REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Jž-1302/2020

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja:

Goranke Ratković kao predsjednice vijeća, te Kristine Gašparac Orlić i Anđe Ćorluka kao članica vijeća, uz sudjelovanje Roberta Završkog u svojstvu višeg sudskog savjetnika kao zapisničara, u prekršajnom predmetu protiv okrivljenog I.Č., zbog prekršaja iz članka 22. stavka 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“ broj: 70/17, 126/19 i 84/21), odlučujući o žalbi okrivljenog I.Č. podnesenoj po branitelju M.P., odvjetniku iz N., protiv presude Općinskog suda u Đakovu, Stalne službe u Našicama od dana 6. srpnja 2020., broj: 17. Pp J-147/2020, na sjednici vijeća održanoj 1. lipnja 2022.,

p r e s u d i o j e:

I. Odbija se kao neosnovana žalba okrivljenog I.Č. i potvrđuje se pobijana presuda

II. Na temelju članka 139. stavka 6. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17 i 118/18), okrivljenik I.Č. se oslobađa obveze naknade paušalnog iznosa troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom okrivljeni I.Č. proglašen je krivim zbog prekršaja iz članka 22. stavka 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, činjenično pobliže opisanog u izreci te presude, za koje djelo mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 10 dana, a koja kazna se neće izvršiti ukoliko u roku kušnje od jedne godine ne počini jedan ili više prekršaja za koji mu je izrečena ista ili teža kazna od izrečene uvjetnom osudom.

2. Istom presudom okrivljenik je, temeljem članka 139. stavka 6. Prekršajnog zakona, oslobođen obveze plaćanja troškova prekršajnog postupka..

3. Protiv te presude okrivljenik je pravodobno putem branitelja podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, zbog povrede materijalnog prekršajnog prava, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog odluke o sankcijama. Žalitelj navodi, u bitnom, da utvrđeno činjenično stanje ne odgovara stvarnoj situaciji, a u postupku bitne činjenice o kojima ovisi prekršajna odgovornost nisu utvrđene, jer sud pogrešno poklanja vjeru samo neistinitom iskazu oštećene. Žalitelj detaljno iznosi obiteljske i životne prilike koje je sud trebao uzeti u obzir, ističući da je oštećena iz ugledne i bogate obitelji, a on iz siromašne seoske, da je nezaposlena a ipak puši minimalno dvije kutije cigareta dnevno dok on jedini privređuje, a da on želi odgajati svoju djecu koja neprestano borave kod oštećeničine majke, pa ga se isključuje. I sama činjenica da je oštećenica odbila podnijeti kaznenu prijavu govori sama za sebe, a na sudu se ponašala izrazito napadački, pa se postavlja pitanje kako je on to prouzročio strah i uznemirenost, pri čemu ona i priznaje da ga je udarila. Zbog svega toga je presuda proturječna i nerazumljiva, a sud nije poštivao temeljno načelo „in dubio pro reo“, dok je policijski dopis kojim traže od suda nevjerojatan jer očito smatraju da je dovoljno da podnesu optužni akt i da u nekoliko dana trebaju dobiti pravomoćnu presudu, predlažući da se iz razloga navedenih u žalbi ista prihvati i pobijana odluka odluka ukine.

5. Žalba nije osnovana.

6. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske je na temelju odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona ispitivao pobijanu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i to iz osnova i razloga koje žalitelj navodi, a po službenoj dužnosti je ispitao jesu li počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točaka 6., 7., 9. i 10. navedenog Zakona, jesu li na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona, te nisu utvrđene povrede na koje ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti.

7. U odnosu na žalbene navode koji se odnose na bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 11. Prekršajnog zakona (proturječnosti, nerazumljivost, nedostatak razloga) kao i navoda koji se općenito odnose na bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, ovaj Sud je utvrdio da pobijana odluka ima, sukladno članku 185. Prekršajnog zakona sav potreban sadržaj, a njeno obrazloženje sadrži obrazloženu ocjenu sadržaja navoda obrane okrivljenih, kao i provedenih dokaza. Ista se temelji na zakonitim dokazima, sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama, te u presudi ne postoji bitna proturječnost i nelogičnost između razloga presude i sadržaja optužnog prijedloga a prvostupanjski sud je jasno i nedvosmisleno obrazložio svoj zaključak o krivnji. Iz spisa je vidljivo da je okrivljenik upoznat s optužnim prijedlogom, da mu je omogućeno da iznesu svoju obranu i da angažira branitelja, pa je evidentno da mu je bilo omogućeno da se brani i da sudjeluje u postupku.

8. Što se tiče činjeničnog stanja, ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, te je zadovoljavajuće obrazložio odluku o krivnji okrivljenika.

Naime, ovaj Sud je utvrdio da je prvostupanjski sud u postupku ispitao okrivljenika i svjedokinju - njegovu tadašnju suprugu K.Č., proveo suočenje između njih, te pročitao dokumentaciju u spisu. Na temelju slobodne ocjene provedenih dokaza, sukladno članku 88. stavku 2. Prekršajnog zakona, kao što je slobodno cijenio i postojanje svih relevantnih činjenica, pri čemu nije bio ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima, prvostupanjski sud je odluku temeljio na analizi međusobno suprostavljenih iskaza, nalazeći da postupanje žalitelja na način opisan u izreci pobijane presude ispunjava zakonsko biće djela.

Činjenica da je sud temeljio odluku na analizi iskaza sudionika događaja iako drugih materijalnih dokaza nije bilo, ne dovodi do nezakonitosti presude, s obzirom da pravilo koje bi se temeljilo na formalnoj ocjeni dokaza ne postoji, već se činjenice utvrđuju po načelu slobodne ocjene dokaza. Kako prvostupanjski sud nije imao dvojbi glede činjenica odlučnih za postojanje zakonskog bića djela prekršaja u odnosu na žalitelja, sud prvog stupnja nije došao u situaciju vrednovati činjenice „in favorem“, odnosno primijeniti pravno načelo „in dubio pro reo“, niti je postupio nezakonito, kada je na temelju slobodne ocjene dokaza donio odluku o krivnji žalitelja. Sud može temeljiti osuđujuću odluku samo na iskazu jednog svjedoka (žrtve nasilja koja je u pravilu zainteresirana za ishod postupka) u slučaju kada postoje međusobno protivne obrane okrivljenika i iskaz svjedoka, s obzirom da pravilo koje bi se temeljilo na formalnoj ocjeni dokaza ne postoji, a obiteljsko nasilje i jest pojava koja se često događa u intimnom okruženju, bez prisutnosti potencijalnih nepristranih svjedoka – očevidaca.

Prvostupanjski je sud jasno i uvjerljivo obrazložio razloge zbog kojih smatra da ne postoje osnove za sumnju da bi se radilo o „namještenom“ lažnom iskazu sa svrhom neistinitog terećenja okrivljenika.

9. Ponašanje okrivljenika koji postupa na način opisan u izreci pobijane presude svakako ispunjava zakonska obilježja prekršaja, dakle predstavlja neprihvatljivo ponašanje koje ispunjava obilježja psihičkog nasilja i uznemiruje člana obitelji, pri čemu treba uzeti u ukupnu obiteljsku situaciju i činjenicu da su odnosi među supružnicima bili izrazito poremećeni. U tom kontekstu žaliteljevo ponašanje predstavlja nasilje, a ne čin zrele komunikacije i odgovornog roditeljskog i partnerskog ponašanja, dok i sama oštećenica navodi da je bila u šoku i strahu, te da ga je shvatila ozbiljno jer ju je par puta istukao i prijetio.

S obzirom na sve navedeno, žalbeni navodi žalitelja da je uslijed pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja došlo i do pogrešne primjene materijalnog prava, su također neosnovani.

10. Razmotrivši odluku o uvjetnoj osudi, ovaj Sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz članka 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja. Za prekršaj iz članka 22. stavak 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji je propisana novčana kazna od najmanje 2.000,00 kuna (do visine općeg maksimuma od 50.000,00 kuna propisanog člankom 33. Prekršajnog zakona), odnosno kao teža kazna, kazna zatvora u trajanju najmanje do najviše 90 dana. Primjenjujući prema okrivljeniku mjeru upozorenja - uvjetnu osudu, na način da je izrečena kazna zatvora u duljini trajanja od 10 dana, čije se izvršenje odgađa za vrijeme roka kušnje od jedne godine, evidentno je da je prvostupanjski sud uzeo u obzir sve olakotne okolnosti na strani okrivljenika. Prvostupanjski sud je za svoju odluku dao valjane i opravdane razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj Sud, držeći takvu sankciju primjerenu prirodi i težini prekršaja, svim utvrđenim okolnostima na njegovoj strani i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja

11. Na temelju članka 139. stavka 6. Prekršajnog zakona, žalitelj je oslobođen obveze naknade paušalnog iznosa troškova ovog žalbenog postupka.

12. Imajući sve navedeno u vidu, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 1. lipnja 2022.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Robert Završki, v. r.

Goranka Ratković, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Đakovu u 6 otpravaka: za spis, okrivljenika, oštećenicu, branitelja i tužitelja.