Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Jž-2116/2019

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja:

Goranke Ratković kao predsjednice vijeća, te Kristine Gašparac Orlić i Anđe Ćorluka kao članica vijeća, uz sudjelovanje Roberta Završkog u svojstvu višeg sudskog savjetnika kao zapisničara, u prekršajnom predmetu protiv okrivljenog G. D., zbog prekršaja iz članka 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj: 41/77, 55/89, 5/90, 30/90, 47/90 i 29/94), odlučujući o žalbi okrivljenika podnijetoj po braniteljici Vanji Jurić, odvjetnici iz Zagreba protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu od dana 16. rujna 2019., broj: 57. Pp J-3029/2019, na sjednici vijeća održanoj 1. lipnja 2022.,

p r e s u d i o j e :

I. Odbija se kao neosnovana žalba okrivljenog G. D. i potvrđuje se pobijana presuda.

II. Na temelju članka 138. stavka 2. točke 3c. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17 i 118/18), okrivljeni G. D. je dužan naknaditi trošak žalbenog postupka u paušalnom iznosu od 300,00 (tristo) kuna, u roku od 15 (petnaest) dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom okrivljenik je proglašen krivim i kažnjen je zbog prekršaja iz članka iz članka 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira činjenično opisanog u izreci iste, za koje djelo mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 754,00 kuna u protuvrijednosti domaće valute od 200,00 Dem-a, a u izrečenu kaznu okrivljeniku je uračunato vrijeme za koje je bio lišen slobode kao 300,00 kuna novčane kazne, pa mu je preostalo za platiti još 454,00 kune.

2. Istom presudom okrivljenik je, na temelju članka 139. stavka 3. u svezi s člankom 138. stavak 3. Prekršajnog zakona, obvezan na naknadu troškova prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 500,00 kuna.

3. Protiv te presude okrivljenik je pravodobno putem braniteljice podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog pogrešne primjene materijalnog prekršajnog prava. Žalitelj u žalbi ističe u bitnom, da nije kriv i da odluka nije osnovana na zakonu. Ukazuje na utvrđenja na kojima sud temelji svoju presudu, ističući da mu je u postupku povrijeđeno pravo obrane, a da je presuda nerazumljiva i proturječna dokazima. Naime, iz izlista „tweetova“ je vidljivo da su navedene objave bile objavljene 26. srpnja 2018., dok optužni akt i presuda navode da je prekršaj počinjen 26. srpnja 2019., dakle godinu dana kasnije. Kako je propisano da optužni prijedlog mora sadržavati vrijeme i mjesto počinjenja prekršaja, odnosno točno određenje prekršaja, jasno je da je odluka nerazumljiva i proturječna dokazima. Navodi da mu optužni prijedlog nikada nije dostavljen čime bi na zakonit način bio obaviješten za što se tereti, pa je braniteljica na raspravi zatražila rok od osam dana za pripremu obrane, predlaganje dokaza i eventualnu nadopunu obrane, što mu nije omogućeno bez ikakva valjanog obrazloženja, s time da doista nisu bili ostvareni razlozi hitnosti jer se radilo o objavi s društvenih mreža od godinu ranije. Na njega je od strane suca vršen pritisak da prizna djelo, o čemu je informirana predsjednica suda i Ministarstvo pravosuđa, konkretno prije ročišta je sudac njega i braniteljicu osobno obavijestio da će ga „spremiti u Remetinec na 30 dana ukoliko ne prizna…“. Povredom presumpcije nevinosti mu je povrijeđeno pravo obrane, kao i povredama iz članka 8., članka 164. stavka 2. i članka 171. stavka 7. PZ-a čime su mu povrijeđena i ustavna prava. Presuda je nerazumljiva i u dijelu koji se odnosi na meritum kada se navodi sadržaj zapisnika o ispitivanju okrivljenika da je priznanje sukladno dokazima u spisu, iako je iz zapisnika posve jasno da je izjavio da se ne osjeća krivim. Oglašen je krivim da je vrijeđao djelatnike policije, dok se u obrazloženju navodi da je vrijeđao i omalovažavao policiju kao državni organ, odnosno da su djelatnici policije vrijeđani za vrijeme vršenja njihove službe iako ne može biti sporno da je inkriminirani „tweet“ objavio nakon što je završeno postupanje policije u konkretnom predmetu, pa čak i nakon objave članka u medijima, pa je nesporno da nije mogao vrijeđati službenike „za vrijeme vršenja službe“. Ostaje nejasno i nerazumljivo stavlja li mu se na teret da je vrijeđao konkretne policijske službenike ili cijelu policiju kao državni organ, je li to doista činio za vrijeme njihovog vršenja službe te je li priznao počinjenje ili je izjavio da se ne osjeća krivim, što su sve ključne okolnosti ovog postupka. Žalitelj ukazuje da mu nije omogućeno vrijeme radi pripreme obrane i nikada mu nije dostavljen optužni akt, a činjenično stanje je pogrešno utvrđeno budući nije bio na mjestu događaja, već ga je komentirao na društvenim mrežama nakon što je policija prestala postupati, dok za utvrđenje da „se zna da se to odnosi na djelatnike policije koji su postupali u tom slučaju… i da se ti ljudi osjećaju povrijeđeno“, nisu provedeni nikakvi dokazi. Može prihvatiti da je inkriminirani „tweet“ oštra pa i šokantna kritika, no ta okolnost ne podrazumijeva njegovu nedopuštenost, radilo se o predmetu široke javne debate o kojem su izvještavali svi nacionalni mediji, te je stav suda u suprotnosti s presudama hrvatskih sudova, odlukama Ustavnog suda RH i Europskog suda za ljudska prava, jer sloboda izražavanja nesporno obuhvaća i izjave koje su za nekog uvredljive, posebno kada govorimo o kritici postupanja državnih organa, pa u tom smislu zaključci suda i sama osuda predstavljaju tešku povredu prava na slobodu izražavanja. Sud previđa da praksa ESZLJP-a zahtijeva da sud u svakom konkretnom slučaju provodi tzv. tripartitni test i ocijeni koje je pravo pretežnije, a na koje okolnosti nisu provedeni nikakvi dokazi, kao što nije utvrđeno kakva je to „opasnost“ eventualno nastala ili čiji je ugled povrijeđen niti je uložen minimum pažnje da se utvrdi je li takvo izražavanje u skladu sa standardima. Žalitelj detaljno iznosi i analizira odluke Europskog suda za ljudska prava u predmetima Savva Terentyev v. Russia, Handyside v. UK, Thorgeirson v. Island i Eon v. Francuska, ističući da i šokantne i uvredljive objave uživaju zaštitu Konvencije i da su obuhvaćene zaštitom slobode izražavanja. bitno je da se odluke ne mogu promatrati kroz prizmu niske novčane kazne, već da bi potvrđivanje takve odluke značilo uspostavljanje pogubne sudske prakse prema kojoj građani ne smiju kritizirati i satirizirati pogrešno postupanje tijela izvršne i svake druge vlasti. Stoga žalitelj predlaže da se žalba prihvati i pobijana presuda ukine.

4. Žalba nije osnovana.

5. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske je na temelju odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona ispitivao pobijanu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i to iz osnova i razloga koje žalitelj navodi, a po službenoj dužnosti je ispitao jesu li počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točaka 6., 7., 9. i 10. navedenog Zakona, jesu li na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona, te nisu utvrđene povrede na koje ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti.

6. Razmatrajući pobijanu presudu i žalbene navode okrivljenika, ovaj Sud nalazi da nisu počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka na koju upire okrivljenik.

Što se tiče navoda koji se odnose na proturječnosti u presudi, na nerazumljivost iste i na nedostatak i nejasnoću razloga za odluku, na proturječnosti između izreke i obrazloženja, odnosno sadržaja spisa i dokaza, kao i navoda koji se općenito odnose na bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka, ovaj Sud je utvrdio da pobijana odluka ima, sukladno članku 185. Prekršajnog zakona sav potreban sadržaj, a njeno obrazloženje sadrži obrazloženu ocjenu sadržaja navoda obrane okrivljenika. Ista se temelji na zakonitim dokazima, sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama, te u presudi ne postoji bitna proturječnost i nelogičnost između razloga presude i sadržaja optužnog prijedloga a prvostupanjski sud je jasno i nedvosmisleno obrazložio svoju odluku.

Nadalje, u odnosu na žalbene navode da je vršen pritisak da prizna i da mu je povrijeđeno pravo na obranu, ovaj Sud je utvrdio da je okrivljeniku omogućeno da angažira braniteljicu koja je bila nazočna glavnoj raspravi dana 16. rujna 2019. Spisu prileži zapisnik o glavnoj raspravi održanoj dana 16. rujna 2019. (str. 6. do 8. spisa) na kojoj je okrivljenik nakon što je upoznat s optužbom i propisno upozoren detaljno i opširno iznio svoju obranu te odgovarao na pitanja braniteljice, pročitani su dokazi u spisu, te su tužitelj i obrana iznijeli svoje očitovanje u vezi prekršaja, nakon čega je odluka objavljena. Svi prisutni su nakon toga potpisali zapisnik bez primjedbi, dakle i bez primjedbi da bi na bilo koji način došlo do vršenja neke vrste pritiska na okrivljenika. Takav zapisnik predstavlja valjani i zakoniti dokaz o tijeku glavne rasprave, a iz kojeg je evidentno je da je žalitelj bio upoznat s optužbom i da mu je bilo omogućeno da se brani i da sudjeluje u postupku.

Također, obveza suda da u smislu odredbe članka 164. stavka 2. Prekršajnog zakona okrivljeniku ostavi tri dana za pripremu obrane odnosi se na redovni prekršajni postupak u kojem se nazočnost okrivljenika osigurava upućivanjem poziva, pa tako navedena odredba propisuje: “Između dostave poziva okrivljeniku i dana zakazane glavne rasprave odnosno ispitivanja mora se okrivljeniku ostaviti vrijeme od najmanje tri dana radi pripreme obrane, a na njegov zahtjev se može i skratiti to vrijeme“ U ovom predmetu okrivljenik nije pozivan od strane suda, već je prethodno bio uhićen od strane policije, te je bio doveden na sud. U takvom slučaju se, u skladu s odredbom članka 221. stavka 1. točke 3. Prekršajnog zakona, uvijek vodi žurni postupak u kojem je sudac dužan odmah uhićenu osobu upoznati s optužbom i ispitati je na navode optužnog prijedloga, te nakon toga rješenjem odlučiti o njezinu zadržavanju ili puštanju na slobodu (članak 134. stavak 4. Prekršajnog zakona), a iznimno može zastati s ispitivanjem uhićenog okrivljenika najviše do dva sata u kojem vremenu će se na odgovarajući način omogućiti okrivljeniku da si uzme branitelja ili da ga izabere s liste dežurnih odvjetnika (članak 172. stavak 2. Prekršajnog zakona).

Slijedom svega gore navedenog, ovaj Sud nije našao da iz spisa predmeta proizlazi da je počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 2. Prekršajnog zakona, konkretno da je povrijeđeno pravo obrane, niti je utvrdio da bi bile nisu povrijeđene odredbe Ustava RH i međunarodnih konvencija, konkretno Opće deklaracije o pravima čovjeka i Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te Povelje Europske unije o temeljnim pravima.

7. Nadalje, suprotno žalbenim navodima, ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski sud potpuno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, te je zadovoljavajuće obrazložio odluku o krivnji za djelo iz članka 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira.

Nakon provedenog postupka, a na temelju okrivljenikove obrane, prvostupanjski sud je imao dovoljno osnova za zaključak o činjeničnom supstratu o kojem ovisi zakonsko biće djela. Naime, iz okrivljenikove obrane proizlazi da je doista on na društvenoj mreži napisao i učinio dostupnim predmeti tekst, i ta činjenica zapravo i nije bila sporna u postupku, no okrivljenik je smatrao da time ne čini djelo prekršaja i da je njegovo postupanje opravdano.

Što se tiče pitanja vremena počinjenja, u optužnom prijedlogu je navedeno da je prekršaj počinjen dana 26. srpnja 2019. Time je vrijeme počinjenja dovoljno određeno, a tijekom postupka zapravo i nije bilo sporno da je okrivljenik doista na društvenoj mreži u sklopu svojeg komentara objavio akronim „ACAB“ i kasnije tijekom komunikacije dopisao „Doista bih volio biti priveden zbog toga što sam na twitteru napisao ACAB“. Radi se o objavi koja je nakon što je napisana bila dostupna na društvenoj mreži sve do vremena kada su policijski službenici vršili kriminalističku obradu i utvrdili počinjenje prekršaja, pri čemu se ističe da vrijeme počinjenja prekršaja u pravilu (pa tako i kod ovog prekršaja) ne predstavlja zakonsko obilježje prekršaja i nije bitan element kod navedenog djela u smislu da bi o vremenu počinjenja ovisila primjena neke od odredbi prekršajnog zakonodavstva koja se odnosi na obveznu primjenu blažeg zakona i sl.

Isto tako nesporno je da se predmetni tekst odnosio upravo na konkretno vršenje službe od strane policije, te je i ta okolnost navedena u činjeničnom opisu prvostupanjske presude (navodi: „…komentirao novinski članak o postupanju policije vezano uz događaje u Zadru…“) Imajući u vidu naprijed navedeno, činjenično stanje u provedenom prvostupanjskom postupku je jasno i nedvojbeno utvrđeno, te je prvostupanjski sud opravdano žalitelja proglasio krivim za prekršaj koji mu je stavljen na teret.

8. Razmatrajući pobijanu presudu i žalbene navode okrivljenika, ovaj sud nalazi da prvostupanjski sud nije povrijedio odredbe materijalnog prava na koje upire okrivljenik, niti da bi uslijed pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja došlo i do pogrešne primjene materijalnog prava.

Analizirajući u cjelini događaj za koji je okrivljenik oglašen krivim, njegovo ponašanje svakako ispunjava sva zakonska obilježja djela iz članka 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. Stavljajući okrivljenikovo postupanje i u kontekst cijele situacije, a navedeno se prosuđuje kako po svim okolnostima konkretnog slučaja, tako i po objektivnim kriterijima, nedvojbeno se radi o ponašanju koje predstavlja omalovažavajuće i uvredljivo postupanje prema policijskim službenicima upravo u vezi s vršenjem njihove službe. Radnja prekršaj iz čl.17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira sastoji se u izražavanju kojim se ponižava ili vrijeđa državno tijelo, odnosno službena osoba u obavljanju službene dužnosti. Također valja navesti da je Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira u Republici Hrvatskoj na snazi, dio je pozitivnih pravnih propisa koji se moraju poštivati i sudovi su ga dužni primjenjivati. Nadalje, iz činjeničnog opisa u optužnom aktu, dovoljno jasno proizlaze činjenice odlučne za postojanje navedenog prekršaja, dakle da se takav činjenični sklop može podvesti pod zakonski opis djela kojeg vrši počinitelj „koji omalovažava ili vrijeđa službene osobe prilikom vršenja službe“ - članak 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira.

U odnosu na žalbene navode žalitelja, ističe se da policijski službenici ne spadaju u krug osoba koje zbog svojeg zaposlenja zauzimaju društveni položaj koji je osnova za diskriminaciju, ali su svakako službene osobe koje zakon štiti od vrijeđanja i omalovažavanja, a korištenje akronima „ACAB“ na bilo koji način i u bilo kojem obliku svakako je uvredljivo i neprihvatljivo u civiliziranom društvu.

9. Okrivljenik se u svojoj obrani i žalbi poziva na svoju slobodu izražavanja koja mu je zagarantirana recentnim odlukama Europskog suda za ljudska prava, Poveljom Europske unije o temeljnim pravima (Službeni list Europske unije 2007/c 303/01) i čl. 19. Opće deklaracije o pravima čovjeka, smatrajući da se ono što se navodi u spornoj objavi treba smatrati slobodom izražavanja, pa makar taj sadržaj bio uvredljiv i omalovažavajući, tako da se sve poluge vlasti, bilo da se radi o državnim tijelima ili njihovim zaposlenicima-službenicima i dužnosnicima, dužni otrpjeti takve riječi, jer su to sastavni i neizostavni dio šireg područja slobode, u društvu.

Nesporno je kako su sloboda mišljenja i izražavanja temeljne ljudske slobode i osnove demokracije. Međutim, sloboda mišljenja i izražavanja ograničene su i to između ostalog i govorom vrijeđanja i omalovažavanja. Neprihvatljivo je ostvarivanje prava na slobodu izražavanja kad se ono ostvaruje izražavanjem ideja i misli, informacijama i njihovim širenjem na osobito ponižavajući i uvredljiv način. Upotrebu takvog jezika u ostvarivanju prava na slobodu izražavanja ne opravdava ni javni interes ni bilo koja stvar od općeg značaja. Iz provedenog postupka i obrane okrivljenika proizlazi da nije sporno da je okrivljenik napisao navedeni tekst, međutim ne osjeća se krivim pozivajući se na slobodu izražavanja, smatrajući da je ispunio svoju građansku dužnost, da se u navedenoj situaciji našao kao novinar koji je iznosio svoje vrijednosne sudove za koje je postojala određena činjenična podloga. Potrebno je napomenuti da je sloboda izražavanja misli temeljno pravo i sloboda novinarskog poziva, međutim, ni sloboda novinarskog izražavanja nije apsolutna, već podliježe određenim ograničenjima kao što je zaštita ugleda i prava drugih osoba (čl. 10. st. 2. Konvencije). Sloboda izražavanja obuhvaća slobodu mišljenja i slobodu primanja i širenja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice, ali ostvarivanje tih sloboda obuhvaća dužnosti i odgovornosti, pa stoga navedeno pravo može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni radi interesa državne sigurnosti, teritorijalne cjelovitosti ili javnog reda i mira, radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala, radi zaštite ugleda ili prava drugih, radi sprječavanja odavanja povjerljivih informacija ili radi očuvanja autoriteta i nepristranosti sudbene vlasti, Dakle, svatko ima pravo na slobodu izražavanja, ali ne bezuvjetno i bez ikakvih ograničenja, nego to mora činiti na način da se, između ostalog, ne ponižava ili vrijeđa drugog, a u demokratskom društvu pod načelom slobode izražavanja ne mogu se tolerirati uvredljivi i omalovažavajući izrazi.

10. Okrivljenik smatra da postoji činjenična osnova koja upućuju na nepravilan rad policije, no svakako neosnovano smatra da je upotrebom izraza u navedenoj objavi konzumirao svoja ustavna i konvencijska prava na slobodu izražavanja. Navedene riječi objektivno gledajući predstavljaju omalovažavanje i vrijeđanje policijskog službenika u vezi obavljanja službenih poslova iz djelokruga rada, te je u konkretnom slučaju radnja okrivljenika kao pravo na slobodu izražavanja u nerazmjeru u odnosu na interes zaštite ugleda i prava državnog tijela i policijskog službenika. Ustavom je zajamčena sloboda izražavanja misli i govora, ali ne onih misli i govora koji u sebi sadrže omalovažavanje I vrijeđanje određenih osoba prilikom ili u vezi vršenja službenih radnji, a što je u predmetnom slučaju okrivljenik i učinio. Odredba članka 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira štiti državne organe i službene osobe od vrijeđanja upravo radi omogućavanja tim organima i osobama da vrše svoju dužnost vezano uz javnu i opću sigurnost, red i mir, pa i odredba članka 1. navedenog Zakona jasno propisuje: „Prekršaji protiv javnog reda i mira su djela kojima se na nedozvoljen način remeti mir, rad ili normalan način života građana, stvara nemir, neraspoloženje, uznemirenost ili ometa kretanje građana na ulicama i drugim javnim mjestima ili ometa ostvarivanje njihova prava i dužnosti, vrijeđa moral, ometa vršenje zakonitih mjera državnih organa i službenih osoba, ugrožava opća sigurnost ljudi i imovine, vrijeđaju državni organi ili se na drugi način narušava javni red i mir građana te djela utvrđena ovim zakonom.“ Dakle, vrijeđanje i omalovažavanje državnih organa i službenih osoba jest prekršaj koji je pravilno, jasno i nedvojbeno predviđen Zakonom o prekršajima protiv javnog reda i mira, pa je ovaj žalbeni navod neutemeljen

11. Kako žalba podnesena u korist okrivljenika zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili povrede materijalnog prekršajnog prava, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske ispitao je pobijanu prvostupanjsku presudu i po toj osnovi, sukladno odredbi članka 202. stavka 5. Prekršajnog zakona.

Razmotrivši odluku o izrečenoj novčanoj kazni, ovaj Sud smatra da je prvostupanjski sud okrivljeniku za počinjeni prekršaj izrekao odgovarajuću kaznu, pravilno utvrdivši sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz članka 36. Prekršajnog zakona, utječu na vrstu i mjeru kazne, te je okrivljeniku izrekao kaznu primjerenu stupnju njegove krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz članka 32. Prekršajnog zakona.

Pritom treba istaknuti da je za predmetno djelo prekršaja, uz novčanu kaznu propisana alternativno i kazna zatvora u trajanju do 30 dana, a po ocjeni ovog Suda, imajući u vidu prirodu i težinu počinjenog djela prekršaja, kao i sve vidove zakonske svrhe kažnjavanja, izrečena novčana kazna nije previsoka, te je zadovoljavajuće obrazložena. Osim toga, treba istaknuti da okrivljenik uz žalbu nije dostavio nikakve dokaze o postojanju činjenica ili okolnosti, koje bi eventualno bile razlogom za izricanjem niže novčane kazne. Po ocjeni ovog Suda, upravo ovako izrečena novčana kazna je primjerena i dostatna okolnostima počinjenog prekršaja, ličnosti okrivljenika i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja, držeći da se kako opća svrha kažnjavanja iz članka 6. Prekršajnog zakona, tako i svrha kažnjavanja iz članka 32. istog Zakona, ne bi mogla postići nižom novčanom kaznom.

12. Također, u smislu odredbe članka 152. stavka 3. Prekršajnog zakona, okrivljenik se upozorava da, ako na način i u roku za plaćanje novčane kazne određenom u izreci pobijane presude, a računajući od dana primitka ove drugostupanjske presude, plati dvije trećine izrečene novčane kazne, smatrat će se da je novčana kazna u cjelini plaćena.

13. Na temelju članka 138. stavka 2. točke 3c. Prekršajnog zakona okrivljenik je dužan naknaditi trošak ovog žalbenog postupka u paušalnom iznosu, a koji je određen obzirom na složenost i trajanje postupka pred Visokim prekršajnim sudom Republike Hrvatske, te okrivljenikovo imovno stanje.

14. Imajući sve navedeno u vidu, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 1. lipnja 2022.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Robert Završki, v. r

Goranka Ratković, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Zagrebu u 5 otpravaka: za spis, okrivljenika, braniteljicu i tužitelja.