da nije bilo propusta u radu javnog bilježnika jer laičkim pregledom dostavnice (a javni bilježnik nema o tome posebnih znanja niti ih treba imati) ništa nije moglo pobuditi sumnju u istinitost potpisa, da tužiteljica nije pokrenula postupak ukidanja klauzule ovršnosti Sporazuma i Aneksa, da prigovor ništetnosti Sporazuma zbog kamata u visini od 10% nije osnovan jer se radi o zateznim kamatama. U odnosu na 2. tuženika, taj sud smatra da prema odredbi čl. 64., čl. 37. st. 6. i čl. 71. Pravilnika o općim uvjetima za obavljanje poštanskih usluga („Narodne novine“, broj 37/95; dalje: Pravilnik) nema zapreke da se preporučena pošiljka uruči nekome od članova kućanstva time da je dostavljač očito propustio na povratnici naznačiti svojstvo osobe kojoj je pismeno uručio. Osim toga, da je teško vjerojatno da bi se nekretnina prodala u roku od tri mjeseca jer tada nije bilo internetskog oglašavanja. Tužiteljica da je i doprinijela nastanku štete jer je po zanimanju pravnica, šesnaest mjeseci je prema vlastitoj tvrdnji kasnila s vraćanjem duga, ali ni do danas dug nije vraćen, otputovala je navodno u Portugal bez da je imenovala punomoćnika za primanje pismena niti se na drugi način interesirala ili osigurala vezano za isplatu duga pa smatra da je šteta rezultat neisplate dugovanja te vlastitih propusta tužiteljice kod poduzimanja pravnih poslova i ponašanja u periodu nakon toga. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud zaključuje da nema neprekinute i nedvojbene uzročnoposljedične veze između navodnih štetnih radnji i štete.

12. Drugostupanjski sud je potvrdio prvostupanjsku odluku dodatno navodeći da u postupanju javnog bilježnika nije bilo ni protupravnosti ni pogreške ni propusta, a ni uzročnoposljedične veze između postupanja javnog bilježnika i štete koju tužiteljica potražuje. S druge strane, u odnosu na 2. tuženika navodi da propust djelatnika koji nije naveo kojoj je osobi uručio pismeno (članu domaćinstva ili dr.) nije postupanje sa namjerom ili krajnjom nepažnjom a i da ne postoji uzročnoposljedična veza između postupanja djelatnika i štete koju tužiteljica potražuje. U odnosu na u žalbi istaknuti prigovor ništetnosti Sporazuma zasnovanog na ništetnom pravnom poslu - ugovoru o zajmu u devizama a ne kunama ili kunskoj protuvrijednosti, taj sud navodi da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti ali da to sudu ne daje ovlaštenje da postupa suprotno odredbi čl. 2. st. 1. ZPP, a iz činjeničnih navoda tužbe ne proizlazi da bi se o ništetnosti trebalo rješavati kao o prethodnom pitanju.

13. Suprotno navodima tužiteljice, pravilno su nižestupanjski sudovi smatrali da tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan za što su dali jasne i argumentirane razloge.

14. Naime, u odnosu na 1. tuženika, prema odredbi čl. 42. st. 1. i st. 2. Zakona o javnom bilježništvu („Narodne novine“, broj 79/93, 29/94 i 162/98; dalje: ZJB) javni bilježnik je dužan naknaditi štetu koju je drugom prouzročio povredom svoje službene dužnosti, pri čemu za prouzrokovanu štetu odgovara po općim pravilima za naknadu štete po kojima se odgovara za štetu koju su počinile službene osobe, odnosno u vezi s odredbom čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01; dalje: ZOO), koje se ovdje primjenjuju na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine", broj 35/05).

15. U odnosu na 2. tuženika, odgovornost se temelji na odredbi čl. 170. st. 1. ZOO u vezi s odredbom čl. 171. st. 1. ZOO odnosno, za štetu koju radnik u radu ili u vezi s radom uzrokuje trećoj osobi odgovara poslodavac odnosno pravna osoba u kojoj je radnik radio u trenutku uzrokovanja štete, osim ako dokaže da je radnik u danim okolnostima postupao onako kako je trebalo.

16. Na tužiteljici je bio teret dokaza okolnosti u čemu se sastoje štetne radnje javnog bilježnika, da je ta radnja u izravnoj uzročnoposljedičnoj vezi sa štetom i da na strani štetnika postoji protupravnost. Uzročna veza je veza između štetne radnje kao uzroka i nastale štete kao posljedice i jedna je od pretpostavki odgovornosti za štetu. Prema teoriji adekvatne uzročnosti, tipičan je onaj uzrok koji redovno dovodi do određene štete, za koji životno iskustvo pokazuje da uzrokuje određene štetne posljedice. Pritom, isključuju se svi događaji koji su na određeni način ušli u kompleks uzroka koji su prethodili šteti, ali nisu tipični za nastanak takve štete. S tim u vezi, utvrđeno je da u ovom konkretnom slučaju tužiteljica nije poduzela nijednu radnju radi zaštite svojih prava i interesa, izuzev podnošenja tužbe u predmetnoj pravnoj stvari pa nastali rezultat, koji je predmet spora, šteta u protuvrijednosti nekretnine, po pravilnoj ocjeni nižestupanjskih sudova, posljedica je prije svega njene pasivnosti.

17. Za primijetiti je da je tužiteljica, da je pokrenula postupak radi utvrđenja ništetnosti Sporazuma i Aneksa, u tom postupku vjerojatno uspjela a pravna posljedica ništavosti je da svaka ugovorna strana vrati ono što je primila po osnovi ništetnog pravnog posla te bi na taj način spriječila uspostavu punopravnog vlasništva u korist vjerovnika.

18. S druge strane, tužiteljica nije pokrenula ni postupak za ukidanje potvrde ovršnosti. U okolnostima konkretnog slučaja, izuzev pažljivog pregleda dostavnice, javni bilježnik nije raspolagala s nekim činjenicama koje bi dovodile dovode u sumnju vjerodostojnost dostavnice, pa nije bilo razloga za dodatnu provjeru potpisa na dostavnici. Stoga proizlazi da je javni bilježnik postupala s pažnjom dobrog profesionalca koja se od nje očekivala (u tom smislu i Rev 2091/2012-2 od 12. prosinca 2017.).

19. Osim toga, tužiteljica kao pravnica, što nije zanemarivo, propustila je ponašati se odgovorno u pravnom prometu, znala je da je dužna, da je sredstvo osiguranja fiducija, kada dug dospijeva, da vjerovnik raspolaže javnobilježničkim aktom, i u toj situaciji, prema njenoj tvrdnji, ista odlazi iz Republike Hrvatske na više od godinu dana, nakon što se vrati ne provjerava zemljišnoknjižno stanje već nakon godinu i pol od dospijeća vraća dio duga trećoj osobi pri čemu ne traži brisovno očitovanje, produljenje roka vraćanja ostatka duga ili dr., već tek (prema njenom kazivanju) nakon šest godina saznaje zemljišnoknjižno stanje što je sve, kao njena krajnja nepažnja, dovelo do prekida uzročnoposljedične veze između postupanja dvaju javnih bilježnika u smislu sastavljanja javnobilježničkog akta bez upozorenja da je isti protivan Zakonu o deviznom poslovanju i kreditnim odnosima s inozemstvom („Narodne novine“, broj 53/91; dalje: ZDP), vodeći računa o tome da javni bilježnik za štetu iz svog rada odgovara po načelu presumirane krivnje, i nastale štete. Naime, u vrijeme zaključenja Sporazuma i Aneksa, ugovor o pozajmljivanju strane valute u tuzemstvu bio je ništetan pozivom na odredbe čl. 15. i 77. ZDP. Imajući u vidu ukupnost izloženih činjenica i okolnosti, promatrajući slučaj tužiteljice u svjetlu ustavnih i konvencijskih jamstava, nema mjesta za drugačiju odluku suda. Naime, javni bilježnik nije zastupnik stranke već njen nepristrani povjerenik (čl. 33. st. 2. ZJB). U navedenom smislu, a zbog prekida uzročnoposljedične veze, nema ni odgovornosti 2. tuženika.

20. Dio revizijskih navoda kojima se komentira ocjena provedenih dokaza po nižestupanjskim sudovima, u suštini predstavlja prigovore pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a iz tih razloga po odredbi čl. 385. ZPP revizija se ne može izjaviti.

21. Zbog svega navedenog, a kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, valjalo je reviziju tužiteljice odbiti kao neosnovanu.

Zagreb, 1. lipnja 2022.

Predsjednik vijeća:

Slavko Pavković, v.r.