REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 2122/2019-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. Š., P., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik R. M. – B., odvjetnik u P., protiv tuženika A. o. d.d., P., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik D. I., odvjetnik u P., radi naknade štete, odlučujući o tužiteljevoj reviziji protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici poslovni broj Gž-1582/17-2 od 6. prosinca 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli – Pola poslovni broj Pn-241/16-13 od 2. lipnja 2017., u sjednici održanoj 1. lipnja 2022.,
p r e s u d i o j e:
Revizija se odbija kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Drugostupanjskom presudom odbijena je tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvoga stupnja kojom je kao neosnovan odbijen tužbeni zahtjev za isplatu 260.000,00 kn sa zateznim kamatama.
2. Tužitelj je protiv drugostupanjske presude podnio reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. t. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnoga prava i predložio je ovom revizijskom sudu da je preinači i predmet vrati sudu drugoga stupnja na ponovno suđenje.
3. Tuženik na reviziju nije odgovorio.
4. Ovaj sud je drugostupanjsku presudu ispitao u cijelosti, kako je tužitelj revizijom i pobija, a samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, u skladu s odredbom čl. 392.a st. 1. ZPP, uzevši u obzir da je odredbom čl. 386. toga Zakona propisano da stranka u reviziji treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi da se neće uzeti u obzir.
5. Revizija nije osnovana.
6. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za naknadu imovinske i neimovinske štete od tuženika koji temelji na tvrdnjama da se 2. kolovoza 2014. kao izvođač radova na sanaciji krova restorana „D.“ u vlasništvu D. B. ozlijedio pri padu s ljestava, a vlasnica restorana da je osigurala odgovornost za štetu trećim osobama kod tuženika.
7. Prvostupanjski je sud ocijenio da je tužbeni zahtjev neosnovan obrazloživši da ugovorom o osiguranju nije pokrivena odgovornost za štetu D. B. kao investitora radova na objektu, jer je takva odgovornost izričito isključena Općim uvjetima koji su sastavni dio predmetnoga Ugovora o osiguranju, a ako se uzme u obzir da bi osiguranjem bila pokrivena njena odgovornost „iz posjedovanja stvari“, da tužiteljev pad s ljestava nije posljedica svojstava ljestava već je posljedica tužiteljeve greške pri izvođenju radova, pa da odgovornost D. B. ne proizlazi ni s obzirom na odredbu čl. 1067. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje: ZOO) kojom je propisano da se vlasnik stvari oslobađa se odgovornosti ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao ni izbjeći, ni otkloniti.
8. Iako tužitelj u reviziji nije izričito naveo na koju povredu odredaba parničnoga postupka misli, iz tvrdnje da iz pobijane presude „nije sasvim jasan razlog odbijanja zahtjeva“ proizlazi da se to odnosi na bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, jer ona postoji uvijek kada presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.
9. To se za nižestupansjke presude ne može reći jer je obrazloženje prvostupanjske presude, čije je razloge drugostupanjska uvažila u cijelosti, u potpunosti sastavljeno u skladu s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP. Za primijetiti je kako ukazujući na navodnu nerazumljivost prvostupanjske presude tužitelj ukazuje na navodne propuste pri utvrđivanju odlučnih činjenica, što je u ovom stadiju postupka nedopušteno, a osim toga ukazuje na to da sud nije utvrđivao određene činjenice, dok iz spisa proizlazi da ni sam tužitelj te činjenice nije smatrao relevantnima pa nije predlagao ni izvođenje dokaza kojima bi se one utvrdile. Nerazumljivi su, zapravo, revizijski navodi, jer tužitelj prigovara kako nije utvrđeno tko je vlasnik ljestava s kojih je pao. Prvostupanjski sud je, jer je odgovornost tuženika kao osiguratelja razmatrao i kroz odredbu općih uvjeta prema kojima je pokrivena odgovornost iz posjedovanja stvari, očito pošao od toga da je vlasnica restorana ta koja je, kao vlasnik, ujedno i posjednik ljestava koje je tužitelj uzeo da bi se njima popeo na krov restorana, pa je utvrdio da vlasnica restorana kao ugovarateljica osiguranja ne bi bila odgovorna ni prema pravilima o objektivnoj odgovornosti (kao imateljica opasne stvari). Ako sada tužitelj smatra da je trebalo utvrditi da je vlasnik ljestava bio netko drugi a ne vlasnica restorana kao ugovarateljica osiguranja, onda se postavlja pitanje koji bi uopće bio temelj odgovornosti tuženika kao osiguratelja.
10. stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnoga postupka kako to tvrdi tužitelj.
11. Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnoga prava tužitelj veže za tvrdnju o postojanju činjenice kakva u postupku nje dokazana, naime za tvrdnju da su ljestve s kojih je pao bile neispravne. Suprotno tome, u postupku je utvrđeno da je tužitelj pao isključivo zato što je kao izvođač radova ljestvama nepravilno rukovao. Stoga neosnovano tužitelj smatra da nije pravilno primijenjena odredba čl. 1063. ZOO.
12. Zato nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
13. Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena valjalo ju je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti kao neosnovanu.
Zagreb, 1. lipnja 2022.
Predsjednik vijeća:
Željko Glušić, v.r.
