Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 26 Gž-356/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu po sutkinji Sanji Bađun kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja C. d.o.o., OIB: …, S., kojeg zastupa punomoćnik S. P., odvjetnik u V., protiv tuženika B. S., OIB: …, iz C., kojeg zastupa punomoćnik D. A., odvjetnik u O., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Virovitici, Stalne službe u Slatini poslovni broj Povrv-92/2019-39 od 22. siječnja 2021., dana 1. lipnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Virovitici, Stalne službe u Slatini poslovni broj Povrv-92/2019-39 od 22. siječnja 2021. u dijelu kojem je održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika S. N. iz S. od 23. travnja 2019. broj Ovrv-114/2019 u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 9.429,69 kn za zateznom kamatom od 3. studenog 2018. do isplate, te kojom je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 7.864,00 kn sa zateznom kamatom od 22. siječnja 2021. do isplate.

II. Nepobijani dio izreke presude kojim je ukinut platni nalog sadržan u navedenom rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.339,06 kn sa zateznom kamatom, trošak ovršnog postupka od 1.450,00 kn i predvidivi trošak od 787,50 kn sa zateznom kamatom ostaje neizmijenjeni.

r i j e š i o  j e

I. Povodom žalbe tuženika ukida se rješenje kojim je odbijen kao neosnovan prigovor tuženika da nisu postojale zakonske pretpostavke za izdavanje platnog naloga sadržanog u rješenju o ovrsi javnog bilježnika S. N. iz S. od 23. travnja 2019. broj Ovrv-114/2019, bez vraćanja predmeta na ponovno postupanje.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjski sud je održao na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika S. N. iz S. od 23. travnja 2019. broj Ovrv-114/2019 u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 9.429,69 kn za zateznom kamatom od 3. studenog 2018. do isplate, te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 7.864,00 kn sa zateznom kamatom od 22. siječnja 2021. do isplate, dok je ukinut platni nalog sadržan u navedenom rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.339,06 kn sa zateznom kamatom, trošak ovršnog postupka od 1.450,00 kn i predvidivi trošak od 787,50 kn sa zateznom kamatom. Rješenjem je odbijen kao neosnovan prigovor tuženika da nisu postojale zakonske pretpostavke za izdavanje platnog naloga sadržanog u rješenju o ovrsi javnog bilježnika S. N. iz S. od 23. travnja 2019. broj Ovrv-114/2019.

2. Navedenu presudu u dijelu kojim je usvojen zahtjev tužitelja i rješenje, pravodobno izjavljenom žalbom, pobija tuženik zbog bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., u daljnjem tekstu: ZPP), pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu sukladno žalbenim navodima, odnosno podredno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba tuženika nije osnovana u odnosu na pobijani dosuđujući dio presude, dok je osnovana u odnosu na pobijano rješenje.

5. Ocjenu djelomične osnovanosti zahtjeva tužitelja prvostupanjski sud je utemeljio na sljedećem činjeničnom utvrđenju:

- da je između stranaka sklopljen usmeni ugovor o djelu kojim se tužitelj obvezao izvesti u korist tuženika radove na iskopu i odvozu zemlje, dovozu i ugradnji kamenog agregata na prilaznom putu i dvorištu nekretnine tuženika;

- da je na temelju iskaza svjedoka Z. K., B. M., Z. P. i A. M., na temelju priložene sms korespondencije, radnih naloga i građevinskog dnevnika, utvrđeno da je tužitelj obavio ugovorene radove na način da je izvršen iskop zemlje i odvoz na deponij, da je dovezen i ugrađen kameni agregat granulacije 0-60 mm i potom granulacije 0-30 mm uz sravnjivanje valjkom;

- da iz iskaza direktora tužitelja proizlazi da je vrstu radova i cijenu s tuženikom dogovorio njegovog stric Z. K. u ime tužitelja po njegovoj ovlasti na način da je cijena navedenih radova ugovorena u iznosu od 185,00 kn/m3, dok iz iskaza tuženika proizlazi da je ukupna cijena za navedene radove koji uključuju (i) asfaltiranje dvorišta i mosta ispred kuće te asfaltiranje jedne staze ugovorena ukupna cijena od 5.000,00 EUR;

- da je građevinskim vještačenjem po vještaku B. M. utvrđeno da su izvedeni radovi na iskopu zemlje i postavljenju kamenog agregata granulacije 0-60 mm i 0-30 mm u skladu s pravilima struke, da vrijednost izvedenih radova iznosi 9.429,69 kn s PDV-om prema cijenama u 2017., te da je na temelju dokumentacije i izvida na licu mjesta utvrđeno da je račun sukladan stavkama iz građevinske knjige (izuzev stavki 4. i 5.) prema iskazanoj površini i debljini sloja iskopa i ugrađenog kamenog agregata, kao i da je cijena od 185,00 kn/m3 odgovarajuća vrsti izvedenih radova, te da su prigovori tuženika otklonjeni dopunom vještačenja;

- da nisu osnovane tvrdnje tuženika da su svi radovi (koji uključuju i asfaltiranje) ugovoreni za ukupnu cijenu od 5.000,00 EUR jer isto ne proizlazi iz provedenih dokaza, te sam tuženik u sms komunikaciji s tužiteljem ne spominje iznos od 5.000,00 EUR, nego govori o cijeni radova od 5.000,00 kn do 7.000,00 kn.

6. Na temelju navedenog prvostupanjski sud zaključuje da je između stranaka sklopljen usmeni ugovor o djelu, ali da stranke nisu odredile točan iznos naknade za ugovorene poslove pa u tim okolnostima valja primjeni čl. 613. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., u daljnjem tekstu: ZOO) koji propisuje da ako naknada nije određena, utvrdit će je sud prema vrijednosti djela, prema normalno potrebnom vremenu za takav posao te prema uobičajenoj naknadi za tu vrstu posla. S tim u vezi ukazuje da su irelevantni navodi tuženika da je s tužiteljem ugovorio i ostale radove (asfaltiranje dvorišta s postavljanjem asfalta i na most ispred kuće i asfaltiranje staze uz kuću) jer sve i da su točni ti navodi tuženik ne može biti oslobođen obveze plaćanja naknade za obavljene radove, obzirom čl. 619. ZOO-a propisuje da sve dok naručeno djelo nije dovršeno naručitelj može raskinuti ugovor kad god hoće, ali je u tom slučaju dužan isplatiti izvođaču ugovorenu naknadu, umanjenu za iznos troškova koje ovaj nije imao, a koje bi inače imao da ugovor nije raskinut, a i za iznos zarade što ju je ostvario na drugoj strani ili što ju je namjerno propustio ostvariti. Obzirom je vještačenjem utvrđeno da vrijednost izvedenih radova s PDV-om iznosi 9.429,69 kn, pozivom na čl. 590. ZOO-a i uz primjenu čl. 451. st. 3. ZPP-a sud je održao na snazi platni nalog sadržan u rješenju u ovrsi na temelju vjerodostojne isprave. Vezano uz pretpostavke za izdavanje platnog naloga sadržanog u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave sud utvrđuje da račun tužitelja predstavlja valjanu vjerodostojnu ispravu u smislu čl. 31. st. 1. Ovršnog zakona (Narodne novine br. 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17., 131/20., u daljnjem tekstu: OZ) i da prijedlog za ovrhu sadržava sve potrebne podatke propisane čl. 39. st. 1. i 2. OZ-a, pa je rješenjem odbio prigovor tuženika da nisu postojale zakonske pretpostavke za izdavanje platnog naloga sadržanog u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave pozivom na čl. 452. st. 1. ZPP-a.

7. U žalbi tuženik navodi da je sud propustio primijeniti čl. 31. st. 3. OZ-a koji propisuje da račun fizičkoj osobi koja ne obavlja registriranu djelatnost mora sadržavati upozorenje dužniku da u slučaju neispunjenja dospjele novčane obveze vjerovnik može zatražiti određivanje ovrhe na temelju vjerodostojne isprave, da je sud pogrešno primijenio čl. 39. st. 1. i 2. OZ-a obzirom račun sadržan u prijedlogu za ovrhu ne održava potpuno i istinito nastali poslovni događaj pa se ne može smatrati vjerodostojnom ispravom. Navodi da je sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer je u izreci na jednom mjestu navedeno da se stopa zatezne kamate određuje uvećanjem prosječne kamatne stopa za tri postotna poena, a na drugom mjestu uvećanjem kamatne stope za pet postotnih poena. Ista bitna povreda počinjena je i zbog toga što presuda i rješenje imaju nedostataka radi kojih se ne mogu ispitati, ne sadrže jasne i potpune razloge o odlučnim činjenicama za ishod spora, a iz istih razloga je i činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno. To stoga što je ostalo nejasno na temelju kojih dokaza sud utvrđuje da cijena za izvedene radove nije ugovorena kada iz niti jednog dokaza ne proizlazi da bi izvođenje radova bilo ugovoreno u dvije ili više faza ili da se obračun izvedenih radova izvrši nakon pojedine faze radova. Ponavlja da je tuženik s Mariom Koićem u srpnju 2017. dogovorio izvođenje radova na iskopu zemlje i dovozu kamenog agregata po cijelom dvorištu i dijelu mosta prema ulazu u dvorište, ali je isto tako dogovorio asfaltiranje dvorišta i asfaltiranje mosta ispred kuće, da su radovi trebali biti izvedeni od 5. do 15. rujna 2017. za ugovorenu cijenu od 5.000,00 EUR. Da je sud pravilno analizirao iskaze svjedoka i direktora tužitelja utvrdio bi da radovi nisu ugovoreni sa Z. K. već s M. K. koji je s tuženikom dogovarao vrstu radova i cijenu. Osporava nalaz građevinskog vještaka koji je izrađen na bazi građevinske dokumentacije tužitelja pa radi svega navedenog smatra da je sud pogrešno primijenio čl. 590., 613. st. 2. i 619. ZOO-a.

8. Žalbeni navodi kojima tuženik smatra da je sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a nisu osnovani jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koje nisu u protivnosti sa sadržajem provedenih dokaza, te nema nedostataka radi kojih ne bi bilo moguće ispitati njezinu zakonitost. Sadržaj dokaza analiziran je i ocijenjen kako to nalaže čl. 8. ZPP-a, pa nisu osnovane tvrdnje tuženika da sud nije uzeo u obzir iskaze svjedoka i stranaka, da ih je pogrešno interpretirao/ocijenio u odnosu na sadržaj njihovih iskaza u zapisniku. Ispitivanjem presude i po službenoj dužnosti primjenom čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud utvrđuje da nije počinjena niti neka od drugih bitnih povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u žalbenom postupku.

9. Utvrđeno činjenično stanje iz kojeg proizlazi da je između stranaka sklopljen usmeni ugovor o djelu u okviru kojeg je tužitelj obavio iskop dvorišta i prilaznog puta dvorištu, te ugradio kameni agregat određene granulacije, nakon čega bi uslijedila daljnja faza radova a koja nije izvršena od tužitelja nego od treće osobe, da prilikom usmenog dogovora nije ugovorena visina naknade za pojedinačne radove, da je tužitelj radove izveo u skladu s pravilima struke obzirom su na to stanje nastavljeni daljnji završni radovi i da tuženik nije imao primjedaba na izvedeno djelo, te da bi prema cijenama u 2017. vrijednost izvedenih radova iznosila 9.429,69 kn, to je prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava na koje se poziva u obrazloženju presude obvezao tuženika isplatiti tužitelju taj iznos s osnova naknade za izvedeno djelo. Iako se prvostupanjski sud poziva na Zakon o obveznim odnosima/1991, prilikom citiranja zakonskih odredaba primjenjuje odredbe ZOO-a koji je na snazi u vrijeme nastanka obveznopravnog odnosa, pa tako pravilno ukazuje da čl. 613. st. 2. ZOO-a propisuje da ako naknada nije određena, utvrdit će je sud prema vrijednosti djela, prema normalno potrebnom vremenu za takav posao te prema uobičajenoj naknadi za tu vrstu posla, što je upravo učinjeno provedenim vještačenjem kojim je utvrđena vrijednost izvedenog djela u visini dosuđenog iznosa.

10. Stoga je ovaj sud odbio žalbu tuženika i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrdio presudu u dijelu kojim je održan na snazi platni nalog kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju 9.429,69 kn sa zateznom kamatom od dospijeća obveze za isplatu primjenom čl. 29. st. 2. ZOO-a. Zatezna kamata je određena pravilnom primjenom materijalnog prava, dok odbijajući dio zahtjeva koji je naveden u izreci presude (nepobijani) sadrži izraženu stopu zatezne kamate s uvećanjem "za pet postotnih poena", što ne čini presudu proturječnom kako navodi tuženik. Naime, zatezna kamata je dosuđena po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, dok je odbijen zahtjev sa stopom zatezne kamate kako ga je postavio tužitelj (s uvećanjem za pet postotnih poena).

11. Ispitujući u okviru žalbenih navoda tuženika i po službenoj dužnosti rješenje kojim je odbijen prigovor tuženika da nisu postojale zakonske pretpostavke za izdavanje platnog naloga sadržanog u rješenju o ovrsi, ovaj sud utvrđuje da je doneseno pogrešnom primjenom materijalnog prava. Kada je, nakon što je po prigovoru tuženika platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi stavljen izvan snage u dijelu kojim je određena ovrha te su ukinute provedene ovršne radnje i postupak nastavljen kao parnični (rješenjem od 15. svibnja 2019. broj Povrv-92/2019), nije pravno odlučno jesu li bile ispunjene pretpostavke za donošenje rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave i je li račun tužitelja predstavljao valjanu vjerodostojnu ispravu. Stoga je nepotrebno i suvišno obrazloženje prvostupanjskog suda u dijelu kojim je utvrđivao jesu li bile ispunjene pretpostavke za donošenje rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, kao što su i neosnovani žalbeni navodi kojima tuženik i u žalbi ustraje u tvrdnjama da za to nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke. Slijedom navedene argumentacije niti rješenje prvostupanjskog suda kojim "odbija prigovor tuženika da nisu postojale zakonske pretpostavke za izdavanje platnog naloga sadržanog u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave" nema uporišta u mjerodavnim odredbama ZPP-a za postupanje parničnog suda, a niti u čl. 452. ZPP- a koji se odnosi isključivo na postupke izdavanja platnog naloga i ne može se izravno primijeniti na situaciju kada je sud nastavio postupak kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

12. Stoga je ovaj sud po žalbi tuženika ukinuo rješenje primjenom čl. 380. toč. 3.

ZPP-a bez vraćanja predmeta prvostupanjskom sudu.

13. O troškovima postupka prvostupanjski sud je odlučio pozivom na čl. 154. st. 2. ZPP-a na način da je utvrdio troškove tužitelja te s obzirom na uspjeh od 80% zaključio da mu pripada trošak od 7.580,00 kn, kao i cjelokupni trošak građevinskog vještačenja u iznosu od 3.500,00 kn, što znači da tužitelju pripada ukupni trošak od 11.080,00 kn. Nasuprot tome tuženik je imao ukupne troškove od 16.078,50 kn i razmjerno uspjehu od 20% ima pravo na trošak od 3.216,00 kn. Prebijanjem troškova tuženik je obvezan naknaditi tužitelju trošak od 7.864,00 kn.

14. U žalbi tuženik sadržajno ne pobija odluku o troškovima postupka, već je pobija u vezi osporavanja odluke o glavnoj stvari.

15. Prvostupanjski sud je pogrešno primijenio čl. 154. st. 2. ZPP-a koji propisuje da ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici, a da se omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Polazeći od činjenice da je tužitelj uspio s 80% zahtjeva a tuženik s 20% zahtjeva, primjenom citirane zakonske odredbe tužitelj bi imao pravo na 60% troškova, pri čemu tužitelj ima pravo na cjelokupni trošak građevinskog vještačenja vodeći računa o osnovu zahtjeva koji je tuženik osporavao u cijelosti. Obzirom je prvostupanjski sud pravilnom primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12., 103/14., 117/14., 107/15.) utvrdio troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice na strani tužitelja u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a to bi pravilnim izračunom tuženik bio dužan naknaditi tužitelju trošak u višem iznosu no što je dosuđen (8.937,50 kn), pa proizlazi zaključak da odluka o naknadi troškova postupka nije donesena na štetu tuženika.

16. Stoga je ovaj sud odbio žalbu tuženika i primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP-a potvrdio odluku o troškovima postupka.

17. Zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka tuženika ovaj sud je odbio primjenom čl. 154. st. 5. ZPP-a jer se radi o neznatnom uspjehu koji ne opravdava dosudu troškova postupka.

U Varaždinu 1. lipnja 2022.

Sutkinja

Sanja Bađun, v.r.