REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd 3090/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja i Renate Šantek članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. R. iz D. S., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u Z., protiv tuženika C. B. d.o.o. Z., OIB …, kojeg zastupa punomoćnica V. K.-M., odvjetnica u B., radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-40/20-2 od 4. veljače 2021., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1922/19-134 od 20. studenog 2019., u sjednici održanoj 1. lipnja 2022.

r i j e š i o  j e:

Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije se odbacuje.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-40/20-2 od 4. veljače 2021., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1922/19-134 od 20. studenog 2019.

2. Postupajući po odredbi 385.a i čl. 387. st. 1. i 6. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske je ocijenilo da nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz čl. 385.a st. 1. ZPP-a i dopuštenje revizije.

3. Najprije valja reći da kod obračuna dodataka na plaću i računanja radnog vremena za razdoblje od 2003. do 2005., a s obzirom na vrijeme nastanka obveznog odnosa, u ovom slučaju primjenjuju se odredbe Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 137/04 – dalje: ZR/04). Samim time za rješenje spora nije mjerodavna odredba čl. 60. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14 – dalje: ZR/14) prema kojoj je radno vrijeme ono vrijeme u kojem je radnik obvezan obavljati poslove, odnosno u kojem je spreman (raspoloživ) obavljati poslove prema uputama poslodavca, na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju ili drugom mjestu koje odredi poslodavac.

4. Nadalje, u ovom sporu se, s obzirom na vrijeme nastanka obveze i vrijeme pristupanja Republike Hrvatske Europskoj Uniji, ne primjenjuje ni odredba čl. 2. toč. 1. Direktive 2003/88, Europskog parlamenta i Vijeća od 4. studenog 2003. o određenim vidovima organizacije radnog vremena, prema kojoj se za potrebe Direktive „radno vrijeme” definira kao „vremensko razdoblje u kojem radnik radi, stoji na raspolaganju poslodavcu i obavlja svoje poslove i zadatke u skladu s nacionalnim propisima i/ili praksom“.

5. Zbog istog razloga za rješenje ovog spora nije odlučno niti pravno shvaćanje u objedinjenoj odluci Europskog suda pravde broj C-397/01 do C-401/01 od 5. listopada 2004., u kojoj se odgovoreno na pitanja koja se odnose na odredbu čl. 2. Direktive Vijeća broj 89/391/EEC od 12, srpnja 1989., te na odredbu čl. 6. toč. 1. i čl. 18. toč. 1b Direktive Vijeća broj 93/104/EC od 23. studenog 1993.

6. Stoga naznačena pitanja koja se odnose na ZR/09 odnosno ZR/14 i Direktive Vijeća EU nisu važna za rješenje ovog spora. Niti deveto pitanje nije važno za rješenje ovog spora kod okolnosti da su sudovi u konkretnom slučaju primijenili odredbe ZR/04.

7. Petim i desetim pitanjem tužitelj pokušava dovesti u sumnju pravilnost pobijane odluke ukazujući pri tome na bitne povrede odredaba parničnog postupka učinjene u postupku pred drugostupanjskim sudom, međutim takva pitanja ne predstavljaju pravno pitanje kakvo je propisala odredba čl. 385.a st. 1. ZPP-a koje bi omogućilo ovom sudu da odgovorom na njega osigura jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni ili razvoj prava kroz sudsku praksu.

8. U odnosu na ostala pitanja, glede kojih tužitelj predlaže dopustiti reviziju, ovaj sud je već zauzeo pravno shvaćanje i uspostavio ujednačenu sudsku praksu kako u odnosu na definiciju efektivnog radnog vremena vozača autobusa i vremena provedenog u svojstvu suvozača (raspoloživosti), tako i o načinu računanja radnog vremena i prekovremenog rada kod obračuna plaće - primjerice odluke broj Revr- 804/06 od 23. siječnja 2008., Revr-1761/09 od 9. ožujka 2008., Revr-53/09 od 3. studenog 2009., Revr-93/10 od 25. travnja 2012. (tako i Revd-1356/20-2 od 8. rujna 2020.).

9. Slijedom toga, kako u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz čl. 385.a st. 1. ZPP-a i dopuštenje revizije, to je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. u vezi s čl. 387. st. 5. ZPP-a, riješeno kao u izreci.

Zagreb, 1. lipnja 2022.

Predsjednik vijeća

Željko Glušić, v.r.