Republika Hrvatska

Županijski sud u Vukovaru

Gž-307/2020-3

Vukovar, Županijska 33

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Vukovaru, OIB: 92599990351, kao sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Željka Marina, kao predsjednika vijeća te Irene Lenić, kao suca izvjestitelja i Krešimira Biljana, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja- protutuženika zavoda, Z. , A. M. 3, OIB: …, protiv tuženika-protutužitelja R. A. iz P., A. n. U., OIB: …, zastupan po punomoćnici odvjetnici M. T.-B., iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, broj P-2387/2018-21 od 30. rujna 2019., na sjednici vijeća održanoj 1. lipnja 2022. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se žalbe tuženika kao neosnovane i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, broj P-2387/2018-21 od 30. rujna 2019. godine.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 16.339,95 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 7. svibnja 2018. do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena (točka I.) te je odbijen kao neosnovan protutužbeni zahtjev kojim protutužitelj potražuje od tuženika isplatu iznosa od 100.000,00 kn, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od podnošenja protutužbe pa do isplate po navedenoj kamatnoj stopi kao i zahtjev za isplatu parničnog troška (točka II.).

2. Protiv presude prvostupanjskog suda je pravovremeno žalbu podnio tuženik po punomoćniku zbog svih zakonskih razloga iz članka 353. Zakona o parničnom postupku. Predlaže preinaku prvostupanjske presude na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te usvoji protutužbeni zahtjev, podredno predlaže ukidanje presude i vraćanje prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Traži troškove postupka uvećane za trošak žalbe.

3.Tuženik je u roku za podnošenje žalbe podnio još jednu žalbu zbog istih zakonskih razloga. Predlaže ukidanje presude i vraćanje prvostupanjskom sudu predmeta na ponovno odlučivanje, podredno preinaku presude.

4. Odgovor na žalbe nije podnesen.

5. Žalbe nisu osnovane.

6. Ispitujući pobijanu odluku u smislu odredbe članka 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19. – u nastavku teksta: ZPP- a) utvrđeno je da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

Nije osnovan žalbeni razlog postojanja bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, zato jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude nije nerazumljiva niti proturječi sama sebi ili razlozima presude, a u presudi su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ili proturječni niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika i samih tih isprava ili zapisnika, a na što neosnovano ukazuje žalitelj.

7. Prvostupanjski sud je utvrdio sve bitne i odlučne činjenice o kojima ovisi pravilna primjena materijalnog prava i osnovanost tužbenog zahtjeva, te je na tako pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo. 8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu novčanog potraživanja s osnova nepripadno primljenih iznosa mirovine za razdoblje od 1. rujna 1998. do 2. travnja 1999. godine, te zahtjev protutužitelja za isplatu mirovine za period od 1. travnja 1992. do 31. ožujka 2000. godine.

9. Prvostupanjski sud je utvrdio da je rješenjem tadašnjeg osiguranja radnika broj MS-369102 od 17. kolovoza 1998. tuženiku priznato pravo na prijevremenu starosnu mirovinu počevši od 1. srpnja 1987. te da je rješenjem tužitelja od 24. siječnja 2007. utvrđeno da se istim rješava da tuženiku kao korisniku starosne mirovine prestaje pravo na isplatu mirovine priznate navedenim rješenjem MS-369102 s danom 31. ožujka 1992. godine. Navedenim rješenjem je tuženiku uspostavljena isplata starosne mirovine s 3. travnja 1999. u svoti od 1.685,22 kune dok je zahtjev za priznanje prava za isplatu mirovine za razdoblje od 1. travnja 1992. do 2. travnja 1999. odbijen.

9.1. Prvostupanjski sud je utvrdio da je pravomoćnim rješenjem tužitelja broj 164052 od 17. ožujka 2011. utvrđena nepripadna isplata starosne mirovine tuženiku za razdoblje od 1. rujna 1998. do 2. travnja 1999. u ukupnoj svoti od 16.339,95 kuna, koja je svota isplaćena tuženiku doznakom navedenih mirovinskih primanja na račun tuženika u banci.

9.2. Također je utvrdio da je pravomoćnom presudom Upravnog suda u Zagrebu broj Usl-302/12 od 14. lipnja 2013. odbijen zahtjev tužitelja R. A. protiv tuženika zavoda za poništenje rješenja od 16. prosinca 2011. godine kojim je odbijena žalba protiv prvostupanjskog rješenja od 17. ožujka 2011.

9.3. Prvostupanjski sud je utvrdio da je tuženik bio korisnik prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja kod fonda R. S., P. u periodu od 1. ožujka 1992. do 30. rujna 1998. te da mu je isplata penzije gašena od 1. listopada 1998. godine.

10. Utvrđujući da je u upravnom postupku utvrđeno da nisu ispunjeni uvjeti za priznanje prava na mirovinu tuženiku za razdoblje od 1. travnja 1992. do 2. travnja 1999. godine, te da je tuženiku isplaćena mirovina priznata rješenjem MS-369102 od 17. kolovoza 1998. za razdoblje od 1. rujna 1998. do 2. travnja 1999. u ukupnoj svoti od 16.339,95 kuna, koja isplata mirovina je prestala po rješenju MS-369102 s danom 31. ožujka 1992., prvostupanjski sud je obvezao tuženika na isplatu navedenog iznosa zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 7. svibnja 2018. do isplate, te je odbio kao neosnovan protutužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 100.000,00 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od podnošenja protutužbe, po osnovu neisplaćene mirovine za period od 1. travnja 1992. do 31. ožujka 2000. godine.

11. Prema odredbi članka 164. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj 102/98., 127/00., 59/01., 109/01., 147/02., 117/03., 177/04., 92/05., 43/07., 79/07., 35/08., 40/10., 121/10. i 130/10. – dalje: ZMO) osigurana osoba koja primi neko novčano davanje iz mirovinskog osiguranja koje joj ne pripada, dužna je isto vratiti Zavodu, a obveza vraćanja davanja stečenog bez osnove postoji i u situaciji kada je pravo iz mirovinskog osiguranja ostvareno protivno navedenom Zakonu i kada je novčano davanje isplaćeno u svoti većoj od pripadajuće.

12. S obzirom da je o zahtjevu za ostvarenje prava iz mirovinskog osiguranja koji je postavio tuženik u upravnom postupku te o obvezi povrata novčanih davanja iz mirovinskog osiguranja odlučeno pravomoćnim i konačnim rješenjem donesenim u upravnom postupku, a parnični sud nije ovlašten preispitivati zakonitost konačnog I pravomoćnog rješenja iz upravnog postupka, neosnovani su žalbeni razlozi koji se temelje na tvrdnjama tuženika da mu pripada pravo na mirovinu za vremenski period od 1. travnja 1992. do 2. travnja 1999., te da bi mu tužitelj trebao isplatiti mirovinu za navedeni vremenski period kao i žalbeni razlog da ne bi bio u obvezi vratiti iznos za koji je u upravnom postupku utvrđeno da mu je nepripadno isplaćen. Visinu iznosa je pravilno prvostupanjski sud utvrdio uvidom u pravomoćno rješenje doneseno u upravnom postupku.

13. Odredbom članka 166. ZMO-a potraživanje naknade štete prema odredbama istoga Zakona zastarijeva istekom rokova određenih Zakonom o obveznim odnosima (stavak 1.), s tim da rokovi zastare potraživanja naknade štete u slučaju iz navedenog Zakona počinju teći od dana kada je u upravnom postupku postalo konačno rješenje kojim je osiguraniku priznato pravo na primanje iz mirovinskog osiguranja, odnosno, kojim je utvrđeno da mu isplaćeno davanje ne pripada ili pripada u manjem opsegu (stavak 2.). Na svotu potraživanja na ime naknade štete Zavod ima pravo na zateznu kamatu u visini određenoj zakonom koja teče od idućega dana nakon isteka roka određenog u pozivu odgovornoj osobi da naknadi štetu.

13.1. Prema odredbi članka 167. ZMO-a pri utvrđivanju prava na naknadu štetu nanesene Zavodu se primjenjuju odgovarajuće odredbe Zakona o obveznim odnosima, ako nisu u suprotnosti s odredbama navedenog Zakona.

13.2. Budući da se radi o potraživanju s naslova stjecanja bez osnove, isto zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina (članak 371. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91., 73/91., 11/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. I 88/01. – u nastavku teksta: ZOO)), kako je to pravilno i zaključio prvostupanjski sud. 13.3. Rok zastare u smislu odredbe članka 166. stavak 2. ZMO-a počeo je teći od dana kada je u upravnom postupku postalo konačno rješenje kojim je utvrđeno da tuženiku ne pripada pravo na isplatu obiteljske mirovine. Konačno rješenje u upravnom postupku je rješenje protiv kojega nije moguće izjaviti redovna pravna sredstava te je konačnost rješenja u upravnom postupku nastupila s pravomoćnošću rješenja. Kako je rješenje u upravnom postupku pravomoćno i konačno 20. lipnja 2013. godine, a tužba je podnesena 7. svibnja 2018. godine, potraživanje tužitelja nije zastarjelo, kako je to pravilno i ocijenio prvostupanjski sud.

14. U smislu odredbe stavka 3. članka 166. ZMO-a zavod ima pravo na zateznu kamatu tekuću od idućega dana nakon isteka roka određenog u pozivu odgovornoj osobi da naknadi štetu. Stoga je pravilno određena zakonska zatezna kamata od podnošenja tužbe, kako je tužbenim zahtjevom zatraženo.

15. Zbog navedenog žalba je odbijena kao neosnovana i prvostupanjska presuda potvrđena sukladno odredbi članka 368. stavak 1. ZPP-a.

16. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe je odbijen temeljem odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a, jer sa žalbom nije uspio.

Vukovar, 1. lipnja 2022.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Željko Marin, v.r.