REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž 133/2019-10
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
I
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Žarka Dundovića i Dražena Tripala, kao članova vijeća uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. D. J. i drugih, zbog kaznenog djela iz čl. 292. st. 2. u vezi sa st. 1. alinejom 6. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98 – ispravak, 50/00 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04, 84/05 – ispravak, 71/06, 110/07 i 152/08 - dalje: KZ/97) i drugih, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, opt. D. J., opt. M. T. i opt. pravne osobe E. d.d. R. podnesenima protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 13. rujna 2018. broj K-11/2013.-140, u sjednici održanoj 1. lipnja 2022., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice opt. D. J., opt. M. T., braniteljice opt. D. J., odvjetnice R. S.i branitelja opt. M. T., odvjetnika M. O.
r i j e š i o j e i p r e s u d i o j e :
I. Obustavlja se kazneni postupak protiv opt. pravne osobe E. d.d. R. u stečaju zbog kaznenog djela iz čl. 292. st. 2. u vezi sa st. 1. alinejom 6. i čl. 61. KZ/97 i u vezi s čl. 3. st. 1. i 2. Zakona o odgovornosti pravnih osoba za kaznena djela („Narodne novine“ broj 151/09, 110/07 i 45/11) opisanih pod točkama 4) i 6) osuđujućeg dijela izreke te presude i zbog kaznenog djela iz čl. 292. st. 2. u vezi sa st. 1. alinejama 5. i 6. KZ/97 i u vezi s čl. 3. st. 1. i 2. Zakona o odgovornosti pravnih osoba za kaznena djela opisanog pod točkom 2) oslobađajućeg dijela izreke te presude.
Na temelju čl. 149. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 150/08, 76/09, 80/11, 91/12 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19 – dalje: ZKP/08) troškovi kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. do 5. ZKP/08 te nužni izdaci opt. pravne osobe E. d.d. R. u stečaju i nužni izdaci i nagrada njenog predstavnika, padaju na teret proračunskih sredstava.
I Kž 133/2019-10
Uslijed te odluke, žalba opt. pravne osobe E. d.d. R. u stečaju je bespredmetna.
II. U povodu žalbi državnog odvjetnika, opt. D. J. i opt. M. T., a po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana presuda u pravnoj oznaci djela te se izriče da je
- opt. D. J. radnjama opisanim pod točkama 3) i 5) osuđujućeg dijela izreke te presude počinio produljeno kazneno djelo protiv gospodarstva, zlouporabu povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. u vezi sa st. 1. i čl. 52. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – ispravak - dalje: KZ/11),
- opt. M. T. radnjama opisanim pod točkama 3) i 5) osuđujućeg dijela izreke te presude počinio produljeno kazneno djelo protiv gospodarstva, poticanjem na zlouporabu povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. u vezi sa st. 1. i čl. 37. i čl. 52. KZ/11, a radnjama opisanim pod točkom 7) osuđujućeg dijela izreke te presude počinio kazneno djelo protiv gospodarstva, zlouporabu povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. u vezi sa st. 1. KZ/11.
III. Uslijed odluke pod točkom II., preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni te se
- opt. D. J. za produljeno kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. u vezi sa st. 1. i čl. 52. KZ/11 zbog kojeg je ovom presudom proglašen krivim, na temelju čl. 246. st. 2. KZ/11, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci, u koju kaznu mu se, na temelju čl. 54. KZ/11, uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 27. svibnja 2011. do 26. srpnja 2011.
- opt. M. T. za produljeno kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. u vezi sa st. 1. i čl. 37. i čl. 52. KZ/11 zbog kojeg je ovom presudom proglašen krivim, na temelju čl. 246. st. 2. KZ/11, utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci, a za kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. u vezi sa st. 1. KZ/11 zbog kojeg je ovom presudom proglašen krivim, na temelju čl. 246. st. 2. KZ/11, utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, dok se prihvaća po prvostupanjskom sudu utvrđena kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci za kazneno djelo iz čl. 312. st. 1. i 2. KZ/97 opisano pod točkom 10) osuđujućeg dijela izreke te presude, pa se opt. M. T., uz primjenu čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11, osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 8 (osam) mjeseci, u koju kaznu mu se, na temelju čl. 54. KZ/11, uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru u trajanju od 26. svibnja 2011. do 26. srpnja 2011.
IV. Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika, opt. D. J. te opt. M. T. te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
I Kž 133/2019-10
1. Pobijanom presudom Županijski sud u Rijeci pod toč. 3. i 5. izreke proglasio je krivim opt. D. J. zbog jednog produljenog kaznenog djela zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz čl. 292. st. 1. alineja 6. i st. 2. i čl. 61. KZ/97, za koje ga je na temelju čl. 292. st. 2. KZ/97 osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, opt. M. T. zbog jednog produljenog kaznenog djela poticanja na zlouporabu ovlasti u gospodarskom poslovanju iz čl. 292. st. 1. alineja 6. i st. 2. u vezi s čl. 37. i čl. 61. KZ/97 opisanog pod točkama 3) i 5) za koje mu ja na temelju čl. 292. st. 2. KZ/97 utvrdio kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, jednog kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 4. u vezi st. 3. i 1. KZ/97 opisano u toč. 7. izreke za koje mu je na temelju čl. 337. st. 4. KZ/97 utvrdio kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i jednog kaznenog djela krivotvorenja službene isprave iz čl. 312. st. 2. u vezi st. 1. KZ/97 opisanog pod toč. 10. izreke za koje mu je na temelju čl. 312. st. 2. KZ/97 utvrdio kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci te ga je uz primjenu čl. 60. st. 1. i 2. toč. c. KZ/97 osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i osam mjeseci i opt. TD E. d.d. u stečaju zbog jednog produljenog kaznenog djela zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz čl. 292. st. 2. u vezi st. 1. alineja 6. i čl. 61. KZ/97 i u vezi s čl. 3. st. 1. i 2. Zakona o odgovornosti pravnih osoba za kaznena djela opisano pod točkama 4) i 6) za koje ga je na temelju tih propisa osudio na novčanu kaznu u iznosu od pedeset tisuća kuna.
1.1. Na temelju čl. 148. st. 1. uz primjenu čl. 145. st. 1. i 2. toč. 1. i 6. ZKP/08 opt. D. J., opt. M. T. i opt. TD E. d.d. u stečaju presuđeni su na platež troškova kaznenog postupka i to paušala u iznosu od 1.500,00 kuna svaki, a opt. D. J. i opt. M. T. i da solidarno nadoknade troškove stalnog sudskog vještaka i ad hoc vještaka A. S. u ukupnom iznosu od 16.684,28 kuna.
1.2. Istom su presudom na temelju čl. 453. toč. 3. ZKP/08, opt. D. J., opt. M. T., opt. TD E. d.d. u stečaju i opt. Z. S. oslobođeni od optužbe i to opt. D. J. zbog kaznenog djela iz čl. 292. st. 2. uvezi st. 1. alineja 5. i 6. KZ/97, a opt. M. T. zbog kaznenog djela iz čl. 292. st. 2. u vezi st. 1. alineja 5. i 6. i čl. 37. KZ/97, opisana pod toč. 1. izreke pobijene presude, opt. TD E. u stečaju zbog kaznenog djela iz čl. 292. st. 2. u vezi st. 1. alineja 5. i 6. KZ/97 i čl. 3. st. 1. i 2. Zakona o odgovornosti pravnih osoba opisanog u toč. 2. izreke, te opt. M. T. i opt. Z. S. zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. u vezi st. 3. i 1. KZ/97 opisanog u toč. 9. izreke pobijane presude, dok je na temelju čl. 452. toč. 3. ZKP/08 protiv opt. TD A. W. d.o.o. R. odbijena optužba zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. u vezi st. 3. i 1. KZ/97 i čl. 3. st. 1. i 2. Zakona o odgovornosti pravnih osoba za kaznena djela opisanog u toč. 8. izreke pobijene presude, te je na temelju čl. 149. st. 1. ZKP/08 utvrđeno da u oslobađajućem i odbijajućem dijelu presude nisu nastali posebni troškovi kaznenog postupka.
2. Protiv te su presude žalbu podnijeli, državni odvjetnik zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na toč. 1. oslobađajućeg dijela presude, te u odnosu na osuđujući dio presude zbog odluke o kazni koje su izrečene opt. D. J. i opt. M. T., s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u odnosu na toč. 1. izreke na način da se opt. D. J. i opt. M. T. oglase krivim i osude po zakonu, a da se pobijana presuda u osuđujućem dijelu odluci o kazni u odnosu na opt. D. J. i opt. M.
I Kž 133/2019-10
T. preinači i da im se izreknu primjerene kazne zatvora, a podredno da se pobijana presuda ukine u odnosu na toč. 1. i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, opt. D. J. putem braniteljice R. S., odvjetnice iz R., u odnosu na kazneno djelo opisano pod toč. 3. i 5. izreke prvostupanjske presude, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona te odluke o kazni i troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda u tom dijelu „ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, odnosno preinači i da se opt. D. J. oslobodi od optužbe, ili da se pobijana presuda preinači u odluci o kazni i troškovima kaznenog postupka“, opt. M. T. putem branitelja M. O., odvjetnika iz R., u odnosu na osuđujući dio presude kojim je proglašen krivim zbog kaznenih djela opisana u toč. 3. i 5. te toč. 7. i 10. izreke te presude, iz svih razloga predviđenih čl. 467. Zakona o kaznenom postupku“, s prijedlogom da se „pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odlučivanje, ili podredno preinači prvostupanjska presuda u skladu sa žalbenim navodima ove žalbe“ i opt. E. d.d. u stečaju putem braniteljice S. M.-Č. u odnosu na toč. 4. i 6. izreke pobijane presude, odvjetnice iz R., zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona odluke o kaznenim sankcijama i troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, odnosno preinači i da se opt. E. d.d. u stečaju oslobodi od optužbe.
3. Optuženik M. T. je po branitelju podnio odgovor na žalbu državnog odvjetnika s prijedlogom da se ta žalba odbije kao neosnovana.
4. Spis je, u skladu s odredbom čl. 474. st. 1. ZKP/08 prije dostave sucu izvjestitelju dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
5. Sjednica vijeća je održana u nazočnosti oba optuženika i branitelja, dok je u odnosu na uredno obaviještenog državnog odvjetnika sjednica sukladno s odredbom čl. 475. st. 4. ZKP/08, održana u njegovoj odsutnosti.
6. Žalbe državnog odvjetnika i optuženika nisu osnovane, dok je žalba opt. E. d.d. R. u stečaju bespredmetna.
U odnosu na toč. I. izreke ove odluke
7. Kako je uvidom u Sudski registar utvrđeno je da je na temelju pravomoćnog rješenja Trgovačkog suda u Rijeci od 3. svibnja 2021., broj Tt-21/255-2 optužena pravna osoba E. d.d. u stečaju brisana iz sudskog registra i da navedena pravna osoba koja je prestala postojati nema pravnog sljednika, te stoga ne dolazi u mogućnost primjena čl. 7. st. 1. Zakona o odgovornosti pravnih osoba za kaznena djela, koji propisuje da ako prestane pravna osoba postojati prije nego je okončan kazneni postupak, novčana kazna, sigurnosne mjere, javno objavljivanje presude, oduzimanje imovinske koristi i oduzimanje predmeta, mogu se izreći pravnoj osobi koja je njegov sveopći pravni sljednik, analognom primjenom čl. 199. ZKP/08 obustavljen je ovaj kazneni postupak u odnosnu na navedenu pravnu osobu te je na temelju propisa citiranim u izreci odlučeno da troškovi kaznenog postupka u odnosu
I Kž 133/2019-10
na to društvo padaju na teret proračunskih sredstava. Uslijed ove odluke žalba navedene optužene pravne osobe je bespredmetna.
U odnosu na toč. II., III. i IV. izreke ove odluke
8. Oba optuženika u žalbama, uz ostale žalbene osnove iz kojih pobijaju prvostupanjsku presudu, navode i bitne povrede odredaba kaznenog postupka. Međutim, u obrazloženjima žalbi ne iznose razloge niti konkretne prigovore koji bi se odnosili na bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. ZKP/08, već se sadržajno svi njihovi prigovori odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, na odluku o kazni i troškovima kaznenog postupka.
8.1. Stoga je ovaj drugostupanjski sud na temelju čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08 pobijanu presudu ispitao po službenoj dužnosti te je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu od postupovnih povreda taksativno propisanih ovom zakonskom odredbom.
9. Optuženici D. J. i M. T. u biti na gotovo isti način osporavaju pravilnost činjeničnih utvrđenja suda prvog stupnja koja se odnose na kazneno djelo iz čl. 292. st. 2. u vezi st. 1. i čl. 61. KZ/97 opisano pod toč. 3. i 5. izreke pobijane presude. Njihovi prigovori se svode na nepostojanje namjere da se kroz inkriminirane radnje na štetu tvrtke E. d.d. trgovačkom društvu A. W. d.o.o. ostvari protupravna imovinska koristi u znatnom iznosu. Ističu da su i pozajmice koje je društvo E. d.d. putem sedam ugovora o pozajmicama u periodu od 2. ožujka 2007. do 18. siječnja 2008., u ukupnom iznosu od 2.292.670,00 kuna, davalo TD A. W. d.o.o. i plaćanje dva računa ovog društva od 31. prosinca 2007. i 29. veljače 2008., u ukupnom iznosu od 498.303,28 kuna, bilo osigurano zalaganjem nekretnina opt. M. T. na način da je između oba optuženika u tom pravcu postojao usmeni dogovor, koji je nakon toga i realiziran na način da je 3. studenog 2008. zaključen i pisani Sporazum radi osiguranja novčane tražbine TD E. d.d. kao vjerovnika zasnivanjem založnog prava na nekretninama opt. M. T. kao založnog dužnika i to u odnosu na dug od 2.789.063,28 kuna, koji gotovo odgovara zbroju navedenih iznosa pozajmica i plaćenih računa. Ističu da je na kraju i došlo do prijenosa založenih nekretnina na vjerovnika, čime su u cijelosti potraživanja vjerovnika namirena, tako da je izostala šteta za društvo E. d.d. s jedne strane i protupravna imovinska koristi za društvo A. W. d.o.o., s druge strane, kao bitna obilježja predmetnog kaznenog djela.
9.1. Međutim, te su prigovore oba navedena optuženika već isticali u tijeku prvostupanjskog postupka, ali ih sud prvog stupnja s pravom nije prihvatio ukazujući da je do pisanog sporazuma o osiguranju došlo daleko kasnije u odnosu na vrijeme pozajmica, 3. studenog 2008., a realizacija sporazuma predajom nekretnina dolazi tek 6. srpnja 2011. I ovaj drugostupanjski sud takve prigovore oba optuženika postojanju usmenog sporazuma u trenutku pozajmljivanja novca tvrtki A. W. i plaćanja njenih računa ocjenjuje neuvjerljivima i naknadno iskonstruiranim radi izbjegavanja kaznene odgovornosti. Da su optuženici uistinu željeli putem zalaganja nekretnina opt. M. T. osigurati povrat pozajmica TD E. i vraćanje novca na ime plaćena dva računa društva A. W., tada bi takve ugovore o osiguranju zaključili lege artis u vrijeme kada su i zaključivani ugovori o pozajmicama i kada su plaćani računi,
I Kž 133/2019-10
a ne mjesecima nakon toga. O. toga, inkriminirano postupanje opt. M. T. opisano pod toč. 10. izreke pobijane presude u vezi krivotvorenja zapisnika 29. sjednice upravnog odbora TD E. d.d. i podnošenja žalbe na rješenje o dozvoli uknjižbe prava zaloga, u cijelosti ruši takvu tezu obrana optuženika i potvrđuje zaključak da u trenutku ugovaranja pozajmica nije postojala namjera osiguravanja vraćanja tih sredstava. Da je uistinu postojao takav dogovor između optuženika u trenutku pozajmljivanja onda opt. M. T. ne bi pod svaku cijenu, pa i činjenjem kaznenog djela iz čl. 312. st. 2. u vezi st. 1. KZ/97, uporno pokušavao osujetiti prisilnu naplatu dužnog novca.
9.2. Optuženik D. J. u nastojanju da opori pravilnost utvrđenja suda prvog stupnja o tome kako je kod optuženika postojala namjera da se počini predmetno djelo iz čl. 292. st. 2. u vezi st. 1. KZ/97 opisano u toč. 3. i 5. izreke pobijane presude, kod njega kao počinitelja, a kod opt. M. T. kao poticatelja, tvrdi da je pogrešan zaključak suda prvog stupnja da je tvrtka E. d.d. u inkriminirano vrijeme bila u lošoj financijskoj situaciji. Međutim, sud prvog stupnja je i ovu bitnu okolnost, u kontekstu postojanja namjere kao subjektivnog odnosa oba optuženika prema predmetnom kaznenom djelu, pravilno utvrdio na temelju knjigovodstvene dokumentacije te nalaza i mišljenja mr. sc. A. S. iz kojeg proizlazi da su obveze za plaćanje tvrtke E. d.d. R. na dan 1. siječnja 2007. iznosile 20.118.937,61 kunu, dok su nepodmirene obveze na dan 31. prosinca 2007. iznosile 2.532.222,93 kune. Prema tome, nema dvojbe da je financijsko stanje u tvrtki E. d.d. tijekom cijele 2007. godine, unatoč znatnom smanjenju dugova uslijed dobivenog kredita i prodaje nekretnina firme u O. ulici tijekom veljače 2007., bilo i dalje loše i nije opravdavalo davanje spornih pozajmica, i to bez ikakvih sredstava osiguranja. Uostalom, oba optuženika u obranama opisuju u kojim je okolnostima zbog opće krize, nekoć uspješna tvrtka E. d.d., došla u teško financijsko stanje s daljnjom tendencijom gubitka tržišta i prihoda. Dakle, imajući u vidu, s jedne strane, pravilno utvrđenu okolnost da je tvrtka E. d.d. u inkriminirano vrijeme bila u lošoj financijskoj situaciji, a s druge strane nespornu okolnost, o kojoj se detaljno očitovao u svojoj obrani opt. M. T. i svjedokinja D. V., financijska direktorica u E., da je tvrtka A. W., koja je osnovana s planom da se bavi avionskim prijevozom, bila bez vlastitih sredstava i nije radila, a preživljavala je isključivo od dobivenih pozajmica, pravilno je sud prvog stupnja zaključio da su oba optuženika s namjerom kao oblikom krivnje počinila predmetna kaznena djela, upravo na način kako je to opisano u izreci pobijene presude.
9.3. Optuženik D. J. neosnovano u žalbi ustrajava u tvrdnjama iznesenim u obrani da nije znao za plaćanje računa navedenih u toč. 5. izreke i da su oni plaćeni po nalogu opt. T., u vrijeme dok je on bio odsutan. Naime, sud prvog stupnja niti ovaj dio obrane ovog optuženika s pravom nije prihvatio ukazujući da iz navoda G. C. proizlazi da je opt. J. kao član uprave E. d.d. sam donosio sve odluke i da se bez njega niti jedna poslovna odluka nije mogla donijeti. Nadalje, sud prvog stupnja pravilno ukazuje da je tvrtka E., nakon što je za A. W. platila prvi račun 31. prosinca 2007. tražila povrata novca, pa iako ga nije dobila, 15. siječnja 2008., unatoč tome, plaća istoj tvrtki i drugi sporni račun, što nedvojbeno ukazuje da je opt. J. kao direktor E. znao za sve ove radnje i da se bez njega sve te poslovne radnje nikako ne bi mogle obaviti. Uostalom, iz obrane oba optuženika proizlazi da se plaćanje dva sporna računa od strane E. za korist A. W. uklapalo u poslovnu politiku uzajamnog pomaganja ove dvije firme koje su preko opt. M. T. odnosno njegove firme T.-a bile
I Kž 133/2019-10
faktički povezane. Dakle, i plaćanje ova dva računa se obavlja u istom kontekstu davanja pozajmica E. tvrtki A. W., po istom modelu na način da opt. M. T. svojim utjecajem potiče opt. D. J. da na inkriminirani način na štetu E. pomaže tvrtki A. W. koja tada još ne posluje i nema svojih prihoda. Upravo je u tom kontekstu sud prvog stupnja pravilno i ocijenio da se radnjama opisanim u toč. 3. i 5. izreke pobijene presude radi o jednom produljenom kaznenom djelu jer se radi o podudarnom vremenskom periodu, a modus operandi je u biti isti.
9.4. Iz naprijed navedenih razloga nisu osnovane žalbe optuženika kojima pobijaju pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na kazneno djelo opisano u toč. 3. i 5. izreke, a prigovori opt. J. da iz obrane opt. T. i svjedokinje D. V. proizlazi da je naloge za plaćanje spornih računa računovodstvu dao opt. T., u kontekstu navedenog, kao i činjenice da se opt. J. optužbom i ne stavlja na teret da je on osobno računovodstvu naložio plaćanje računa, nemaju to značenje koje im pridaje opt. J., kao niti okolnost da tvrtka E. nije postavila imovinskopravni zahtjev. 10. Optuženik M. T. i u odnosu na kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. u vezi st. 3. i 1. KZ/97 opisano pod toč. 7. izreke u žalbi u biti ponavlja navode koje je iznosio u obrani tijekom prvostupanjskog postupka. Ističe da nije počinio predmetno kazneno djelo i nije oštetio tvrtku A. W. dajući pozajmicu svojoj bivšoj supruzi M. T. 300.000,00 kuna uz kamatu od 4% za kupnju stana jer su on i njegova bivša supruga toj tvrtki davali pozajmice, što je trebalo imati u vidu i prebiti, čime bi se ispostavilo da za tvrtku u biti nema štete. Međutim, iako je točno da iz dokumentacije koju je u odgovoru na optužnicu u spis dostavio opt. M. T. proizlazi da su postojale pozajmice od strane navedenih osoba tvrtki A. W. u iznosu od 262.800,00 kuna, a da je knjigovodstveno-financijskim vještačenjem potvrđeno da je ovaj optuženik navedenoj tvrtki pozajmio 201.830,00 kuna, sve su to okolnosti neodlučne u kontekstu postojanja predmetnog kaznenog djela. Sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da je opt. M. T. kao direktor TD A. W. d.o.o. iskoristio svoj položaj dajući svojoj bivšoj supruzi navedenu pozajmicu za kupnju stana, ne tražeći za to nikakva sredstva osiguranja povrata pozajmice, a u situaciji kada navedena tvrtka nije radila već je zaposlenicima isplaćivala plaće iz pozajmica koje su se periodično uzimale od E. d.d. u kojem je opt. M. T. imao gotovo 50% dionica. U takvim okolnostima, postojanje pozajmica ovog optuženika i njegove bivše supruge prema navedenoj tvrtki, a koje nisu u spornom ugovoru od 1. kolovoza 2007. navedene, u smislu stavljanja u prijeboj, već su neovisno o tom ugovoru ostale i dalje egzistentne kao teret tvrtke prema navedenim zajmodavcima, nije od utjecaja na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja. Optuženik T. u vezi ovog kaznenog djela neosnovano pobija i pravilnost utvrđenja suda prvog stupnja da on kao direktor nije ništa poduzimao nakon što sporna pozajmica tvrtki nije vraćena u ugovorenom roku za povrat, 31. srpnja 2008. Iako ovim prigovorom optuženik u biti proturječi svom prethodnom prigovoru da štete za firmu nije bilo, jer da se faktički radilo o prebijanju uzajamnih potraživanja, on u žalbi tvrdi da je tvrtka A. W. u parničnom postupku P-4463/11 koji se vodio pred Općinskim sudom u Rijeci tužila njegovu bivšu suprugu M. T. za povrat spornog iznosa. Ističe da je sud prvog stupnja tu bitnu okolnost propustio utvrditi jer nije prihvatio njegove dokazne prijedloge da se pribavi navedeni parnični spis i stoga da je pogrešno zaključeno da on ništa nije poduzimao u vezi pokušaja naplate tog potraživanja. Međutim, i taj je prigovor ovog optuženika neosnovan jer i nije sporno
I Kž 133/2019-10
da se radi o parničnom postupku koji je pokrenut podnošenjem tužbe tek 20. lipnja 2011. (list 4854-4855.) dakle, u vrijeme kada je već bila podnesena kaznena prijava od 21. svibnja 2009. (list 70-78.) tako da je evidentno da se i kroz ovaj prigovor radi o nastojanju izbjegavanja kaznene odgovornosti. Iz navedenih razloga nije osnovana žalba opt. M. T. u odnosu na kazneno djelo opisano pod toč. 7. izreke pobijane presude jer je sud prvog stupnja i u odnosu na to kazneno djelo sve odlučne činjenice pravilno i potpuno utvrdio.
11. Optuženik M. T. u žalbi tvrdi da prvostupanjsku presudu u odnosu na kazneno djelo krivotvorenja službene isprave iz čl. 312. st. 2. u vezi st. 1. KZ/97, opisano pod toč. 10. izreke, pobija zbog povrede kaznenog zakona, iako se njegova žalba i u odnosnu na taj dio presude odnosi u biti na žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Naime, kada ovaj optuženik tvrdi da se modalitet tog kaznenog djela sastoji u tome da odgovorna osoba svojim potpisom ovjerava neistinit sadržaj, a da se njemu u konkretnom slučaju stavlja na teret da je potpisao sporni zapisnik sjednice upravnog odbora, što samo po sebi nije kazneno djelo, on zapravo na taj način ukazuje da su odlučne činjenice pogrešno i nepotpuno utvrđene. O povredi kaznenog zakona se, naime, radi kada sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje počini neku od povreda iz čl. 469. toč. 1.-6. ZKP/08, što u konkretnom predmetu nije slučaj. Naime, sud prvog stupnja je u izreci pobijane presude ispravno utvrdio da je optuženik kao direktor i predsjednik Nadzornog odbora TD E. d.d. u zapisnik sa 29. sjednice Nadzornog odbora od 16. studenog 2008., koja uopće nije niti održana, unio neistinite podatke iz kojih bi proizlazilo da su pravno neosnovani upisi založnog prava kojim je on jamčio za povrat pozajmica tvrtke E. d.d. svojim nekretninama, a sve kako bi argumentirao žalbu koju je uz navedeni lažni zapisnik, kojega je osobno potpisao, podnio protiv zemljišnoknjižnog rješenja Općinskog suda u Rijeci od 16. rujna 2009. Prema tome, pravilno je prvostupanjski sud u izreci u odnosu na ovo kazneno djelo utvrdio da je ovaj optuženik kao odgovorna osoba u poslovnu ispravu unio neistinite podatke i svojim je potpisom takvu neistinitu ispravu ovjerio, te ju je uporabio u poslovanju kao da je istinita. Dakle, protivno navodima žalbe, predmet inkriminacije nije samo potpisivanje neistinite isprave već je u pitanju unošenje neistinitih podataka u poslovnu ispravu, njeno ovjeravanje potpisivanjem i uporaba u poslovanju, što su sve zakonski elementi kaznenog djela iz čl. 312. st. 2. u vezi st. 1. KZ/97, kako je to pravilno utvrdio sud prvog stupnja. Niti ostale okolnosti koje ovaj optuženik iznosi u vezi predmetnog kaznenog djela, da je u konačnici odbijena njegova žalba koja se odnosi na navedenu uknjižbu založenih nekretnina, a uz koju je bio priložen sporni zapisnik i da iz iskaza svjedoka P. Š., s obzirom na tehniku rada Nadzornog odbora, proizlazi da on niti nije mogao sačiniti sporni zapisnik, nisu osnovane. Okolnosti u vezi odbijanja žalbe koju je ovaj optuženik podnio kako bi osujetio uknjižbu založnog prava na svojim nekretninama koje je dao kao jamstvo za povrate dugova njegove tvrtke A. W. prema tvrtki E., a nakon što je predmetno kazneno djelo već bilo dovršeno, su neodlučne, kao što je i neodlučno na koji je način tehnički izrađen i napisan neistinit zapisnik o neodržanoj sjednici Upravnog odbora. Sud prvog stupnja je na nedvojben način utvrdio da je optuženik bio taj koji je unio neistinit sadržaj u takvu poslovnu ispravu i da ju je svojim potpisom u svojstvu predsjednika Upravnog odbora ovjerio kao da je vjerodostojna, a na koji je način zapisnik sačinjen u tehničkom smislu je u kontekstu predmetnog kaznenog djela nebitno. Stoga je
I Kž 133/2019-10
neosnovana žalba opt. M. T. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i u odnosu na ovaj dio pobijane presude.
12. Državni odvjetnik u odnosu na dio prvostupanjske presude pod toč. 1. izreke kojom su opt. D. J. i opt. M. T. oslobođeni od optužbe zbog kaznenog djela iz čl. 292. st. 2. u vezi st. 1. KZ/97 u žalbi samo ponavlja sve one okolnosti kojim je i argumentirao tezu iz optužbe da su optuženici počinili to kazneno djelo. Naime, ističe da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio da optuženici nisu počinili predmetna kaznena djela jer da je trebao imati u vidu da je sporni ugovor o pozajmici od 5. listopada 2006. između TD E. d.d. kao zajmodavca i društva A. A. d.o.o., kao zajmoprimca, na iznos od 5.600.000,00 kuna zaključen s kratkim rokom povrata do 5. studenog 2006., te da je TD E. d.d. bio u lošoj financijskoj situaciji jer su mu u to vrijeme bile visoke nepodmirene obveze u iznosu od 13.456.487,71 kunu, zbog čega je radi davanja pozajmice ta tvrtka morala uzeti kredit od H. A.-A. B. d.d. na iznos od 750.000,00 eura, što je u protuvrijednosti iznosilo 5.532.276,00 kuna s rokom vraćanja do 5. studenog 2006. Napominje se da je kredit odobren za obrtna sredstva, tj. za podmirenje troškova tekućeg poslovanja tvrtke E. d.d. kao što je plaćanje zaliha, plaćanje obveza dobavljačima, osiguranje likvidnosti, isplata plaća i sl., a ne za pozajmice. Optuženik D. J. je unatoč znanju svih ovih okolnosti, na traženje opt. M. T. od dobivenog kredita 4.700.000,00 kuna pristao dio plasirati društvu A. A. d.o.o., pri čemu nije nakon proteka roka za povrat pozajmica dostavio na naplatu bianco zadužnice u vrijeme kada je društvo A. A. d.o.o. još bilo likvidno već je to učinio tek 11. siječnja 2007. kada na računu te tvrtke više nije bilo sredstva čime je navedenu tvrtku okoristio za iznos od 2.870.000,00 kuna.
12.1. Međutim, sve je te okolnosti sud prvog stupnja kod donošenja oslobađajuće presude u odnosu na ova kaznena djela imao u vidu. Nasuprot iznesenim tvrdnjama državnog odvjetnika, sud prvog stupnja je potpuno pravilno ukazao da su u ovom dijelu obrane oba optuženika, u kojima su tvrdili da se nije radilo o počinjenju predmetnog kaznenog djela, već o nužnom poslovnom potezu da bi se preko tvrtke A. A. d.o.o. od banke H. A. A. B. d.d. dobio kredit kojim bi tvrtka E. d.d. održala likvidnost i izbjegla stečaj, potvrdili svjedoci P. Š., D. V., K. H., R. O. i M. B. F.. Nadalje, sud prvog stupnja je na temelju nalaza i mišljenja vještaka za knjigovodstvo i financije utvrdio da je A. A. kod pozajmljivanja E. dao kao sredstvo osiguranja pet bianco zadužnica kojim je pozajmica i formalno bila pokrivena te su navedene tvrtke poduzele sve kako bi se potraživanje E. naplatilo jer je 19. prosinca 2006. zaključen ugovor o cesiji kojim je koje je L. g.a, kao cezus, platila E. za račun A. A. 1.830.000,00 kuna. Nakon toga slijedi pokušaj naplate tri zadužnice, svaka na milijun kuna, 11. siječnja 2007., a to što one nisu naplaćene, zbog čega je ostao sporni dug od 2.870.000,00 kuna, jer je A. A. ostao bez sredstva na računu, je okolnost za koju opt. J. nije u vrijeme sklapanja ugovora o pozajmici mogao znati. Sud prvog stupnja ističe da iz iskaza svjedokinje R. O. proizlazi da je tvrtka A. A. bila dobra firma, s dobrim bonitetom i poslovnim planovima, zbog čega se i financirala putem leasinga i putem banke, ali da su se problemi pojavili kada je jedna ekipa iz A. A. otišla kod konkurencije i na nekorektan način je preuzela dio klijenata A. A., a što da nije bilo moguće predvidjeti. Imajući u vidu sve ove okolnosti, kao i dio nalaza i mišljenja vještaka za knjigovodstvo i financije, da je iz iznosa kredita od 750.000 eura, osim spornog plaćanja tvrtki A. A. u iznosu od 4.700.000 kuna, tvrtka E. platila i svoje
I Kž 133/2019-10
obveze u iznosu od 848.196,25 kuna, od kojeg iznosa je isplaćeno za plaće za svibanj u iznosu od 600.000,00 kuna, kao što su i iz kredita koji je naknadno podignut u iznosu od 1.750.000,00 kuna također plaćene obveze tvrtke E. (na str. 54. 2. odlomku obrazloženju pobijene presude se detaljno navode koje su stavke pomirene tim drugim kreditom), pravilan je zaključak suda prvog stupnja o nedokazanosti namjere oba optuženika da počine predmetno kazneno djelo. Iz navedenih dokaza proizlazi da je sporna pozajmica koju je E. dao A. A. doista bila u funkciji dobivanja kredita za osiguranje likvidnosti od H. A. A. B. d.d. čiji je A. A. bila komitent, budući se E. na drugoj strani više nije mogao zaduživati. Kao sredstvo osiguranja zajmoprimac je dao sredstvo osiguranja u vidu pet bianco zadužnica svaka na po milijun kuna, a dio zajma u iznosu od 1.830.000,00 kuna je cesijom vraćen dok se tri zadužnice pokušalo naplatiti. Drugi kredit od 16. studenog 2006. koji je E. dobio do H. A.-A. B. je u cijelosti utrošen u poslovanje E., i protivno navodima optužbe, ukazuje na stvarnu pozadinu zaključivanja spornog ugovora o pozajmici od 5. listopada 2006., jer je na taj način tvrtka E. došla do financijskih sredstva te je bar na određeno vrijeme nastavila s poslovanjem odgađajući stečaj. Tvrdnja žalitelja da je opt. D. J. svjesno pustio na naplatu zadužnice čekajući da na računu društva A. A. više nema sredstva je paušalna jer nema uporišta u izvedenim dokazima, posebice u nalazu i mišljenju vještaka za financije i knjigovodstvo koji se, zbog nepostojanja Očevidnika o redoslijedu plaćanja (obrazac ORP), nije mogao očitovati na okolnost kada i zbog čega se bianco zadužnice nisu mogle naplatiti i tko je prije toga blokirao žiro račun A. A. zbog blokade žiro računa (str. 192., 207.-208.).
13. Iz svih navedenih razloga nisu osnovane žalbe optuženika i državnog odvjetnika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
14. Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, na temelju čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08 ovaj je drugostupanjski sud utvrdio da je u odnosu na kazneno djelo opisano pod točkama 3. i 5. izreke pobijene presude, kojim su proglašeni krivim opt. D. J. kao počinitelj, a opt. M. T. kao poticatelj zbog kaznenog djela iz čl. 292. st. 2. u vezi st. 1. i čl. 61. KZ/97, te zbog kaznenog djela opisano pod toč. 7. izreke pobijane presude kojim je opt. M. T. proglašen krivim zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. u vezi st. 3. i 1. KZ/97, prvostupanjskom presudom na štetu ovih optuženika povrijeđen kazneni zakon jer je u smislu odredbe čl. 469. toč. 4. ZKP/08 primijenjen zakon koji se nije mogao primijeniti. Naime, sud prvog stupnja je optuženike proglasio krivim zbog navedenih kaznenih djela primjenjujući zakon koji je važio u vrijeme počinjenja predmetnih kaznenih djela, zanemarujući odredbu čl. 3. st. 2. i 3. KZ/11 koje propisuje da će sud u slučaju izmjene kaznenog zakona nakon počinjenja djela i postojanja pravnog kontinuiteta primijeniti onaj zakon koji je za optuženika povoljniji. U konkretnom slučaju, bez obzira što odredba čl. 246. st. 2. KZ/11 koja je bila na snazi u vrijeme donošena pobijane presude, i koja ima pravni kontinuitet u odnosu na citirane odredbe čl. 292. st. 2. i čl. 337. st. 4. KZ/97 koje su važile u vrijeme počinjenja predmetnih kaznenih djela i koje je sud prvog stupnja primijenio, nije po zapriječenoj kazni blaža jer je za kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. KZ/11 zapriječena kazna zatvora u trajanju od jedne do deset godina, koliki je kazneni okvir i za kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. KZ/97, dok je za kazneno djelo iz čl. 292. st. 2. KZ/97 zapriječena kazna zatvora u trajanju od jedne do osam godina zatvora, imajući u vidu i zakonsko obilježje ovih kaznenih djela koje se odnosi na visinu znatne imovinske
I Kž 133/2019-10
koristi, koja prema čl. 89. st. 29. KZ/11 prelazi 60.000,00 kuna, dok je prema ranijem pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, vrijednost znatne imovinske koristi odnosno štete za kaznena djela propisana KZ/97, postojala kada je vrijednost imovinske koristi odnosno štete prelazila 30.000,00 kuna, novi KZ/11 je zbog toga blaži. Radi se o tome da je novim zakonom povišen imovinski limit potreban za ostvarenje kvalificiranog oblika ovih kaznenih djela, to je odredba čl. 246. st. 2. KZ/11 u odnosu na odredbe čl. 292. st. 2. i čl. 337. st. 4. KZ/97 blaža za optuženike, s time da je sud u tom slučaju vezan onim maksimumom propisane kazne koji je za optuženika povoljniji. Zato je, povodom žalbi državnog odvjetnika i oba optuženika, a po službenoj dužnosti, u odnosu na kazneno djelo iz čl. 292. st. 2. u vezi st. 1. al. 6. i čl. 61. KZ/97 opisano pod toč. 3. i 5. zbog kojeg su proglašeni krivim opt. D. J. kao počinitelj i opt. M. T. kao poticatelj te u odnosu na kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. u vezi st. 3. i 1. KZ/97 opisano u toč. 7. izreke pobijane presude zbog kojeg je proglašen krivim opt. M. T., preinačena prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela na način kako je to učinjeno u toč. II. izreke ove presude. U odnosu na kazneno djelo opisano pod toč. 10. izreke pobijene presude, kojim je opt. M. T. proglašen krivim zbog kaznenog djela iz čl. 312. st. 2. u vezi st. 1. KZ/97, pravna kvalifikacija je ostala neizmijenjena jer novi KZ/11 u odredbi čl. 279. st. 1. nije za optuženika blaži budući da se radi o istoj zapriječenoj kazni zatvora od šest mjeseci do pet godina, a zakonska obilježja ovog kaznenog djela su u oba zakona u biti ista.
15. Uslijed takve odluke o preinačavanju navedenih kaznenih djela u pravnoj ocjeni preinačena je prvostupanjska presuda i u odluci o kazni u odnosu na oba optuženika na način da je opt. D. J. za produljeno kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. u vezi sa st. 1. i čl. 52. KZ/11, na temelju čl. 246. st. 2. KZ/11, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, dok je opt. M. T. za poticanje na produljeno kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. u vezi sa st. 1. i čl. 37. i čl. 52. KZ/11, na temelju čl. 246. st. 2. KZ/11, utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, a za kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. u vezi sa st. 1. KZ/11 mu je na temelju čl. 246. st. 2. KZ/11, utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, te mu je po prvostupanjskom sudu kao ispravno utvrđena prihvaćena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci za kazneno djelo iz čl. 312. st. 1. i 2. KZ/97 opisano pod točkom 10. osuđujućeg dijela izreke prvostupanjske presude, pa je opt. M. T., uz primjenu čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i osam mjeseci. Ovaj je drugostupanjski sud u potpunosti prihvatio kao pravilno po prvostupanjskom sudu odmjerene kazne zatvora, pri čemu je optuženicima olakotnim cijenjena neosuđivanost, dok im otegotne okolnosti nisu nađene. Kazna zatvora na koju je osuđen opt. D. J. i pojedinačne kazne zatvora koje su opt. M. T. utvrđene zbog predmetnih kaznenih djela te jedinstvena kazna zatvora koja mu je izrečena su primjerne i nisu preblage kazne, kako to smatra državni odvjetnik, niti su prestroge, kako to tvrde optuženici. Upravo će te kazne, i po očekivanju ovog drugostupanjskog suda, ostvariti svrhu kažnjavanja iz čl. 41. KZ/11, na način da će se njima u dovoljnoj mjeri izraziti društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela te će se jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na počinitelje i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja te će im omogućiti ponovno uključivanje u društvo. Stoga optuženicima nije potrebno izreći težu društvenu osudu, kako to neosnovano smatra državni odvjetnik, ali niti izricati
I Kž 133/2019-10
blaže kazne, kako to pogrešno smatraju optuženici, jer tada navedena svrha kažnjavanja ne bi bila ostvarena. Iz navedenih razloga, a imajući u vidu pogibeljnost predmetnih kaznenih djela, okolnosti koje u žalbama ističu optuženici, D. J. da je dugogodišnji radnik u E., da se stjecajem nepovoljnih okolnosti našao u navedenoj situaciji, da je imao povjerenje u opt. M. T. koji je u niz navrata od 2001. više puta pozajmljivao novce E. i da ta tvrtka u konačnici i nije oštećena jer je dobila u vlasništvo nekretnine opt. T., a koju okolnost ističe i opt. M. T., uz njegov navod istaknut na sjednici vijeća, da je bio sudionik Domovinskog rata i da je svojim sredstvima plaćao račune tvrtke E., nemaju tu važnost koje im pridaju optuženici jer se njima ne dovodi u pitanje pravilnost odmjerenih kazni Iz navedenih razloga nisu osnovane žalbe državnog odvjetnika i optuženika zbog odluke o kaznama.
16. Neosnovano se optuženici žale i zbog odluke o troškovima kaznenog postupka navodeći da je sud prvog stupnja u odnosu na oslobađajući dio presude trebao donijeti odluku o troškovima po principu razmjernost imajući u vidu visinu troškova vještačenja koji su nastali u vezi osuđujućeg i oslobađajućeg dijela presude. Naime, s obzirom na međusobnu povezanost kaznenih djela koja su bila predmetom optužbe, troškove financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, koje se moralo provesti na jedinstven način u odnosu na sve sporne okolnosti, nije moguće razlučiti posebno na dio koji bi se odnosio na osuđujući, a posebno na onaj koji bi se odnosio na oslobađajući dio, zbog čega sud prvog stupnja opravdano nije primijenio odredbu čl. 148. st. 2. ZKP/08. Stoga nisu osnovane žalbe optuženika niti zbog odluke o troškovima kaznenog postupka.
17. Slijedom svega navedenog, na temelju čl. 486. st. 1. i čl. 482. ZKP/08, odlučeno je kao u izreci.
Zagreb, 1. lipnja 2022.
Predsjednica vijeća:
Vesna Vrbetić, v.r.
