REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 64/2018-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Slavka Pavkovića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. B. iz Z., zastupanog po punomoćnici V. D. L., odvjetnici u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: ..., zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gžn-1361/2014-3 od 10. listopada 2017., kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn- 129/10-34 od 27. ožujka 2014. koja je ispravljena rješenjem istog suda broj Pn- 129/10-36 od 2. travnja 2014., u sjednici održanoj 1. lipnja 2022.,
p r e s u d i o j e:
Djelomično se prihvaća revizija tužitelja te djelomično preinačavaju presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Gžn-1361/2014-3 od 10. listopada 2017. i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-129/10-34 od 27. ožujka 2014. ispravljena rješenjem istog suda broj Pn-129/10-36 od 2. travnja 2014., u dijelu zahtjeva za isplatu iznosa od 30.000,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i u odluci o troškovima postupka, i sudi:
I. Nalaže se tuženici, u roku od 15 dana, isplatiti tužitelju iznos od 30.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama 27. ožujka 2014. do isplate, po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od dana 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.
II. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
III. Revizija tužitelja u preostalom dijelu odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Ispravljenom presudom prvostupanjskog suda obvezana je tuženica isplatiti tužitelju iznos od 263.600,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 27. ožujka 2014. do isplate, kao i naknaditi mu troškove postupka u iznosu od 45.625,00 kn.
2. Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska odluka i u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev te je tužitelj obvezan naknaditi tuženici na ime troškova parničnog postupka iznos od 36.250,00 kn.
3. Protiv presude suda drugog stupnja, reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje: ZPP) podnosi tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske preinačiti drugostupanjsku presudu a podredno ukinuti i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
4. Odgovor na reviziju nije podnesen.
5. Revizija tužitelja je djelomično osnovana.
6. Revizijski sud pobijanu je drugostupanjsku presudu ispitao u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
7. Suprotno tvrdnji revidenta, osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje sukladno odredbi čl. 375. st. 1. ZPP, pa je drugostupanjsku presudu moguće ispitati slijedom čega proizlazi da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju povredu tužitelj ukazuje.
8. Međutim, djelomično je ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, a koji prema odredbi čl. 356. ZPP postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio.
9. Predmet je spora zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete u iznosu od 263.000,00 kn za koju tužitelj tvrdi da je trpi zbog povrede ljudskog dostojanstva jer je bio izložen ponižavajućem i nečovječnom postupanju za vrijeme boravka u pritvoru u Zatvoru u Z., do čega je došlo zbog prenapučenosti zatvora i neosiguravanja humanih uvjeta za boravak zatvorenika, jer sobe u kojima je kao zatvorenik boravio prostorno ne udovoljavaju standardima smještaja zatvorenika, te zbog toga što se higijena nije održavala na propisan i zadovoljavajući način.
10. Iz utvrđenja sudova proizlazi:
- da je u vremenskom razdoblju od 2. srpnja 2007. do 27. travnja 2009. tužitelj boravio u zatvorskoj sobi veličine oko 16 m2, u kojoj bilo smješteno šest a ponekad i sedam pritvorenika, sa tri kreveta na kat i jednim posebnim krevetom, u sastavu koje prostorije se nalazi u wc odijeljen zidom visine cca 1,70 m i ulaznim „barskim vratima“,
- da je zbog nedostatnog provjetravanja u sobi ljeti bilo prevruće, a zimi prehladno, uz širenje smrada iz sanitarnog čvora,
- da se u sobi nalazi stol za koji su mogle sjesti četiri osobe pa su ostali zatvorenici jeli na krevetima ili čekali na red,
- da se na kupanje išlo jedanput tjedno, ponekad nije bilo tople vode u tuševima, odjeću su najčešće prali u kanti u sobi, u kojoj su robu i sušili,
- da se nije vodilo računa o težini kaznenih djela koje se osobama stavljaju na teret, pa su istoj ćeliji bili smješteni duševni bolesnici, ubojice, a od ostalih pritvorenika nisu se odvajali ni pritvorenici koji boluju od hepatitisa i epilepsije,
- da je takva situacija djelovala na psihičko stanje tužitelja i ostalih pritvorenika i zatvorenika, koji su bili frustrirani i svadljivi, pa je tužitelj podnosio prigovor upravitelju zatvora, sucu koji je vodio njegov predmet te i sucu za izvršenje kazne zatvora,
- da su pritvorenici osim šetnje u dvorištu od dva sata dnevno, cijelo vrijeme boravili u ćeliji gdje su neki pokušali i vježbati jer nije bilo dvorane za takvu namjenu, hrana se mogla nabaviti u kantini ali je bila znatno skuplja, uvjeti za susret s posjetiocima su bili teški, satima se čekalo na susret, a razgovor odvijao preko otvora u staklu,
- da je u spornom periodu kapacitet zatvora u Z. bio 560 zatvorenika, a stvarni broj je bio između 800 do 1000 osoba.
11. Na temelju iznesenih utvrđenja prvostupanjski je sud zaključio da smještajni uvjeti u zatvoru Z. ne odgovaraju čl. 30 st. 2. Pravilnika o kućnom redu u zatvorima za izvršenje pritvora i Konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“, MU broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10.; dalje: Konvencija), da tužitelj nije imao nimalo privatnosti a što je sve utjecalo na duševno zdravlje tužitelja pa mu je prema odredbi čl. 1100. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine", broj 35/05 i 41/08; dalje: ZOO), dosudio, zbog povrede prava osobnosti, pravičnu novčanu naknadu u iznosu od 263.600,00 kn.
12. Drugostupanjski sud je prihvatio sva činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda ali je smatrao da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo i zaključio da tužitelj nije bio podvrgnut bilo kakvom obliku mučenja, zlostavljanja ili ponižavanja odnosno liječničkim ili znanstvenim pokusima kako je to regulirano čl. 9. Zakona o izvršavanju kazne zatvora („Narodne novine", broj 128/99, 55/00, 129/00, 59/01, 67/01, 12/02, 190/03 - pročišćeni tekst, 76/07 i 27/08), a ni u takvoj mjeri koja bi prelazila element trpljenja i poniženja koje je povezano s danim oblikom legitimnog lišenja slobode niti je pritvor bio izvršavan na način kojim bi tužitelju bilo povrijeđeno poštovanje njegovog ljudskog dostojanstva.
13. Tužitelj, a i prvostupanjski sud, smatraju da činjenica što je tužitelj bio smješten u prostoriju veličine 16 m2 sa šest do sedam pritvorenika, u kojoj se nalazio i wc sa „barskim vratima“, u kojoj su boravili cijeli dan izuzev dva sata šetnje dnevno, kao i činjenica opisanih uvjeta života u toj prostoriji, dovodi do povrede prava osobnosti prema čl. 19. st. 1. i čl. 1100. ZOO i prava na pravičnu naknadu štete.
14. U vezi s tim, valja reći da je Ustavni sud Republike Hrvatske u nizu svojih odluka, imajući u vidu i stajališta Europskog suda za ljudska prava, izrazio načelna stajališta o pravima zatvorenika u vezi s ponižavajućim postupanjem u zatvorima, pa tako i u odluci broj U-III-5725/2016 od 19. prosinca 2017. Tako Ustavni sud Republike Hrvatske ističe da: „Trpljenje i poniženje koji su povezani s nekim oblikom kažnjavanja mora nadilaziti stupanj trpljenja ili poniženja koji je u takvim slučajevima neizbježan kako bi moglo doći u domašaj navedenih odredaba Ustava odnosno Konvencije. Međutim, država je dužna osigurati provedbu ovih mjera u uvjetima u kojima se poštuje ljudsko dostojanstvo i u kojima način i metoda izvršenja mjere ne izlažu osobu nad kojom se primjenjuju takvoj nelagodi ili trpljenju čiji bi intenzitet prelazio neizbježnu razinu, inherentnu lišenju slobode i boravku u zatvoru. Postupanje protivno dobrobiti zatvorenika nedopušteno je i dostatno je da ono doseže minimalni stupanj težine. Ocjena o tom stupnju ovisi o svim okolnostima slučaja, kao što su, primjerice, trajanje takvog postupanja ili okolnost da je cilj takvog postupanja bio (odnosno nije bio) poniziti i omalovažiti žrtvu (pored kriterija dobi, spola, zdravstvenog stanja, utjecaja na psihofizičko zdravlje zatvorenika i drugih okolnosti svakog pojedinog slučaja); stajalište Ustavnog suda iz odluke broj: U-IIIBi- 890/2012 od 4. svibnja 2016. objavljene u "Narodnim novinama" broj 54/16.“
15. Nadalje, i Europski sud za ljudska prava u svojim odlukama navodi da je dužnost suda da uzme u obzir sve odlučne okolnosti određenog predmeta prilikom procjene na temelju čl. 3. Konvencije (tako Muršić protiv Hrvatske - Zahtjev br. 7334/13, presuda od 20. listopada 2016.). Ako je zatvorenik u nekom razdoblju na raspolaganju imao manje od 3 m2 površine poda ili pak, ako je ukupna površina ćelije takva da onemogućava pritvorenicima da se slobodno kreću između namještaja, smatra se da postoji jaka pretpostavka povrede čl. 3. Konvencije. Taj manjak prostora može biti nadoknađen na drugi način (većom kvalitetom ostalih sadržaja ustanove u kojoj je pritvorenik smješten, mogućnošću provođenja vremena izvan ćelije odnosno raznim aktivnostima) time da je tu čvrstu pretpostavku moguće oboriti, a teret dokaza da je taj manjak prostora bio nadoknađen na drugi način je na državi.
16. U konkretnom slučaju, prvostupanjski je sud upravo utvrdio odlučne činjenice za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva da tužitelj nije imao mogućnost dovoljne slobode kretanja i prikladnih aktivnosti izvan sobe koje bi ublažile situaciju stvorenu oskudnim prostorom unutar sobe što upućuje na povredu njegova dostojanstva i predstavlja osnovu za dosuđenje primjerenog oblika popravljanja neimovinske štete (tako i u odluci Ustavnog suda broj: U-III-1437/2007 od 23. travnja 2008.).
17. S obzirom na osnovu tužbenog zahtjeva (naknada štete zbog posljedica nedostatka osobnog prostora tijekom boravka u zatvoru i nehigijenskih uvjeta), u ovom slučaju se radi o odštetnoj odgovornosti tuženice po općim propisima obveznog prava. Za takve štete ona odgovara po načelu krivnje za koju je potrebno kumulativno postojanje svih općih pretpostavki za postojanje odštetne odgovornosti (protupravna štetna radnja, šteta i adekvatna uzročnoposljedična veza).
18. Europski sud za ljudska prava je u činjenično gotovo identičnom predmetu Longin protiv Hrvatske (zahtjev broj 49268, presuda od 6. studenoga 2012.) iznio shvaćanje: „U takvim okolnostima kumulativni učinak zatvaranja zasigurno je kod podnositelja ostavio osjećaj muke i inferiornosti koji ga je mogao poniziti i omalovažiti (vidi Aleksandr Makarov protiv Rusije, br. 15217/07, st. 94.-98., 12. ožujka 2009.). Stoga Sud smatra, osobito s obzirom na činjenicu da ta ograničenja nisu bila nadoknađena slobodom kretanja tijekom dana, da su uvjeti podnositeljevog boravka u zatvoru predstavljali ponižavajuće postupanje nespojivo sa zahtjevima članka 3. Konvencije.“
19. Boravak u pritvoru neosporno je tegobno i uznemirujuće, posebice kada je osoba smještena u oskudnom prostoru. U ovom konkretnom slučaju utvrđeno je da je, s obzirom na količinu vremena koju je tužitelj tijekom cijelog trajanja dana provodio u sobi, odnosno imajući u vidu da nije imao mogućnost baviti se bilo kakvim aktivnostima (što bi uključivalo mogućnost rada, mogućnost bavljenja sportom, duljeg boravka na svježem zraku od dva sata), tužitelj bio podvrgnut trpljenju i poniženju takvog intenziteta koji prelazi neizbježnu razinu trpljenja ili poniženja koje je povezano s oblikom legitimnog lišenja slobode, a što bi predstavljalo povredu dostojanstva tužitelja u mjeri koja opravdava dosudu pravične novčane naknade. Da je tužitelj teško podnosio boravak u pritvoru u takvim nestandardnim uvjetima, kao i da je osjećao strah i frustraciju, prvostupanjski sud smatra dokazanim i činjenicom da se on obraćao sa prigovorima upravitelju zatvora, sucu koji je vodio njegov predmet te i sucu za izvršenje kazne zatvora.
20. Zbog svega navedenog, djelomično su osnovani revizijski navodi da su tužitelju povrijeđena njegova prava utvrđena navedenim zakonskim odredbama odnosno odredbama Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14) i Konvencijom.
21. Budući da je slijedom iznesenog drugostupanjski sud dijelom pogrešno primijenio materijalno pravo, valjalo je na temelju čl. 395. st. 1. ZPP preinačiti djelomično drugostupanjsku presudu za iznos od 30.000,00 kn, a prvostupanjsku u dijelu odluke o zateznim kamatama sukladno odredbi čl. 29. ZOO, i u tom dijelu prihvatiti tužbeni zahtjev kao osnovan, a u preostalom dijelu reviziju odbiti kao neosnovanu.
22. Kako je djelomičnim preinačenjem presude izmijenjen uspjeh stranaka u parnici, valjalo je na temelju odredbe čl. 166. st. 2., čl. 154. st. 2. i čl. 155. st. 1. ZPP, odlučiti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
Zagreb, 1. lipnja 2022.
Predsjednik vijeća:
Slavko Pavković, v.r.
