Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Stalna služba u Gospiću

Gospić

Gž-679/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Milke Vraneš, predsjednice vijeća, Tatjane Radaković Bašić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Ante Ujevića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. B. iz R., OIB …, protiv tužene Republike Hrvatske, OIB …, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Puli-Pola, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Puli – Pola poslovni broj: Pn-346/2018-14 od 23. kolovoza 2019., na sjednici vijeća održanoj 1. lipnja 2022.

p r e s u d i o j e:

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana, potvrđuje se presuda Općinskog suda u Puli – Pola poslovni broj: Pn-346/2018-14 od 23. kolovoza 2019.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj da sukladno odredbi članka 105. stavka 1. i članka 106. stavka 1. Zakona o sudovima (NN br. 28/13, 33/15, 150/05) koji propisuju: „Republika Hrvatska odgovara za štetu koju stranci u postupku nanesu suci svojim nezakonitim ili nepravilnim radom u obnašanju sudačke dužnosti“ tužitelju A. B. s naslova naknade štete isplati iznos od 8.000.000,00 kuna zajedno sa zateznim kamatama koje teku od podnošenja tužbe do isplate, u roku od 15 dana.“

II. Nalaže se tužitelju A. B. naknaditi tuženoj Republici Hrvatskoj parnični trošak u iznosu od 160.000,00 kuna, u roku od 15 dana."

2. Protiv navedene presude u pravovremenom roku žali se tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog stanja, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi u bitnom navodi da sud u pobijanoj presudi samo taksativno nabraja sudske odluke, ne analizirajući da li su iste zakonite i utemeljene na zakonu. Predlaže da drugostupanjski sud usvoji žalbu, ukine prvostupanjsku presudu i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje ili podredno da ukine prvostupanjsku presudu i istu preinači u korist tužitelja.

3. Na žalbu tužitelja nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući presudu suda prvog stupnja kao i postupak koji joj je prethodio nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP.

6. Posebno nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju sadržajem žalbe ukazuju tužitelji, a ovo iz razloga jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Nema proturječnosti između izreke obrazloženja, razlozi dani o svim odlučnim činjenicama su jasni i određeni.

7. Prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene, valjano utvrdio činjenično stanje.

8. Neosnovano tužitelj u žalbi osporava utvrđenja i pravne zaključke prvostupanjskog suda na način da preocjenjuju utvrđenja prvostupanjskog suda u svom subjektivnom smislu, ali po mišljenju ovog suda bezuspješno, budući je prvostupanjski sud u smislu odredbe članka 8. ZPP-a, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a na temelju rezultata cjelokupnog postupka pravilno utvrdio činjenično stanje koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

9. Isto tako, nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja na koji se pozivaju tužitelji, jer je sud prvog stupnja u zakonito i pravilno provedenom postupku sukladno članku 7. i 8. ZPP-a raspravio i utvrdio sve odlučne činjenice o kojima ovisi donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom sporu. Pri tome je sud sve prigovore tuženika otklonio na pravilan i adekvatan način sa jasnim i određenim razlozima.

10. Predmet spora je zahtjev tužitelja prema tuženoj za naknadu štete u iznosu od 8.000.000,00 kuna zbog nezakonitog ili nepravilnog rada suda, koja da mu je nanesena odlukama donesem u predmetu Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj: P-2383/93 i Općinskog suda u Rijeci poslovni broj: P-2292/06.

11. Žalbeni navodi tužitelja ničim ne dovode u pitanje činjenična utvrđenja i pravne zaključke suda prvog stupnja utemeljene na rezultatima provedenog dokaznog postupka.

12. Analizom svih dokaza provedenih u postupku i ocjenom istih u smislu odredbe članka 8. ZPP-a, sud prvog stupnja utvrdio je sljedeće bitne činjenice:

12.1. Na temelju isprava iz spisa Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P- 2383/93 prvostupanjski sud utvrdio je:

- da je parnica vođena po tužbi tužitelja A. B. protiv tuženika F. S. Ltd.. S..V. uz sudjelovanje C. o. d.d. kao umješača, na koju je naknadno proširena tužba,

- da je pravomoćnom djelomičnom presudom broj P-2383/93-41 od 7. ožujka 1995. tužitelju dosuđena naknada nematerijalne štete u iznosu od 115.700,00 USD, a iz obrazloženja odluke proizlazi da je utemeljena na članku 127. tada važećeg Zakona o pomorskoj ili unutrašnjoj plovidbi prema kojemu za štetu nastalu zbog tjelesne ozljede ili smrti posade broda odgovara brodar ako je tjelesna ozljeda ili smrt nastala njegovom krivnjom ili krivnjom osobe za koju brodar odgovara,

- da je presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-1735/95-2 od 12. ožujka 1996. koji se u svojoj odluci poziva na Zakon o pomorskoj i unutrašnjoj plovidbi te zaključuje da iz izjava stranaka proizlazi kako su stranke htjele primjenu upravo toga Zakona o rješenju spora pa da se prvostupanjski sud pravilno pozvao na taj Zakon glede utvrđivanja odgovornosti za nastalu štetu,

- da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Rijeci broj P-2383/93-72 od 19. studenog 1997. naloženo tuženima F. S. C. Ltd. S.V. i C. o. d.d. da tužitelju solidarno isplate 102.083,32 USD sa zateznim kamatama od 19. studenog 1997. dok je za iznos od 49.372,07 USD tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, čime je tužitelju (djelomično) dosuđena zatražena kapitalizirana renta pozivom na članak 188. točka 5. ZOO-a, a u obrazloženju odluke prvostupanjski sud navodi da je uzimajući u obzir sve okolnosti vezane za povredu u konkretnom slučaju, posebice okolnost da je tužitelju osporavano svako pravo na naknadu štete kao i to da je povredu doživio na radu, ocijenio da postoje razlozi da se tužitelju dosudi kapitalizirana renta, pri čemu je na temelju sudske prakse i dugogodišnjeg stajališta Visokog trgovačkog suda prihvatio stajalište da pomorci plove godišnje osam mjeseci u prosjeku te je u tom pravcu i dao zadatak vještaku da izradi nalaz i mišljenje i u konačnici prihvatio vještački nalaz na bazi izračuna izgubljene zarade za osam mjeseci plovidbe, jer je i sam tužitelj tvrdio kako je imao ugovore koji su nekad trajali kraće, a nekad duže pa se prema stajalištu sudova uzima prosjek od osam mjeseci, a vještak je po naputku suda uzeo u obzir i povećanje plaće pomoraca,

- da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 557/98-2 od 11. siječnja 2000. potvrđena prvostupanjska presuda uz obrazloženje da se pri izračunu kapitalizirane rente sud pravilno rukovodio kriterijima za izračun rente pa je vještak po uputi suda izračunavajući rentu vodio računa o iznosu mjesečne rente, vjerojatnom trajanju oštećenikovog života uz odbitak takozvane diskontne kamate, jer se novac uplaćuje unaprijed, da se sud rukovodio podacima o visini primanja osoba koje su radile na poslovima koje je oštećeni obavljao u trenutku kada mu se nesreća dogodila, da je sud pravilno kao jedan od elemenata značajnih za visinu rente uzeo i podatke o primanjima koje daje sindikat pomoraca, jer je tužitelj član toga sindikata, da je pravilno stajalište prvostupanjskog suda da se pri izračunu rente osim prosječne visine primanja koje bi oštećeni dobivao da nije bilo nesreće u obzir uzme i prosječna dužina plovidbe tijekom godine te da je pri tome sud pravilno zauzeo pravno stajalište da, prema sudovima dostupnim podacima, pomorci plove osam mjeseci godišnje pa se izgubljena zarada ima računati na osnovi zarade koju bi oštećeni imao da je plovio osam mjeseci godišnje, koja sudska praksa je zauzeta na temelju višegodišnjih podataka iz sudskih sporova pri čemu se vodilo računa da u vrijeme recesije pomorci plove i kraće te za manju plaću, dok u doba prosperiteta pomorske privrede plove i duže i uz bolje plaće,

- da je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj II Rev-192/00-2 od 4. veljače 2003. odbačena kao nedopuštena revizija tužitelja s obrazloženjem da se u konkretnoj pravnoj stvari radi o zahtjevu za naknadu štete koju je pretrpio tužitelj kao član posade broda zbog ozljeda koje je zadobio radeći na brodu slijedom čega se radi o sporu u kojem se primjenjuje pomorsko pravo pa se u takvim postupcima sukladno članku 489. točka 2. ZPP-a primjenjuju pravila o postupku u trgovačkim sporovima pa time i članak 497. ZPP-a prema kojemu revizija nije dopuštena ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 500.000,00 kuna, a u konkretnom slučaju pobijani dio presude predstavlja iznos kunske protuvrijednosti svote od 49.000,00 USD izračunate prema tečaju u vrijeme podnošenja tužbe što iznosi 146.164,32 kune,

- da je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2514/2003 od 23. veljače 2006. ustavna tužba odbijena u odnosu na rješenje Vrhovnog suda broj Rev-192/00-2 od 04. veljače 2003., dok je istim rješenjem ustavna tužba odbačena u odnosu na presude Trgovačkog suda u Rijeci broj P-2383/93-72 od 19. studenog 1997. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-557/98-2 od 11. siječnja 2000., uz ocjenu da se rješenje Vrhovnog suda zasniva na pravilnoj primjeni mjerodavnog prava i na ustavnopravno prihvatljivom tumačenju tog prava, dok je u odnosu na presude ustavna tužba nepravodobna jer je podnesena nakon više od dvije godine od pravomoćnog okončanja spora,

- da je rješenjem Trgovačkog suda u Rijeci broj P-2383/93-84 od 24. listopada 2007. odbačen tužiteljev prijedlog za ponavljanje postupka kojega je temeljio na zakonskoj osnovi iz članka 421. stavka 1. točka 2., 3. i 10. ZPP-a s obrazloženjem, u bitnome, da razlog iz članka 421. stavka 1. točka 2. ZPP-a nije ostvaren samo time što sud nije pozvao vještaka da svoj nalaz i mišljenje iznese usmeno na ročištu čime je tužitelju oduzeta mogućnost da raspravlja pred sudom i ukaže na pogreške u izračunu visine rente, jer je vještački nalaz dostavljen tužiteljevom punomoćniku uz poziv za ročište te se isti na nalaz očitovao podneskom, na što je uslijedilo očitovanje vještaka, a nakon čega je punomoćnik tužitelja naveo da uglavnom nema primjedbi na dopunjeni nalaz vještaka te predložio da se zaključi glavna rasprava slijedom čega je tužitelju odnosno njegovom punomoćniku dana mogućnost raspravljanja o nalazu vještaka, a da su k tome primjedbe tužitelja vezano za vještaka bile razlog za žalbu koju tužitelj nije iskoristio niti je dao primjedbe na nalaz vještaka, a sud nije našao ni da bi bio ispunjen razlog iz članka 421. stavka 1. točka 3. ZPP-a kojim je propisano da je ponavljanje postupka dopušteno ako je u postupku kao tužitelj ili tuženik sudjelovala osoba koja ne može biti stranka u postupku ili ako stranku koja je pravna osoba nije zastupala ovlaštena osoba ili ako parnično nesposobnu stranku nije zastupao zakonski zastupnik ili ako zakonski zastupnik odnosno punomoćnik stranke nije imao potrebno ovlaštenje za vođenje parnice odnosno obavljanje pojedinih radnji u postupku, ako vođenje parnice odnosno obavljanje pojedinih radnji u postupku nije bilo naknadno odobreno, jer je tužitelja u postupku zastupao odvjetnik koji je po ocjeni suda postupao u svemu u skladu s pravilima struke i borio se za što veća prava i iznose tužitelja te da ne stoje navodi tužitelja da je radio kontra njega, nije prihvaćen ni prijedlog po osnovi članka 421. stavka 1. točka 10. ZPP-a prema kojemu ponavljanje može tražiti ako stranka sazna za nove činjenice ili nađe ili stekne mogućnost da upotrijebi nove dokaze, na temelju kojih je za stranku mogla biti donesena povoljnija odluka, da su te činjenice i dokazi bili upotrijebljeni u prijašnjem postupku, jer predlagatelj u prijedlogu nije iznio ni jednu novu činjenicu niti dokaz koji nije upotrijebio u ranijem postupku,

- da je predmetno rješenje potvrđeno rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6983/07-4 od 26. siječnja 2009. s obrazloženjem da je prijedlog po osnovi članka 421. stavka 1. točka 2. ZPP-a nepravovremen jer je podnesen izvan roka od 30 dana od dana kada je tužitelju dostavljena odluka, da je isti nepravovremen i vezano za osnovu iz članka 421. stavka 1. točka 3. ZPP-a jer je tužitelj za eventualno nesavjesno zastupanje saznao najkasnije u trenutku kada mu je dostavljena drugostupanjska presuda, a po osnovi iz članka 421. stavka 1. točka 10. ZPP-a da nisu ispunjeni uvjeti za ponavljanje postupka jer tužitelj u prijedlogu nije iznio niti jednu novu činjenicu niti dokaz koji nije upotrijebio u ranijem postupku,

- da je rješenjem Trgovačkog suda u Rijeci broj P-2383/93-107 od 7. rujna 2009. odbačena kao nedopuštena tužiteljeva revizija protiv prethodno navedenog rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske s obrazloženjem da prema članku 400. stavku 1. ZPP-a stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude, a budući da je Vrhovni sud odlukom broj Rev-192/00-2 od 4. veljače 2003. već utvrdio da revizija na pravomoćnu presudu nije dopuštena, te da ista nije dopuštena ni na pobijano drugostupanjsko rješenje; pored toga revizija je odbačena i iz razloga što tužitelj protivno članku 91.a. ZPP-a nije naveo da ima položen pravosudni ispit niti je dostavio potvrdu o položenom pravosudnom ispitu,

- da je to rješenje potvrđeno rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6459/09-3 od 3. studenoga 2009. s obrazloženjem da se ne radi o (radnom) sporu koji je pokrenuo radnik protiv odluke o postojanju ugovora o radu odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, u kojem bi revizija uvijek bila dopuštena, već o sporu radi naknade štete koja je nastala kao posljedica nesreće na radu te da je reviziju podnijela neovlaštena osoba protivno članku 91.a. ZPP-a,

- da je rješenjem Trgovačkog suda u Rijeci broj P-2383/93-114 od 19. siječnja 2010. odbačena tužiteljeva revizija protiv prethodno navedenog rješenja, pozivom na već citirani članak 400. stavak 1. ZPP-a te činjenicu da je u postupku već utvrđeno da je nedopuštena revizija na pravomoćnu presudu slijedom čega je ista nedopuštena i u odnosu na pobijano rješenje,

- da je to rješenje ukinuto rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6821/10-3 od 21. siječnja 2011. pozivom na članak 400. stavak 2. ZPP-a kojim je propisano da je revizija uvijek dopuštena protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim se podnesena žalba odbacuje odnosno kojim se potvrđuje rješenje prvostupanjskog suda o odbacivanju revizije,

- da je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-57/11-2 od 18. listopada 2011. odbijena kao neosnovana tužiteljeva revizija protiv rješenja Visokog trgovačkog suda broj Pž-6459/09-3 od 3. studenog 2009., s obzirom na odredbu članka 91. a stavka 1. i 2. ZPP-a te činjenicu da je odbačenu reviziju podnio sam tužitelj koji nema pravosudni ispit,

- da je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-14/12-2 od 19. veljače 2013. odbijena kao neosnovana revizija tužitelja podnijeta na temelju članka 382. stavka 1. ZPP-a, također pozivom na članak 91.a stavak 1. i 2. ZPP-a,

- da je Trgovački sud u Rijeci rješenjem broj P-2383/1993-138 od 20. siječnja 2014. odbacio kao nepravovremen tužiteljev prijedlog za ponavljanje postupka od 8. ožujka 2013. ispravljen podneskom od 19. kolovoza 2013. s obrazloženjem te da se tužitelj neosnovano poziva na članak 421. stavak 1. točka 3. ZPP-a jer je njegov punomoćnik odvjetnik B. K. odnosno Odvjetničko društvo P., K.1 , K. i P. imao potrebno ovlaštenje za vođenje parnice odnosno zastupanje tužitelja budući da mu je tužitelj izdao punomoć 27. prosinca 1994. koja prileži na listu 100 parničnog spisa, da je prijedlog nepravovremen jer je podnesen protekom petogodišnjeg objektivnog roka od pravomoćnosti presude 11. siječnja 2000., a da k tome tužitelj nije ni dokazao svoje navode da su odvjetnik B. K. i Odvjetničko društvo P., K.1 , K. i P. u razdoblju od 1993. pa do 2000. bili punomoćnici C. o. d.d. kao što nije dokazao da je to saznao 20. veljače 2013.,

- da je rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 1159/14-3 od 19. veljače 2014. potvrđeno prethodno navedeno rješenje s obrazloženjem da nije točno da tužitelj nije znao da je njegov odvjetnik zastupao C. o. d.d. jer upravo suprotno proizlazi iz navoda njegove žalbe koju je podnio protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci broj P-2383/93 od 19. studenog 1997. gdje je, između ostalog, naveo da nije dobro zastupan jer njegov odvjetnik zastupa C. o. d.d., da je pravilna ocjena prvostupanjskog suda da je prijedlog nepravovremen jer je tužitelj za činjenicu da je njegov punomoćnik zastupao C. o. d.d. imao saznanje najkasnije u trenutku podnošenja žalbe protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci od 19. studenog 1997. pa je prijedlog od 18. kolovoza 2013. podnio po proteku subjektivnog roka od 30 dana od saznanja za tu činjenicu, ali i po proteku objektivnog roka od pet godina budući da je njegov punomoćnik B. K. imao potrebno ovlaštenje za zastupanje tužitelja na temelju punomoći koju mu je tužitelj izdao 27. prosinca 1994.,

- da je revizija protiv ovog rješenja odbijena rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-225/14-2 od 9. rujna 2014. s obrazloženjem da tužitelj u reviziji nije naveo ni obrazložio ni jedan konkretan revizijski razlog predviđen člankom 385. stavkom 1. ZPP-a.

12.2. Iz isprava iz spisa Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-2292/06 utvrđeno je, u bitnome:

- da je postupak vođen po tužbi tužitelja A. B. protiv tuženika B. K. i Odvjetničkog društva K.1 , K. , P. j.t.d. radi naknade štete koja mu je počinjena postupanjem odvjetnika u predmetu Trgovačkog suda u Rijeci P-2383/93,

- da je pravomoćnom presudom toga suda broj P-2292/06 od 1. travnja 2010. odbijen tužbeni zahtjev tužitelja da mu tuženici isplate iznos od 636.558,50 USD u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate s pripadajućim zateznim kamatama od dana podnošenja tužbe pa do isplate, s obrazloženjem da u postupku nije utvrđeno da bi prvotuženik u zastupanju tužitelja ispunjavao svoje obveze nesavjesno i protivno pravilima struke odnosno nije utvrđeno da bi u zastupanju tužitelja bilo propusta uslijed kojih bi kod tužitelja nastala šteta, a da okolnost što prvotuženik tijekom postupka nije predlagao usmeno saslušanje vještaka ne predstavlja nesavjesno ili postupanje protivno pravilima struke niti je bilo od utjecaja na ishod spora, jer je prvotuženik pisanim putem istaknuo primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka na koje primjedbe se vještak i očitovao pa objektivno nije bilo potrebe da vještak svoj nalaz i mišljenje obrazlaže na ročištu za glavnu raspravu, a da je Visoki trgovački sud potvrdio kao stručan i pravilan izračun vještaka što u pogledu mjeseci trajanja plovidbe, visine plaće tužitelja, vjerojatnog trajanja tužiteljeva života, kao i u pogledu metodologije na temelju koje je sastavljen izračun; nadalje, u odluci je zauzeto stajalište da činjenica što prvotuženik predmetni spor nije označio kao radni spor, sama za sebe, sve i da se u konkretnom slučaju radilo o radnom sporu nije u uzročno posljedičnoj vezi s ishodom spora, jer je prema članku 382. stavku 4. ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme ulaganja predmetne revizije, revizija neovisno o vrijednosti predmeta spora uvijek dopuštena u sporovima iz radnih odnosa koje pokreće zaposlenik protiv odluke o prestanku radnog odnosa, a u konkretnom slučaju nije se radilo o takvom sporu već o sporu radi naknade štete iz radnog odnosa,

- da je prvostupanjska presuda potvrđena presudom Županijskog suda u Rijeci broj Gž-1244/11 od 27. veljače 2013. s iscrpnim obrazloženjem u kojem je odgovoreno na žalbene navode tužitelja,

- da je tužitelj u tom predmetu podnio prijedlog za ponavljanje postupka kojega temelji na činjenici da je njegov punomoćnik u predmetu poslovni broj P-2383/93 B. K. imao ugovoreno zastupanje s C. o. d.d. koja je bila tuženica u tome parničnom postupku,

- da je rješenjem broj P-2292/06 od 12. siječnja 2016. odbijen prijedlog tužitelja za ponavljanje postupka kao neosnovan, jer je utvrđeno da se ne radi o novim činjenicama odnosno novim dokazima koje tužitelj bez svoje krivnje nije mogao iznijeti tijekom prvostupanjskog postupka s obzirom na to da je još u žalbi od 17. prosinca 1997. tužitelj naveo da ima saznanja da njegov punomoćnik ima potpisan ugovor s C. o. d.d. i da ga ne zastupa kako bi trebao što je protivno Odvjetničkom kodeksu, slijedom čega je tu činjenicu mogao isticati i tijekom trajanja prvostupanjskog postupka pod P-2292/06 i predložiti izvođenje dokaza radi utvrđenja te činjenice,

- da je rješenjem Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-448/2016 od 21. travnja 2016. potvrđeno prethodno navedeno rješenje s obrazloženjem da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da se ne radi o novoj činjenici ili dokazu kojeg tužitelj nije mogao iznijeti tijekom trajanja prvostupanjskog postupka, jer je već 1997. imao saznanja da njegovi punomoćnici imaju sklopljen ugovor s C. o. d.d., a činjenice i okolnosti koje tužitelj iznosi, a odnose se na navodne povrede odredaba Zakona o odvjetništvu i Kodeksa odvjetničke etike, ako su postojale, za njih je tužitelj znao u vrijeme trajanja prvostupanjskog postupka i nisu nove činjenice koje je tužitelj mogao iznijeti tek nakon pravomoćnosti presude, dakle, nisu opravdani razlog za ponavljanje pravomoćno dovršenog parničnog postupka,

- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Revx-947/16-2 od 6. studenoga 2017. odbacio kao nedopuštenu reviziju tužitelja protiv prethodno navedenog rješenja pozivom na članak 91.a. stavak 1. i 2. ZPP-a.,

- da je tužitelj u istom predmetu podnio zahtjev za upit Europskom sudu pravde u Luksemburgu u vezi tumačenja zakona,

- da je Vrhovni sud dopisom izvijestio tužitelja da njegov zahtjev nije upućen Europskom sudu jer je već odlučeno o njegovoj reviziji, a predsjednik Vrhovnog suda ga je izvijestio da o tome hoće li se postaviti pitanje Europskom sudu odlučuje Vrhovni sud te da je u konkretnom slučaju ocijenjeno kako za postavljanje pitanja odnosno zahtjeva nema potrebe.

13. Odredbom članka 67. stavak 1. Zakona o sudovima (Narodne novine(„Narodne novine“ broj 150/05., 16/07., 113/08., 159/09., 34/10., 116/10., 27/11., 57/11. i 130/11.) odnosno članka 105. stavka 1. Zakona o sudovima („Narodne novine“ broj 28/13., 33/15., 82/15. i 67/18. – dalje: ZS) propisano je da Republika Hrvatska odgovara za štetu koju je u obnašanju sudačke dužnosti nanio sudac stranci svojim nezakonitim ili nepravilnim radom. Iz navedenoga proizlazi da za postojanje odštetne odgovornosti države moraju biti kumulativno ispunjene sljedeće pretpostavke: nezakonit i nepravilan rad suda, postojanje štete koja je zbog toga nastala te uzročna veza između nezakonitog i nepravilnog rada suda i nastale štete.

14. Prema ustaljenoj sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske nezakonit rad očituje se kao postupanje suprotno zakonu, drugom propisu ili općem aktu ili propuštanje primjene zakona, drugog propisa ili općeg akta, dok se nepravilan rad očituje kao činjenje ili nečinjenje suprotno uobičajenom ili propisanom načinu obavljanja djelatnosti. Eventualna pogrešna primjena materijalnog prava (pogrešno pravno shvaćanje) u pravomoćnoj sudskoj odluci, pod pretpostavkom da i postoji, nije osnova odštetne odgovornosti države za štetu, jer se u parničnom postupku ne može kao prethodno pitanje riješiti ono pitanje o kojem je sud već donio pravomoćnu odluku.

15. Eventualnu osnovu odštetne odgovornosti države za nezakonit i nepravilan rad sudaca moglo bi, dakle, predstavljati odlučivanje koje je rezultat samovoljnog tumačenja jasnih pravnih normi, te odstupanja od ustaljene sudske prakse i općeprihvaćenih metoda postupanja.

16. Polazeći od naprijed utvrđenog činjeničnog stanja i citiranih odredbi ZS-a, prvostupanjski sud pravilno utvrđuje i zaključuje sljedeće:

- da iz tijeka postupaka koji su vođeni pred Trgovačkim sudom u Rijeci pod poslovnim brojem P-2383/93 i pred Općinskim sudom u Rijeci pod poslovnim brojem P-2292/06 razvidno je da su sudovi postupali po svim zahtjevima tužitelja, tužbama i podnesenim brojnim pravnim lijekovima - žalbama, revizijama i prijedlozima za ponavljanje postupka,

- da je u postupanju donesen znatan broj sudskih odluka od kojih je svaka obrazložena odnosno u svakoj su navedeni razlozi eventualnog prihvaćanja ili neprihvaćanja tvrdnji stranaka, pa tako i tužitelja,

- da svi tužiteljevi navodi izneseni u tužbi i naknadnim podnescima u bitnome upućuju na zaključak da je on nezadovoljan sadržajem sudskih odluka donesenih u navedenim parničnim postupcima te da kroz ovaj postupak praktički pokušava ishoditi drugačije pravno shvaćanje,

- da bi ulaženje u analizu tužiteljevih tvrdnji značilo ponovno preispitivanje pravomoćnih sudskih odluka kroz odštetnu parnicu, što je protivno smislu i učincima pravomoćnosti,

- da bi takvo preispitivanje bilo moguće da je tužitelj decidirano ukazao na određena pravna shvaćanja iz tih odluka kojima su jasne pravne norme samovoljno protumačene protivno općeprihvaćenoj sudskoj praksi u istovjetnim pravnim situacijama, a što nije učinio,

- da nema osnove za zaključak da su odluke sudova na koje se tužitelj poziva posljedica proizvoljnog tumačenja i samovoljne primjene mjerodavnog prava,

- da se vezano za postupanje sudova u predmetu poslovni broj P-2383/93 općenito može zaključiti da je tužitelj nezadovoljan iznosom naknade materijalne štete na ime kapitalizirane rente te smatra da je ista u vezi s činjenicom što ga je u tome postupku zastupao odvjetnik koji je istovremeno imao zaključen ugovor o zastupanju s drugotuženicom iz toga predmeta C. o. d.d.

- da tužitelj iskazuje nezadovoljstvo i neslaganje činjenicom što sud nije prihvatio njegove prijedloge za ponavljanje pravomoćno dovršenog postupka, utemeljene na dva razloga – na činjenici da sudski vještak koji je vještačio u predmetu nije svoj nalaz i mišljenje iznio usmeno na raspravi čime da je tužitelju onemogućeno raspravljanje pred sudom i ostvaren razlog za ponavljanje postupka iz članka 421. stavka 1. točka 2. ZPP-a i na činjenici da je naknadno saznao za ugovor o zastupanju između njegovog punomoćnika i tuženice iz toga postupka koji razlog podvodi pod članak 421. stavak 1. točka 3. i 10. ZPP-a,

- da je sveukupnom raspravljanju predmeta spora namijenjen prvostupanjski postupak, nakon čega se sudska odluka može podvrći preispitivanju u redovnom žalbenom postupku,

- da se izvanredni pravni lijekovi, kao što je revizija ili prijedlog za ponavljanje postupak, mogu podnijeti pod restriktivnim zakonskim uvjetima glede rokova i razloga za podnošenje,

- da prvostupanjski sud podržava zaključke iznesene u prethodno citiranim odlukama da je eventualnu postupovnu povredu iz razloga što vještak nije bio saslušan na raspravi tužitelj prvenstveno trebao isticati u žalbenom postupku, ne ulazeći ovdje u ocjenu bi li s tim žalbenim razlogom uspio, ali i da se na taj razlog u prijedlogu za ponavljanje postupka tužitelj nije mogao pozvati protekom roka od 30 dana od dana kada mu je dostavljena drugostupanjska presuda, sukladno članku 423. stavku 1. točka 2. ZPP-a,

- da tužiteljevo naknadno osobno saznanje da bi se moglo raditi o zakonskom razlogu za ponavljanje postupka naravno nema nikakve veze s računanjem subjektivnog roka za podnošenje toga pravnog lijeka, jer nepoznavanje prava nikoga ne ispričava,

- da u odnosu na tvrdnje tužitelja o postojanju ugovora o zastupanju između tužiteljevog punomoćnika i C. o. d.d. u vrijeme kada je u tom postupku zastupao tužitelja, takvo postupanje, čak i unatoč suprotnosti Kodeksu odvjetničke etike na kojega se tužitelj poziva, nema značenje razloga iz članka 421. stavka 1. točka 3. ZPP-a, jer je tužiteljev punomoćnik imao urednu punomoć za njegovo zastupanje, a činjenica što je takvo postupanje bilo protivno Kodeksu odvjetničke etike ne oduzima mu svojstvo ovlaštenog punomoćnika već može predstavljati osnovu za eventualnu odgovornost zbog povrede Kodeksa odvjetničke etike,

- da su neosnovani navodi tužitelja da bi mu time što je njegov odvjetnik u drugom postupku preuzeo zastupanje suprotne strane prestalo ovlaštenje za zastupanje tužitelja,

- da bi se stoga moglo raditi samo o razlogu iz članka 421. stavka 1. točka 10. ZPP-a,

- da je sud ne ulazeći u ocjenu ocjenu je li za postojanje toga razloga tužitelj znao još u trenutku podnošenja žalbe (budući da osporava zaključke sudova s time u vezi), a ne ulazeći ni u ocjenu od kakvog bi značenja to uopće bilo na tijek postupka odnosno bi li uslijed saznanja za tu činjenicu u predmetu P-2383/93 za tužitelja bila donesena povoljnija odluka, nesporno je da se radi o razlogu zbog kojega se prijedlog može podnijeti samo u objektivnom roku od pet godina od pravomoćnosti presude prema članku 423. stavku 3. ZPP-a, koji nije ispoštovan,

- da glede postupanja u predmetu poslovni broj P-2292/06 tužitelj u bitnome iskazuje nezadovoljstvo činjenicom što nije prihvaćen njegov prijedlog za ponavljanje postupka zbog istog razloga – saznanja da je njegov punomoćnik u vrijeme dok ga je zastupao imao ugovor o zastupanju s jednim od tuženika iz toga predmeta,

- da su sudovi detaljno obrazložili iz kojega razloga smatraju da se ne radi o novoj činjenici odnosno novom dokazu što je pretpostavka za dopuštanje ponavljanja postupka,

- da čak i neovisno o tome, iz tužiteljevih navoda, a i stanja spisa ne proizlaze razlozi za zaključak da bi, da je ta činjenica bila iznesena u ranijem postupku, za tužitelja bila donesena povoljnija odluka, s obzirom na to da su sudovi u pravomoćno dovršenom postupku poslovni broj P-2292/06 utvrdili da je odvjetnik tuženika zastupao savjesno i sukladno pravilima struke,

- da u vezi s tvrdnjama tužitelja da su mu donesenim aktima kršena Ustavom zajamčena ljudska prava i slobode iz članka 14., 29., 21. i 26. Ustava RH, te da mu je uskraćeno pravo na pošteno suđenje zajamčeno člankom 6.1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, ukazuje se da je zaštitu tih eventualno povrijeđenih prava u naznačenim sudskim postupcima tužitelj mogao ostvarivati u propisanim postupcima pred Ustavnom sudom Republike Hrvatske podnošenjem ustavne tužbe (koje pravo je i koristio) odnosno pred Europskim sudom za ljudska prava, a ne podnošenjem tužbe za naknadu štete zbog nepravilnog i nezakonitog rada sudaca,

- da je tužitelj u ovom postupku predložio da sud postavi prethodno pitanje Europskom sudu pravde u Luksemburgu,

- da Nacionalni sudovi kao dio državne vlasti imaju obvezu interpretirati nacionalno pravo u skladu s pravom Europske unije te pokrenuti prethodni postupak o interpretaciji ili valjanosti prava Europske unije na temelju članka 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije,

- da u konkretnom slučaju tužitelj uopće nije naveo koje je to pravo odnosno odredba prava Europske unije u suprotnosti s hrvatskim pravom pa da bi onda trebalo zatražiti interpretaciju Europskog suda, slijedom čega prvostupanjski sud nije našao osnove za predloženo pokretanje postupka.

17. Polazeći od naprijed navedenih činjeničnih utvrđenja i pravnih zaključaka prvostupanjski sud konačno utvrđuje i zaključuje da tužitelj nije dokazao da se u konkretnom slučaju radi o nezakonitom ili nepravilnom radu sudaca koji su postupali u naznačena dva parnična postupka (spis Trgovačkog suda u Rijeci broj P-2383/93 i Općinskog suda u Rijeci broj P-2292/06), slijedom čega je odbio njegov tužbeni zahtjev kao neosnovan.

18. Ovako utvrđeno činjenično stanje, pravne zaključke i primjenu materijalnog prava od strane suda prvog stupnja u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, budući su isti pravilni i zakoniti, te utemeljeni na rezultatima dokaznog postupka, pri čemu je sud pravilno ocijenio sve u postupku provedene dokaze, sukladno odredbi članka 8. ZPP-a, a koji ocjenu u postupku provedenih dokaza tužitelj ničim nije doveo u dvojbu.

19. Tužitelj sada u žalbi ističe iste prigovore koje je isticao i tijekom postupka, a na sve te prigovore sud je dao jasne, logične i vrlo detaljne razloge, koje tužitelj svojim žalbenim navodima nije doveo u sumnju, a niti je za svoje žalbene tvrdnje tijekom postupka ponudio sudu odgovarajuće dokaze.

20. Naime, prema odredbi članka 67. stavak 1. ZS-a, kako je to već naprijed navedeno Republika Hrvatska odgovara za štetu koju u obnašanju sudačke dužnosti nanese sudac građaninu ili pravnoj osobi svojim nezakonitim ili nepravilnim radom. I odredbom iz članka 106. stavak 1. ZS-a (Narodne novine 150/05), propisano je da Republika Hrvatska odgovara za štetu koju u obnašanju sudačke dužnosti nanese sudac stranci svojim nezakonitim i nepravilnim radom, samo kada je sudac štetu učinio namjerno ili iz krajnje nepažnje.

21. Dakle, pretpostavke odgovornosti države za štetu jesu nezakonit i nepravilan rad suda, postojanje štete koja je zbog tog nastala, ali i uzročna veza između nezakonitog i nepravilnog rada suda i nastale štete. Te pretpostavke moraju se kumulativno ispuniti.

22. U konkretnom slučaju tužitelj nije dokazao da su ispunjene pretpostavke odgovornosti države za štetu koje bi se sastojale u nezakonitom i nepravilnom radu bilo kojeg suda koji su odlučivali u naprijed citiranim parničnim spisima (Trgovački sud u Rijeci ili Općinski sud u Rijeci), odnosno nije dokazao postojanje štete koju zahtjeva tužbom kao ni uzročne veze između nezakonitog i nepravilnog rada suda i nastale štete, o čemu je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi dao jasne i određene odgovore na sva sporna pitanja.

23. Naime, prema sadržaju naprijed citiranih odredbi ZS-a, nezakonit rad očituje se kao postupanje suprotno zakonu, drugom propisu ili općem aktu ili propuštanje primjene zakona, drugog propisa ili općeg akta, dok se nepravilan rad očituje kao činjenje ili nečinjenje suprotno uobičajenom ili propisanom načinu obavljanja djelatnosti. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je nakon detaljne analize svih u postupku provedenih dokaza pravilno ocijenio da tužitelj nije dokazao da bi mu u uzročno-posljedičnoj vezi s nezakonitim radom sudova koji su postupali u naprijed navedenim parničnim predmetima nastupila šteta čije popravljanje zahtjeva, a što su pretpostavke koje kumulativno trebaju biti ispunjene da bi nastao obveznopravni odnos po osnovi izvanugovorne odgovornosti za štetu u smislu odredbi članka 1045. Zakona o obveznim odnosima Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18).

24. S obzirom na to da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke odgovornosti tužene za štetu koju zahtjeva tužitelj, za odluku o zahtjevu tužitelja nisu od značaja ostali žalbeni navodi tužitelja u kojima iznosi svoje tvrdnje i prigovore koje je iznosio i tijekom prvostupanjskog postupka i na koje prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude dao adekvatne odgovore.

25. Prema tome, suprotno svim žalbenim navodima tužitelja, slijedom naprijed navedenog proizlazi da je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno i na isto je pravilno primijenjeno materijalno pravo, kada je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja, s time da nije počinjena niti jedna od bitnih povreda odredaba postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, kao ni one na koje se tužitelj poziva u svojoj žalbi.

26. Pravilna je i odluka o parničnom trošku, kako po osnovu tako i po visini, pravilno je obrazložena i utemeljena na odredbama članka 154. stavak 1. i 155. stavak 1. ZPP-a, te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15).

27. Slijedom svega navedenog valjalo je pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a, žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu, a prvostupanjsku presudu potvrditi u cijelosti.

U Gospiću, 1. lipnja 2022.

Predsjednica vijeća:

Milka Vraneš, v.r.