REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 7 Pž-2174/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Draženke Deladio, predsjednice vijeća, Tatjane Kujundžić Novak, sutkinje izvjestiteljice, i Mirne Maržić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. P. d.o.o., OIB ..., S., kojeg zastupa punomoćnik T. C., odvjetnik u Z., protiv tuženika B. P. d.o.o., OIB ..., Z., kojeg zastupa punomoćnik Ž. B., odvjetnik u Odvjetničkom društvu B. & partneri j.t.d. u V., radi utvrđenja i ovlaštenja na upis brisanja založnog prava, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude i rješenja Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-587/2019-15 od 8. ožujka 2021., u sjednici vijeća održanoj 1. lipnja 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-587/2019-15 od 8. ožujka 2021.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje točka II. izreke rješenja Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-587/2019-15 od 8. ožujka 2021. u dijelu kojim je odbijen kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 376.250,00 kn.

II. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje točka II. izreke rješenja Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-587/2019-15 od 8. ožujka 2021. u dijelu kojim je tužitelju naloženo naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 126.250,00 kn.

III. Odbacuje se tužiteljeva žalba podnesena protiv dijela točke II. izreke rješenja Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-587/2019-15 od 8. ožujka 2021. kojim je odbijen kao neosnovan u preostalom dijelu tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 376.250,00 kn.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev na utvrđenje da je založno pravo uknjiženo rješenjem Općinskog suda u S. poslovni broj Z-985/2008 na teret nekretnina označenih u petitu tužbenog zahtjeva, a na temelju Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 12. svibnja 2008. solemniziranog pred javnim bilježnikom I. L. iz Z. pod brojem OV-9354/2008, te ustupljeno i preneseno na tuženika B. P.. d.o.o. sa sjedištem u Z., R. cesta 41, OIB ..., rješenjem Općinskog suda u S. poslovni broj Z- 19220/2017 na temelju Ugovora o cesiji od 19. svibnja 2017. bez ikakvog pravnog učinka i da tuženik nema odnos založnog vjerovnika, slijedom čega se ovlašćuje tužitelj na temelju ove presude ishoditi upis brisanja založnog prava, a što je tuženik dužan trpjeti (točka I. izreke). Odlukom o troškovima je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 126.250,00 kn, dok je u preostalom dijelu koji iznosu 376.250,00 kn tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka odbijen kao neosnovan (točka II. izreke rješenja).

2. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud tako odlučio jer je ocijenio da Dodatkom broj 1. Ugovora o kreditu broj HR/1263 od 6. veljače 2006. nije došlo do obnove obveze u smislu odredbe čl. 145. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05; dalje: ZOO), već je iznos kredita iz EUR promijenjen u CHF na način da je iznos od 8.900.000,00 EUR konvertiran po tečaju od 1,55 CHF za 1,00 EUR u iznos od 13.839.500,00 CHF, a slijedom čega je zaključio da nije prestala obveza iz Ugovora o kreditu broj HR/1263 koji je sklopljen 26. siječnja 2006., a radi osiguranja koje obveze je 12. svibnja 2008. sklopljen Sporazum radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama. Kako je tužitelj u cijelosti izgubio spor, prvostupanjski sud je pozivom na odredbu čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP) odlučio da je tužitelj dužan naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 126.250,00 kn.

3. Žalbu protiv prvostupanjske presude i točke II. izreke prvostupanjskog rješenja, pravovremeno dopunjenu podneskom od 23. ožujka 2021., je podnio tužitelj zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj ponavlja navode iznijete tijekom prvostupanjskog postupka – da su stranke svojim očitovanjem volje izmijenile glavnu činidbu – predmet ugovora i cijenu (kamate), dakle, sve bitne elemente ugovora jer su se kreditor i tužitelj sporazumjeli da postojeću obvezu u eurima zamijene novom obvezom u švicarskim francima te da postojeće kamate zamijene potpuno novom kamatnom stopom, a zbog čega te dvije obveze nisu istovjetne niti istovrsne kako to pogrešno tumači prvostupanjski sud. Naime, glavna činidba i kamatna stopa (cijena) iz osnovnog Ugovora o kreditu je različita od glavne činidbe iz Dodatka (Aneksa) br.

1. i br. 2., a zbog čega je došlo do novacije obveze u smislu odredbe čl. 145. st. 1. Zakona o obveznim odnosima. Tuženik u ovršnom postupku može tražiti ispunjenje isključivo u švicarskim francima, nikako u eurima, a o čemu je jedinstven stav zauzet u sudskoj praksi. U konkretnom slučaju se ne radi o tražbinama koje su plative u domaćoj valuti s različito ugovorenim valutnim klauzulama, već se radi o dvije različite tražbine koje su izražene u različitim inozemnim valutama. Osim toga, tuženik ne bi mogao prisilno naplatiti postojeće ugovorene kamate u visini tromjesečnog LIBOR-a za CHF uvećano za maržu od 8,5% s obzirom na to da založno pravo osigurava kamate po „promjenjivoj kamatnoj stopi koja u vrijeme zaključenja Ugovora iznosi 5,50% dekurzivno godišnje“. Predlaže preinačiti, a podredno ukinuti pobijanu odluku i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Odgovor na tužiteljevu žalbu nije podnesen.

5. Žalbu protiv dijela točke II. izreke rješenja kojim je odbijen tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u preostalo dijelu koji iznosi 247.500,00 kn je podnio tuženik iz svih dopuštenih žalbenih razloga. Smatra da je prvostupanjski sud pogrešno obračunao visinu troškova za sastava podnesaka od 15. listopada 2020. i od 23. listopada 2020. sukladno Tbr. 8.3. Tarife, umjesto sukladno Tbr. 8.1. Tarife, a imajući u vidu da se radi o obrazloženim podnescima. Predlaže usvojiti žalbu i preinačiti pobijano rješenje.

6. Odgovor na tuženikovu žalbu nije podnesen.

7. Tužiteljeva žalba djelomično nije osnovana, a djelomično nije dopuštena.

8. Tuženikova žalba nije osnovana.

9. Tužitelj pobija prvostupanjsku točku II. izreke prvostupanjskog rješenja u cijelosti. Međutim, dijelom točke II. izreke je djelomično odbijen kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka pa je tužiteljeva žalba u tom dijelu na temelju odredbe čl. 367. st. 1. ZPP-a, a u vezi s odredbom čl. 358. st. 1. i st. 3. ZPP-a, odbačena kao nedopuštena zbog nedostatka pravnog interesa, jer tužitelj podnošenjem žalbe ne bi mogao ishoditi povoljniju pravnu zaštitu od ove koja mu je već pružena.

10. Ispitavši pobijanu presudu i rješenje sukladno odredbi čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a, a u vezi s odredbom čl. 381. ZPP-a (glede pobijanog rješenja), u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je pobijana odluka pravilna i zakonita.

11. Predmet ovoga spora je zahtjev za utvrđenje da založno pravo koje je uknjiženo na teret tužiteljevih nekretnina upisanih u zemljišne knjige Općinskog suda u S., k.o. K. Š. – N., na temelju solemniziranog Sporazuma sklopljenog 12. svibnja 2018. radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava u iznosu od 8.900.000,00 EUR (dalje: Sporazum o osiguranju), a koje založno pravo je ustupljeno i preneseno na tuženika, bez ikakvog valjanog pravnog učinka i da stoga tuženik nema odnos založnog vjerovnika, a zbog čega je tužitelj ovlašten

zatražiti na temelju ove presude upis brisanja tog založnog prava i tuženik je dužan to trpjeti.

12. U ovoj fazi postupka je ostalo sporno je li tražbina (glavnice) koja je osigurana založnim pravom uknjiženim u zemljišne knjige na temelju Sporazuma o osiguranju prestala prije zaključenja tog sporazuma i je li slijedom toga u smislu odredbe čl. 129. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04 i 107/07) osnovan tužiteljev zahtjev kojim tužitelj kao nositelj knjižnog prava (prava vlasništva) zahtijeva brisanje uknjižbe založnog prava provedene rješenjem Općinskog suda u S. poslovni broj Z-985/2008 i uspostavu prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja. Tužbeni zahtjev tužitelj temelji na tvrdnji da je njegovo knjižno pravo povrijeđeno uknjižbom u korist ovdje tuženika jer je upisano radi osiguranja tražbine koja je sporazumom stranaka (obnovom obveze) prestala postojati.

13. Prije svega valja reći da se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje hrvatsko materijalno pravo jer su stranke Ugovorom o kreditu br. HR/1236 iz kojeg proizlazi osigurana tražbina ugovorile primjenu prava Republike Hrvatske (čl. XIV. toga ugovora).

Obnova nastaje ako se vjerovnik i dužnik suglase da postojeću obvezu zamijene novom i ako nova obveza ima različitu glavnu činidbu ili različitu pravnu osnovu (čl. 145. st. 1. Zakona o obveznim odnosima „Narodne novine“ broj 35/05, dalje: ZOO). Obnova se ne predmnijeva, pa ako strane nisu izrazile namjeru da ugase postojeću obvezu kad su stvarale novu, prijašnja obveza ne prestaje, već postoji i dalje pored nove (čl. 146. st. 1. ZOO-a). Ugovorom o obnovi prijašnja obveza prestaje, a nova nastaje (čl. 147. st. 1. ZOO-a).

14. Iz činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, pravilnost kojih žalitelj ne osporava i koja su u skladu sa sadržajem isprava u spisu, proizlazi:

- da je 26. siječnja 2006. sklopljen Ugovor o kreditu br. HR/1236 između H. A.-A. B. I. A. iz A. (kreditora), tužitelja (korisnika kredita) i društva C. M. & M. E. iz K. L. (založnog dužnika) (dalje: Ugovor o kreditu br. HR/1236), kojim je tužitelju odobren dugoročni kredit u visini od 8.900.000,00 EUR s kamatama od 5,50% dekurzivno varijabilno godišnje, s rokom trajanja do 1. siječnja 2021.,

- člankom VIII. Ugovora o kreditu br. HR/1236 stranke su ugovorile mogućnost promjene valute kredita na zahtjev korisnika i uz pismenu suglasnost kreditora, dok su člankom X. ugovorile da će tužitelj (korisnik kredita) i založni dužnik u svrhu osiguranja svih potraživanja i prava koja su kreditoru nastala na osnovu odobrenog kredita ili će nastati u budućnosti obvezali zaključiti sporazum radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava,

- da su stranke 6. veljače 2006. sklopile Dodatak broj 1. Ugovoru o kreditu br. HR/1236 kojim je, sukladno čl. VIII. Ugovora, promijenjena valuta kredita iz EUR u CHF na način da je iznos od 8.900.000,00 EUR konvertiran po tečaju od 1,55 CHF za 1,00 EUR u iznos od 13.839.500,00 CHF,

- da je 12. svibnja 2008. sklopljen Sporazum radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama između banke kao vjerovnika i tužitelja kao dužnika i založnog dužnika potvrđen po javnom bilježniku I. L. iz Z. pod brojem OV-9354/2008, kojim su stranke sporazumno utvrdile postojanje tražbine založnog vjerovnika prema tužitelju u iznosu od 8.900.000,00 EUR uvećanog za ugovorene kamate, eventualnu zateznu kamatu i ostale troškove, - da su Ugovorom o cesiji od 19. svibnja 2017. sva prava, potraživanja i koristi koje je kreditor imao prema tužitelju kao dužniku i koja proizlaze iz Ugovora o kreditu br. HR/1236 i njegovih dodataka prenesena na tuženika, a kojim je došlo i do prijenosa založnog prava na tužiteljevim nekretninama zasnovanim po osnovi Sporazuma o osiguranju.

15. Pravilno prvostupanjski sud zaključuje da sklapanjem Dodatka br. 1. Ugovoru o kreditu br. HR/1236 nije došlo do obnove obveze jer stranke tim dodatkom nisu izričito izrazile svoju volju za gašenjem postojeće obveze i stvaranje nove obveze u smislu odredbe čl. 145. st. 1. i čl. 146. st. 1. ZOO-a, već su samo izmijenile valutu obveze kredita iz EUR u CHF i to na način da je iznos od 8.900.000,00 EUR konvertiran po tečaju od 1,55 CHF za 1,00 EUR u iznos od 13.839.500,00 CHF, a koje konvertiranje je izvršeno u skladu s odredbom čl. VIII. Ugovora o kreditu br. HR/1236 kojim je izričito ugovorena mogućnost promjene valute kredita na zahtjev korisnika i uz pismenu suglasnost kreditora. Stoga pravilno prvostupanjski sud zaključuje da je u konkretnom slučaju sklapanjem Ugovora o kreditu br. HR/1236 nastala glavna činidba isplate kredita (novčana činidba davanja) i otplate kredita koja sklapanjem Dodatka br. 1. nije prestala niti je zamijenjena novom, već je izvršena promjena iz jedne u drugu valutu, s time da pritom nije izmijenjen broj novčanih jedinica koji je isplaćen tužitelju temeljem Ugovora o kreditu br. HR/1236 koji tužitelj mora vratiti. Osim toga, sklapanjem Sporazuma o osiguranju tužitelj je izričito potvrdio postojanje tražbine kreditora u iznosu od 8.900.000,00 EUR temeljem Ugovora o kreditu br. HR/1236. Dakle, iz svega navedenog proizlazi da novčana obveza nije prestala time što je Dodatkom br. 1. izvršena konverzija iz jedne u drugu valutu pa nije riječ o obnovi (novaciji), kako to pogrešno žalitelj navodi.

16. Nisu osnovani žalbeni navodi kojima tužitelj pobija prvostupanjsku presudu zbog pogrešne primjene materijalnog prava, navodeći da su Dodatkom br. 1. Ugovora o kreditu br. HR/1236 izmijenjene kamate koje je korisnik kredita dužan plaćati radi korištenja kredita (naknada za korištenje), a koje su bitan sastojak ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 1021. ZOO-a kojom je propisano da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Naime, tužitelj je tužbenim zahtjevom zahtijevao utvrđenje nevaljanosti uknjižbe založnog prava provedene radi osiguranja novčane tražbine u iznosu od 8.900.000,00 EUR (glavnice), a ne i utvrđenje nevaljanosti za dio koji se odnosi na osiguranje tražbine redovnih kamata koje se tužitelj obvezao plaćati za korištenje odobrenog iznosa kredita, slijedom čega tužiteljevi navodi kojim upire na obnovu (novaciju) obveze plaćanja kamata kao naknade za korištenje kredita nisu od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude. U parničnom postupku sud je vezan temeljem odredbe čl. 2. st. 1. ZPP-a granicama tužbenog zahtjeva, te je sukladno odredbi čl. 220. st. 1. ZPP-a dužan provesti one dokaze koji su adekvatni za utvrđivanje odlučnih činjenica važnih za donošenje odluke. Imajući u vidu da tužbenim zahtjevom nije obuhvaćena uknjižba založnog prava radi osiguranja tražbine kamata, to za odlučivanje o osnovanosti tužbenog zahtjeva nije odlučno je li izvršena obnova u smislu odredbe čl. 145. st. 1. i čl. 146. st. 1. ZOO-a u odnosu na ugovorene kamate kao naknade za korištenje kredita.

17. Stoga je pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev za utvrđenje nevaljanosti uknjižbe založnog prava odbio kao neosnovan jer je pravilno zaključio da tužiteljevo pravo vlasništva nije povrijeđeno neistinitim upisom (uknjižbom) založnog prava za korist (sada) tuženika.

18. Prvostupanjski sud je o troškovima postupka odlučio na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a tako što je obvezao tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 126.250,00 kn, a tužitelj svojim žalbenim navodima nije doveo u pitanje pravilnost i zakonitost tog dijela prvostupanjske odluke.

19. Nisu osnovani tuženikovi žalbeni navodi kojima upire na zahvaćenost odluke o troškovima parničnog postupka u pobijanom dijelu pogrešnom primjenom odredbe čl. 155. ZPP-a. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da tuženiku za sastav podnesaka od 15. listopada 2020. i od 23. listopada 2020. pripada naknada troškova odmjerena sukladno odredbi Tbr. 8.3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje: Tarifa), a ne prema odredbi Tbr. 8.1. Tarife na koju se žalitelj poziva. Radi se o ostalim podnescima, a ne o podnescima kojima se odgovara na tužbu ili očituje na nalaz i mišljenje vještaka pa neovisno o tome iznose li se njima novi prigovori ili predlažu novi dokazi, stranci za njihov sastav pripada nagrada odmjerena u iznosu od 500,00 kn uvećano za PDV, kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud.

20. Slijedom navedenog, ovaj sud je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, a u vezi s odredbom čl. 380. t. 2. ZPP-a (glede pobijanog rješenja), odbio žalbe kao neosnovane i potvrdio prvostupanjsku odluku jer ne postoje razlozi zbog kojih se pobija niti razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Zagreb, 1. lipnja 2022.

Predsjednica vijeća

Draženka Deladio, v.r.