REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-4782/2022

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja Kristine Gašparac Orlić kao predsjednice vijeća, te Goranke Ratković i Anđe Ćorluka kao članica vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Roberta Završkog kao zapisničara, u prekršajnom predmetu protiv okr. T. Š., zbog prekršaja iz čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji ("Narodne novine", broj 70/17., 126/19. i 84/21.), odlučujući o žalbi okr. T. Š. podnesenoj protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Splitu od 3. ožujka 2022., broj: 11 Pp-12142/2021-9, u sjednici vijeća održanoj 1. lipnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomičnim prihvaćanjem žalbe okr. T. Š., a u povodu te žalbe i po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o zaštitnoj mjeri na način da se ukida zaštitna mjera zabrane približavanja žrtvi nasilja u obitelji, supruzi Ž. Š. (rođ. 1975.) na udaljenosti od 3 metra i zabrana uspostavljanja veze s istom u trajanju od 6 (šest) mjeseci.

II. U ostalom dijelu odbija se kao neosnovana žalba okr. T. Š. i u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda

III. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj 107/07., 39/13.,157/13., 110/15., 70/17. i 118/18.) okr. T. Š. obvezan je naknaditi trošak žalbenog postupka u iznosu 300,00 (tristo) kuna u roku od 15 dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog prekršajnog suda u Splitu od 3. ožujka 2022., broj: 11 Pp-12142/2021-9 proglašen je krivim okr. T. Š. da je, na način činjenično opisan u izreci presude, počinio prekršaj iz čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, za koji mu je na temelju tog propisa, a primjenom propisa o ublažavanju kazne, izrečena kazna zatvora u trajanju od 15 dana, u koju je uračunato oduzimanje slobode okrivljenika 28. listopada 2021. u 19,40 sati do 29. listopada 2021. u 9,30 sati, kao 2 dana zatvora tako da mu preostaje 13 dana zatvora te je primijenjena uvjetna osuda na način da se kazna zatvora neće izvršiti ako okrivljenik u roku od 6 mjeseci ne počini novi prekršaj za koji se može izreći (pravilno: mu je izrečena) ista ili teža kazna od izrečene uvjetnom osudom.

1.2. Na temelju čl. 16. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji okrivljeniku je izrečena zaštitna mjera zabrane približavanja žrtvi nasilja u obitelji, supruzi Ž. Š. (rođ. 1975.) na udaljenosti od 3 metra i zabrana uspostavljanja veze s istom u trajanju od 6 (šest) mjeseci.

1.3. Istom presudom okrivljenik je obvezan naknaditi troškove prekršajnog postupka u iznosu 300,00 kuna.

3. Protiv prvostupanjske presude, žalbu je podnio okr. T. Š. osobno, iz svih žalbenih razloga, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da ga se oslobodi krivnje, dosuđene kazne i troškova postupka, podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje i odluku.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17. i 118/18.) ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom i po službenoj dužnosti, te utvrdio da osnovano okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu u odnosu na izrečenu zaštitnu mjeru, jer je odlukom o zaštitnoj mjeri prekoračena ovlast koju sud ima po zakonu i time počinjena povreda odredaba materijalnog prekršajnog prava iz čl. 196. t. 5. Prekršajnog zakona.

6. Naime, za počinjeni prekršaj izrečena je zaštitna mjera koja Zakonom o zaštiti od nasilja u obitelji nije propisana.

Prekršajni zakon u čl. 50. st 1. propisuje vrstu zaštitnih mjera koje se na temelju tog zakona mogu izreći, a u st. 2. istog članka propisuje da se osim tih zaštitnih mjera, zakonom kojim se propisuje prekršaj mogu propisati i druge vrste zaštitnih mjera.

Prvostupanjski se sud, izričući zaštitnu mjeru, poziva na čl. 16. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji. Čl. 16. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji propisuje uvjete i način izricanja zaštitne zabrane približavanja, uznemiravanja ili uhođenja žrtve.

Dakle, iz citiranih zakonskih odredbi jasno je da zaštitna mjera zabrane uspostavljanja veze s određenom osobom, izrečena po prvostupanjskom sudu, nije propisana Zakonom o zaštiti od nasilja u obitelji, na koji se prvostupanjski sud poziva.

Prekršajni zakon u čl. 130. st 2. t. 3. Prekršajnog zakona propisuje mjeru opreza zabrana približavanja određenoj osobi i zabrana uspostavljanja ili održavanja veze s određenom osobom. Iz navedenog proizlazi da je prvostupanjski sud izrekao zaštitnu mjeru koja sadržajno odgovara gore navedenoj mjeri opreza, koja se određuje na temelju čl. 130. st 1. i st. 2. t. 3. Prekršajnog zakona i pod uvjetima čl. 131. st. 3. Prekršajnog zakona i čija svrha i načela primjene su različita od svrhe i načela primjene zaštitne mjere iz čl. 16. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji. Međutim, kad bi i zaštitna mjera bila pravilno izrečena (a nije), prvostupanjski sud nije, sukladno odredbi čl. 16. st. 2. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji odredio mjesta ili područja na kojima se okrivljenik ne smije približiti žrtvi nasilja, što zaštitnu mjeru čini nepotpunom i onemogućava provedbu iste. Odlukom kojom se izriče pojedina zaštitna mjera treba jasno odrediti njezin sadržaj tako da je izvršiva i ne ostavlja o tome nikakve dvojbe, jasno se držeći njihovog propisanog sadržaja Prekršajnim zakonom ili posebnim zakonom, u ovom slučaju čl. 16. st. 2. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji.

Iz navedenih razloga, ovaj drugostupanjski sud je prihvaćajući žalbu okrivljenika i po službenoj dužnosti pravilnom primjenom zakona preinačio prvostupanjsku presudu i ukinuo zaštitnu mjeru izrečenu po prvostupanjskom sudu za počinjeni prekršaj.

7. Ispitujući nadalje pobijanu presudu na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ovaj drugostupanjski sud nije utvrdio da postoje razlozi zbog kojih podnositelji žabe pobija prvostupanjsku presudu, niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenom zakonskom propisu, pazi po službenoj dužnosti.

8. Okrivljenik smatra da je počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. Prekršajnog zakona jer su razlozi koji su navedeni u odnosu na odlučne činjenice nejasni i proturječni sami sebi i provedenim dokazima, zbog čega pobijanu presudu nije moguće ispitati.

8.1. Međutim, ovaj drugostupanjski sud nalazi da nije počinjena naprijed navedena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka, budući pobijana odluka ima, sukladno odredbi čl. 185. Prekršajnog zakona, sav potreban sadržaj, a njeno obrazloženje sadrži obrazloženu ocjenu provedenih dokaza. Ista se temelji na zakonitim dokazima, sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama, u presudi ne postoji proturječnost i nelogičnost između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaz, a prvostupanjski je sud obrazložio svoj zaključak o krivnji.

9. Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja okrivljenik ističe da činjenično stanje nije pravilno utvrđeno i u postupku nisu utvrđene sve odlučne činjenice za pravilnu primjenu materijalnog prava. Ističe kako nije počinio djelo za koje se optužuje, nije počinio nikakvo ni psihičko, a pogotovo ne tjelesno nasilje prema supruzi. Naime, interakcija između njega je postojala, ali ne taj način i ni u kom slučaju nije bilo primjene fizičke sile, što je, po okrivljeniku i njegov sin potvrdio navodeći da je suprugu „uhvatio“ jednom rukom pod ruku, a svjedočio je o vikanju, a ne vrijeđanju te se iz iskaza njegovog sina može zaključiti o kakvom fizičkom napadu na suprugu, te prigovara pogrešnom zaključku suda o suglasnim iskazima svjedoka.

9.1. Nije u pravu podnositelj žalbe da je činjenično stanje u postupku nepotpuno i pogrešno utvrđeno. Prema obrazloženju pobijane presude, prvostupanjski sud je svoju odluku o počinjenom prekršaju temeljio na obrani okrivljenika, iskazima svjedokinje ošt. Ž. B., supruge okrivljenika i svjedoka A. Š., sina okrivljenika te materijalnim dokazima izvedenim u postupku. Prvostupanjski je sud opravdano u cijelosti prihvatio iskaze ispitanih svjedoka i njihov je iskaz kao dokaz, sukladno odredbi čl. 88. st. 2. Prekršajnog zakona slobodno cijenio, pri čemu nije bio ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima, a za svoju odluku je dao razloge koji su, po mišljenju ovog suda, opravdani, logični i pravno utemeljeni, a navodi žalbe nisu doveli u sumnju činjenično stanje niti pravilnost provedenog prekršajnog postupka. Opravdano je prvostupanjski sud svjedočenje Ž. B. i A. Š. prihvatio vjerodostojnim, budući su svjedoci pred sudom detaljno, okolnosno i u bitnom suglasno svjedočili, nema elemenata koji bi ukazivali na nevjerodostojnost njihovog iskaza koji ne ostavlja nikakvu dvojbu u odnosu na odlučne činjenice, a u dokaznom postupku nema dokaza koji bi ukazivali suprotno. Cijeneći sadržaj iskaza oštećenice i svjedoka, opravdano je na njihovim iskazima, povezanim sa materijalnim dokazima izvedenim u postupku, prvostupanjski sud temeljio odluku o krivnji okr. T. Š. za počinjeni prekršaj. Prvostupanjski je sud zaključio da su iskazi ispitanih svjedoka suglasni, a logično je da iskazi svjedoka mogu imati nepreciznosti i nepodudarnosti uslijed proteka vremena i svih okolnosti događaja. Stoga su moguće i logičke razlike u percepciji događaja u odnosu na određene detalje, zbog čega nije bilo osnove za sumnju da se radi o „namještenim“ ili dogovorenim iskazima svjedoka sa svrhom neistinitog terećenja okrivljenika.

9.2. Neosnovano smatra okrivljenik da iz iskaza njegovog sina ne proizlazi psihičko i tjelesno nasilje prema supruzi, za koje se okrivljenik tereti. Pogrešno okrivljenik zaključuje da njegov sin nije izjavio da je napao suprugu, bilo verbalno, bilo fizički te da je svjedočio o vikanju, a ne o vrijeđanju, a potvrdio je njegovu obranu da je suprugu uhvatio jednom rukom pod ruku. Međutim, nasuprot tvrdnjama žalbe, iz zapisnika o ispitivanju svjedoka A. Š. od 29. listopada 2021. proizlazi da je čuo oca kako je počeo vikati: „bolesnice, ludo, ne mogu te više slušati, napravi kupus salatu“, dakle, iz ovakvog sadržaja iskaza svjedoka razvidno je da je okrivljenik vičući vrijeđao suprugu. Svjedok je, nadalje izjavio da je otac uhvatio za nadlakticu njegovu majku povlačeći je, stao je između njih govoreći ocu nemoj to činiti. Dakle, iz iskaza svjedoka proizlazi da je radnja okrivljenika imala takvu dozu agresivnosti da je svjedok verbalno, a potom i tjelesno spriječio daljnje takvo postupanje okrivljenika. Stoga, kad se poveže iskaz svjedoka A. Š. sa iskazom oštećenice da ju je okrivljenik uhvatio objeručke za nadlaktice i na silu izvlačio iz sobe do dnevnog boravka, i po ocjeni ovog suda, u radnjama okrivljenika stekla su se obilježja tjelesnog nasilja iz čl. 10. st. 1. t. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, odnosno primjena fizičke sile uslijed koje nije nastupila tjelesna ozljeda. Svakako, iz provedenih dokaza ne proizlazi da je okrivljenik uhvatio „pod ruku“ oštećenicu, na način kako je uobičajeno da parovi hodaju, kako to okrivljenik prikazuje žalbom.

10. Navodi žalbe kojima okrivljenik umanjuje i relativizira svoje ponašanje, prebacujući odgovornost na ošt. Ž. Š., zbog toga što joj je, prema njemu, potrebna psihološka pomoć, predstavlja bezuspješan pokušaj opravdavanja njegovog protupravnog ponašanja. Po ocjeni ovog suda, ukoliko je cilj okrivljenika da zaštiti djecu, a boji se da će ih supruga svojim ponašanjem uništiti, takav cilj zasigurno neće postići ponašanjima opisanim u izreci pobijane presude.

11. Iz navedenih razloga, nije osnovana žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

12. Okrivljenik smatra i da je prvostupanjski sud počinio povredu materijalnog prekršajnog, jer njegova supruga pred sudom nije izjavila da je njegovo postupanje kod nje izazvalo bilo povredu dostojanstva, bilo uznemirenost, pa smatra da nije utvrđen jedan od konstitutivnih elemenata koji čini biće prekršaja iz čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji. Nije u pravu okrivljenik, budući iz cjelokupnog svjedočenja ošt. Ž. Š. proizlazi da je postupanjem okrivljenika bila uznemirena, zbog čega je i zatražila zaštitu policije („vidjela sam da se s njim ne može izaći na kraj i zvala sam policiju“). Osim navedenog, iz iskaza svjedoka A. Š. razvidno je da je njegova sestra, maloljetna J. plakala za vrijeme ovog incidenta i poslije, što ukazuje na jačinu ugrožavanja obitelji kao zaštićenog dobra Zakonom o zaštiti od nasilja u obitelji.

12.1. U odnosu na navode žalbe kojima okrivljenik iznosi tvrdnju da, ukoliko je uistinu i izgovorio neke od citiranih inkriminiranih riječi, nije ih izgovorio s namjerom da suprugu vrijeđa i uznemirava, ističe se da je za postojanje krivnje za prekršaj dovoljan nehaj, kako je to propisano odredbom čl. 25. st. 1. Prekršajnog zakona, dok se namjera utvrđuje kada je propisom o prekršaju propisana prekršajna odgovornost za taj oblik krivnje, što u ovom prekršajnom predmetu nije slučaj.

12.2. Iz navedenih razloga prvostupanjski je sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo te nisu osnovani žalbeni navodi pogrešne primjene materijalnog prava.

13. Okrivljenik smatra da je sud zbog svih istaknutih povreda donio i pogrešnu odluku o prekršajnopravnoj sankciji i troškovima postupka.

13.1. Dakle, okrivljenik ne iznosi nikakve razloge u odnosu na primijenjenu prekršajnopravnu sankciju, pa kako žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede materijalnog prekršajnog prava podnesena u korist okrivljenika sadrži u sebi i žalbu odluke o prekršajnopravnoj sankciji, ovaj sud je temeljem čl. 202. st. 5. Prekršajnog zakona ispitao pobijanu presudu i u odnosu na primijenjenu uvjetnu osudu, te nalazi da je okrivljeniku za počinjeni prekršaj primijenjena primjerena prekršajnopravna sankcija, koja nije prestroga.

13.2. Po ocjeni ovog suda, pravilno je prvostupanjski sud, uzimajući u obzir sve okolnosti koje utječu na izbor vrste i mjere kazne (čl. 36. st. 2. Prekršajnog zakona), okrivljeniku za počinjeni prekršaj primijenio uvjetnu osudu ocijenivši da se i bez izvršenja kazne može očekivati ostvarenje svrhe kažnjavanja, posebno imajući u vidu da okrivljenik do sada nije prekršajno kažnjavan zbog nasilja u obitelji. Napominje se okrivljeniku da je uvjetna osuda, kao mjera upozorenja, najblaža sankcija koja se uopće može primijeniti prema počinitelju nasilja u obitelji i po ocjeni ovog suda, u konkretnom slučaju, a cijeneći da okrivljenik do sada nije osuđivan, postići će se svrha uvjetne osude kao mjere upozorenja, tako da se okrivljeniku uputi takva vrsta prijekora kojom se omogućava ostvarenje svrhe prekršajnopravnih sankcija izricanjem kazne bez njezina izvršenja.

14. Nadalje, visina paušalne svote, određena po prvostupanjskom sudu, primjerena je s obzirom na složenost i trajanje postupka te imovno stanje okrivljenika, pri čemu treba naglasiti da je ista određena u visini neznatno iznad donje granice okvira paušalne svote propisane Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) i koja iznosi od 100,00 do 5.000,00 kuna.

Stoga je odluka prvostupanjskog suda o troškovima prekršajnog postupka osnovana i utemeljena na zakonu.

15. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3. c Prekršajnog zakona, koji propisuje da se troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena krivnja okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika ili samo o žalbi okrivljenika. Ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka u iznosu 300,00 kuna, dakle doista vrlo blizu minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje uzdržavanje okrivljenika.

16. Slijedom navedenog, na temelju čl. 207. (t. I.) i čl. 205. (t. II.) Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 1. lipnja 2022.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Robert Završki, v.r.

Kristina Gašparac Orlić,v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Splitu u 5 ovjerenih prijepisa: za spis, okrivljenika, oštećenicu i tužitelja.