REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1376/2019-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice G. K. iz V., OIB …, koju zastupa punomoćnica M. S., odvjetnica u Z., protiv tuženika J. B. iz S., OIB …, kojeg zastupa F. R., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude i rješenja Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-2867/18-2 od 18. prosinca 2018., kojima je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1881/17-17 od 23. veljače 2018., u sjednici održanoj 1. lipnja 2022.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tuženika podnesena protiv odluke o glavnoj stvari odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o j e:

I. Revizija tuženika podnesena protiv odluke o troškovima postupka odbacuje se kao nedopuštena.

II. Zahtjev tužiteljice za naknadu troška odgovora na reviziju odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

"Nalaže se tuženiku J. B. iz S., OIB … da tužiteljici G. K. iz V., OIB … isplati iznos od 500.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01.04.2014. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena za razdoblje do 31.07.2015., a od 01.08.2015. pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29 st. 2 i 8 Zakona o obveznim odnosima, u roku od 15 dana.

Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29 st. 2 i 8 Zakona o obveznim odnosima, u roku od 15 dana."

Prvostupanjskim rješenjem odlučeno je:

„Odbacuje se prijedlog za povrat u prijašnje stanje podnesen po tuženiku 20. veljače 2018. godine radi propuštanja ročišta 22. siječnja 2018. godine, kao nepravovremen.“

2. Drugostupanjskom presudom i rješenjem suđeno je:

„Preinačava se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1881/17-17 od 23. veljače 2018., te se sudi:

Nalaže se tuženiku J. B. iz S., OIB: … da tužiteljici G. K., iz V., OIB: … isplati iznos od 500.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. travnja 2014. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu sa 5% poena za razdoblje do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za 3% poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje: ZOO), u roku od 15 dana.

Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 29.375,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. veljače 2018. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećane za 3% poena po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, u roku od 15 dana.

Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi trošak žalbe u iznosu od 7.812,50 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude, pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za 3% poena po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, u roku od 15 dana.

Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu.“

3. Protiv drugostupanjske presude i rješenja tuženik je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan.

4. U odgovoru na reviziju tužiteljica osporava istaknute navode tuženika, s prijedlogom da se revizija tuženika odbije kao neosnovana.

5. Revizija podnesena protiv odluke o glavnoj stvari je neosnovana, dok je revizija podnesena protiv odluke o troškovima postupka nedopuštena.

6. Sukladno odredbi čl. 392.a ZPP-a revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Ispitujući pobijanu odluku zbog revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka sud je utvrdio da u istoj nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da pobijana odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Naime, suprotno tvrdnji tuženika izreka odluke je potpuno razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, a odluka sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama koji međusobno nisu u proturječju, a niti postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude i rješenja navodi u sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

8. Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

9. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 500.000,00 kuna sa zateznim kamatama od 1. travnja 2014. do isplate. Tužiteljica utuženi iznos potražuje od tuženika kao jamca, a temeljem ugovora o pozajmici zaključenog između trgovačkog društva A. G. d.o.o. i tužiteljice 12. studenoga 2013.

10. Prvostupanjski sud odbio je tužbeni zahtjev zbog promašene pasivne legitimacije na temelju sljedećih utvrđenja i zaključaka:

- da je između tužiteljice kao zajmodavca i A. G. d.o.o. kao zajmoprimca dana 12. studenog 2013. zaključen Ugovor o pozajmici za kupovinu drvne građe, temeljem kojeg je tužiteljica pozajmila zajmoprimcu iznos od 500.000,00 kuna, a ovaj se najkasnije do 1. travnja 2014. obvezao vratiti iznos od 530.000,00 kuna,

- da je tužiteljica svoje obveze po predmetnom ugovoru izvršila, odnosno uplatila je predmet pozajmice na račun navedene tvrtke,

- da tužiteljici pozajmica nije vraćena po dospijeću, odnosno da A. G. d.o.o. nije izvršilo povrat iste,

- da se odredbom čl. 2. Ugovora zajmoprimac obvezuje pozajmljena sredstva vratiti u roku od 6 mjeseci po potpisu ugovora, najkasnije do 1. travnja 2014. te za povrat sredstava jamči zadužnicom firme i privatnom imovinom suvlasnika.,

- da je u ime zajmodavca ugovor potpisala tužiteljica G. K., a za zajmoprimca A. G. d.o.o. direktor J. B. (ovdje tuženik), koje svojstvo je navedeno na kraju ugovora iznad tuženikovog potpisa,

- da tužiteljica i svjedok D. K. u bitnom suglasno iskazuju da je tužiteljica na traženje D. K. uložila u tvrtku A. G. d.o.o. iznos od 500.000,00 kuna za kupovinu drvne građe jer je smatrala da firma dobro posluje te da je tuženik kao direktor ozbiljan poslovni čovjek; da je tekst ugovora donio sam tuženik i potpis je ovjerio kod javnog bilježnika, a u više navrata naveo je da osobno odgovara za sve što je firma pozajmila, što je navedeno i u ugovoru;

- da tužiteljica ujedno navodi da joj je i na ovjeri Javna bilježnica naglasila da tuženik odgovara kao suvlasnik svojom osobnom imovinom, što je on potvrdio rekavši da je svjestan onoga što piše u ugovoru i da osobno garantira za povrat,

- da je na dan zaključenja Ugovora o pozajmici 12. studenog 2013. tuženik bio jedan od članova društva A. G. d.o.o. te je bio direktor odnosno osoba ovlaštena za zastupanje,

- da je Ugovor o pozajmici od 12. studenog 2013. tuženik potpisao isključivo u svojstvu direktora tvrtke (što je jasno navedeno na dnu ugovora u kojem njegov potpis prileži točno ispod oznake "direktor"), a ne osobno i u svoje ime, baš kao što ju nije potpisao niti drugi tadašnji suvlasnik tvrtke,

- da stoga niti za tuženika niti za drugog suvlasnika na takav način nije mogla nastati valjana obveza jamca u smislu čl. 105. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO) i čl. 20. ZOO-a, neovisno o tome što je javna bilježnica tužiteljici prilikom ovjere rekla ili sugerirala, odnosno neovisno o tome što je tužiteljicu tuženik usmeno uvjeravao i obećavao joj povrat. 11. Drugostupanjski sud je pobijanom odlukom preinačio prvostupanjsku presudu i obvezao tuženika na isplatu utuženog iznosa s pripadajućim zateznim kamatama, zaključivši u bitnom da je u odredbi čl. 2. Ugovora o zajmu jasno navedeno da zajmoprimac jamči privatnom imovinom svojih suvlasnika, a tuženik je jedan od suvlasnika trgovačkog društva A. G. d.o.o. i potpisao je ugovor, odnosno da upravo iz sadržaja navedene odredbe proizlazi da tuženik kao suvlasnik jamči za obvezu zajmoprimca, a koja izjava je dana u pisanom obliku u skladu s odredbom čl. 105. ZOO-a. Drugostupanjski sud nadalje zaključuje da je potpis tuženika ispod teksta ugovora o zajmu dovoljan jer je tuženik u navedeno vrijeme bio jedan od suvlasnika zajmoprimca te se kao suvlasnik na temelju navedene ugovorne odredbe upravo obvezao kao jamac. Ovo tim više što se radi o ugovoru koji je sastavljen od strane zajmoprimca.

12. Prema odredbi čl. 319. st. 1. ZOO-a odredbe ugovora primjenjuju se onako kako glase, a u Ugovoru o pozajmici (čl. 2.) je jasno navedeno da se zajmoprimac obvezuje pozajmljena sredstva vratiti u roku od 6 mjeseci po potpisu ugovora, najkasnije do 1. travnja 2014. te za povrat sredstava jamči zadužnicom firme i privatnom imovinom suvlasnika.

13. Polazeći od činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova (da zajam tužiteljici nije vraćen; da je tuženik u vrijeme potpisa ugovora bio suvlasnik zajmoprimca), kao i sadržaja Ugovora o pozajmici koji je tuženik potpisao, pravilno je drugostupanjski sud izveo zaključak da je tuženik kao jamac prema odredbi čl. 2. Ugovora dužan isplatiti tužiteljici utuženi novčani iznos, slijedom čega je pravilno primijenilo materijalno pravo iz odredbe čl. 104. ZOO-a kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice pa su svi suprotni revizijski navodi neosnovani.

14. Na osnovu svega izloženog, valjalo je reviziju tuženika protiv odluke o glavnoj stvari odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a i odlučiti kao u izreci.

15. Revizija podnesena protiv odluke o troškovima je nedopuštena. Naime, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenog 2015. prihvaćeno je pravno shvaćanje, kojim je ovaj sud vezan, da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

16. Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP-a odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP-a) te da odluka o troškovima parničnog postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a.

17. Slijedom navedenog, valjalo je, na temelju odredbi čl. 392.b st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 400. st. 1. i 3. ZPP-a, odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

18. Zahtjev tužiteljice za naknadu troška sastava odgovora na reviziju odbijen je kao neosnovan jer isti nije bio potreban u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a.

Zagreb, 1. lipnja 2022.

Predsjednik vijeća

Željko Glušić, v.r.