REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 3013/2019-4

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Pomgrad d.d. za inženjering u stečaju, Split, Ivana Gundulića 25, OIB 02852298266, kojeg zastupa punomoćnik Svetislav Stefanović, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika Pomgrad inženjering d.o.o., Split, Stinice 26b, OIB 31765830203, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Bardek, Lisac, Mušec, Skoko d.o.o., Zagreb, radi naknade štete, odlučujući o tuženikovoj reviziji protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-8528/2014-3 od 14. veljače 2019. u dijelu kojim je potvrđena međupresuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-1506/2010 od 19. rujna 2014., u sjednici održanoj 1. lipnja 2022.,

r i j e š i o  j e:

I. Ukidaju se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-8528/2014-3 od 14. veljače 2019. u t. III. izreke i međupresuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-1506/2010 od 19. rujna 2014. u t. I. i IV. izreke i predmet vraća sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje.

II. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom i međupresudom je odlučeno:

"I Utvrđuje se da je osnovano potraživanje tužitelja prema tuženiku ad.1. da mu isti isplati pravičnu novčanu naknadu štete s osnova nepoštenog trgovanja u iznosu koji će biti utvrđen po pravomoćnosti međupresude, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje će na tako dosuđeni iznos teći od dana podnošenja tužbe 13.7.2010.g. po stopi od 14% godišnje za razdoblje do 8.6.2011.g., a za razdoblje od 8.6.2011.g. pa do isplate po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5% poena, pa do isplate, sve u roku 8 dana.

II Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja prema tuženiku ad.2. u dijelu koji glasi: "Nalaže se tuženiku ad.2. isplatiti tužitelju iznos od 15.000.000,00 kn, pravične novčane naknade štete zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na dosuđeni iznos teku od dana podnošenja tužbe 13.7.2010.g. po stopi od 14% godišnje za razdoblje do 8.6.2011.g., a za razdoblje od 8.6.2011.g. pa do isplate po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5% poena, pa do isplate, sve u roku 8 dana."

III Dužan je tužitelj platiti tuženiku ad.2. na ime troškova postupka iznos od 457.987,50 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5% poena, koja kamata teče od 19. rujna 2014.g. do isplate, sve u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe.

IV Odluka o troškovima postupka u odnosu na tužitelja i tuženika ad.1. ostavlja se za kasniju presudu."

2. Drugostupanjskom presudom je odlučeno:

"I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda i međupresuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-1506/2010 od 19. rujna 2014., u točci II. izreke.

II. Odbija se zahtjev Starbag Se za naknadu troškova odgovora na žalbu u iznosu od 108.750,00 kn.

III. Odbija se žalba tuženika Pomgrad inženjering d.o.o. i potvrđuje presuda i međupresuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-1506/2010 od 19. rujna 2014., u točkama I. i IV. izreke.

IV. Odbija se zahtjev Pomgrad d.d. za naknadu troškova odgovora na žalbu u iznosu od 150,000,00 kn."

3. Protiv dijela drugostupanjske presude, t. III. njene izreke, tuženik Pomgrad inženjering d.o.o. podnio je reviziju navevši da je podnosi i prema odredbi čl. 382. st. 1. t. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, dalje: ZPP), zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava i prema odredbi čl. 382. st. 2. toga Zakona, zbog pravnih pitanja važnih za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni i predložio je ovom revizijskom sudu da preinači nižestupanjske presude tako da tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan ili da ih ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje.

4. U odgovoru na reviziju tužitelj je predložio ovom revizijskome sudu da reviziju odbaci ili odbije i tuženika obveže da mu nadoknadi trošak sastava toga podneska.

5. Drugostupanjska presuda je u dijelu u kojem je potvrđena međupresuda suda prvoga stupnja donesena u povodu tužiteljeva zahtjeva za isplatu na ime naknade štete iznosa od 15.000.000,00 kn solidarno od dva tuženika. Stoga ju je moguće pobijati revizijom iz odredbe čl. 382. st. 1. ZPP, na temelju njegove t. 1. Kako se revizija na temelju odredbe čl. 382. st. 2. ZPP može podnijeti samo ako nije dopuštena revizija iz st. 1. toga članka, predmetna je revizija razmotrena isključivo kao ona iz čl. 382. st. 1. toga Zakona, a pravna pitanja koja je tuženik u reviziji postavio razmotrena su kao postupovnopravni i materijalnopravni prigovori.

6. Na temelju odredbe čl. 392.a ZPP ovaj je sud pobijanu presudu ispitao u dijelu u kojem je tuženik revizijom pobija, a samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, uzevši u obzir da je propisano da stranka u reviziji treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi da se neće uzeti u obzir (čl. 386. ZPP).

7. Revizija je osnovana.

8. Prvostupanjski je sud pravomoćnom konačnom presudom odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev protiv drugotuženika Strabag SE iz Beljaka, Austrija. Međupresudom (čl. 330. st. 1. ZPP) je pak prvostupanjski sud odlučio o osnovi tužbenoga zahtjeva za isplatu na ime naknade štete od prvotuženika Pomgrad inženjering d.o.o.. Već iz sadržaja izreke međupresude, kojom se utvrđuje da je osnovana tužiteljeva tražbina prema tuženiku na ime „pravične novčane naknade štete“, proizlazi da se radi o neimovinskoj šteti, onoj zbog povreda prava osobnosti pravne osobe. Naime, upravo u slučaju takve povrede može se dosuditi „pravična novčana naknada“, novčana satisfakcija (čl. 1100. st. 3. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08 i 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO). U izreci međupresude navedeno je i da se radi o šteti „s osnova nepoštenog trgovanja“, a iz obrazloženja nižestupanjskih presuda proizlazi pak da je šteta nastala zbog povrede tužiteljeva ugleda.

9. Prvostupanjski je sud ocijenio da je stvar sazrela za donošenje odluke o osnovi tužbenoga zahtjeva u odnosu na tuženika prihvativši istinitima tvrdnje o činjenicama iznijetim u tužbi, prema kojima se tuženik reklamirao i svoje usluge oglašavao navođenjem podataka iz kojih bi se dalo zaključiti da mu pripadaju poslovne referencije koje se odnose na tužitelja. Nije, inače, sporno da se tuženik, iako je kao trgovačko društvo nastao upisom u sudski registar 24. veljače 2003., na svojim internetskim stranicama pozivao na višedesetljetno iskustvo i uspjeh u obavljanju poslova za koje je registriran, pa i referirajući se pritom na konkretne pravne poslove (građevinske poduhvate) koje je kao izvođač zapravo sklopio i obveze iz njih uspješno ispunio tužitelj, više desetaka godina prije nego je tuženik uopće i nastao. Tužitelj smatra kako je tuženik sebi neosnovano priskrbio koristi koje proizlaze iz imena „Pomgrad“ sadržanog u njegovoj tvrtki. Prvostupanjski sud je ocijenio da samom uporabom i registracijom imena i žiga „Pomgrad“ tuženik nije mogao počiniti radnju koja bi se mogla karakterizirati kao nepošteno trgovanje jer se radi o karakterističnom dijelu imena (i) njegove tvrtke, što potvrđuje i to da je pred nadležnim tijelom valjano registrirao takav žig. Međutim, prvostupanjski sud je neosnovanim ocijenio tuženikovo pozivanje na navodni kontinuitet s tužiteljem u vezi s obavljanjem registrirane djelatnosti te stoga ustvrđuje da je tuženik svojim postupcima povrijedio odredbu čl. 64. st. 1. al. 2. Zakona o trgovini (Narodne novine br. 87/08, 96/08, 116/08, 76/09, 114/11, 68/13, 30/14, 32/19, 98/19 i 32/20) prema kojoj se nepoštenim trgovanjem smatra reklamiranje, oglašavanje ili ponuda roba ili usluga navođenjem podataka ili upotrebom izraza s kojima se iskorištava ugled drugog trgovca, njegovih proizvoda ili usluga, odnosno proizvoda drugog trgovca.

10. Osnovano tuženik ukazuje na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP kako u odnosu na prvostupanjsku presudu, tako i onu drugostupanjsku, čije se obrazloženje zapravo svodi na reinterpretaciju sadržaja prvostupanjske presude uz paušalni zaključak o njenoj pravilnosti i zakonitosti.

11. Pritom neosnovano tuženik ukazuje na nerazumljivost dijela obrazloženja prvostupanjske presude koji se odnosi na neosnovanost tuženikovih tvrdnji prema kojima se imao pravo koristiti poslovnim referencijama pravne osobe čija tvrtka sadrži ime „Pomgrad“, tj. tužitelja, od prije više desetaka godina, prikazujući ih kao svoje, zbog navodnog kontinuiteta s tužiteljem kroz preuzimanje njegova poduzeća i dijela radnika nakon što je nad tužiteljem otvoren stečajni postupak. Suprotno tim tuženikovim revizijskim tvrdnjama, prvostupanjska presuda sadrži jasne i neproturječne razloge u svezi s ocjenom izvedenih dokaza iz kojih ne proizlazi da je tuženik nastao osnivanjem u kojem bi sudjelovao tužitelj ili neko od društava koje je tužitelj osnovao, tako da bi se iz toga moglo zaključiti o pravnom sljedništvu između tuženika i tužitelja. Također, valjano obrazloženom se ukazuje i ocjena prvostupanjskoga suda prema kojoj se samo iz činjenice da tuženik u imovini ima dio imovine (strojeva i opreme) kupljene u stečajnom postupku nad tužiteljem ne može zaključiti o tome da je tuženik preuzeo dio tužiteljeva poduzeća te, na temelju toga, o kontinuitetu u poslovanju tuženika u odnosu na tužiteljevo poslovanje. Konačno, prihvatljiv je i zaključak prvostupanjskoga suda prema kojem se o takvom kontinuitetu ne može zaključiti niti na temelju nesporne činjenice da je tuženik zaposlio nekoliko stotina od više tisuća radnika koje je tužitelj zapošljavao prije otvaranja stečaja nad njim.

12. Međutim, nižestupanjske presude ne mogu se ispitati glede zaključka o osnovanosti zahtjeva za naknadu štete, a upravo se na to odnosi izreka međupresude, jer njihova obrazloženja u svezi sa zakonskim pretpostavkama za nastanak izvanugovornog odnosa prouzročenjem štete ne sadrže baš niti jedan navod i razlog.

13. Obrazloženje nižestupanjskih presuda iscrpljuje se, naime, u opravdanju zaključka prema kojem je tuženik, radnjama kako je to prethodno navedeno, iskoristio (neosnovano prisvojio) tuženikov ugled te tako nepošteno trgovao. Iz toga bi se dalo zaključiti da nižestupanjski sudovi smatraju kako sama činjenica iskorištavanja ugleda neke pravne osobe beziznimno dovodi i do povrede toga ugleda, i to u intenzitetu koji opravdava dosudu pravične novčane naknade. Konkretno, čini se da smatraju da je već sama činjenica što se je tuženik na svojoj internetskoj stranici i pri sklapanju poslova bio hvastao tužiteljevim poslovnim referencijama koje mu ne pripadaju, dovela do toga da je tužiteljev ugled povrijeđen. Suprotno tome, za zaključak o osnovanosti zahtjeva za pravičnu novčanu naknadu štete zbog povrede prava osobnosti, jednako kao i za naknadu bilo kojeg drugog vida štete kada se radi o izvanugovornoj odgovornosti za štetu za koju se odgovara po osnovi krivnje, a o tome je riječ u predmetnom slučaju, potrebno je utvrditi postojanje svih pretpostavki odštetne odgovornosti (postojanje štetnika i oštećenika, protupravne štetne radnje, same štete i uzročnosti između štetne radnje i nastale štete). U konkretnom slučaju, obrazloženjima nižestupanjskih odluka nedostaju razlozi kojima se opravdava zaključak o nastaloj šteti. Zapravo, s obzirom na navode tužbe i tužiteljeve navode iznesene tijekom postupka, prvostupanjski sud nije niti mogao razabrati kako je to tuženikovo postupanje prouzročilo tužitelju bilo kakvu štetu, pa ni onu u vidu povrede njegova ugleda. Sadržajem predmetne tužbe tužitelj opširno ukazuje na radnje koje upućuju na zaključak o tuženikovu nepoštenom trgovanju iskorištavanjem njegova ugleda, i tu se činjenični supstrat tužbe završava. Tužba, međutim, ne ukazuje na to, niti to dokazuje, u čemu bi se to sastojala povreda tužiteljeva njegova ugleda. Tako tužitelj ukazuje na to da je tuženik sklapajući pravne poslove prisvajajući si pritom njegove poslovne uspjehe „zaradio desetke milijuna dolara“. Prvostupanjski sud ovu činjenicu nije utvrđivao, pa tako ni ne obrazlaže je li tuženik doista uspio određene pravne poslove sklopiti zato što se pozivao na tužiteljeve poslovne uspjehe i koliko je takvim poslovima zaradio, već se zadržava na činjenici samog neosnovanog pozivanja na tužiteljeve poslovne uspjehe. Međutim nije jasno zašto je ta činjenica, ako i je istinita, odlučna, kada se predmetnim tužbenim zahtjevom ne traži naknada imovinske štete u vidu izmakle koristi, izgubljene tužiteljeve zarade. Naime, ne bi trebalo biti sporno da se nepoštenim trgovanjem može ugled neke pravne osobe povrijediti a da štetnik sebi nije pritom priskrbio nikakvu materijalnu korist. S druge strane, sama činjenica da je neki trgovac nepošteno trgovao ne mora nužno automatski dovesti i do povrede ugleda drugoga trgovca, barem ne takve koja bi opravdavala naknadu štete. Naime, odredbom čl. 1100. st. 3. ZOO propisano je da će za povredu ugleda i drugih prava osobnosti pravne osobe sud pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema, dosuditi ako procijeni da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju. Dakle, potrebno je povredu donekle kvantificirati kako bi ona, prema njenoj težini i okolnostima njena počinjenja, opravdala dosudu novčane satisfakcije. O tome se u nižestupanjskim odlukama ne navodi bilo što.

14. Ne bi trebalo biti upitno da se ugled općenito definira kao opće mišljenje o nekoj osobi, skupini pa i stvari. Ugled je poštovanje koje neka zajednica ukazuje prema osobi te je nematerijalna imovina. U konkretnom slučaju, iz navoda tužbe je za zaključiti kako tužitelj smatra da je njegov ugled rezultat uspješnog poslovanja od prije više desetaka godina kada su ga pojedinci i zajednica, osobito ona poslovna, pa i inozemna, doživljavali kao uspješnoga poduzetnika. To tuženik zapravo ni ne osporava. Postavlja se, međutim, pitanje na koje predmetna međupresuda ne odgovara - je li tužiteljev ugled nakon što si je tuženik navodno priskrbio određene poslove pozivajući se na tužiteljeve poslovne referencije, nakon toga umanjen. On bi, primjerice, mogao biti umanjen, pa i posve uništen, ako bi tuženik nekvalitetno obavio poslove, a javnost i/ili tužiteljevi poslovni partneri bi to potom pripisali tužitelju. To pak tužitelj ne tvrdi, na to se ne poziva i činjenice s tim u svezi ne dokazuje. S druge strane, iz dosadašnjeg tijeka postupka proizlazi da je nad tužiteljem prije više od dvadeset godina otvoren stečajni postupak, da je tužitelj otkazao radni odnos svim radnicima, da, dakle, ne obavlja djelatnost za koju je registriran, da se njegova imovina u stečaju prodaje radi namirenja vjerovnika, nakon čega će tužitelj biti likvidiran. U tom se kontekstu postavlja pitanje u čemu se sastojao tužiteljev ugled u vrijeme kada je tuženik ranije tužiteljeve poslovne pothvate dovodio u vezu sa sobom (a to je s obzirom na vrijeme tuženikova osnivanja moglo biti samo već nakon otvaranja stečaja nad tužiteljem) i kako je tuženik tako postupajući umanjio ili uništio tužiteljev ugled. Tek potom, ako bi se utvrdila povreda ugleda, moglo se pristupiti ocjeni opravdava li ta povreda novčanu satisfakciju u smislu odredbe čl. 1100. st. 3. ZOO. Na ovo je tuženik ukazivao tijekom postupka, na što mu je sud prvoga stupnja odgovorio: „U odnosu na navode iz tuženikovog odgovora na tužbu da se u njegovom postupanju nisu ostvarila bitna obilježja za ocjenu naknade štete, sud ukazuje na čl. 65. Zakona o trgovini kojim je propisano da se naknada štete nastala zabranjenim radnjama nepoštenog trgovanja ostvaruje u sudskom postupku.“. Dakako da se naknada štete ostvaruje u sudskom postupku, no to je upravo ovaj postupak u kojem je donesena međupresuda koja svojom izrekom obvezuje tuženika na naknadu štete u iznosu koji će biti utvrđen konačnom presudom, a da potom ne obrazlaže postojanje svih pretpostavki koje se traže za nastanak obveze prouzročenjem štete.

15. S obzirom na opisanu počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP odlučeno je na temelju odredbe čl. 394. st. 1. toga Zakona kao u t. I. izreke.

16. U ponovnom će postupku prvostupanjski sud odlučiti o tužbenom zahtjevu obrazloživši je li tužitelj pretrpio povredu ugleda uslijed tuženikovih postupaka na koje se tužitelj poziva i opravdava li ta povreda novčanu satisfakciju u svjetlu materijalnopravnih propisa na koje je ovim rješenjem ukazano.

17. Odlučivanje o troškovima revizije ostavljeno je za konačnu odluku na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP (t. II. izreke).

Zagreb, 1. lipnja 2022.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić

Broj zapisa: eb30e-31baa

Kontrolni broj: 0d9f9-b5a88-fdc32

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=ŽELJKO GLUŠIĆ, L=ZAGREB, O=VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.