REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-5564/2022

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Kristine Gašparac Orlić kao predsjednice vijeća te Goranke Ratković i Anđe Ćorluka kao članica vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Emine Bašić kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. B. G., zbog prekršaja iz članka 22. stavak 6. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“ broj 70/17., 126/19. i 84/2021.), odlučujući o žalbi okr. B. G. podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Šibeniku od 25. travnja 2022., broj: 58. Pp - 1229/2022-6, u sjednici vijeća održanoj 1. lipnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

U povodu žalbe okr. B. G., a po službenoj dužnosti ukida se pobijana prvostupanjska presude te se predmet dostavlja prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Šibeniku od 25. travnja 2022., broj: 58. Pp - 1229/2022, okr. B. G. proglašena je krivom da je na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinila prekršaj iz članka 22. stavak 6. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, za koji joj je, izrečena novčana kazna u iznosu od 12.000,00 kuna, u koju se uračunava vrijeme oduzimanja slobode kao 600,00 kuna u novčanu kaznu pa je okr. B. G. preostalo za platiti novčanu kaznu u iznosu od 11.400,00 kuna, koju je dužna platiti u roku od 90 dana po pravomoćnosti presude, uz pogodnost uplate dvije trećine izrečene novčane kazne te je obvezana na naknadu troškova prekršajnog postupka u iznosu od 100,00 kuna.

1.1. Istom presudom, okr. B. G. izrečene su zaštitne mjere i to na temelju članka 18. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, zaštitna mjera obveznog liječenja od ovisnosti od alkohola u trajanju od 6 (šest) mjeseci te na temelju članka 16. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, zaštitna mjera zabrane približavanja, uznemiravanja ili uhođenja žrtve nasija u obitelji, oca G. G., rođ. 14. 10. 1945., s prebivalištem u Š., V. M. br. x. i majke A. G., rođ. 21. 07. 1945., s prebivalištem u Š., V. M. br. x, u trajanju od 6 (šest) mjeseci, na način da se okrivljenica ne smije približiti žrtvama nasilja na udaljenosti manjoj od 10 (deset) metara, a koju će po pravomoćnosti presude izvršiti nadležno tijelo, a u koju će se uračunati vrijeme trajanja mjere opreza zabrane približavanja, uspostavljanja ili održavanja veze s G. G. i A. G., oboje iz Š., ulica V. M. br. x, u trajanju od 6 (šest) mjesece, na način da se okrivljenica ne smije približiti žrtvama nasilja na udaljenosti manjoj od 10 (deset) metara.

2. Protiv te presude, okr. B. G. osobno je pravodobno podnijela žalbu, naznačujući da se žali zbog odluke o prekršajnopravnim sankcijama, s prijedlogom da se žalba prihvati.

3. Žalba je bespredmetna.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju članka 202. stavak 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, a po službenoj dužnosti ispitao je jesu li presudom počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavak 1. točke 6., 7., 9. i 10. ovog Zakona, jesu li presudom na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona.

5. Tako je ovaj sud, ispitivanjem po službenoj dužnosti, utvrdio apsolutno bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavak 1. točke 6. Prekršajnog zakona, budući da je prvostupanjski sud prekoračio optužni prijedlog. 5.1. Naime, usporedbom činjeničnog opisa prekršaja iz optužnog prijedloga te činjeničnog opisa izreke pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud u opis djela dodao godinu rođenja za roditelje okrivljenice majku A. G. „…rođ. 14. 10. 1945.g…) i oca G. G. „…rođ. 14. 10. 1945…“, a time i dodao odlučnu činjenicu koja čini konstitutivno obilježje inkriminiranog prekršaja, odnosno da je nasilje u obitelji počinjeno prema roditeljima kao osobama starije životne dobi, a koja činjenica u opisu prekršaja kako je navedeno u Optužnom prijedlogu nije bila navedena odnosno iz činjeničnog opisa prekršaja u podnesenom Optužnom prijedlogu nije bila navedena godina rođenja roditelja okrivljenice prema kojima je ista počinila opisano nasilje u obitelj, a time i u činjeničnom opisu prekršaja nedostaje odlučna činjenica od kojih ovisi ostvarenje bitnih obilježja prekršaja iz članka 22. stavak 6. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji.

5.2. Dakle, prvostupanjski sud je pobijanom presudom, sam, bez intervencije ovlaštenog tužitelja, izmijenio činjenični opis na način da je dodao godinu rođenja roditelja kao odlučnu činjenicu za postojanje djela prekršaja iz članka 22. stavak 6. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, a koja odlučna činjenica nije bila navedena u optužbi, a niti je ovlašteni tužitelj tijekom prvostupanjskog postupka mijenjao odnosno proširivao optužbu. S obzirom da je zakonski opis odnosno pravno kvalificiranje prekršaja podvođenje odlučnih činjenica sadržanih u činjeničnom opisu pod biće odgovarajućeg prekršaja, to iz navedenog razloga sve odlučne činjenice moraju biti navedene isključivo u činjeničnom opisu prekršaja. Takva izmjena, po stajalištu ovog suda, predstavlja prekoračenje optužbe.

5.3.

Prema tome, na opisani način je ostvarena bitna povredu odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavak 1. točka 6. Prekršajnog zakona, na koju ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

5.4. Međutim, imajući na umu da je protiv prvostupanjske presude podnesena samo žalba u korist okrivljenice, što znači da, poštujući načelo zabrane preinačenja na gore, tužitelj više ne može mijenjati činjenični opis optužbe dodavanjem konstitutivnih elemenata prekršaja pa je i prvostupanjski sud prilikom ponovnog odlučivanja dužan voditi računa o načelu zabrane reformatio in peius i prilikom donošenja nove odluke okr. B. G. može proglasiti krivom samo za osnovni prekršaj nasilja u obitelji odnosno prekršaj iz članka 22. stavak 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, budući da su činjeničnom opisu kako je on naznačen u optužbi sadržana samo bitna obilježja prekršaja iz članka 22. stavak 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji.

6. Nadalje, osim što je prvostupanjsku presudu trebalo ukinuti zbog naprijed opisane bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, prvostupanjskom sudu se ukazuje i da činjenično stanje nije pravilno i potpuno utvrđeno.

6.1. Naime, kako to proizlazi iz obrazloženja pobijane presude, prvostupanjski sud je odluku o prekršajnoj odgovornosti donio na temelju iskaza svjedoka A. G. i G. G., pri čemu je iz zapisnika o ispitivanju okrivljenika od 25. travnja 2022. vidljivo da je prvostupanjski sud u dokaznom postupku pročitao iskaze svjedoka A. G. i G. G. koji su ispitani kao svjedoci u Policijskoj postaji Šibenik s PI Primošten.

6.2. Međutim, prvostupanjski sud iskaze navedenih svjedoka nije mogao pročitati u dokaznom postupku, jer ih nije pozvao radi ispitivanja u prvostupanjskom dokaznom postupku, slijedom čega se nisu stekli zakonski uvjeti za čitanje njihovih iskaza. Ovo Prekršajnog zakona, određeno da će se iz razloga što je člankom 167. stavkom 6.

ranije iznesena ili pisano podnesena obrana okrivljenika, iskazi svjedoka i pribavljeni nalaz i mišljenje vještaka pročitati ako postoje uvjeti za održavanje glavne rasprave bez nazočnosti tih osoba, pri čemu su uvjeti za održavanje glavne rasprave bez nazočnosti svjedoka propisani u članku 167. stavku 4. Prekršajnog zakona. Tom zakonskom odredbom jasno je propisano „ako druge pozvane osobe nisu došle na glavnu raspravu, ona će se održati i bez njihove nazočnosti“, što znači da je za održavanje glavne rasprave bez svjedoka nužno da je svjedok bio pozvan na tu glavnu raspravu. U konkretnom slučaju, prvostupanjski sud nije postupio sukladno odredbi članka 162. stavak 2. Prekršajnog zakona i na ispitivanje nije pozvao svjedoke A. G. i G. G., već je pročitao njihove iskaze, iako nepozivanjem navedenih svjedoka na ročište nisu bili ostvareni uvjeti za čitanje njihovih iskaza (članak 167. stavak 6. u vezi stavkom 4. Prekršajnog zakona).

6.3. Potrebno je i istaknuti da činjenica da se u konkretnom slučaju vodio žurni postupak, a ne glavna rasprava, ne mijenja obvezu suda da postupa u skladu sa spomenutim odredbama Prekršajnog zakona, tim više što je člankom 222. stavak 2. Prekršajnog zakona, koja odredba se odnosi na vođenje žurnog postupka, propisano da sud, sukladno odredbama Prekršajnog zakona, poziva okrivljenika, svjedoke, vještaka i ostale radi ispitivanja te kada na temelju tih dokaza i drugih dokaza u spisu ocijeni da je stanje stvari dovoljno razjašnjeno donosi odluku o prekršaju.

6.4. Budući da je za osuđujuću presudu potrebno s potpunom izvjesnošću utvrditi da je okrivljenica počinila prekršaj koji joj se stavlja na teret te kako se odluka o prekršajnoj odgovornosti može temeljiti samo na činjenici koja je nedvojbeno dokazana, to se slijedom navedenog ne može, za sada, s dovoljnim stupnjem izvjesnosti zaključivati o krivnji okr. B. G., o čemu će prvostupanjski sud voditi računa prilikom ponovnog odlučivanja.

6.5. Isto tako, iz obrazloženja pobijane presude (odlomak 23) proizlazi da prvostupanjski sud nije pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice za izricanje zaštitite mjere obveznog liječenja od ovisnosti od alkohola.

6.6. Naime, odlučna okolnost za izricanje predmetne mjere je da je okrivljenica počinila prekršaj pod odlučujućim djelovanjem ovisnosti o alkoholu ili ako postoji opasnost da će zbog te ovisnosti u budućnosti počiniti prekršaj, u skladu s odredbom člankom 53. Prekršajnog zakona, kojom je propisano:

''(1) Zaštitnu mjeru obveznog liječenja od ovisnosti u trajanju od jednog mjeseca do jedne godine sud može izreći okrivljeniku koji je prekršaj počinio pod odlučujućim djelovanjem ovisnosti o alkoholu, drogi ili druge vrste ovisnosti ako postoji opasnost da će zbog te ovisnosti u budućnosti počiniti prekršaj.''

6.7. Iz obrazloženja pobijene presude (odlomak 23) proizlazi da je prvostupanjski sud kao odlučne činjenice za primjenu predmetne mjere utvrdio činjenicu da je okrivljenica djelo počinila pod odlučujućim djelovanjem alkohola te činjenicu da je i raniji prekršaj obiteljskog nasilja za koji je osuđena počinila pod odlučujućim djelovanjem alkohola. Međutim, te dvije činjenice, same za sebe, nisu dovoljne za zaključak da se kod okrivljenice radi o ovisnosti o alkohola, a što je odlučna činjenica za izricanje predmetne mjere, već je te činjenice potrebno dovesti u vezu i cijeniti s drugim činjenicama koje je potrebno utvrditi u postupku kao npr. svjedočenje člana obitelji o ovisnosti kod okrivljenice, dosadašnje liječenje od ovisnosti.

6.8. Isto tako, prvostupanjskom sudu se ukazuje, a u odnosu na izrečenu zaštitnu mjeru zabrane približavanja, uznemiravanja ili uhođenja žrtve nasilja u obitelji, oca G. G. i majke A. G., da izrečena zaštitna mjera u sadržaju kako je to navedeno u izreci pobijane presude ne sadrži sve odlučne činjenice potrebne da predmetna zaštitna mjera bude provediva.

6.8.1. Naime, odredbom članka 16. stavak 2. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, propisano je;

„(2) U odluci kojom sud izriče mjeru iz stavka 1. ovoga članka odredit će se mjesta ili područja te udaljenost ispod koje se počinitelj ne smije približiti žrtvi nasilja u obitelji odnosno zabraniti uznemiravanje ili uhođenje žrtve.“

6.8.2. Iz naprijed citirane zakonske odredbe jasno je da se prilikom određivanja predmetne zaštitne mjere mora jasno odrediti mjesto ili područje na kojem se okrivljenica ne smije približiti žrtvama nasilja – ocu G. G. i majci A. G., pa izrečena mjera u sadržaju kako je od strane prvostupanjskog suda određena okr. B. G. nije u dovoljnoj mjeri određena, obzirom da nisu navedena mjesta odnosno područja na kojim se okrivljenica ne smije približiti žrtvama nasilja odnosno zabraniti uznemiravanje ili uhođenje žrtve, radi čega izrečena predmetna zaštitna mjera nije provediva.

6.8.3. Međutim, kao što je to i navedeno u odlomku 5.5. obrazloženja ove drugostupanjske odluke, a imajući na umu da je protiv prvostupanjske presude podnesena samo žalba u korist okrivljenice, prvostupanjski je sud prilikom ponovnog odlučivanja dužan voditi računa o načelu zabrane reformatio in peius i prilikom donošenja nove odluke, okr. B. G. ne može više izricati predmetnu zaštitno mjeru sa pravilno naznačenim mjestima odnosno područjima, obzirom da ponovnim pravilnim izricanjem predmetne zaštitne mjere došlo do povrede načela zabrane reformatio in peius.

7. Slijedom iznijetog, činjenično stanje u odnosu na prekršajnu odgovornost okr. B. G. nije utvrđeno s dovoljnim stupnjem izvjesnosti, o čemu će prvostupanjski sud voditi računa prilikom ponovnog odlučivanja.

8. Iz navedenih razloga, trebalo je ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

9. U ponovnom suđenju, prvostupanjski sud će na odgovarajući način otkloniti istaknutu bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka, iznova će provesti zakonite dokaze kao i možebitne dokaze za koje se ukaže potreba nužnosti izvođenja te će na temelju provedenih dokaza donijeti novu, na zakonu osnovanu, odluku, u kojoj će navesti jasne razloge o svim pravno relevantnim činjenicama.

10. Slijedom navedenog, na temelju članka 206. stavak 1. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 1. lipnja 2022.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Emina Bašić, v.r.

Kristina Gašparac Orlić, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Šibeniku u 4 ovjerena prijepisa za spis, okrivljenicu, tužitelja.