REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U RIJECI

Rijeka, Zadarska 1 i 3

8 P-564/2020-40

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Rijeci, po sutkinji Emi Brdovčak, u pravnoj stvari tužitelja L. Š. iz K., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik F. B., odvjetnik u Z., protiv tuženika J. P. S. d.d. Rijeka, OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik R. K., odvjetnik u R., nakon održane javne glavne rasprave zaključene 15. travnja 2022. u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 1. lipnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da nije dopuštena Odluka tuženika J. P. S. d.d., R., OIB: …, o redovitom otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja od dana 26. listopada 2020. godine kojom je tužitelju L. Š., K., OIB: …, otkazan ugovor o radu na neodređeno vrijeme sklopljen dana 9. kolovoza 2019. za radno mjesto član posade koji čini dio plovidbene straže (kormilar).

II. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

„Nalaže se tuženiku J. P. S. d.d. R., OIB: …, da u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe tužitelja L. Š. vrati na isto radno mjesto na kojemu je do tada radio ili na drugo radno mjesto odgovarajuće njegovoj stručnoj spremi i radnom iskustvu.“

III. Određuje se sudski raskid Ugovora o radu sklopljen između tužitelja i tuženika dana 9. kolovoza 2019. i to na način da se sudski raskid ima odrediti s danom 25. veljače 2021. godine.

IV. Svaka stranka snosi svoj trošak postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi podnesenoj ovom sudu 4. prosinca 2020. naveo kako je bio u radnom odnosu kod tuženika neprekidno šest godina i dva mjeseca na istom radnom mjestu člana posade koji čini dio plovidbene straže – kormilar, na temelju Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 9. kolovoza 2019. Radni odnos je prije sklapanja ovdje otkazanog Ugovora o radu od 9. kolovoza 2019. bio zasnivan temeljem uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme, a suprotno Zakonu o radu. Tužitelj je ukazao na pravomoćne presude ovog suda iz kojih proizlazi da su prethodno sklapani uzastopni ugovori o radu na određeno vrijeme s drugim radnicima bili suprotni Zakonu o radu. Na taj način tužitelj je htio ukazati na stanje kod tuženika prema kojem veći broj radnika vodi sudske sporove protiv poslodavca – ovdje tuženika zbog ostvarivanja prava propisanih Zakonom o radu. Tužitelju je redovito otkazan ugovor o radu Odlukom o otkazu Ugovora zbog skrivljenog ponašanja od 26. listopada 2020. Tužitelj je Odluku zaprimio 28. listopada 2020. te je podnio Zahtjev za zaštitu prava radnika u zakonskom roku od petnaest dana od dana zaprimanja Odluke, međutim, tuženik se nije očitovao na spomenuti Zahtjev te je tužitelj u zakonskom roku određenom čl. 133. Zakona o radu podnio ovu tužbu. Tužitelj je naveo kako tuženik nije pravilno proveo postupak prije otkazivanja Ugovora o radu jer nije pisano upozorio tužitelja na kršenje obveze iz radnog odnosa. Isto tako, razlozi za otkaz navedeni u osporavanoj Odluci nisu utemeljni. Naime, tužitelj svojim postupanjem nije prekršio odredbe Pravilnika o radu tuženika kojima se zabranjuje istupanje u javnosti jer on nije istupio u javnosti već je na F. stranici B. u. R. istupio pod svojim vlastitim imenom iznoseći mišljenje o tegljaču L. nabavljenom od strane tuženika. Svojim komentarima tužitelj nije narušio tuženikov ugled. Isto tako, tužitelj nije naveo tajni podatak o starosti broda jer je taj podatak dostupan javnosti i davateljima koncesija te je lako provjerljiv. Naime, tužitelj je u suštini na predmetnoj F. stranici komentirao komentar koji glasi : „20 g. Star tegljač?“, a kojeg je objavio komentator imena E. S. i to na način da se tužitelj obratio navedenom komentatoru riječima "Užas i sramota...” Nakon daljnjeg komentara E. S. u kojem je navedeno da "20 godina starosti za tegljač nije dobro", tužitelj je odgovorio komentatoru riječima: “Taj brod se nije gasio 20 godina...offshore je radio...nije to obavit posao pa na rivu...vjerovatno V. i ekipa imaju manje radnih sati od ovoga...ali šta reći...struka je odlučila..” Zbog navedenog komentara tužitelj je dobio osporavani otkaz iako je on, prema navodima iz tužbe, predmetnim komentarima branio (neimenovanog) brodovlasnika tegljača L. (koji je u konkretnom slučaju tuženik) navodeći kako o izboru broda nije odlučivao bilo tko, već struka. Prethodni radni vijek nabavljanog tegljača L. također je poznat, a navođenje takvih podataka koji su istiniti ne mogu biti razlog otkaza niti predstavljaju povredu ugleda tuženika od strane tužitelja. Prema navodima iz tužbe, tuženik se neosnovano u Odluci o otkazu pozvao i na Opomenu od 20. srpnja 2018. kojom je tužitelju zabranjeno ući u T. O.. U prilog neosnovanosti tuženikove Odluke svakako ide i očitovanje Radničkog vijeća o nacrtu Odluke o redovitom otkazu ugovora o radu prema kojoj Radničko vijeće smatra da je Odluka o otkazu pretjerana. Tužitelj je u tužbi naveo kako ponašanje tuženika, osim što predstavlja kršenje ustavnih prava na slobodu mišljenja i izražavanja misli te povredu tužiteljevih prava iz radnog odnosa, predstavlja i kršenje Zakona o suzbijanju diskriminacije na štetu tužitelja. Naime tužitelj je temeljem konstantnog pritiska, mobbinga i uznemiravanja obolio te mu je dijagnosticirana reakcija na teški stres i poremećaj prilagodbe. Slijedom svega navedenog, tužitelj je predložio da se utvrdi nedopuštenom Odluka o otkazu te da ga se vrati na isto radno mjesto na kojem je i do tada radio te je ujedno zatražio da se utvrdi kako je tuženik povrijedio prava tužitelja na jednako postupanje kao i da prestane sa svakim oblikom povrede prava jednakosti tužitelja.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio navode iz tužbe. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim je tužitelj zatražio utvrđenje povrede prava na jednako postupanje, tužitelj je istaknuo prigovor stvarne nenadležnosti Trgovačkog suda pozivajući se na odredbe Zakona o suzbijanju diskriminacije („Narodne novin“ broj 85/08, 112/12). Podredno je zatražio da sud tužbu u tom dijelu odbaci kao nedopuštenu jer se tužitelj do podnošenja ove tužbe nije obraćao tuženiku kao poslodavcu s pritužbama da bi bilo kakvo postupanje tuženika predstavljalo diskriminaciju. Isticao je kako tužitelj želi narušiti tuženikov ugled i prikazati ga u negativnom kontekstu te je predložio da sud ne uvaži takve navode tužitelja sukladno odredbi čl. 3. st. 3. Zakona o parničnom postupku. U odnosu na opravdanost Odluke o otkazu tuženik je naveo kako je 26. listopada 2020. tužitelj na poziv poslodavca pristupio u poslovne prostorije tuženika radi obavijesti o konačnoj odluci poslodavca o Otkazu ugovora o radu te radi iznošenja razloga za donošenje takve Odluke te se s tim u vezi navedenog dana održao sastanak s tužiteljem. Tužitelj je tog dana u cijelosti pročitao Odluku o otkazu nakon što su mu usmeno obrazloženi razlozi otkaza te je odbio potpisati primitak Odluke o otkazu o čemu je od strane tuženika sastavljena službena bilješka. Potom je Odluka o otkazu izvješena na Oglasnu ploču tuženika pa se sukladno odredbama članka 69. Pravilnika o radu tuženika od dana 19. travnja 2019., ima smatrati kako je navedena Odluka o otkazu uručena tužitelju upravo dana 26. listopada 2020. Tuženik je opreza radi, istu Odluku o otkazu dostavio tužitelju preporučenom pošiljkom pa je navedenu Odluku tužitelj iznova zaprimio 28. listopada 2020. godine. Tuženik je nadalje ukazao na to da je 26. listopada 2020. u poslijepodnevnim satima tužitelj u kadrovski ured tuženika dostavio Potvrdu o privremenoj nesposobnosti za rad, iako ranije toga istoga dana nije pokazivao znakove bolesti. Tužitelj prema tuženiku nije postupao u dobroj vjeri, dok je od strane tuženika takvo postupanje bilo pravilo. Tuženik je osporio i tužiteljeve navode prema kojima mu prije donošenja Odluke o otkazu nije omogućeno iznošenje obrane. Naime, tuženik je 21. listopada 2020. na zahtjev samog tužitelja istoga primio na sastanak na kojem su, osim tužitelja, bili prisutni izvršni direktor tuženika gospodin N. K. te gospođa S. B., a na kojem sastanku je tužitelju omogućeno iznošenje obrane u pogledu F. objave komentara tužitelja od dana 23. rujna 2020. koji se odnosi na novi tegljač u floti tuženika. Tužitelj je na navedenom sastanku iskazao žaljenje zbog učinjene povrede te objave neprimjerenog komentara u pogledu tegljača u vlasništvu tuženika. Dakle, tužitelj je tada priznao krivnju za povredu za koju ga se tereti, ali je iznio razloge takve objave pokušavajući istu opravdati neslaganjima s Upravom društva tuženika te je predložio da poslodavac odustane od namjere otkazivanja Ugovora o radu. Dakle, tuženik je prije otkazivanja upozorio tužitelja u pogledu namjeravane Odluke o otkazu te mu je omogućio iznošenje obrane. Tužitelj je pri tom ukazao na to da ne podržava odluke Uprave društva tuženika, što jasno ukazuje na njegovo nepoštivanje upravljačke i hijerarhijske strukture kod tuženika. Tužitelj je javnim istupom na društvenoj mreži F. i to na stranici „B. u R.“, koja ima preko 6000 pratitelja, svojim uvredljivim komentarima narušio ugled tuženika te je isti javno istupio s podacima o radu i karakteristikama tegljača tuženika, iako je obvezan na čuvanje poslovne tajne, a osobito je dužan čuvati ugled tuženika. Naime, tužitelj je nakon rasprave koja se javno otvorila u odnosu na starost tegljača „L.“ u vlasništvu tuženika, napisao „užas i sramota“ te je nastavio sudjelovati u raspravi neprimjerenim komentarima. Osim toga, tužitelj je od ostalih sudionika rasprave pozvan komentirati tzv. P. C. aludirajući kako bi upravljačka struktura tuženika koja je odlučivala o nabavci tegljača „L.“ imala poveznicu s talijanskom mafijom (pri čemu je tuženik pojasnio kako naziv „P. C." znači P. C. tj. poznato suđenje koje se provodilo protiv sicilijanske mafije u N. Y. u razdoblju od 1984. - 1987. godine). Tuženik je naveo kako je sporna objava na web stranici i F. stranici, obje naziva „B. u R.“, izazvala interes šire javnosti te uglednih predstavnika pomorske zajednice kojoj tuženik pripada. Tuženik je nadalje isticao da se tužitelj tijekom svojeg dosadašnjeg rada kao pomorac kod tuženika nije iskazao kao dobar, marljiv i pouzdan pomorac, a osobito ne kao osoba koja je u radnom odnosu nastupala u dobroj vjeri prema tuženiku kao poslodavca.Tako je tuženik u svojoj Odluci o otkazu naveo kako je tužitelj već ranije tijekom rada kod tuženika činio osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa te mu je 20. srpnja 2018. izrečena opomena broj 40/2018 jer tužitelj nije poštivao pravila i sigurnosne procedure na T. O. i to zato jer je pokušao na područje J. uvesti osobu koja za to nije imala dozvolu te se neprimjereno ponašao prema osobama zaduženima za provedbu tjelesne zaštite na T. O., zbog čega mu je od strane tog T. izrečena i zabrana ulaska i boravka na T.. Navedenu opomenu tužitelj nije pobijao već je bez osporavanja platio izrečenu novčanu kaznu u iznosu od 1.000,00 kuna. Tuženik je također naglasio da je tužitelju ukinuta predmetna zabrana ulaska na T. O., a razlog ukidanja takve zabrane je bilo isključivo rezultat utjecaja i poznanstva kojeg je tada u J. imao rukovoditelj Odjela operative kod tuženika gospodin T. Š. - tužiteljev otac. Tužitelj je kao pomorac kod tuženika za vrijeme dok je poslove rukovoditelja Odjela operative kod tuženika obavljao otac tužitelja bio privilegiran jer se zapovjednici tegljača zbog položaja njegovog oca nisu htjeli istome suprotstaviti ili tužitelja negativno ocijeniti iako su nerijetko iskazivali nezadovoljstvo njegovim radom te zahtijevali od tuženika da ne ukrcavaju tužitelja na njihove tegljače. Da je tužitelj već i ranije pokušao javno narušiti ugled tuženika te stvoriti negativnu sliku o tuženiku, pokušavajući razviti nemir među zaposlenicima i pomorcima tuženika, proizlazi iz poruke poslane putem elektronske pošte od dana 19. studenog 2018. u kojoj je u predmetu poruke navedeno „Poruka pomoraca – shvatite nas ozbiljno“, a za koju je tuženik tek naknadno utvrdio da ju je posalo L. Š.. Navedenom porukom tužitelj je sebi neovlašteno prisvojio pravo da se legitimira kao „svi pomorci kod tuženika“ te da javno iznosi niz neistina o tuženikovom poslovanju, da vrijeđa Upravu tuženika i pomorce, da poziva na nered i iskazivanje nezadovoljstva. Pri tome je bitno za naglasiti da se Sindikat tada ogradio od takvog e-maila navodeći kako to nije stav Sindikata i predstavnika radnika, što jasno ukazuje na zaključak kako je već tada tužitelj imao negativan stav prema tuženiku. Zato je tuženik predložio da sud u cijelosti odbije tužbeni zahtjev.

3. Rješenjem ovog suda poslovni broj P-564/20-11 od 3. ožujka 2021., sukladno odredbio čl. 313. Zakonao parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11, 25/13, 89/14, 70/19; dalje: ZPP), u vezi sa čl. 188. st. 3. ZPP-a razdvojeno je raspravljanje po tužbi u dijelu tužbenog zahtjeva kojim je tužitelj zatražio da se utvrdi povreda prava tužitelja na jednako postupanje te da se naloži tuženiku da odmah, a najkasnije u roku od 8 dana prestane sa svakim oblikom povrede prava na jednakosti tužitelja te je odlučeno da će se predmet u tom dijelu voditi pod novim poslovnim brojem. U odnosu na taj dio tužbenog zahtejva ovaj sud se rješenjem poslovni broj P- 95/21-21 od 10. ožujka 2021. oglasio stvarno nenadležnim te je predmet upućen Općinskom sudu u Rijeci kao stvarno i mjesno nadležnom sudu.

4. U daljnjem tijeku postupka tužitelj je ustrajao kod tužbenog zahtjeva ukazujući na niz negativnih postupaka tuženika prema svojim radnicima. Isticao je kako ni na koji način nije dovodio u vezu tuženika s talijanskom mafijom, a u odnosu na zabranu ulaska u T. O. (J.) napomenuo je kako je ta zabrana ukinuta u roku od 24 sata jer su nadležne osobe utvrdile da je tužitelj preoštro kažnjen takvom zabranom. Isticao je kako on nije autor teksta iz elektronske poruke naslova „Javna poruka direktoru i upravi društva J. p. s.“ te da je o navedenoj činjenici tuženik upoznat.

5. Tuženik je u daljnjem tijeku postupka ustrajao kod navoda iz odgovora na tužbu te je posebno ukazivao na to da F. stranicu „B. u R.“ prati više od 6000 osoba te su objave tužitelja vezane uz poveznicu na članak koji je objavljen na portalu N. L. i koji je u vrijeme uvredljivih objava ostvario preko 17700 "klikova". Podneskom od 18. ožujka 2021. tuženik je posebno istaknuo kako je odnos između stranaka teško narušen te da zato nastavak radnog odnosa tužitelja kod tuženika nije moguć uz uvažavanje svih okolnosti i interesa ugovornih strana. Prema mišljenju tuženika, u odnosu između stranaka teško je narušeno povjerenje o čemu svjedoči (i) činjenica prema kojoj je tužitelj u ovaj spis dostavio elektronsku poruku odvjetnice tuženika A. H. od 30. prosinca 2020. kojim odvjetnica obavještava tuženika o stanju sudskih sprova. S obzirom na to da predmetna poruka putem elektronske pošte predstavlja službenu prepisku izmđu tuženika i njegove odvjetnice te je nejasno na koji ju je način tužitelj pribavio, tuženik je zakljušio da tužitelj nakon prestanka radnog odnosa kod tuženika na nezakonit način pribavlja informacije o poslovanju tuženika. Zato je tuženik podneskom od 18. ožujka 2021. podnio protutužbu pod uvjetom da sud prihvati tužbeni zahtjev, a kojom je zatražio da se odredi sudski raskid Ugovora o radu sklopljenog između tužitelja i tuženika 9. kolovoza 2019. i to na način da se sudski raskid odredi s danom zaključenja glavne rasprave. Podenskom od 22. travnja 2021. tuženik je predložio da se sudski raskid utvrdi s danom 25. veljače 2021. kada je tuženik zaprimio podnesak tužitelja uz koji je bila priložena predmetna neovlašteno pribavljena poruka s prepiskom između tuženika i njegovog punomoćnika. Nadalje, podneskom od 14. veljače 2022. tuženik je posebno napomenuo kako je Sindikat čiji je član i tužitelj u protekle tri godine kod tuženika koristio neprihvatljive metode sindikalnog djelovanja kojima često cilj nije bio usmjeren na zaštitu i promicanje prava i interesa radnika tuženika već na opstruiranje rada kod tuženika i stvaranje negativne slike o tuženiku. U tom smislu je napomenuo kako je sindikat poticao ne samo svoje članove već i bivše radnike i umirovljenike tuženika na masovno podnošenje tužbi protiv tuženika radi pogrešno obračunavanih plaća, uvećanja na plaći, pomorskih dodataka i dr. Po toj osnovi se pred Općinskim sudom u Rijeci vodi ukupno 21 postupak. Tuženik je detaljno elaborirao postupanje Sindikata prema tuženiku ukazujući i na to da je protiv navedenog Nezavisnog Sindikata Radnika Hrvatske podnio i kaznenu prijavu. Ukazivao je na to kako se komunikacija Sindikata s tuženikom temelji na paušalnim optužbama, klevetama i vrijeđanju tuženika i pojednih njegovih zaposlenika te u tom smislu i tužitelj svojim očitovanjima istaknutim tijekom postupka ukazuje na netrpeljivost prema tuženiku što nije sukladno s njegovim tužbenim zahtjevom usmjerenim na vraćanje na radno mjesto kod tuženika. Ustrajao je kod odgovora na tužbu i kod protutužbe.

6. Odgovarajući na protutužbu tužitelj je isticao kako odnos povjerenja između stranaka nije teško narušen te da mu je cilj vratiti se na svoje radno mjesto kod tuženika. Očitujući se na način pribavljanja predmetne poruke odvjetnice tuženika o stanju sudskih sporova naveo je kako je ta poruka dostavljena Radničkom vijeću tuženika koje je zatim poruku proslijedilo sindikalnom povjereniku koji je navedenu poruku na zahtjev Nezavisnog sindikata radnika Hrvatske dostavio članovima Sindikata čiji je član i tužitelj pa mu je tako ta poruka i dostavljena. Podneskom od 17. srpnja 2021. tužitelj je dalje isticao kako se odnos poslodavca i radnika mora temeljiti na uzajamnom povjerenju i ponašanju u dobroj vjeri. Međutim, ponašanje u dobroj vjeri ne podrazumijeva i dužnost apsolutne lojalnosti radnika prema poslodavcu te se u tom smislu pozivao na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-

III/4441/2017. Tužitelj je detaljno pojašnjavao svoje navode prema kojima mu je tuženik nezakonito otkazao Ugovor o radu ističući kako je svojom objavom branio poslodavca. Ukazivao je i na to da tuženiku nije nastala šteta zbog sporne objave te je u podnescima dostavljenim putem punomoćnika isticao volju za vraćanjem na radno mjesto kod tuženika. Tužitelj je tijekom postupka ukazivao i na svoje (dodatne) kvalifikacije zbog kojih se smatra dobrim radnikom kod tuženika. Predlagao je prihvaćanje tužbenog zahtjeva i odbijanje prututužbe.

7. Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju u spisu. Tijekom postupka saslušani su svjedoci S. B., M. S., B. B., T. M., N. K., L. Š., D. B., M. M., P. M. i A. V..

U postupku je saslušan i tužitelj.

8. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP-a), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan, dok je protutužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

9. S obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o tužbi radi zaštite prava iz radnog odnosa, bilo je potrebno prije svega utvrditi je li podnesena tužba u konkretnom slučaju pravovremena, odnosno je li podnesena sukladno odredbama čl. 133. st. 1. i 2. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14, 127/17, 98/19; dalje: ZR). Iz isprava u spisu proizlazi da je tužitelj dana 6. studenoga 2020. podnio tuženiku Zahtjev za zaštitu prava (što je vidljivo iz potvrde o primitku preporučene pošiljke na stranici 19 spisa), a tuženik je taj zahtjev primio 10. studenoga 2020. (stranica 20 spisa). Kako je tužba podnesena ovom sudu 4. prosinca 2020. u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava, ista je bez sumnje podnesena u roku iz čl. 133. st. 2. ZR-a. Pri tom se napominje da na pravovremenost podnošenja Zahtjeva za zaštitu prava, a s tim u vezi i tužbe nije od utjecaja okolnost je li tužitelj primio pobijanu Odluku o otkazu 26. listopada 2020. putem oglasne ploče poslodavca u smislu odredbe čl. 69. tuženikovog Pravilnika o radu od 19. travnja 2019. (kako to tvrdi tuženik) ili 28. listopada 2020. kada je tužitelj tu odluku primio preporučeno putem pošte jer je zahtjev za zaštitu prava podnesen 6. studenoga 2020. pa je neovisno o danu dostave pravovremeno podnesen u smislu odredbe čl. 133. st. 1. ZR-a.

10. U odnosu na tužbeni zahtjev kojim je tužitelj zatražio od suda da utvrdi kako nije dopuštena Odluka tuženika o redovitom otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja od dana 26. listopada 2020. ističe se da je taj dio tužbenog zahtjeva sud ocijenio osnovanim. Naime, sukladno odredbi čl. 119. st. 1. ZR-a prije redovitog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac je dužan radnika pisano upozoriti na obvezu iz radnog odnosa i ukazati mu na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede te obveze, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini. Prije redovitog ili izvanrednog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac je dužan omogućiti radniku da iznese svoju obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini (čl. 119. st. 2. ZR-a). Postojanje pisanog upozorenja o kršenju određene obveze iz radnog odnosa nužna je zakonska pretpostavka za otkaz radniku koji je uvjetovan njegovim ponašanjem. Drugim riječima, poslodavac ne može opomenuti radnika za kršenje jedne obveze iz radnog odnosa, a dati mu redoviti otkaz radi kršenja neke druge obveze, što je tuženik ovdje učinio. Naime, tuženik je tužitelja 20. srpnja 2018. upozorio na obveze koje proizlaze iz radnog odnosa te mu je ukazao na mogućnost otkaza U. u slučaju daljnjeg kršenja obveza koje proizlaze iz radnog odnosa, a kako to proizlazi iz Odluke o opomeni od 20. srpnja 2018. (stranica 34 do 36 spisa) i u tom dijelu nespornih navoda stranaka. Navedenu opomenu tužitelj je dobio zbog pokušaja dovođenja neovlaštene osobe (tužiteljeve trudne djevojke) nu T. J. i s tim u vezi zbog verbalnog sukoba sa zaštitarom na ulazu u T. J. te je tom prilikom tužitelju izrečena novčana kazna u visini od 1.000,00 kn. Međutim, tužitelj nije dobio otkaz zbog ponovnog počinjenja iste povrede iz radnog odnosa već je otkaz dobio zbog objave na F. stranici B. u. R. na kojoj je tužitelj 23. rujna 2020. komentirao komentar osobe imena E. S. koji je započeo prepisku vezanu uz tek nabavljeni tegljač tuženika L. u odnosu na koji je komentator izrazio zanimanje u pogledu starosti tegljača (navodeći u objavi: "20 godina star tegljač") na što se tužitelj oglasio riječima "užas i sramota..", a potom i daljnjim komentarom kojim navodi da se taj tegljač nije gasio dvadeset godina i da je struka tako odlučila (nabaviti upravo taj tegljač). Tuženik je tužitelju otkazao Ugovor o radu redovitim, poslovno uvjetovanim otkazom ističući da je tužitelj takvom objavom počinio osobito tešku povredu obveza iz radnog odnosa narušavajući ugled poslodavca, odnosno istupanjem u javnosti ili medijima bez odobrenja Poslodavca (čl. 57. st. 1. t. 17. i 20. Pravilnika o radu tuženika). Međutim, a s obzirom na to da se tuženik odlučio dati tužitelju redoviti, poslovno uvjetovani otkaz, on mu takav otkaz nije mogao dati bez prethodnog upozorenja tužitelja na kršenje upravo te, konkretne obveze iz radnog odnosa. U odnosu na povredu koja je tužitelju utvrđena Opomenom od 20. srpnja 2018. ovdje se radi o (eventualnoj) različitoj povredi te se prethodna opomena za jednu povredu ne može smatrati pretpostavkom za redoviti otkaz zbog druge povrede. Tuženik je doista u čl. 57. Pravilnika o radu (stranica 56 do 74 spisa) taksativno nabrojao što se sve smatra osobito teškom povredom iz radnog odnosa radi kojih poslodavac može izvanredno otkazati ugovor o radu. Međutim, tuženik se ovdje nije odlučio na izvanredni otkaz ugovora o radu, već na redoviti otkaz ugovora o radu radi skrivljenog ponašanja radnika. Birajući redoviti otkaz ugovora o radu tuženik je bio dužan poštivati zakonsku proceduru, što nije učinio jer tužitelju nije otkazao ugovor o radu radi povrede iz radnog odnosa za koju ga je već prethodno opomenuo, odnosno nije tuženika prethodno pisano upozorio na konkretnu (povrijeđenu) obvezu iz radnog odnosa. U tom kontekstu se napominje da eventualno postojanje razloga ili uvjeta za izvanredan otkaz ne osnažuje redoviti otkaz koji nije proveden na zakonom propisani način. Slijedom navedenog, a kako tuženik nije prethodno pisanim putem upozorio tužitelja na obvezu iz radnog odnosa i ukazao mu na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede te obveze jer ga nije prethodno upozorio na upravo onu povredu zbog koje mu je otkazao ugovor o radu, to nisu ispunjeni uvjeti za redoviti otkaz uzrokovan ponašanjem radnika temeljem odredbe čl. 119. st. 1. ZR-a, zbog čega je odluka tuženika o otkazu nedopuštena. Pri tom nije od utjecaja činjenica prema kojoj je tužitelj nakon sporne objave na F., a prije same odluke o otkazu, razgovarao s izvršnim direktorom tuženika u vezi predmetne objave i to na sastanku na kojem je bila prisutna i S. B. (kako to proizlazi iz u tom dijelu suglasnih iskaza svjedokinje B., svjedoka K. i samog tužitelja). Navedeno zato jer je za zakonitost redovitog otkaza uvjetovanog ponašanjem radnika izričito propisano postojanje pisanog upozorenja od strane poslodavca, a kojeg pisanog upozorenja u odnosu na konkretnu povredu nesporno nije bilo. Slijedom navedenog, a kako tuženik nije ispoštovao zakonsku proceduru donošenja odluke o (redovitom), otkazu tužitelju uvjetovanom njegovim ponašanjem na temelju odredbe čl. 119. st. 1. ZR-a, presuđeno je kao u točki I. izreke presude.

11. S obzirom na to da je sud utvrdio nedopuštenim otkaz ugovora o radu tužitelju, ispunile su se pretpostavke za odlučivanje o zahtjevu kojim je tuženik u skladu s odredbom čl. 125. st. 2. ZR-a zatražio sudski raskid U. Iz dokaza provedenih u ovom postupku sud je utvrdio da postoje okolnosti koje opravdano upućuju na zaključak prema kojem nastavak radnog odnosa, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nije moguć, što protutužbeni zahtjev također čini osnovanim. Navodi stranaka isticani tijekom postupka, a potom i činjenice utvrđene u ovoj parnici upućuju na zaključak prema kojem je odnos između stranaka u tolikoj mjeri narušen da ne postoiji smisao u nastavku radnog odnosa tužitelja kod tuženika. Iz same objave na F. stranici na kojoj je tužitelj nabavljeni tegljač od strane tuženika komentirao izrazima "Užas i sramota…" predstavlja tek prvi indicij o narušenosti odnosa između poslodavca i radnika u konkrentom slučaju. Nadalje, tužitelj je ovom tužbom isticao da je tuženik prekršio odredbe Zakona o suzbijanju diskriminacije, da je tužitelj stavljen u nepovoljan položaj zbog članstva u Sindikatu te da je temeljem konstantnog pritiska, mobbinga i uznemiravanja od stane tuženika obolio i da mu je dijagnosticirana reakcija na teški stres i poremećaj prilagodbe. Osim toga, tužitelj je u svom stranačkom iskazu na ročištu održanom 4. veljače 2022. izjavio da je od 1. travnja 2021. zaposlen u L.-u, a na izričit upit tuženikovog punomoćnika nije odgovorio na pitanje zašto se želi vratiti na rad kod tuženika (a s obzirom na negativno mišljenje o tuženiku kao poslodavcu koje se prožimalo kroz tuženikove podneske tijekom cijelog postupka). S druge strane, tuženik je također izrazio nezadovoljstvo tužiteljevim radom o čemu su suglasno iskazivali tuženikovi zaposlenici S. B. (voditeljica Pravnog odjela i ljudskih resurska kod tuženika), N. K. (izvršni direktor tuženika), L. Š. (kadrovski referent kod tuženika), D. B. (voditelj flote tuženika) te M. M. i P. M. (zapovjednici broda kod tuženika). Iz njihovih suglasnih, jasnih i nedvosmislenih iskaza kojima je sud povjerovao zbog njihove međusobne neproturječnosti i podudarnosti, proizlazi da su se zapovjednici broda s kojima je tužitelj radio (M. i M.) žalili na tužiteljevu (ne)disciplinu, nepoštovanje zapovjednika broda te da nisu bili zadovljni obavljanjem poslova od strane tužitelja koji je također bio član posade broda (zaposlen u svojstvu kormilara). Pri tom su se morali i posebno (dodatno) opravdavati ocu tužitelja za ocjene dane tužitelju, a s obzirom na to da je tužiteljev otac bio njihova nadređena osoba. Ovdje se dodatno napominje da je tužitelj (bio) zaposlen na radnom mjestu člana posade broda – kormilara te se u tom smislu ističe da rad na brodu predstavlja rad sa specifičnim uvjetima gdje je brod, osim radne, i životna sredina u kojoj su članovi posade ovisni jedni o drugima, u konstantnoj su međusobnoj interakciji i suradnji, pri čemu izostanak poštovanja, uvažavanja, razmijevanja i radne discipline, neovisno o tome s koje strane dolazi (od zapovjednika, člana posade, brodara) u velikoj mjeri otežava rad na brodu, a može ga učiniti i opasnim. Slijedom toga, a kako je iz svih provedenih dokaza u njihovoj ukupnosti utvrđen izostanak povjerenja kako tužitelja prema tuženiku tako i obratno te da se zapravo radi o obostranom nezadovoljstvu, kako tužitelja sa svojim poslodavcem, tako i tuženika sa svojim radnikom, koje je nezadovoljstvo izraženo u velikoj mjeri, prema shvaćanju ovog suda daljnjim nastavkom radnog odnosa tužitelja kod tuženika ne bi se ostvarila svrha ugovora o radu. Slijedom toga, tuženikov zahtjev za sudskim raskidom Ugovora je prihvaćen na temelju odredbe čl. 125. st. 2. ZR-a jer postoje okolnosti koje opravdano upućuju na to da nastavak radnog odnosa uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka nije moguć. S obzirom na to da su razlozi zbog kojih radni odnos tužitelja kod tuženika više nije moguć zasigurno postojali i na dan 25. veljače 2021. (s kojim danom je tuženik zatražio sudski raskid U.), sud je raskid ugovora odredio upravo s navedenim danom i presudio kao u točki III. izreke.

12. Kako je prihvaćen zahtjev poslodavca (tuženika) za sudski raskid U. (točka III. izreke), takva odluka isključuje vraćanje tužitelja na posao kako je to tužitelj zatražio dijelom svojeg tužbenog zahtjeva, unatoč nedopuštenosti odluke o otkazu Ugovora o radu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u u presudi poslovni broj Revr-725/16-2 od 13. rujna 2016.), slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke presude.

13. Odluku o parničnom trošku sud je donio na temelju odredbe čl. 154. st. 4. ZPP-a. U konkretnom slučaju obje stranke su uspjele sa svojim zahtjevima pa je prilikom dosuđivanja parničnog troška sud vodio računa o tome te je odredio da svaka stranka snosi svoj parnični trošak, odnosno donio je odluku sukladno točki IV. izreke presude. Pri tom se napominje da tužiteljev neuspjeh u odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim je zatražio vraćanje na rad prema shvaćanju ovog suda ne utječe na drugačiju odluku o trošku.

U Rijeci 1. lipnja 2022.

Sutkinja:

Ema Brdovčak v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke su ovlaštene izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude odnosno od dana objave presude ako uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Rijeci, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.