REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 39 Pž-4804/2021-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Zubović, predsjednice vijeća, Branke Šabarić Zovko, suca izvjestitelja i Maje Bilandžić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. P. d.o.o., V., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik T. K., odvjetnik u V., protiv tuženika E. A. d.o.o., Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik V. K., odvjetnik u Z., radi poništaja arbitražnog pravorijeka, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1808/2020 od 20. srpnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 1. lipnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1808/2020 od 20. srpnja 2021.

II. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu u iznosu od 3.125,00 kn.

Obrazloženje

1. Pobijanom u izreci označenom presudom točkom I. izreke u cijelosti je odbijen kao neosnovan tužiteljev tužbeni zahtjev koji glasi: „Poništava se tč. II Pravorijeka Stalnog arbitražnog sudišta pri Hrvatskoj gospodarskoj komori iz Zagreba, broj predmeta: AS-P-2019/25 od 31. kolovoza 2020., kojom je ukinut platni nalog poslovni broj AS-P-2019/25 od 04. listopada 2019. koji je izdao predsjednik Stalnog arbitražnog sudišta pri HGK prof.dr.sc. H. S., u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 191.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. listopada 2017. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, kao i u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da naknadi tužitelju trošak arbitražnog postupak u iznosu do 13.549,88 kn, te kojom je u navedenom dijelu tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Poništava se tč. III istog Pravorijeka kojom se nalaže tužitelju isplatiti u roku od osam dana tuženiku trošak arbitražnog postupka u iznosu od 1.979,39 kn, Predmet se vraća na ponovno odlučivanje Stalnom sudištu pri Hrvatskoj gospodarskoj komori u dijelu na

koji

se

odnosi

poništen

dio

Pravorijeka.

Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 10.890,00 kn, roku od 8 dana.“ Točkom II. nalaženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 6.000,00 kn, u roku od 15 dana.“

2. Prvostupanjski je sud, nakon provedenog dokaznog postupka, uvidom u isprave priložene spisu, utvrdio da ne postoje razlozi za poništaj osporavanog pravorijeka i nije ostvaren niti razlog za poništaj iz odredbe čl. 36. st. 2. t. 1. e, f i t. 2.a) Zakona o arbitraži („Narodne novine“ broj 88/01; dalje: ZA), čime je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan. Odluku o troškovima ovog postupka sud je donio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. u vezi s odredbom čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP).

3. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom drugostupanjskom sudu presudu u pobijanom dijelu preinačiti podredno ukinuti ju i vratiti na ponovno suđenje. U žalbi uglavnom prepričava sadržaj obrazloženja pobijane presude i navode iznesene tijekom postupka te rezimira postupak pred arbitražom i ponavlja svoje argumente iz istoga. Žalitelj u bitnom navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, jer nema razloga o odlučnim činjenicama, a navedeni razlozi o odlučnim činjenicama su nejasni i proturječni, zapravo da je u potpunosti izostalo valjano obrazloženje odluke. Žalitelj navodi da je sudište zauzelo stav da su dodatni radovi „pokriveni” fiksno ugovorenom cijenom, te da stoga tužitelj nema pravo na naknadu za dodatnih 9 mjeseci, dok ima pravo na naknadu za vršenje vantroškovničkih radova, jer nisu bili niti ugovoreni u ugovoru. Navodi da je tužitelj u istom podnesku na stranici 3. također jasno naveo da svoje potraživanje temelji i na odredbi čl. 1111. ZOO-a i detaljno obrazložio da, čak i ako sud zauzme stajalište da nema mjesta primjeni čl. 294. ZOO-a, da je tuženik svakako primio konkretnu korist od rada tužitelja, koji rad je tuženik naručio, dopustio i primio. U konačnici, u cijelosti je konzumirao koristi toga rada. Navodi da Sudište uopće nije obrazložilo pravnu osnovu na kojoj tužitelj temelji svoje potraživanje (stjecanje koristi), čime je Sudište krucijalni dio činjeničnog supstrata predmeta ostavilo potpuno neobrazloženim i nejasnim, te je počinilo povredu iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, odnosno presuda uopće nema razloga o odlučnim činjenicama. Ovakvim je postupanjem Sudište počinilo i povredu opisanu u čl. 36. st. 2. tč. e. Zakona o arbitraži jer arbitražni postupak nije proveden u skladu sa Zakonom o parničnom postupku koji se primjenjuje na temelju sporazuma stranaka. Počinjena je i povreda iz čl. 36. st. 2. tč. f. Zakona o arbitraži jer Pravorijek nije obrazložen. Žalitelj navodi da je počinjena i povreda iz čl. 36. st. 2. tč. 2.b. istog Zakona jer je ovakav Pravorijek u suprotnosti s javnim poretkom Republike Hrvatske. Ponavlja, da je Sudište u situaciji u kojoj se izaziva očita pravna nesigurnost i zauzima pravni stav potpuno suprotan ranijem pravnom stavu istog Sudišta, u potpunosti zaobišao svoju obvezu da uredno obrazloži svoj Pravorijek. Nadalje navodi da je očito da Sudište nije detaljno niti ispitalo slučaj, ispitalo ga je samo sa pozicije čl. 294. ZOO-a, ali ga je potpuno zanemarilo prosuditi sa pozicije čl. 1111. st. 2. ZOO-a na koju se tužitelj poziva i u vezi koje mu je dostavio vlastitu raniju praksu. Iz navedenog se nameće zaključak da Pravorijek ne zadovoljava opće zahtjeva koji proizlaze iz Zakona o arbitraži i Zakona o parničnom postupku, te da je stoga očito suprotno pravnom poretku Republike Hrvatske. U žalbi navodi kako je iz obrazloženja vidljivo da je sud zauzeo ispravno stajalište da su stranke ugovorile primjenu Zakona o parničnom postupku, međutim, sud ne prihvaća tvrdnju tužitelja da postupak nije proveden u skladu sa ovim Zakonom stoga što obrazloženje nije u skladu s odredbama ZPP-a o sadržaju obrazloženja, jer zauzima stav (u tč. 20. i 21.) da je razlog relativizirane ništetnosti povreda postupka na način da arbitražni postupak nije proveden u skladu sa ZA ili dopuštenim sporazumom stranaka, ako je takva povreda mogla utjecati na sadržaj Pravorijeka. Navodi da je sud pogrešno utvrdio činjenično stanje, a što je kao posljedicu izazvalo i pogrešnu primjenu materijalnog prava.

4. U odgovoru na tužiteljevu žalbu, tuženik osporava žalbene navode, predlaže odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu uz naknadu troškova žalbenog postupka od 3.125,00 kn.

5. Tužiteljeva žalba nije osnovana.

6. Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a, u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da su prvostupanjska presuda pravilna i osnovana na zakonu.

7. Prilikom donošenja pobijane presude, prvostupanjski sud nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a ocjena je ovog suda da je utvrdio sve okolnosti potrebne za donošenje zakonite i pravilne odluke. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju tuženik upire u žalbi, budući da odluka nema nedostatke zbog kojih se ne bi mogla ispitati i sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni.

8. Predmet spora tužiteljev zahtjev za poništaj pravorijeka Stalnog arbitražnog sudišta broj AS-P-2019/25 od 31. kolovoza 2020. jer tužitelj tvrdi da je pravorijek ne sadrži valjano obrazloženje i da arbitražni postupak stoga nije proveden u skladu sa sporazumom stranaka, s posljedicom da je takav pravorijek u suprotnosti s javnim poretkom Republike Hrvatske. Predmet arbitražnog postupka bila je isplata naknade s osnove nadzora građevinskih radova temeljem ugovora ili stjecanje bez osnove.

9. U obrazloženju prvostupanjski sud navodi da je predmetna tužba za poništaj, preinačena podneskom od 21. listopada 2020., pravovremena u smislu odredbe čl. 36. st. 3. Zakona o arbitraži, jer je podnesena unutar roka od tri mjeseca od dana kada je tužitelju Pravorijek dostavljen (15. rujna 2020. – preslika dostavnice priložena uz dopis Stalnog arbitražnog sudišta, list 105. spisa).

10. Sukladno odredbi čl. 36. ZA-i, tužba za poništaj arbitražnog pravorijeka instrument je ograničene kontrole privatnog judikata samo zbog izuzetno važnih i bitnih postulata pravičnog suđenja. Razlozi za poništaj pravorijeka propisani su odredbama čl. 36. st. 2. ZA-i, i to kao razlozi relativizirane ništetnosti (tč. 1. a-f), koje je stranka dužna dokazati, te kao razlozi apsolutne ništetnosti (tč. 2.a i b), o kojima sud vodi računa po službenoj dužnosti, i kad se stranka ne pozove na njihovo postojanje. Dakle, prema navedenoj odredbi sud iz odredbe članka 43. stavka 1. tog Zakona može poništiti pravorijek ako nađe, i kad se stranka nije pozvala na taj razlog: a) da predmet spora nije arbitrabilan prema zakonima Republike Hrvatske, ili b) da je pravorijek u suprotnosti s javnim poretkom Republike Hrvatske.

11. Stoga sud nije ovlašten ocjenjivati pravilnost arbitražne odluke izvan okvira zadanih odredbom čl. 36. ZA-a i ne kontrolira činjenična utvrđenja na kojima se zasniva arbitražna odluka, nego u konkretnom slučaju može utvrđivati samo je li tužitelj onemogućen u raspravljanju, je li predmet spora arbitrabilan prema zakonima Republike Hrvatske i je li pravorijek u suprotnosti s javnim poretkom Republike Hrvatske.

11. U konkretnom predmetu tužitelj u tužbi tvrdi da su ostvareni razlozi za poništaj uslijed relativizirane ništetnosti jer da pravorijek ne sadrži (valjano) obrazloženje (čl. 36. st. 2. t. 1. f. ZA-i) te da arbitražni postupak nije proveden u skladu sa sporazumom stranaka (čl. 36. st. 2. t. 1.e. ZA). Nadalje, tvrdi da je ostvaren i razlog apsolutne ništetnosti jer da je pravorijek u suprotnosti s javnim poretkom Republike Hrvatske (čl. 36. st. 2. t. 2.b. ZA).

12. Prema ocjeni suda prvoga stupnja tužitelj neosnovano u konkretnom slučaju tvrdi da predmetni pravorijek ne sadrži valjano obrazloženje. Po shvaćanju prvostupanjskog suda, razlog za poništaj pravorijeka iz odredbe čl. 36. st. 2. t. 1.f. ZA, je izostanak bilo kakvog obrazloženja u situaciji kada se stranke u arbitražnom postupku nisu sporazumjele da obrazloženje nije potrebno odnosno kada pravorijek nije donesen na temelju nagodbe (čl. 30. st. 3. ZA). Ulaženje u ocjenu valjanosti obrazloženja, na koju ukazuje tužitelj, predstavljalo bi prelazak ograničene sudske kontrole privatnog judikata predviđene razlozima relativizirane ništetnosti u ponovno suđenje i odlučivanje o sporu, a što je suprotno cilju i svrsi instituta poništaja pravorijeka.

13. Pravilna je ocjena suda da predmetni pravorijek nedvojbeno sadrži obrazloženje pa nije ostvaren razlog za poništaj na kojeg tužitelj upire, a nezadovoljstvo tužitelja valjanošću razloga koje arbitraža u obrazloženju iznosi posljedica je različitog pravnog shvaćanja o pravnoj osovi predmeta spora i osnovanosti ove osnove. O obrazloženju pravorijeka arbitraža je zauzela shvaćanje da se ne radi o institutu stjecanja bez osnove jer da je tužitelj za tuženika obavljao nadzor koji je ugovoren, a da je tuženik platio ugovorenu cijenu. Nadalje, u obrazloženju pravorijeka je navedeno, u odnosu na drugi predmet pred istim sudištem na koji se tužitelj pozivao, da arbitražni sud nije vezan pravnim shvaćanjem ili odlukom u drugom arbitražnom predmetu, no da je u drugom predmetu različito shvaćanje arbitražnog suda o pravnoj osnovi zahtjeva posljedica različite ocjene odlučnih činjenica, jer da nije uzeta kao odlučna činjenica da su stranke naknadu ugovorile u fiksnom iznosu. Neosnovana je stoga tužiteljeva tvrdnja da je u pravorijeku izostalo obrazloženje činjenica i pravne osove koju je tužitelj isticao, odnosno da bi obrazloženje bilo paušalno. Kako pravorijek nedvojbeno sadrži obrazloženje razloga za drugačije pravno shvaćanje, to okolnost da tužitelj, kao jedna od stranaka arbitražnog postupka, dane razloge ne smatra pravilnima, ne opravdava tužiteljevu tvrdnju da je obrazloženje pravorijeka paušalno.

14. Nadalje, u odnosu na tužiteljevu tvrdnju da arbitražni postupak nije proveden u skladu sa sporazumom stranaka (čl. 36. st. 2. t. 1.e. ZA) stoga što obrazloženje pravorijeka nije u skladu s odredbama ZPP-a o sadržaju obrazloženja presude (čl. 338. i čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a) o primjeni kojih da su se stranke sporazumjele; sukladno odredbi čl. 36. st. 2. t. 1.e. ZA, razlog relativizirane ništetnosti povreda postupka na način da arbitražni postupak nije proveden u skladu sa ZA ili dopuštenim sporazumom stranaka, ako je takva povreda mogla utjecati na sadržaj pravorijeka.

15. Prvostupanjski sud u vezi s tim iznosi stav da takve povrede i da su osnovane tvrdnje tužitelja da su u arbitražnom postupku povrijeđene odredbe sporazuma stranaka vezane uz sadržaj obrazloženja pravorijeka, ne bi mogle biti razlogom relativizirane ništetnosti pravorijeka sukladno citiranoj odredbi čl. 36. st. 2. t. 1.e. ZA-i jer povreda ovih odredaba nije moga utjecati na sadržaj pravorijeka, dakle na ishod postupka, već se tiče samog sadržaja pravorijeka. Sadržaj pravorijeka, kao razlog ralativizirane ništetnosti, ograničen je na izostanak obrazloženja ili potpisa (čl. 36. st. 2. t. 1.f. ZA), a što je pak posljedica domašaja tužbe za poništaj arbitražnog pravorijeka kao instrumenta ograničene kontrole privatnog judikata, samo zbog izuzetno važnih i bitnih postulata pravičnog suđenja.

16. Sud neosnovanim ocjenjuje tvrdnje tužitelja da predmetni pravorijek ne zadovoljava opće zahtjeve koji proizlaze iz Zakona o arbitraži i Zakona o parničnom postupku i da arbitraža nije detaljno ispitala slučaj, jer da je zanemarila procijeniti ga temeljem osnove na koju se tužitelj pozvao i u vezi koje je tužitelj dostavio raniju drugačiju praksu istog sudišta, pa da bi, uslijed navedenog, predmetni pravorijek bio u suprotnosti s javnim poretkom Republike Hrvatske.

17. Prema ocjeni ovoga suda, pravilno je prvostupanjski sud, primjenjujući odredbu čl. 36. st. 2. ZA-i, utvrdio da nisu ispunjene pretpostavke za poništaj predmetnog pravorijeka (odluke) Stalnog izbranog sudišta pri Hrvatskoj gospodarskoj komori te pravilno zaključio da Pravorijek nije u suprotnosti s javnim poretkom Republike Hrvatske jer se povredom na koju tužitelj ukazuje ne ugrožavaju temeljne vrijednosti pravnog sustava Republike Hrvatske (čl. 36. st. 2. t. 2.b ZA-i). U parnicama povodom tužbi za poništaj arbitražnog pravorijeka tumačenje sadržaja javnog poretka ograničeno svrhom instituta, koji je, instrument ograničene kontrole privatnog judikata, i ne smože predstavljati nedopušteno upuštanje u preispitivanje činjeničnih i pravnih utvrđenja i ocjena arbitražnog suda. Stoga tumačenje ovog razloga za poništaj pravorijeka ne smije ulaziti u sferu ponovnog suđenja i odlučivanja o samoj stvari. Naime, zadaća suda nije upuštati se u suđenje i provođenje postupka koji bi trebao nadomjestiti citirani pravorijek jer bi takvo postupanje bilo protivno naravi i cilju arbitražnog postupka. Stoga sud u sporu radi poništaja pravorijeka nije ovlašten ispitivati niti ocjenjivati je li mjerodavno pravno za predmetni pravni odnos u pobijanom pravorijeku pravilno primijenjeno, već je odlučno da pravorijek temeljem na tom pravu nije u suprotnosti s javnim poretkom.

18. Žalbeni navodi svode se na iznošenje rezimea pravorijeka i ponavljanje prigovora iznesenih tijekom prvostupanjskog postupka koje prigovore je prema ocjeni ovog suda prvostupanjski sud pravilno ocijenio. Žalbenim razlozima žalitelj nije doveo u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude. Slijedom iznesenog ocjena je ovoga suda da je prvostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo te odlučio o tužbenom zahtjevu.

19. Pravilna je i odluka o troškovima postupka, kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP-a), tako i po visini (čl. 155. ZPP-a), a tužitelj niti ne osporava pravilnost obračuna troška.

20. Slijedom navedenog, nisu osnovani žalbeni razlozi koje navodi žalitelj niti oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti pa je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, žalba odbijena kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

21. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu, budući da ova postupovna radnja nije bila potrebna za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, stoga je odlučeno kao točki II. izreke presude na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a u vezi s odredbom čl. 154. st. 1. ZPP-a.

Zagreb, 1. lipnja 2022.

Predsjednica vijeća

Dubravka Zubović