Poslovni broj: 3 UsI-3597/21-19

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu toga suda Leandri Mojtić te Ljiljani Lijić zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja D. S. d.o.o., D., …, kojeg zastupa opunomoćenica M. M., odvjetnica u

odvjetničkom društvu M. i S. j. t. d., Z., …, protiv tuženika

Agencije za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju, Zagreb, Ulica grada Vukovara 269 d, radi prigovora na Odluku o odobrenju projekta iz mjere Investicija u vinarije i marketing vina, nakon neposredne i javne rasprave zaključene 24. svibnja 2022., a objavljene 01. lipnja 2022 održane usmene i javne rasprave

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži poništenje Odluke Agencije za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju, Zagreb, KLASA: 320-01/…, URBROJ: 343- 1900/… od 20. studenog 2018. i predmet vrati

tuženiku na ponovni postupak, kao neosnovan.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora kao neosnovan.

III. Nalaže se tužitelju da tuženiku u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude naknadi troškove upravnog spora u iznosu od 500,00 kn, dok se u više zatraženom iznosu zahtjev odbija.

Obrazloženje

1. Osporavanom Odlukom Agencije za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju, Zagreb, ovdje tuženika, KLASA:320-01/…,

URBROJ: 343-1900/… od 20. studenog 2018., u točci I. izreke odbijen je prigovor podnositelja D. S. d.o.o., D., ovdje tužitelja, podnesen

na Odluku o odobrenju projekta iz mjere Investicija u vinarije i marketing vina KLASA:320-01/…, URBROJ: 343-0904/… od 24. svibnja

2017., kao neosnovan.

Točkom II. izreke je odlučeno da Odluka o odobrenju projekta iz mjere Investicija u vinarije i marketing vina KLASA:320-01/…, URBROJ: 343-

0904…. svibnja 2017. ostaje na snazi.

Točkom III. izreke je utvrđeno da je ova Odluka konačna, dok je točkom IV. izreke utvrđeno da ova Odluka stupa na snagu danom donošenja.

2. Protiv osporavane Odluke i to točke I. izreke Odluke tužitelj je pravodobno podnio tužbu navodeći da je Odluka nezakonita te da se Odluka pobija iz svih zakonom predviđenih razloga, zbog nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešnog zaključka u pogledu činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, ujedno navodeći da je osporavana Odluka upravni akt. Tužitelj u tužbi navodi da je uvodu pobijane Odluke navedeno da je ista, između ostalog, donesena na temelju članka 50. Zakona o poljoprivredi (Narodne novine, broj: 30/15), da je odredbom čl. 50. stavka 1. Zakona o poljoprivredi određeno da je tuženik provedbeno tijelo za provedbu Uredbe (EU) br. 1308/2013, osim mjera i pravila koja se odnose na tržišne standarde, pravila tržišnoga natjecanja, pravila sustava posebnih odredbi za pojedine sektore te prikupljanja podataka i izvještavanja o cijenama poljoprivrednih proizvoda. Da su stavkom 2., istog članka Zakona, pobrojane zadaće tuženika kao provedbenog tijela, a stavkom 3. da je određeno da u provedbi mjera iz stavka 1. tog članka, Agencija za plaćanja donosi odluke i sklapa ugovore u svezi s pravima i obvezama pravnih i fizičkih osoba sukladno načinu i uvjetima utvrđenim Uredbom (EU) br. 1308/2013, propisima iz članka 8. ovoga Zakona i pravilnicima koje će donijeti ministar.

3. Da je u skladu s citiranim ovlaštenjima tuženik donio Odluku o odobrenju projekta iz mjere Investicija u vinarije i marketing vina Klasa: 320-01/…, Urbroj: 343-0904/… od 24. svibnja 2017. Da je u skladu s odredbom

članka 50. stavka 4. Zakona o poljoprivredi određeno da odluke iz stavka 3. tog članka nisu upravni akti pa stoga ni prvostupanjska Odluka od 24. svibnja 2017. da nije upravni akt. Međutim, da je člankom 50. stavkom 5. Zakona o poljoprivredi propisano da na Odluke iz stavka 3. tog članka, pravna ili fizička osoba ima pravo podnijeti prigovor Povjerenstvu za prigovore u Agenciji za plaćanja u roku od osam dana od dana dostave odluke, a što da je tužitelj upravo i učinio te da je protiv navedene prvostupanjske Odluke od 24. svibnja 2017. podnio prigovor u skladu sa svojim zakonskim ovlaštenjem. Da je njegov prigovor odbijen pobijanom Odlukom tuženika Klasa: 320-01/…., Urbroj: 343-1900/… od 20. studenog 2018.,

čiju zakonitost tužitelj osporava u ovom upravnom sporu.

4. Tužitelj nadalje navodi da iz izričaja odredbe članka 50. stavka 4. Zakona o poljoprivredi proizlazi da ta odredba, kada govori da odluke iz stavka 3. tog članka, nisu upravni akti, ne želi reći da ni odluke donesene po prigovorima protiv odluka iz stavka 3. tog članka Zakona, nisu upravni akti, a da stavak 5., iste odredbe, dalje kaže da se na odluke iz stavka 3., tog članka, može podnijeti prigovor, ali da se nigdje dalje ne navodi da odluka donesena po prigovoru nije upravni akt. Stoga tužitelj smatra da se odredba članka 50. stavka 4. Zakona o poljoprivredi ima odnositi samo na odluke iz stavka 3. tog članka, odnosno na prvostupanjsku Odluku koja je konkretnom predmetu donesena 24. svibnja 2017., ali ne i na osporavanu Odluku tuženika od 20. studenog 2018. za koju tužitelj smatra da ima pravnu prirodu upravnog akta u smislu citirane odredbe članka 3. stavka 1. ZUS-a te stoga predlaže da Sudu da mu osigura pravnu zaštitu protiv konačne Odluke tuženika od 20. studenog 2018.

5. Tužitelj u vrlo opširnoj tužbi (list 1-8 spisa) nadalje navodi razloge nezakonitosti pobijane Odluke, u bitnom, navodeći da je Odlukom o odobrenju projekta iz mjere Investicija u vinarije i marketing vina Klasa: 320-01/…, Urbroj: 343-0904/… od 24. svibnja 2017. godine tužitelju odobrena potpora za provedbu projekta „Modernizacija pogona za punjenje vina u svrhu povećanja kapaciteta i konkurentnosti tužitelja, lokacija ulaganja: K.O. S. k. č. …, u sklopu mjere investicija u vinarije i marketing vina u maksimalnom iznosu od 1.751.015,51 kuna (točka I).

Da je točkom II. citirane Odluke određeno da odobreno ulaganje iz točke I. ne smije biti započeto prije zaprimanja Odluke o odobrenju projekta od strane Korisnika, iznimno aktivnosti započete u tekućoj godini prije podnošenja Prijave mogu biti prihvatljive ukoliko se odnose na pripremu projekta i opće troškove projektanta/konzultanta.

Da je točkom III. citirane Odluke određeno da je rok za završetak projekta iz točke I. Odluke 31. svibnja 2018. godine.

Da je točkom IV. citirane Odluke određeno da je korisnik obvezan dostaviti Zahtjev za isplatu zajedno s popratnom dokumentacijom Agenciji za plaćanja najkasnije do 30. lipnja 2018. godine.

Da je točkom V. citirane Odluke određeno da će Odlukom o isplati Agencija za plaćanja utvrditi iznos potpore za isplatu te ga isplatiti korisniku na tamo navedeni račun.

Da je točkom VI. citirane Odluke određeno da sredstva navedena u točki I. moraju biti utrošena namjenski u skladu s citiranom Odlukom, kao i Listom prihvatljivih troškova koja je Prilog I. citirane Odluke i čini njen sastavni dio.

Da je točkom VII. citirane Odluke određeno da je korisnik obvezan pridržavati se odredbi Pravilnika te da su ostala prava i obveze korisnika navedena u Prilogu II. citirane Odluke i čine njezin sastavni dio.

Da je točkom VIII. citirane Odluke određeno da ista stupa na snagu danom donošenja.

6. Tužitelj ističe da je protiv citirane Odluke podnio pravodoban prigovor kojim je, među ostalim, prigovorio iznosu dodijeljene potpore budući da je tužitelj pogrešno razvrstan u kategoriju velikih, umjesto u kategoriju mikro, malih i srednje velikih poduzeća, a što da je rezultiralo manjim iznosom odobrene potpore (25% umjesto 50%). Ističe da je Odlukom o odobrenju projekta iz mjere Investicija u vinarije i marketing vina Klasa: 320-01/…, Urbroj: 343-0904/… od 24.

svibnja 2017. utvrđen iznos prihvatljivih troškova 7.004.062,05 kn za što da je utvrđen odobreni iznos potpore od samo 1.751.015,51 kn, da je zahtjevom prijavljeno 7.486.161,78 kn prihvatljivih troškova te da je traženo 3.743.080,89 kn potpore. Da je evidentno odstupanje kako odobrenih prihvatljivih troškova tako još više odobrene potpore u odnosu na podneseni zahtjev tužitelja; da je u slučaju prihvatljivih troškova riječ o odstupanju od 482.099,73 kn, dok da se kod odobrene potpore radi o odstupanju od čak 1.992.065,38 kn u odnosu na iznos iz zahtjeva za koji tužitelj smatra da ostvaruje pravo.

7. Tužitelj smatra da je najveći uzrok ovako velikom odstupanju odobrene potpore u odnosu na podneseni zahtjev pogrešno razvrstavanje tužitelja u sklopu velikih poduzeća s više od 250 zaposlenih i s više od 50 milijuna eura godišnjeg prihoda i/ili godišnjom bilancom koja premašuje 43 milijuna eura. Da je zbog takvog razvrstavanja tužitelju odobreno 25% potpore od prihvatljivih troškova, a da je s obzirom na stvarne pokazatelje o broju zaposlenih, prihodima i bilanci tužitelja i povezanih poduzeća u smislu relevantnog pravnog okvira obvezujućeg za sve zemlje članice EU, tužitelj trebao biti razvrstan u skupinu mikro, malih i srednjih poduzeća za koje je predviđen intenzitet potpore od 50% za pokriće prihvatljivih troškova.

8. Tužitelj nadalje opširno navodi i obrazlaže razloge nezakonitosti Odluke koju predmetnom tužbom osporava (list 3-8 spisa), u bitnom navodeći da je tužitelj pogrešno razvrstan u kategoriju velikih, umjesto u kategoriju mikro, malih i srednje velikih poduzeća, a što da je rezultiralo manjim iznosom odobrene potpore (25% umjesto 50%), a da je evidentno da je najveći urok velikom odstupanju odobrene potpore u odnosu na pogrešno razvrstavanje tužitelja u skupinu velikih poduzeća s više od 250 zaposlenih i više od 50 milijuna eura godišnjeg prihoda i/ili godišnjom bilancom koja premašuje 43 milijuna eura, zbog kojeg pogrešnog razvrstavanja da je osporavanom Odlukom tužitelju odobreno 25% potpore od prihvatljivih troškova. Da je s obzirom na stvarne pokazatelje o broju zaposlenih, prihodima i bilanci tužitelja i povezanih poduzeća u smislu relevantnog pravnog okvira obvezujućeg za sve zemlje članice EU, tužitelj trebao biti razvrstan u skupinu mikro, malih i srednjih poduzeća za koje je predviđen intenzitet potpore od 50% za pokriće prihvatljivih troškova.

9. Ističe da je s obzirom na to da se za potrebe definiranja mikro, malih i srednje velikih poduzeća (MSP) za projekte koji se sufinanciraju EU sredstvima koji mogu ostvariti intenzitet potpore koristi 50% koristi Preporuka Europske komisije 2003/361/EC da je tužitelj navedena poglavlja iz natječajne dokumentacije popunjavao u skladu s uputama iz navedene Preporuke Komisije. Nadalje ističe da se povezanost poduzeća utvrđuje na jedan od dva načina, da je prvi preko izravne povezanosti pravnih osoba u smislu upravljačkih i vlasničkih prava kako je to definirano čl. 3.3. Preporuke Komisije, a drugi da je način utvrđivanja povezanosti poduzeća preko fizičkih osoba (eng. "natural persons").

10. Tužitelj potom u tužbi opširno navodi i obrazlaže povezanost pravnih osoba u smislu upravljačkih i vlasničkih prava, osporavajući da bi se u konkretnom slučaju i predmetnoj upravnoj stvari radilo o izravnoj povezanosti pravnih osoba u smislu upravljačkih i vlasničkih prava a kako je to definirano čl. 3.3. Preporuke Komisije ( list 3-8 spisa).

11. Navodi da sukladno članku 3.3. Preporuke, tvrtke O. i …, odnosno O. i . zadovoljavaju uvjet povezanosti preko fizičke osobe (100% M.

Z.), no da ne zadovoljavaju uvjet djelovanja na istom ili bliskom tržištu. Da na temelju navedenog, u Prijavnom obrascu (L6_PP_03), tablicama 2.1. i 2.2. tvrtke … i R… nisu prikazane kao povezane/partnerske tvrtke, te s time u vezi, da niti

partnerska/povezana poduzeća tvrtki … i R… nisu povezana/partnerska poduzeća tvrtki O. odnosno D.. S obzirom na navedeno, da je evidentno da tužitelj kao novooformljeno D., koje u trenutku podnošenja zahtjeva nije imalo zaposlenih osoba, jedinu izravnu povezanost ima s društvom O..

12. Međutim, da postoji veza između poduzeća u kojima g. M. Z.,

nastupa samostalno ili skupa s nekim drugim fizičkim osobama, a da su to su sva prethodno navedena poduzeća u kojima M. Z. ima većinu (više od 50%)

vlasničkih i upravljačkih prava što se smatra donjom razinom za ocjenu zajedničkog nastupa odnosno djelovanja na tržištu preko fizičkih osoba. Da se tim poduzećima, premda nema apsolutno nikakvu drugu povezanost sa tvrtkama u vlasništvu g. M. Z., osim obiteljske veze fizičkih osoba, može pribrojiti i poduzeće Ž.

d.o.o. u 100%-om vlasništvu g. Ž. Z. (sina g. M. Z.), a koje ima vlasničke udjele u nekoliko manjih tvrtki koje nemaju nikakvu povezanost s djelovanjem tvrtki u vlasništvu M. Z., što da je obrazloženo i u prigovoru.

13. Da prethodno navedena poveznica svih ovih poduzeća preko fizičke osobe, g. M. Z., ni na koji način ne implicira da je u smislu definicije „povezanih poduzeća" kako je to precizno utvrđeno člankom 3.3. Preporuke Komisije, ispunjen i drugi potreban kumulativni uvjet, a to je da ta poduzeća djeluju na istom relevantnom tržištu ili bliskim tržištima (eng.,,activity in the same relevant market or adjacent markets").

14. Tužitelj ističe da su preporukom bliska tržišta (eng. „adjacent markets") definirana pobliže kao tržišta za proizvode ili usluge direktno naslonjena uzlazno ili silazno (eng. „upstream and downstrem") na relevantno tržište. Dakle, da se radi o dva uvjeta koja kumulativno moraju biti ispunjena za utvrđivanje „povezanih poduzeća" preko fizičkih osoba: 1) Većinski udio vlasničkih i upravljačkih prava preko zajedničkog nastupa fizičkih osoba i 2) Djelovanje tvrtki na istom ili bliskom tržištu.

15. U svezi navedenog, tužitelj ističe da je nesporno, a kao što da je to istaknuto i u zahtjevu, da drugi uvjet, odnosno djelovanje tvrtki na istom ili bliskom tržištu, nije ispunjen što da je također detaljno obrazloženo u prigovoru

16. Da društvo O. u odnosu na ... i R. ne posluje na istom ili bliskom (srodnom) tržištu, te da se stoga ova dva društva unatoč povezanosti putem g. M. Z. ne mogu smatrati „povezanim poduzećima“. Da društvo O. aktivno obavlja samo djelatnost iznajmljivanja nekretnina, te da je ujedno holding tvrtka kao 100%-ni vlasnik tužitelja.

17. Da društva O. i ./. ne obavljaju aktivno djelatnost i ne djeluju

na tržištu, već da su dioničari društva W. tvornica šećera d.d. koje je dio V. grupacije. Dakle, da društva O. i ./R. zadovoljavaju uvjet 1) iz navedene

Preporuke Komisije te da su povezane preko fiziče osobe (100% M. Z.),

međutim da ne zadovoljavaju uvjet 2) iz iste Preporuke jer da ne djeluju na istom relevantnom tržištu ili bliskim tržištima te da iz tog razloga navedena društva nemaju status povezanih poduzeća, što da posljedično niti društvo O. ne povezuje s V. grupacijom, a kako je to tužitelj i shematski prikazo u tužbi (list 4 spisa).

18. Tužitelj ujedno navodi, a kako bi bio siguran u ispravno tumačenje spomenute Preporuke Europske komisije 2003/361/EC, da je dodatno kontaktirao relevantne službe Europske komisije putem formalnih dopisa upućenih prije podnošenja zahtjeva; da je uz posredovanje službene osobe u Hrvatskoj gospodarskoj komori (g. l. B., višeg stručnog savjetnika u sektoru za međunarodne poslove) upućen dopis gdi K. D. S. iz …,

l., E. a. S., unutar Europske komisije. Da je D. putem

zadužene osobe za komunikaciju s EK o ovoj tematici, obaviješteno o stavu nadležne osobe u EK (gde D. S.) koji da se nakon postavljenog dodatnog upita i dobivenog pojašnjenja, slaže s tumačenjem nepovezanosti između društava O. i … iz razloga što da ne djeluju na istim tržištima, odnosno što da ta društva djeluju na potpuno različitim tržištima, a da je tužitelj u privitku izjavljenog prigovora dostavio cjelovitu komunikaciju predstavnika HGK, obavljenu na zahtjev tužitelja s predstavnicom Europske komisije, zaduženom za ovu tematiku.

19. Tužitelj u nastavku tužbe opširno navodi razloge zbog kojih smatra da tužitelj nije u povezanom niti partnerskom odnosu s tvrtkama Ž. d.o.o., R. d.o.o., V. d.o.o., A. d.o.o., H. d.d. i Ho. T. d.o.o., a koji su navedeni i u prigovoru protiv Prvostupanjske odluke ( list 4-8 spisa).

20. Ujedno navodi da da tuženik nezakonito brka pojmove registrirane djelatnosti i djelatnosti koju pojedino društvo stvarno obavlja odnosno tržišta na kojemu djeluje. Da društvo može biti registrirano za kojekakve djelatnosti (i najčešće trgovačka društva i jesu registrirana za mnoge djelatnosti koje stvarno ne obavljaju), ali da li društvo zaista obavlja određene djelatnosti ili ne, odnosno djeluje li na određenom tržištu i u kojoj mjeri, da se može utvrditi samo iz njegova ponašanja na tržištu, odnosno njegovih poslovnih knjiga iz kojih je vidljivo iz kojih djelatnosti društvo ostvaruje prihode.

21. Navodi da jedna ili više manjih, sporadičnih, pojedinačnih transakcija zaista ne mogu služiti kao argument, povezanosti poduzeća, osobito kad se uzme u obzir činjenica da društva V. i S. predstavljaju najvećeg proizvođača šećera u

Republici Hrvatskoj te da je teško naći poslovni subjekt koji s njima nije poslovao. Posebno ističe da se u konkretnom slučaju radi ne samo o transakcijama koje predstavljaju zanemarive udjele u ukupnim prihodima i rashodima tvrtki koje jedinu poveznicu imaju preko fizičke osobe, nego da se te transakcije u cijelosti odvijaju po tržišnim uvjetima.

22. Slijedom navedenog, da je pobijanom Odlukom tuženika od 20. studenog 2018. godine, kao i Prvostupanjskom odlukom koja joj je prethodila, povrijeđen propis i to prvenstveno članak 7. st. 1. Pravilnika o provedbi mjere Investicija u vinarije i marketing vina iz Nacionalnog programa pomoći sektoru vina 2014. — 2018. (NN 49/2015, 23/2016) te da su nezakonite i odluke koje se tiču roka dovršetka projekta i zahtjeva za isplatu te da je rokove iz točke III. i IV. Prvostupanjske odluke bilo potrebno prilagoditi donošenju konačne drugostupanjske odluke, obzirom da je tužitelj prigovor izjavio 24.05.2017., a pobijana Odluka od 20.11.2018. godine da je tužitelju upućena pratećim dopisom od 18.04.2019. godine koju je tužitelj zaprimio tek 26.04.2019. godine. Stoga je predložio da Sud zakaže raspravu, pozove tužitelja radi saslušanja te izvede predložene dokaze, a nakon provedenog postupka da poništi osporavanu Odluku KLASA:320-01/…, URBROJ: 343-1900/… od 20.

studenog 2018. te predmet vrati na ponovni postupak.

23. Tuženik se u svom odgovoru na tužbu od 2. travnja 2020. prvenstveno osvrnuo na pitanje stvarne nadležnosti Upravnog suda za odlučivanje u ovom predmetu te je navelo da se tuženik ne slaže s navodima tužitelja o tome da postoje sve pretpostavke dopuštenosti za vođenje upravnog spora te je potom navelo da je člankom 50. stavkom 1. Zakona o poljoprivredi (NN 30/15), koji se u konkretnom slučaju primjenjuje, temeljem odredbe članka 190. stavak 1. Zakona o poljoprivredi (NN 118/18), propisano da je Agencija za plaćanja provedbeno tijelo za provedbu Uredbe (EU) br. 1308/2013.

Da su stavkom 2., istoga članka, propisane zadaće tuženika.

Da je stavkom 3., istog članka, propisano da u provedbi mjera iz stavka 1. toga članka, tuženik donosi odluke i sklapa ugovore u svezi s pravima i obvezama pravnih osoba sukladno načinu i uvjetima utvrđenim Uredbom (EU) br. 1308/2013, propisima iz članka 8. toga Zakona i pravilnicima koje će donijeti ministar.

Da je stavkom 4., istog članka, propisano da odluke iz stavka 3. toga članka, nisu upravni akti.

24. Također, da je člankom 20. stavak 2. Pravilnika o provedbi mjere Investicija u vinarije i marketing vina iz Nacionalnog programa pomoći sektoru vina 2014.-2018. (NN 49/15, 23/16, 73/17) propisano da odluke iz toga Pravilnika nisu upravni akti. Stoga, a budući da Odluka o odobrenju projekta iz mjere investicija u vinarije i marketing vina KLASA: 320-01,…; URBROJ: 343-0904/… od

24. svibnja 2017. nije upravni akt, da tako ni pobijana Odluka Povjerenstva za prigovore koja se donosi povodom prigovora ne može biti upravni akt. Dakle, da protiv pobijane Odluke nije moguće pokrenuti upravni spor.

25. Slijedom toga, a obzirom da tuženik prilikom odlučivanja o pravu tužitelja na ostvarivanje potpore ne postupa po pravilima upravnog postupka, da predmetom upravnog spora ne može biti ocjena zakonitosti postupanja, odnosno propuštanja tuženika u smislu odredbe članka 3. stavak 1. točka 2. i 3. ZUS-a, a koje navode da potvrđuje i sudska praksa i to:

- Rješenje Visokog upravnog suda RH poslovni broj Usž-… od 15. veljače 2018. kojom odlukom je Sud utvrdio da je Zakonom o poljoprivredi (NN 30/15) kao posebnim propisom izričito propisano da odluke koje donosi tuženik o ostvarivanju prava na potporu nisu upravni akti, da se kod donošenja istih ne provodi upravni postupak, da se ne radi ni o postupanju javnopravnog tijela u smislu članka 3. stavak 1. točke 2. i 3. ZUS-a, da nije riječ ni o području upravnog prava, odnosno upravnoj stvari kako to propisuje članak 2. Zakona o općem upravnom postupku (NN 47/09);

- Rješenje Visokog upravnog suda RH poslovni broj Usž-… od 10. studenog 2016. godine kojim je potvrđen stav Upravnog suda u O. iz Rješenja posl. br. … od 19. travnja 2016. godine kojim je odbačena tužba u sličnom predmetu, s obrazloženjem da prvostupanjski Upravni sud nije imao pravne mogućnosti ocijeniti zakonitost pobijane odluke tuženika i da je pravilno odbacio tužbu tužiteljice pozivom na odredbu članka 30. stavak 1. točka 7. ZUS-a, budući da je tužba podnesena u stvari koja ne može biti predmet upravnog spora;

- Rješenje Visokog upravnog suda RH posl. br. Usž-… od 8. ožujka 2017. kojim je Visoki upravni sud RH potvrdio prvostupanjsko rješenje Upravnog suda u S. kojim je odbačena tužba u istovrsnom predmetu;

- Odluka Ustavnog suda broj U-III-… od 13. srpnja 2016. u kojem je zauzet stav da nije povrijeđeno pravo na pristup sudu time što je zakonskom odredbom propisano da određene odluke nisu upravni akti te da se u tom slučaju radi o ustavnopravno prihvatljivom ograničenju prava na pristup sudu. Da je u citiranoj odluci Ustavni sud jasno naveo kako je nesporno da pravo na pristup sudu nije i ne može biti apsolutno; da je ono podvrgnuto ograničenjima (osobito kad je riječ o pretpostavkama koje se tiču dopuštenosti ulaganja pravnih sredstava), budući da po samoj svojoj naravi zahtjeva regulaciju države, koja u tom pitanju ima izvjesnu slobodu procjene. Ustavni sud dalje navodi kako se eventualna ograničenja neće smatrati suglasnima članku 29. stavku 1. Ustava ako nisu propisana radi ostvarenja legitimnog cilja ili ne postoji razuman odnos razmjernosti između sredstava koja su upotrijebljena i cilja koji se namjerava postići. Argumentum a contrario ograničenja će biti u skladu s člankom 29. Ustava ako jesu propisana radi ostvarenja legitimnog cilja i/ili ako postoji razuman odnos razmjernosti između sredstava koja su upotrijebljena i cilja koji se namjeravao postići. U konkretnom je slučaju ograničenje (oduzimanje svojstva upravnog akta odlukama Tuženika) propisano radi ostvarenja legitimnog cilja (postupanje tuženika ne spada u sferu upravnog prava jer korisnici, pa tako i Tužitelj, dobrovoljno ulaze u pravne odnose s Tuženikom) te postoji razuman odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava a namjeravanog cilja (protiv prvostupanjskih odluka Tuženika moguće je izjaviti pravni lijek-prigovor, o kojem odlučuje drugostupanjsko tijelo), a koje presude su priložene spisu tuženog tijela kojeg je tuženik dostavio ovom sudu uz odgovor na tužbu.

26. Pored navedenog, ukoliko bi Sud odlučio raspravljati o meritumu, tuženik se očitovao o razlozima za donošenje pobijane Odluke te se opširno očitovao o tužbenim navodima tužitelja (list 25-39 spisa), te je opreza radi prigovorio pravodobnosti tužbe navodeći da je iz prijemnog štambilja suda na tužbi vidljivo da je podnesena izvan zakonskog roka od 30 dana od zaprimanja pobijane drugostupanjske odluke, jer da je Tužitelj pobijanu odluku zaprimio 26. travnja 2019. godine, a na Sudu da je tužba zaprimljena 30. svibnja 2019. godine, pa da je stoga potrebno tužbu odbaciti kao nepravodobnu.

27. Tuženik je potom opisao kronologiju predmetne upravne stvari u bitnom navodeći da je Tuženik 1. travnja 2016. godine objavio Javni natječaj za podnošenje prijava za dodjelu sredstava potpore iz Nacionalnog programa pomoći sektoru vina 2014.-2018. za Mjeru Investicija u vinarije i marketing vina (NN 29/16; u daljnjem tekstu: Natječaj); da je na predmetni Natječaj Tužitelj podnio prijavu 16. svibnja 2016. godine za projekt „Modernizacija pogona za punjenje vina u svrhu povećanja kapaciteta i konkurentnosti tvrtke D. S. d.o.o. u S.“; da je nakon završene obrade prijave utvrđeno da Tužiteljeva prijava udovoljava uvjetima propisanim Pravilnikom i Natječajem te da mu je Odlukom o odobrenju projekta iz mjere investicija u vinarije i marketing vina KLASA: 320-01/…;

URBROJ: 343-0904/… od 24. svibnja 2017. godine odobrena potpora u maksimalnom iznosu od 1.751.015,51 kn te da mu je potpora odobrena u iznosu 25% prihvatljivih troškova.

28. Nadalje navodi da je člankom 7. stavak 1. Pravilnika propisana razina potpore ovisno o veličini poduzeća:

- za mikro, mala i srednja poduzeća (uključujući i fizičke osobe) maksimalna potpora iznosi 50% prihvatljivih troškova;

- za velika poduzeća s manje od 750 zaposlenih ili prometom manjim od 200 milijuna EUR potpora iznosi 25% prihvatljivih troškova;

- za velika poduzeća koja nisu obuhvaćena točkom 2. ovoga stavka potpora iznosi 24%.

29. Da je protiv citirane Odluke kojom mu je odobren iznos potpore Tužitelj podnio prigovor u kojemu, u bitnom, ističe kako ga je Tuženik pogrešno svrstao u kategoriju velikih poduzeća na temelju povezanosti s drugim poduzećima te kako je trebao biti svrstan u kategoriju mikro, malih i srednjih poduzeća za koja se odobrava potpora u iznosu od 50% prihvatljivih troškova.

30. Tuženik nadalje navodi da je člankom 50. stavkom 1. Uredbe (EU) br. 1308/2013 propisano da se potpora može dodijeliti za materijalna i nematerijalna ulaganja u postrojenja za preradu i infrastrukturu vinarije te tržišne strukture i alate. Tim ulaganjima namjerava se poboljšati ukupnu učinkovitost poduzeća i njegovu prilagodbu na zahtjeve tržišta, kao i povećati njegovu konkurentnost, a odnosi se na proizvodnju i stavljanje na tržište proizvoda od vinove loze iz Priloga VII. dijela II. uključujući s ciljem poboljšanja uštede energije, globalne energetske učinkovitosti i održivih procesa.

Da je stavkom 2. alineja (a), istog članka, propisano da se potpora iz stavka 1. u svojoj najvećoj stopi primjenjuje isključivo na mikropoduzeća te mala i srednja poduzeća u smislu Preporuke Komisije 2003/361/EZ.

31. Dodatno, da je propisano da je za poduzeća koja nisu obuhvaćena glavom I. člankom 2. stavkom 1. Priloga Preporuci 2003/361/EZ, a koja imaju manje od 750 zaposlenika ili promet manji od 200 milijuna EUR, najveći intenzitet potpore prepolovljen.

32. Da je iz preambule citirane Preporuke 2003/361/EZ vidljivo da je donesena kako bi se izbjegle situacije u kojima Zajednica usmjerava svoje mjere na određenu kategoriju mikropoduzeća, malih i srednjih poduzeća, a države članice na drugu kategoriju, odnosno kako bi se primjenom iste definicije od strane Komisije, država članica, Europske investicijske banke (EIB) i Europskog investicijskog fonda (EIF) poboljšala dosljednost i učinkovitost politika usmjerenih na mikropoduzeća, mala i srednja poduzeća te da bi se tako ograničio rizik od narušavanja tržišnog natjecanja.

33. Da je u skladu s tim, člankom 2. Priloga Preporuke 2003/361/EZ propisano da se kategorija mikropoduzeća, malih i srednjih poduzeća (MSP-ova) sastoji od poduzeća koja imaju manje od 250 zaposlenih i koja imaju godišnji promet koji ne prelazi 50 milijuna eura i/ili godišnju bilancu koja ne prelazi 43 milijuna eura. Unutar kategorije MSP-ova, malo poduzeće definira se kao poduzeće koje ima manje od 50 zaposlenih, a čiji godišnji promet i/ili godišnja bilanca ne prelazi 10 milijuna eura, dok se mikropoduzeće definira kao poduzeće koje ima manje od 10 zaposlenih, a čiji godišnji promet i/ili godišnja bilanca ne prelazi 2 milijuna eura.

34. Da je člankom 1. propisano da je poduzeće svaki subjekt koji se bavi gospodarskom djelatnošću, bez obzira na njegov pravni oblik.

35. Dakle, da se prilikom utvrđivanja veličine poduzeća, odnosno prilikom razvrstavanja Tužitelja u određenu kategoriju, Tuženik pridržavao citiranih odredaba Uredbe (EU) br. 1308/2013 i Preporuke 2003/361/EZ. Osim toga, da je člancima 4., 5. i 6. Priloga I. Uredbe Komisije (EU) br. 651/2014 propisano da se prilikom utvrđivanja podataka poduzeća za potrebe razvrstavanja poduzeća u odgovarajuću kategoriju (mikro, mala, srednja, velika), uzimaju u obzir i podaci partnerskih i/ili povezanih poduzeća.

36. Da je člankom 3. stavkom 3. Priloga Preporuke 2003/361/EZ propisano da se povezanim poduzećima smatraju poduzeća među kojima postoji jedna od sljedećih veza:

a) poduzeće ima većinu glasačkih prava dioničara ili članova u drugom poduzeću; b) poduzeće ima pravo imenovati ili smijeniti većinu članova upravnog, upravljačkog ili nadzornog tijela u drugom poduzeću;

c) poduzeće ima pravo ostvarivati vladajući utjecaj na drugo poduzeće prema ugovoru sklopljenom s tim poduzećem ili prema odredbi njegova statuta ili društvenog ugovora;

d) poduzetnik, koji je dioničar ili član u drugom poduzeću, sam kontrolira, prema dogovoru s drugim dioničarima ili članovima tog poduzeća, većinu glasačkih prava dioničara ili članova u tom poduzeću.

37. Da je trećim podstavkom propisano da su poduzeća koja su međusobno povezana preko jednog ili više drugih poduzeća, odnosno bilo kojeg ulagača iz stavka 2., na jedan od načina opisanih u prvom podstavku, također povezana.

38. Da je četvrtim podstavkom propisano da su poduzeća koja jednu od takvih povezanosti ostvaruju kroz fizičku osobu ili skupinu fizičkih osoba koje zajedno djeluju također povezana poduzeća ako se bave svojom djelatnošću ili dijelom svoje djelatnosti na istom mjerodavnom tržištu ili susjednim tržištima, a „Susjednim tržištem” smatra se tržište proizvoda ili usluga izravno smješteno uzvodno ili nizvodno u odnosu na mjerodavno tržište.

39. Osim toga, da je člankom 475. stavak 3. Zakona o trgovačkim društvima (NN 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11, 111/12, 68/13, 110/15, 40/19; u daljnjem tekstu: ZTD) propisano da se smatra da neko društvo može imati prevladavajući utjecaj u drugome društvu ako kao dioničar ili član društva ima pravo izabrati odnosno imenovati i opozvati imenovanje odnosno razriješiti većinu članova uprave, odnosno većinu izvršnih direktora ili članova nadzornog odbora odnosno upravnog odbora društva ili na temelju sporazuma sklopljenog s drugim dioničarima ili članovima tog društva ima kontrolu nad većinom glasačkih prava u društvu.

40. Dakle, da je nesporno da se i u slučaju povezanih poduzeća pravno radi o samostalnim trgovačkim društvima, međutim, prevladavajući utjecaj moguć je i međusobnom povezanošću osoba koje se nalaze u organima vladajućeg i ovisnog društva, odnosno okolnošću da su neki od članova u organu jednoga društva istovremeno članovi i u organu drugoga, u mjeri u kojoj je to inače dopušteno ZTD-om.

41. U odnosu na razvrstavanje Tužitelja u velika poduzeća, Tuženik ističe kako je u prvostupanjskom postupku utvrđeno da je isti povezan s drugim trgovačkim društvima, a da je to potvrđeno i u drugostupanjskom postupku povodom prigovora Tužitelja. Da je tuženik utvrdio povezanost poduzeća sukladno članku 3. stavku 3. podstavku 4. Priloga Preporuke 2003/361/EZ, i to tako što je utvrdilo da su kumulativno ispunjene dvije pretpostavke: 1) većinski udio vlasničkih i upravljačkih prava i 2) djelovanje na istom mjerodavnom tržištu ili susjednim tržištima.

42. U odnosu na prvu pretpostavku - većinski udio vlasničkih i upravljačkih prava, da je utvrđeno sljedeće:

- Uvidom u sudski registar kao i dostavljenu dokumentaciju zaključeno je kako Tužitelj te trgovačka društva O. d.o.o., O. P. d.o.o., E… d.o.o.,

R. d.o.o., V. d.o.o., H. d.d., H. T.

d.o.o., Ž. d.o.o., R. d.o.o., S. D. d.o.o. i trgovačka društva iz V. grupacije (V. t. š. d.d., V. k. d.o.o., S. t. š.

d.o.o., S. Ž. d.d., V. B. d.o.o.) predstavljaju povezana poduzeća.

Povezanost je utvrđena preko fizičkih osoba koje zajedno djeluju na istom, odnosno susjednim tržištima. Naime, jedini osnivač/član trgovačkog društva Tužitelja je trgovačko društvo O. d.o.o., a osobe ovlaštene za zastupanje Tužitelja su L.

D.-Z. (OIB: …) i I. K. (OIB: …). Osnivači/članovi

trgovačkog društva O. d.o.o. su u trenutku obrade prijave na Natječaj bili M.

Z. (OIB: …) i F. M. A. S. (OIB: …),

a osoba ovlaštena za zastupanje je L. D.-Z. (OIB: …). Utvrđeno je

da je M. Z. (OIB: …) jedini član trgovačkih društava E.-. d.o.o.,

R. d.o.o. i O. P. d.o.o., a da u trgovačkom društvu O. d.o.o. M. Z. (OIB: 0…) ima 90% udjela.

- Također, utvrđeno je da M. Z. (OIB: …) posredno ima upravljačka prava u trgovačkom društvu V. T. Š. d.d. (ukupni udio 55,88%, dakle većinu upravljačkih prava) preko trgovačkih društava E.-. d.o.o. i R. d.o.o. čiji je jedini član. Nadalje, jedini osnivač/član trgovačkog društva S. T. Š. d.o.o. je V. T. Š. d.d.

- M. Z. (OIB: …) posredno ima upravljačka prava i u

trgovačkom društvu S. Ž. d.d. s obzirom na činjenicu da V.

T. Š. d.d. i S. T. Š. d.o.o. u tome društvu

zajedno imaju 85,36% upravljačkih prava, dakle većinu.

- Jedini osnivač/član trgovačkog društva V. d.o.o. je R. d.o.o. u kojem Ma. Z. (OIB: …) ima 100% udjela.

- Zaključno, M. Z. (OIB: …) je predsjednik nadzornog

odbora u trgovačkim društvima V. T. Š. d.d., S.

T. Š. d.o.o. i H. d.d., a zamjenik je predsjednika

nadzornog odbora u društvu S. Ž. d.d.

- Ž. Z. (OIB: …), sin M. Z. (OIB: …), je

jedini osnivač/član trgovačkih društava Ž. d.o.o. i R. d.o.o., a ima udjele i u trgovačkim društvima H. T. d.o.o. (99,42%, dakle većinu) i

S. D. d.o.o. (3,50%). U trgovačkom društvu H. d.d. isti ima

posredno upravljačka prava preko društva Ž. d.o.o. koje ima 63,90% udjela (većinu) u društvu H. d.d. Osim toga, u trgovačkom društvu A. d.o.o. ima posredno upravljačka prava budući da je jedini osnivač/član toga društva Ž. d.o.o. Također, predsjednik je uprave u trgovačkim društvima V. T.

Š. d.d. i S. T. Š. d.o.o. te direktor u H.

d.d., R. d.o.o., V. d.o.o. i A. d.o.o., a u trgovačkim društvima

S. Ž. d.d. i D. P. d.d. ima funkciju člana

nadzornog odbora.

- L. D.-Z. (OIB: .....), sin Ž. Z. (OIB: …) i

unuk M. Z. (OIB: …) je osoba ovlaštena za zastupanje u trgovačkom društvu Tužitelja (kao predsjednik uprave) i O. d.o.o. (kao direktor).

43. Slijedom naprijed navedenih utvrđenja da je jasno vidljivo da članovi iste obitelji, i to M. Z. (OIB: …), Ž. Z.o (OIB: …) i

L. D.-Z. (OIB: …) u navedenim trgovačkim društvima imaju takve

udjele, odnosno vrše takve funkcije da im obiteljska povezanost nesporno pruža mogućnost zajedničkog djelovanja i usklađivanja s ciljem izvršavanja utjecaja na poslovanje korisnika. Prema tome, zbog uloge fizičkih osoba koje djeluju zajedno, a kojima obiteljske veze pružaju mogućnost da djeluju zajedno, odnosno da se usklade kako bi izvršavale utjecaj na poslovne odluke predmetnih poduzetnika, da navedena trgovačka društva ipak predstavljaju jedinstveni gospodarski subjekt i ne mogu se smatrati gospodarski neovisnima jedan o drugome. Da je takvo je tumačenje u skladu s člankom 1. Priloga Preporuke Komisije koja definira poduzeće kao svaki subjekt koji se bavi gospodarskom djelatnošću, bez obzira na njegov pravni oblik, a što uključuje, posebno, samozaposlene osobe i obiteljska poduzeća koja se bave obrtom ili drugim djelatnostima te partnerstva ili udruženja koja se redovno bave gospodarskom djelatnošću.

44. Tuženik se nadalje pozvao i Sud Europske unije koji je u svojoj presudi od 27. veljače 2014. godine u predmetu C‑110/13 (HaTeFo GmbH protiv Finanzamt Haldensleben) zauzeo sljedeći stav:

Članak 3. stavak 3. četvrti podstavak Priloga Preporuci Komisije 2003/361/EZ od 6. svibnja 2003. o definiciji mikro, malih i srednjih poduzetnika treba tumačiti tako da se poduzetnici mogu smatrati „povezanima“ u smislu tog članka ako iz analize kako pravnih tako i gospodarskih odnosa kojima su povezani proizlazi da oni predstavljaju jedinstven gospodarski subjekt preko fizičke osobe ili skupine fizičkih osoba koje djeluju zajedno, iako između njih formalno ne postoji neki od odnosa iz članka 3. stavka 3. prvog podstavka tog priloga.

Smatra se da djeluju zajedno u smislu članka 3. stavka 3. četvrtog podstavka tog priloga fizičke osobe koje se usklađuju kako bi izvršile utjecaj na poslovne odluke predmetnih poduzetnika, tako da se ti poduzetnici ne mogu smatrati gospodarski neovisnima jedan o drugome. Ostvarenje tog uvjeta ovisi o okolnostima predmeta i ne mora nužno ovisiti o postojanju ugovornih odnosa između tih osoba ni o utvrđenju njihove namjere izbjegavanja definicije mikro, malih ili srednjih poduzetnika u smislu te preporuke.

45. Stoga, da nije točan Tužiteljev navod u kojem navodi da je prilikom utvrđivanja povezanosti dva pravna subjekta preko fizičke osobe potrebno da se radi o jednoj te istoj fizičkoj osobi. Da je to razvidno ne samo iz citirane presude Suda Europske unije, nego već i iz same odredbe članka 3. stavak 3. podstavka 4. Priloga Preporuke 2003/361/EZ koja propisuje da su poduzeća povezana ako jednu od povezanosti iz 1. podstavka ostvaruju kroz fizičku osobu ili skupinu fizičkih osoba koje zajedno djeluju. Prema tome, da i semantički i gramatički ova odredba svojim izričajem („poduzeća su povezana“, a ne npr. „poduzeća mogu biti povezana“) jasno daje do znanja da se u slučaju ispunjenja propisanih pretpostavki (povezanost na način iz 1. podstavka + djelovanje na istom mjerodavnom tržištu ili susjednim tržištima) smatra da povezanost postoji i pritom nije dana mogućnost provedbenom tijelu (ovdje Tuženiku) da odluči drugačije.

46. Da je i Europska komisija u svojoj odluci od 7. lipnja 2006. godine (broj C- 8/2005, Nordbrandenburger UmesterungsWerke) zauzela stav da su obiteljske veze i komplementarne djelatnosti dovoljan pokazatelj da se radi o povezanim poduzećima. Da iako se ovdje radi o Odluci komisije koja je upućena točno određenoj državi članici (konkretno SR Njemačkoj) i nema izravne primjene u drugim državama članicama, da se stavovi koje je Komisija u njoj zauzela mogu primijeniti i u ovom slučaju, s obzirom na to da je činjenično stanje vrlo slično, a Komisija zauzima jednake stavove prema svim državama članicama Europske unije u pogledu primjene propisa.

47. U odnosu na drugu pretpostavku - djelovanje na istom mjerodavnom tržištu ili susjednim tržištima), da je utvrđeno sljedeće:

- Tužitelj i neka od trgovačkih društava iz V. grupacije djeluju na istom, odnosno na susjednim tržištima. Naime, O. d.o.o. i …-. d.o.o. registrirani su za obavljanje istih djelatnosti, i to: skladištenje robe; projektiranje, građenje, uporaba i uklanjanje građevina; računovodstvene i knjigovodstvene usluge te savjetovanje u vezi s poslovanjem i upravljanjem. Temeljem ranije spomenute povezanosti preko fizičke osobe M. Z. (OIB: …), utvrđena je povezanost preko registriranih

djelatnosti trgovačkih društava O. d.o.o., V. T. Š. d.d. i …-

. d.o.o. Također je utvrđeno preklapanje u registriranim djelatnostima između Tužitelja s jedne strane i trgovačkih društava S. T. Š. d.o.o.,

H. T. d.o.o. i H. d.d. s druge strane. Osim toga,

utvrđeno je preklapanje u djelatnostima između trgovačkog društva O. d.o.o. s jedne strane i društava S. T. Š. d.o.o., S.

Ž. d.d., H. T. d.o.o. i H. d.d. s druge strane.

48. Da osim uvidom u registrirane djelatnosti, iz dokumentacije koju je sam Tužitelj dostavio uz svoj prigovori i dopunu prigovora, proizlazi kako je između navedenih trgovačkih društava u tom razdoblju postojao promet roba i usluga te da nije od utjecaja tvrdnja Tužitelja iz prigovora, a sada i iz tužbe, kako je udio u ukupnom prometu, odnosno ukupnim prihodima pojedinih povezanih trgovačkih društava zanemariv, a to upravo iz razloga jer iznos, odnosno veličina prometa koji bi bio relevantan nigdje nije ni propisan te je u tržišnim okolnostima životno logično da odnos veličine jednog poduzeća prema drugome ne mora biti jednak odnosu veličine prometa između njih. Za odlučivanje o postojanju povezanosti da je jedino odlučno postoje li poslovne transakcije ili ne postoje, a nije odlučna veličina tih transakcija. Da Tužitelj ni u prvostupanjskom ni u drugostupanjskom postupku pred Tuženikom nije dostavio odgovarajuće dokaze (npr. vjerodostojnu računovodstvenu evidenciju) iz kojih bi bilo razvidno da nije bilo obavljanja djelatnosti u kojima se navedena društva preklapaju, a što da je od Tužitelja i bilo zatraženo u Zahtjevu za dopunu. Da su Izjave koje je Tužitelj dostavio jednostrani akti, odnosno očitovanja volje koji ne predstavljaju vjerodostojnu dokumentaciju iz koje bi se nedvojbeno moglo utvrditi da navedena trgovačka društva ne djeluju na istom mjerodavnom, odnosno susjednim tržištima.

49. Da je uvidom u dostavljenu dokumentaciju i Godišnje financijske izvještaje trgovačkog društva V. T. Š. d.d. i ovisnih društava utvrđeno da je

Tužitelj u najvećem dijelu prisutan na tržištu proizvodnje sokova, jakih alkoholnih pića i vina. Nadalje, da je V. T. Š. d.d. (matično društvo V. grupacije)

prisutna na tržištu proizvodnje šećera, tekućeg šećera, nusproizvoda prerade šećerne repe (rezanci, melasa-sirovina za proizvodnju alkohola). Da S. T.

Š. d.o.o. (ovisno društvo) proizvodi šećer, nusproizvode rezance šećerne repe i melasu, te alkohol, proteinski prah i dopunsko tekuće stočno krmivo na bazi melase. Pored navedenog, da se društvo O. P. d.o.o. uglavnom bavi trgovinom ostacima prerade šećerne repe (repini rezanci i melasa).

50. U odnosu na Tužiteljevo osporavanje postojanja povezanosti poduzeća na temelju djelatnosti upisanih u sudskom registru, Tuženik ističe da je člankom 33. stavak 1. ZTD-a propisano da se predmet poslovanja trgovačkoga društva utvrđuje u dioničkom društvu statutom, a u ostalim trgovačkim društvima odlukom članova društva koja se prilikom osnivanja donosi na način koji je propisan za sklapanje društvenog ugovora. Da je člankom 34. stavkom 1. ZTD-a propisano da se predmet poslovanja upisuje kao evidencijski podatak u sudskom registru, da je trgovačko društvo dužno dostavljanjem odluke kojom se utvrđuje predmet poslovanja te popisa djelatnosti izvijestiti registarski sud o tome koje djelatnosti čine utvrđeni predmet poslovanja društva te da je na isti način trgovačko društvo dužno izvijestiti registarski sud i o svakoj izmjeni utvrđenog predmeta poslovanja. Dakle, da je iz ovih odredbi vidljivo da ZTD ne poznaje razliku između „glavne“ i „sporednih“ djelatnosti pa da stoga Tuženik nije imao razloga sumnjati da se pojedino trgovačko društvo ne bavi djelatnostima koje su mu upisane u sudskom registru.

51. Nadalje je navelo da je uvidom u podatke iz sudskog registra, utvrđeno da Tužitelj i poduzeća koja su utvrđena kao povezana imaju upisane iste djelatnosti. Prije svega, da je nedvojbeno da su Tužitelj i O. d.o.o. povezana poduzeća jer da je O. d.o.o. jedini osnivač, odnosno da ima 100% poslovnih udjela u Tužitelju. Nadalje, da iako Tužitelj tvrdi da on i O. d.o.o. te pojedina društva nisu na istom mjerodavnom tržištu pa ne mogu biti povezana, da je Tuženik utvrdio da ipak jesu na istom mjerodavnom tržištu ili susjednim tržištima, a s obzirom na to da u njima M. Z., Ž. Z. i L. D.-Z. imaju udjele ili su na rukovodećim pozicijama,

da su ispunjena oba potrebna kriterija da bi se smatrali povezanim poduzećima. Tuženik je potom u odgovoru na tužbu naveo i tablični prikaz za navedena povezana društva iz kojeg su razvidne djelatnosti navedenih društava ( list 33-36 spisa). Dakle, da je vidljivo da osim istih djelatnosti kojima se društva bave, postoje i određene djelatnosti koje su komplementarne.

52. Također je navelo da se prema definiciji iz članka 3. stavak 3. podstavak 5. Priloga Preporuke 2003/361/EZ, susjednim tržištem smatra tržište proizvoda ili usluga izravno smješteno uzvodno ili nizvodno u odnosu na mjerodavno tržište. S obzirom na činjenicu da neka društva imaju registrirane djelatnosti kupnje i prodaje robe, trgovine na veliko i malo, promet sredstava za zaštitu bilja, proizvodnju i promet vina i drugih proizvoda od grožđa i vina, šećera i drugo, da se može zaključiti da se na susjednom tržištu nalaze djelatnosti kojima se ove djelatnosti nadopunjuju i bez kojih ne bi bile moguće: prijevoz robe, računovodstveni poslovi, promidžba, kupnja i prodaja robe, trgovačko posredovanje, a upravo te djelatnosti da obavljaju druga navedena trgovačka društva koja je Tuženik uzeo u obzir prilikom obrade Tužiteljeve prijave na Natječaj.

53. Stoga da je i ovdje vidljivo da postoji sličnost u utvrđenom činjeničnom stanju kao i u predmetu Komisije broj C-…, odnosno da je Komisija utvrdila da poduzeća djeluju na istom mjerodavnom ili susjednim tržištima, iako na prvi pogled obavljaju različite djelatnosti. Kao dokaz na navedenu tvrdnju tuženik se pozvao na:

- aktivni izvadak iz sudskog registra za trg. društvo D. S. d.o.o. - povijesni izvadak iz sudskog registra za trg. društvo O. d.o.o. - aktivni izvadak iz sudskog registra za trg. društvo O. P.T d.o.o. - aktivni izvadak iz sudskog registra za trg. društvo … d.o.o. - aktivni izvadak iz sudskog registra za trg. društvo R. d.o.o.

- aktivni izvadak iz sudskog registra za trg. društvo V. d.o.o.

- povijesni izvadak iz sudskog registra za trg. društvo H. d.d.

- aktivni izvadak iz sudskog registra za trg. društvo H. T. d.o.o. - aktivni izvadak iz sudskog registra za trg. društvo Ž. d.o.o.

- aktivni izvadak iz sudskog registra za trg. društvo R. d.o.o.

- aktivni izvadak iz sudskog registra za trg. društvo S. D. d.o.o. - aktivni izvadak iz sudskog registra za trg. društvo V. T.A Š.A d.d. - aktivni izvadak iz sudskog registra za trg. društvo V. K. d.o.o. - aktivni izvadak iz sudskog registra za trg. društvo S. T.

Š. d.o.o.

- aktivni izvadak iz sudskog registra za trg. društvo S. Ž. d.d.

54. Slijedom navedenog da Tužitelj u drugostupanjskom postupku pred Tuženikom nije uspio dokazati da se s navedenim trgovačkim društvima ne nalazi u odnosu povezanosti pa da bi ga slijedom toga trebalo razvrstati u mala i srednja poduzeća. Da se u slučaju povezanosti poduzeća, poduzeću koje je korisnik potpore pribrajaju i zaposlenici i prihod povezanih poduzeća.

55. Da je člankom 4. stavak 1. Priloga I. Uredbe Komisije (EU) br. 651/2014 propisan način izračuna podataka:

Podatci koji se upotrebljavaju za broj osoblja i financijske iznose su podatci koji se odnose na posljednje odobreno računovodstveno razdoblje, izračunani na godišnjoj razini. U obzir se uzimaju od datuma zaključenja financijskih izvještaja. Iznos koji se upotrebljava kao iznos prometa računa se bez poreza na dodanu vrijednost (PDV) i drugih neizravnih poreza.

56. Da je člankom 5. stavak 1. Priloga I. Uredbe Komisije (EU) br. 651/2014 propisan način izračuna broja zaposlenika:

Broj osoblja odgovara broju godišnjih jedinica rada, to jest broju osoba koje su bile zaposlene na puno radno vrijeme kod dotičnog poduzeća ili u njegovo ime, tijekom cijele promatrane referentne godine. Rad osoba koje nisu bile zaposlene punu godinu, rad onih koje su radile skraćeno radno vrijeme, bez obzira na trajanje, i sezonski rad računaju se kao dijelovi godišnjih jedinica rada. Osoblje se sastoji: (a) od zaposlenika; (b) od osoba koje rade za podređeno poduzeće, a smatraju se zaposlenima prema nacionalnom pravu; (c) od vlasnika-upravitelja; (d) od partnera koji se bave redovitom djelatnošću u poduzeću i ostvaruju pogodnost od njegovih financijskih koristi.

57. Da je člankom 6. Priloga I. Uredbe Komisije (EU) br. 651/2014 propisan način izračuna podataka u slučaju povezanih i partnerskih poduzeća:

1. U slučaju neovisnog poduzeća, podatci, uključujući broj osoblja, određuju se isključivo na temelju financijskih izvještaja tog poduzeća.

2. Podatci, uključujući broj osoblja, poduzeće koje ima partnerska poduzeća ili povezana poduzeća određuju se na temelju financijskih izvještaja i ostalih podataka poduzeća, odnosno, ako postoje, konsolidiranih financijskih izvještaja poduzeća ili konsolidiranih financijskih izvještaja u koje je poduzeće uključeno konsolidacijom. Podatcima spomenutima u prvom podstavku dodaju se podatci svakog poduzeća koje je partner dotičnom poduzetniku i koje se nalazi neposredno uzlazno ili silazno od njega. Zbrajanje je razmjerno postotnom udjelu u kapitalu ili glasačkim pravima (ovisno o tome što je veće). U slučaju unakrsnog vlasništva primjenjuje se veći postotak. Podatcima iz prvog i drugog podstavka dodaje se 100 % podataka svakog poduzeća koje je izravno ili neizravno povezano s dotičnim poduzećem ako ti podatci već nisu uključeni konsolidacijom financijskih izvještaja.

3. Za potrebe primjene stavka 2. podatci poduzeća koji su partneri dotičnog poduzeća dobivaju se iz njihovih financijskih izvještaja i njihovih drugih podataka, i to konsolidiranih ako postoje. Njima se dodaje 100 % podataka poduzeća koja su povezana s tim partnerskim poduzećima, osim ako podatci iz njihovih financijskih izvještaja već nisu uključeni kroz konsolidaciju.

Za potrebe primjene istog stavka 2. podatci poduzeća koja su povezana s dotičnim poduzećem dobivaju se iz njihovih financijskih izvještaja i njihovih drugih podataka, i to konsolidiranih ako postoje. Njima se razmjerno dodaju podatci svih mogućih partnerskih poduzeća tog povezanog poduzeća, koji se nalaze neposredno uzlazno ili silazno od tog povezanog poduzeća, osim ako ti podatci već nisu uključeni u konsolidirana financijska izvještaja s postotkom barem razmjernim postotku utvrđenom u drugom podstavku stavka 2.

4. Ako se u konsolidiranim financijskim izvještajima ne nalaze nikakvi podatci o osoblju za dano poduzeće, brojčani podatci o osoblju dobivaju se razmjernim zbrajanjem podataka njegovih partnerskih poduzeća i dodavanjem podataka njegovih povezanih poduzeća.

58. Slijedom navedenog, kada je Tuženik u administrativnoj obradi Tužitelju pribrojio zaposlenike i prihod povezanih poduzeća, da je utvrđeno da Tužitelj ukupno ima 515 zaposlenika te prihod od 1.265.122.516,00 kn, pa da nikako ne može spadati u kategoriju mikro, malih i srednjih poduzeća za koja je člankom 7. stavak 1. alineja 1. Pravilnika propisan maksimalni iznos potpore od 50% prihvatljivih troškova, nego da spada u kategoriju velikih poduzeća za koja je člankom 7. stavak 1. alineja 2. Pravilnika propisan iznos od 25%. Kao dokaz na navedenu tvrdnju Tuženik se pozvao na Tablicu – Izračun veličine poduzeća

59. Tuženik je također naveo da iako tužitelj u tužbi ne spominje umanjenje iznosa prihvatljivih troškova, a osporavao je prigovorom protiv prvostupanjske odluke, da je umanjenje izvršeno temeljem članka 14. stavak 3. Pravilnika zbog odstupanja cijena iz ponude s referentnim cijenama, a osim toga, da su utvrđeni i neki neprihvatljivi troškovi. Da su neprihvatljivi troškovi navedeni u Prilogu III Odluke o odobrenju projekta, a detaljno obrazloženje da je navedeno u pobijanoj Odluci od 20. studenog 2018. godine. Ispravnost izračuna da je moguće potvrditi uvidom u Tablicu (Izračun potpore uz kontrolnu listu prijave za odobravanje investicije u sektoru vina) koja je prilog odgovoru na tužbu. Slijedom navedenog, tuženik je predložio da Sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan.

60. Postupajući po predmetnoj tužbi tužitelja Sud je ocijenio da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za vođenje upravnog spora te je Rješenjem poslovni broj 3 UsI-… od 23. veljače 2021. tužbu odbacio (list 46-52 spisa).

61. Tužitelj je protiv citiranog rješenja podnio žalbu koja je rješenjem Visokog upravnog suda RH u Zagrebu poslovni broj Usž-… od 15. listopada 2021.

usvojena, poništeno rješenje ovog Suda i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno rješavanje. U obrazloženju rješenja Sud se pozvao na Odluku Ustavnog suda RH poslovni broj: U-I/… od 20. listopada 2020. u kojoj je izraženo stajalište, sadržano u bitnom, da se osporavanom Odlukom Agencije izravno odlučuje o pravu podnositelja zahtjeva da ostvari pravo na potporu te da je protiv takvih odluka javnopravnih tijela potrebno osigurati sudsku zaštitu zajamčenu Ustavom kojom se osigurava učinkovita pravna zaštita prava, obveza ili pravnih interesa pojedinaca u odnosu na javnopravna tijela koja o njima odlučuju (list 76-79 spisa).

62. Postupajući po uputi sadržanoj u Rješenju Visokog upravnog suda RH u Zagrebu poslovni broj Usž-.. od 15. listopada 2021., Sud je u ponovljenom postupku zakazao ročište 24. svibnja 2022., koje je održano u odsutnosti uredno pozvanog tužitelja koji svoj izostanak nije opravdao već je neposredno pred ročište Sudu dostavio podnesak kojim se očitovao na navode tuženika iz odgovora na tužbu, ustrajući u navodima tužbe, dok je opunomoćenik tuženika ustrajao u navodima iz obrazloženja osporavanog rješenja, te navodima iz odgovora na tužbu.

63. Kako stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga, Sud je izveo dokaze pregledom i čitanjem isprava priloženih spisu, kao i dostavljenog spisa tuženog tijela te svih isprava koje su istom priložene te je zaključio raspravljanje u predmetnom upravnom sporu.

64. Opunomoćenici stranaka su popisali i zatražili trošak, na način da je opunomoćenik tužitelja trošak popisao u svom podnesku od 23. svibnja 2022., a opunomoćenik tuženika na zapisniku o održanom ročištu.

65. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, te savjesnom ocjenom svakog dokaza posebno te svih dokaza zajedno, Sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan.

66. Predmet spora je ocjena zakonitosti osporavane Odluke tuženog tijela Agencije za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju, Zagreb, KLASA:320- 01/…, URBROJ: 343-1900/… od 20. studenog 2018.

67. Među strankama je sporno je li osporavanom Odlukom pravilno i zakonito odbijen kao neosnovan prigovor podnositelja D. S. d.o.o., D.,

ovdje tužitelja, podnesen na Odluku o odobrenju projekta iz mjere Investicija u vinarije i marketing vina KLASA:320-01/…, URBROJ: 343-0904/… od

24. svibnja 2017., kao neosnovan.

68. Među strankama je isključivo sporno je li tužitelj pravilno razvrstan u kategoriju velikih, umjesto u kategoriju mikro, malih i srednje velikih poduzeća, a što je rezultiralo manjim iznosom odobrene potpore (25% umjesto 50%).

69. S tim u vezi, među strankama je sporno je li u konkretnom slučaju i predmetnoj upravnoj stvari pravilno utvrđena povezanost tužitelja, tvrtke D. S. d.o.o. D., s drugim trgovačkim društvima, odnosno jesu li kumulativno ispunjene pretpostavke: 1) većinski udio vlasničkih i upravljačkih prava i 2) djelovanje na istom ili mjerodavnom tržištu ili susjednim tržištima.

70. Ocjenjujući zakonitost osporavane Odluke tuženog tijela, po ocjeni ovog Suda u konkretnom slučaju i predmetnoj upravnoj stvari nije povrijeđen Zakon na štetu tužitelja, a kako to isti neosnovano smatra već je na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenjeno materijalno pravo, a sve iz razloga koji slijede u daljnjem obrazloženju.

71. Prvenstveno valja istaći kako je neosnovan prigovor tuženika o nepravodobnosti tužbe, obzirom da je tužitelj tužbu podnio Sudu preporučenom pošiljkom putem pošte Zagreb dana 27. svibnja 2019. pod brojem preporuke RF…HR, što je razvidno iz prijamnog štambilja otisnutog na tužbi (list 1 spisa)

te koverte s otisnutim brojem preporuke ( list 20 spisa), a ne 30 svibnja 2019., kako to tuženik neosnovano smatra. Datum 30. svibnja 2019. je dan kada je preporučena pošiljka zaprimljena kod ovog Suda i isti nije mjerodavan u konkretnom slučaju obzirom da je tužba podnesena preporučenom pošiljkom, kao što je to već naprijed navedeno i obrazloženo. Stoga, a kako je tužitelj osporavanu Odluku zaprimio 26. travnja 2019., a tužbu protiv iste Odluke je podnio preporučenom pošiljkom dana 27. svibnja 2019. (zadnjeg dana roka), to je tužba podnesena u zakonom propisanom roku od 30 dana.

72. Na temelju dokaza izvedenih u upravnom postupku koji je prethodio donošenju osporavane Odluke tuženika, po ocjeni ovog Suda, pravilno je Povjerenstvo utvrdilo da su u konkretnom slučaju i predmetnoj upravnoj stvari ispunjena oba uvjeta: 1) većinski udio vlasničkih i upravljačkih prava i 2) djelovanje na istom mjerodavnom tržištu ili susjednim tržištima, slijedom čega je tuženik pravilno razvrstan u kategoriju velikih, umjesto u kategoriju mikro, malih i srednje velikih poduzeća, a što je rezultiralo manjim iznosom odobrene potpore (25% umjesto 50%).

73. Ovo stoga što je na temelju isprava priloženih spisu te spisu tuženog tijela, a posebno uvidom u izvatke iz sudskog registra za navedena trgovačka društva, razvidno i kao nesporno utvrđeno da članovi iste obitelji, i to M. Z. (OIB: …), Ž. Z. (OIB: …) i L. D.-Z. (OIB: …) u navedenim trgovačkim društvima imaju takve udjele, odnosno vrše takve funkcije da im obiteljska povezanost nesporno pruža mogućnost zajedničkog djelovanja i usklađivanja s ciljem izvršavanja utjecaja na poslovanje korisnika. Pravilno tuženik zaključuje da zbog uloge fizičkih osoba koje djeluju zajedno, a kojima obiteljske veze pružaju mogućnost da djeluju zajedno, odnosno da se usklade kako bi izvršavale utjecaj na poslovne odluke predmetnih poduzetnika, navedena trgovačka društva ipak predstavljaju jedinstveni gospodarski subjekt i ne mogu se smatrati gospodarski neovisnima jedan o drugome, a koje tumačenje je upravo u skladu s člankom 1. Priloga Preporuke Komisije koja definira poduzeće kao svaki subjekt koji se bavi gospodarskom djelatnošću, bez obzira na njegov pravni oblik, a što uključuje, posebno, samozaposlene osobe i obiteljska poduzeća koja se bave obrtom ili drugim djelatnostima te partnerstva ili udruženja koja se redovno bave gospodarskom djelatnošću.

74. U odnosu na drugu pretpostavku (djelovanje na istom mjerodavnom tržištu ili susjednim tržištima), Povjerenstvo je pravilno zaključilo kako Podnositelj prijave, ovdje tužitelj, i neka od trgovačkih društava iz V. grupacije djeluju na istom, odnosno na susjednim tržištima, a što je kao nesporno utvrđeno uvidom u dostavljenu dokumentaciju iz koje nesporno proizlazi kako je između navedenih trgovačkih društava u predmetnom razdoblju postojao promet roba i usluga, pored činjenice njihovih registriranih djelatnosti.

75. Valja istaći da pravilno tuženik ocjenjuje da nisu od utjecaja tvrdnje Podnositelja kako je udio u ukupnom prometu, odnosno ukupnim prihodima pojedinih povezanih trgovačkih društava zanemariv, budući da iznos ukupnih prihoda, odnosno veličina prometa koji bi bio relevantan, nije propisan te je u tržišnim okolnostima životno logično da odnos veličine jednog poduzeća prema drugome ne mora biti jednak odnosu veličine prometa između njih te da je za odlučivanje o postojanju povezanosti jedino odlučno postoje li poslovne transakcije ili ne postoje, a nije odlučna njihova veličina, a kako je to tuženik pravilno obrazložio.

76. Na temelju naprijed navedenih nespornih utvrđenja Sud u cijelosti prihvaća osnovanim pozivanje tuženika na Odluku Europske komisije broj C-…. od 7. lipnja 2006. godine koja je zauzela stav da su obiteljske veze i komplementarne djelatnosti dovoljan pokazatelj da se radi o povezanim poduzećima te koja je primjenjiva i na konkretan slučaj i predmetnu upravnu stvar

77. Slijedom svega naprijed navedenog, kako se prilikom utvrđivanja veličine poduzeća, odnosno prilikom razvrstavanja Tužitelja u određenu kategoriju, Tuženik pridržavao citiranih odredaba Uredbe (EU) br. 1308/2013 i Preporuke 2003/361/EZ, to je po ocjeni ovog Suda u konkretnom slučaju i predmetnoj upravnoj stvari činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, te su pravilno primijenjene odredbe članaka 4., 5. i 6. Priloga I. Uredbe Komisije (EU) br. 651/2014 kojima je propisano da se prilikom utvrđivanja podataka poduzeća za potrebe razvrstavanja poduzeća u odgovarajuću kategoriju (mikro, mala, srednja, velika), uzimaju u obzir i podaci partnerskih i/ili povezanih poduzeća.

78. Stoga je tuženik tužitelju pravilno pribrojio zaposlenike i prihod povezanih poduzeća, slijedom čega je pravilno utvrđeno da Tužitelj ukupno ima 515 zaposlenika te prihod od 1.265.122.516,00 kn, pa nikako ne može spadati u kategoriju mikro, malih i srednjih poduzeća za koja je člankom 7. stavak 1. alineja 1. Pravilnika propisan maksimalni iznos potpore od 50% prihvatljivih troškova, nego spada u kategoriju velikih poduzeća za koja je člankom 7. stavak 1. alineja 2. Pravilnika propisan iznos od 25%, a kako je to tuženik obrazložio u osporavanoj Odluci, koje obrazloženje kao pravilno, argumentirano i na zakonu obrazloženo u cijelosti prihvaća i ovaj Sud.

79. Slijedom svega naprijed navedenog valjalo je na temelju odredbe č l. 57. st. 1. ZUS-a odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te odlučiti kao u točci I. izreke.

80. Odredbom članka 79. stavkom 4. ZUS-a propisano je da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Ako stranka djelomično uspije u sporu, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da se troškovi raspodijele razmjerno uspjehu u sporu.

81. Kako tužitelj nije uspio u predmetnom upravnom sporu to je valjalo primjenom citirane zakonske odredbe odbiti zahtjev opunomoćenika tužitelja za naknadom troškova upravnog spora, kao neosnovan te riješiti kao u točci II. izreke.

82. S obzirom da je tuženik uspio u sporu, to je istome valjalo na temelju naprijed citirane zakonske odredbe priznati opravdane troškove i to trošak prijevoza najekonomičnijim prijevoznim sredstvom, što bi u ovom slučaju bila cijena autobusne karte u iznosu od 400,00 kn prema objavljenom cjeniku autobusne karte na relaciji Zagreb- Split-Zagreb i zatraženi trošak dnevnice u iznosu od 100,00 kn, dakle u ukupnom iznosu od 500,00 kn, dok je u preostalom dijelu zahtjev za trošak trebalo odbiti, a sve u skladu s pravnim shvaćanjem izraženim u presudi Visokog upravnog suda RH posl. broj Usž- 1134/19-2 od 11. ožujka 2020., te riješiti kao pod točkom 3. izreke.

U Splitu 1. lipnja 2022.

S U D A C

Leandra Mojtić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba protiv presude ne odgađa izvršenje rješenja (čl. 67. ZUS-a).

DNA:

- tužitelju po opunom.

- tužitelja pozvati na plaćanje sudskih pristojbi po čl. 11. Zakona o sudskim pristojbama i

to iznosa od 400,00 kn za tužbu i iznosa od 500,00 kn za presudu, po

pravomoćnosti

- tuženiku

- tuženiku povrat spisa tuženog tijela, po pravom. - u

spis

- kal. do 15.07.2022.