Poslovni broj: Usž-154/22-3

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Sanje Štefan, predsjednice vijeća, Ante Galića i Ljiljane Karlovčan-Đurović, članova vijeća, te više sudske savjetnice Lane Štok, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja P. N. d.o.o., T., zastupanog po opunomoćeniku M. B., odvjetniku u Z., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi poreznog nadzora – poreza na dodanu vrijednost, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 8 UsI-1782/21-8 od 13. rujna 2021., na sjednici vijeća održanoj 1.lipnja 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 8 UsI-1782/21-8 od 13. rujna 2021.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim se traži poništenje rješenja tuženika, Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-471-02/19-01/447, urbroj: 513-04-21- 2 od 24. veljače 2021.

2. Navedenim rješenjem tuženika pod točkom I izreke mijenja se točka I.1. izreke poreznog rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Z., klasa: UP/I-471-02/19-01/65, urbroj: 513-07-13-19-05 od 19. kolovoza 2019., i glasi: 1. utvrđuje se 1. manje obračunati porez na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. prosinca do 31. prosinca 2018. godine, 2. žalba se odbija.

3. Navedenim poreznim rješenjem pod točkom I utvrđeno je da se tužitelju utvrđuje manje obračunati porez na 1. dodanu vrijednost za razdoblje od 1. prosinca do 31. prosinca 2017. godine i to pod (1.1.) – porezna osnovica u iznosu od 1,191.000,00 kn, pod (1.2.) – porezna stopa od 25%, pod (1.3.) – porez na dodanu vrijednost u iznosu od 297.750,00 kn. Točkom II do V naloženo mu je da uplati utvrđeni iznos poreza te da obračuna i uplati kamate od dana umanjenja do dana uplate, a nakon uplata provede odgovarajuća knjiženja u poslovnim knjigama, da porezno rješenje izvrši u roku od 8 dana od dana njegove izvršnosti, te je upozoren da će se naplata izvršiti ovrhom, ako ne izvrši uplate sukladno poreznom rješenju.

4. Tužitelj osporava zakonitost pobijane presude zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava. Navodi u bitnom kako prvostupanjski sud nije odgovorio na sva postavljena pitanja u tužbi, a o kojim odgovorima ovisi pravilno i potpuno utvrđivanje činjeničnog stanja i primjena materijalnog prava, a shodno tome i osnovana odluka prvostupanjskog suda. Smatra kako je tužitelju kao poreznom obvezniku u ovoj upravnoj stvari bilo potrebno dati odgovor na pitanje jesu li radovi označeni u računima broj: 401/1/1 od 31. prosinca 2018. (računom broj: 401/1/1 od 31. prosinca 2021. storniran je račun broj: 378/1/1 od 10. prosinca 2018.) i u ispravljenom računu 378/1/1 od 10. prosinca 2018., doista izvršeni odnosno obavljeni. Ističe kako nije sporno da je tužitelj vlasnik posebnih dijelova građevina (etažno vlasništvo) izgrađenih na česticama broj 6781/1, 678/3 i 678/8 k.o. T., za cijelo. Navodi kako je iz spisa predmeta razvidno da iz priležećih zemljišnih izvadaka 1377, 2229 i 2228 k.o. T., se radi o 14 stanova, a s druge strane tužitelj je vlasnik posebnih dijelova građevine izgrađene na čestici broj 965/2 k.o. B. n. m. upisane u zemljišno knjižni uložak broj: 14 k.o. B. n. m. Smatra kako ni tuženik u upravnom postupku, a niti prvostupanjski sud u pobijanoj presudi nisu jasno utvrdili na kojim građevinama je Trgovačko društvo L. d.o.o. nesporno izvelo radove jer je navedeno trgovačko društvo izvodilo radove na dvije od četiri građevine. Navodi kako je isto Trgovačko društvo po količinama i jediničnoj cijeni poreznom obvezniku dostavilo skuplju ponudu za izvođenje radova od Trgovačkog društva T. T. d.o.o. koje je izvodilo radove na zasebnim građevinama odnosno, građevinama koje su različite od onih na kojima je radove izvodilo Trgovačko društvo L. d.o.o. Ističe kako su i tuženik i prvostupanjski sud propustili izvršiti procjenu vrijednosti radova koji su na građevinama nesporno izvršeni, odnosno propuštaju utvrditi da je vrijednost izvedenih radova i ugrađenog materijala i opreme takova da nedvojbeno prelazi preko iznosa računa Trgovačkog društva L. d.o.o. Budući da je prvostupanjski sud odbio predloženi dokaz tužitelja za provođenjem uviđaja i građevinskog vještačenja radi utvrđivanja vrijednosti izvedenih radova, smatra da je time prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, a posljedično na tako pogrešno utvrđeno činjenično stanje pogrešno je primijenio i materijalno pravo. Navodi kako je odredbom članka 76. Općeg poreznog zakona određeno da se ispravak prijave poreza na dodanu vrijednost može ispraviti u roku od tri godine od isteka roka za podnošenje prijave, a u ovom predmetu je prvostupanjski sud propustio utvrditi odlučnu činjenicu odnosno odgovoriti na pitanje je li dostava poreznog akta, u konkretnom slučaju obavijest o poreznom nadzoru, dostavljena sukladno članku 59. stavku 8., 9., 10., 11. i 12. Općeg poreznog zakona. Napominje kako u članku 59. stavku 8. Općeg poreznog zakona je jasno navedeno kako se porezni akti kojima se odlučuje o pojedinačnim pravima ili obvezama iz porezno – pravnog odnosa mogu dostavljati elektroničkim putem na zahtjev i uz izričiti pristanak stranke. U konkretnom slučaju ne postoji zahtjev ili izričiti pristanak tužitelja da se dostava poreznoga akta obavlja elektroničkim putem, a tuženik u osporavanom rješenju uopće ne navodi da postoji zahtjev ili izričit pristanak tužitelja kao poreznog obveznika da se porezni akti mogu dostavljati elektroničkim putem. Navodi kako je prvostupanjska presuda nepodobna za ispitivanje jer o toj odlučnoj činjenici pobijana presuda uopće ne sadrži razloge. Ističe kako po stavu tuženika ispravak prijave poreza na dodanu vrijednost se mogao izvršiti isključivo do dana dostave tužitelju obavijesti o poreznom nadzoru, te osporava činjenične navode tuženika vezane za zakonitost i urednost dostave obavijesti o poreznom nadzoru. Napominje kako navodno telefonsko kontaktiranje zakonskog zastupnika tužitelja da je započeo porezni nadzor odnosno komuniciranje sa knjigovodstvenim servisom koji obavlja usluge za tužitelja nije dan početka poreznog nadzora. Smatra kako se greška u postupanju tuženika ne može staviti na teret poreznog obveznika, te navodi kako je dana 25. veljače 2019. tužitelj kao porezni obveznik Poreznoj upravi, Ispostava B. n. m. dostavio ispravljenu prijavu poreza na dodanu vrijednost za mjesec prosinac 2018. godine. Smatra kako je sukladno prije spomenutoj odredbi članka 76. Općeg poreznog zakona ispravak prijave izvršio u roku od tri godine od dana isteka roka za podnošenje prijave, odnosno da je ispravak prijave izvršen prije nego što je obavijest o poreznom nadzoru dostavljena na zakonit način tužitelju. Smatra kako obavijest o poreznom nadzoru nije porezni akt kojim se odlučuje o pravima i obvezama pa posljedično tome i nije dopušteno da se dostavlja poreznom obvezniku elektroničkim putem. Ukoliko se zauzme stav da se radi o poreznom aktu kojim se odlučuje o pojedinačnim pravima i obvezama iz porezno-pravnog odnosa tada je preduvjet da se dostava takvog poreznog akta – obavijest o poreznom nadzoru, može vršiti elektroničkim putem postojanje zahtjeva ili izričitog pristanka stranke. Nesporno je da zahtjeva ili izričitog pristanka tužitelja nema, a u smislu navedenog prvostupanjski sud je trebao utvrditi je li tužitelj prije zakonito izvršene dostave obavijesti o poreznom nadzoru izvršio ispravak Prijave poreza na dodanu vrijednost za mjesec prosinac 2018. godine. Ističe kako iz spisa predmeta proizlazi kako Trgovačko društvo T. T. d.o.o. nije dostavilo obrazac prijave PDV-a, a niti po pozivu poreznog tijela u postupku nadzora bilo kakvu dokumentaciju za 2018. godinu i mjesec siječanj 2019. godine. Smatra kako takva činjenica ne smije biti isključivi odnosno jedini razlog da prvostupanjski sud smatra upravo činjenice je li T. T. d.o.o. dostavio poreznu dokumentaciju. Smatra kako se postavlja pitanje na koji način tužitelj može znati za podatke da li isporučitelj dobara odnosno izdavatelj računa izvršio svoje obveze utvrđene zakonskim i podzakonskim aktima, u konkretnom slučaju dostavio obrazac prijave poreza na dodanu vrijednost odnosno dostavio svu drugu dokumentaciju mjesno nadležnom tijelu. Navodi kako nije sporno da se društvo T. T. d.o.o. potpuno oglušilo na sve pozive poreznog tijela za dostavom tražene dokumentacije, ali se postavlja pitanje ukoliko državni aparat koji ima snagu autoriteta ne može pribaviti tražene podatke kako onda tužitelj može pribavljati traženu dokumentaciju. Ističe kako je naručio radove čija je vrijednost bila niža od ponude drugih pravnih subjekata te ne može znati je li isporučitelj dobara izvršavao radove putem svojih radnika ili proizvođača, radovi su izvršeni, a isporučitelj dobara je ispostavio račun koji je tužitelj platio. Stoga predlaže da Visoki upravni sud Republike Hrvatske sukladno odredbi članka 74. Zakona o upravnim sporovima usvoji žalbu i poništi presudu Upravnog suda u Splitu te otkloni gore navedene nedostatke na način da presudom sam riješi upravnu stvar na način da prihvati tužbeni zahtjev tužitelja.

5. Iako uredno pozvan tuženik nije dostavio odgovor na žalbu.

6. Žalba nije osnovana.

7. Ispitujući osporenu presudu u dijelu u kojem je osporena žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći na ništavost po službenoj dužnosti sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. – dalje: ZUS), ovaj Sud je utvrdio da ne postoje žalbeni razlozi zbog kojih se presuda pobija.

8. Iz podataka spisa predmeta, kao i obrazloženja pobijane prvostupanjske presude proizlazi da je prvostupanjsko tijelo kod tužitelja izvršilo porezni nadzor obračunavanja, evidentiranja, prijavljivanja i plaćanja poreza na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. prosinca do 31. prosinca 2018. godine o čemu je sastavljen zapisnik dana 2. srpnja 2019. (protiv kojeg je tužitelj izjavio prigovor) nakon čega je doneseno porezno rješenje od 19. kolovoza 2019..

9. Osporenim rješenjem tuženika od 24. veljače 2021. pod točkom I izreke mijenja se točka I.1. izreke poreznog rješenja od 19. kolovoza 2019. na način: 1. utvrđuje se 1) manje obračunati porez na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. prosinca do 31. prosinca 2018. godine, 2) žalba se odbija.

10. Prema podacima spisa predmeta proizlazi kako je među strankama sporno je li tužitelju pravilno osporen iskazani pretporez u iznosu od 297.750,00 kn, obračunat na poreznu osnovicu od 1.191.000,00 kn po računu dobavljača T. t. d.o.o. Z., broj: 378/1/1 od 10. prosinca 2018. na ukupan iznos od 1.488.750,00 kn.

11. U provedenom postupku je utvrđeno da se račun broj 378/1/1 od 10. prosinca 2018., koji je izdao tužiteljev dobavljač T. t. d.o.o. odnosi na usluge injektiranja i izoliranja podruma u B. n. M. i za šest stanova u T., vanjska ograda sa lukovima, ograda za stubište sa rukohvatom, uređenje interijera (pločice, zidovi, namještaj), vanjska izolacija i injektiranje podruma, uređenje parkinga i prilaznih puteva, elektroinstalacijski i vodoinstalaterski radovi.

12. Po navedenom računu tužitelj je iskazao povrat PDV-a, ali je porezno tijelo utvrdilo da izdavatelj predmetnog računa broj 378/1/1 od 10. prosinca 2018. T. t. d.o.o. Z., nije poreznom tijelu podnio prijavu PDV-a, odnosno da nije iskazao obvezu PDV-a po tom računu.

13. Postupajući sukladno odredbama Zakona o porezu na dodanu vrijednost, porezno je tijelo od tužitelja zatražilo očitovanje odnose li se usluge specificirane po spomenutom računu na građevinske usluge sukladno članku 75. stavku 3. točka a) Zakona o porezu na dodanu vrijednost te da se ujedno očituje vezano za građevinske usluge navedene u označenom računu i da dostavi dokumentaciju vezanu za radove navedene u računu, kako bi se moglo utvrditi tko je i kada obavio usluge (radove) koje je fakturirao izdavatelj računa, društvo T. t. d.o.o. Z. 14. Naime, odredbom članka 75. stavka 3. točka a) Zakona o porezu na dodanu vrijednost ("Narodne novine", broj: 73/13., 148/13., 153/13., 143/14. i 115/16. – dalje: Zakona) propisano je da porezni obveznik upisan u registar obveznika PDV-a u Republici Hrvatskoj je obvezan platiti PDV kada mu se obave sljedeće isporuke: građevinske usluge kojima se smatraju usluge u vezi s izgradnjom, održavanjem, rekonstrukcijom ili uklanjanjem građevina, uključujući usluge popravka i čišćenja.

15. Prema članku 79. stavku 7. Zakona u slučaju kada je primatelj dobara i usluga obvezan platiti PDV, isporučitelj na računu mora navesti "prijenos porezne obveze".

16. Člankom 57. stavak 2. Zakona propisano je da porezni obveznik može odbiti pretporez u skladu s odredbama članka 58., 59., 60., 61. i 62. istog Zakona, dok je člankom 58. stavkom 1. Zakona propisano da porezni obveznik ima pravo od poreza na dodanu vrijednost, koji je obvezan platiti, odbiti iznos pretporeza koji je obvezan platiti ili ga je platio u tuzemstvu za isporuke dobara i usluga koje su mu drugi poduzetnici obavili za potrebe njegovih oporezivih transakcija.

17. Isto tako, odredbama članka 131. stavak 1. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost ("Narodne novine", broj: 160/13., 35/14., 157/14., 130/15., 1/17., 41/17., 128/17., dalje: Pravilnika) propisano je da porezni obveznici koji obavljaju oporezive isporuke dobara i usluga imaju pravo na odbitak pretporeza ako je isporuka poreznom obvezniku obavljena u svrhu njegove gospodarske djelatnosti, dok prema odredbi članka 133. stavak 1. Pravilnika porezni obveznik ima pravo na odbitak pretporeza u obračunskom razdoblju u kojem je primljeno dobro ili izvršena usluga i primljen račun sa svim podacima iz članka 79. Zakona.

18. Sukladno odredbi članka 152. stavak 4. Pravilnika, ako isporučitelj dobara ili usluga iz članka 75. stavak 3. Zakona izda račun bez PDV-a s napomenom "prijenos porezne obveze" ili ako izda račun sa zasebno iskazanim PDV-om, a primatelj takve isporuke smatra da isporučitelj nije ispravno postupio, da tada pisanim putem u roku od 8 dana od zaprimanja računa poziva isporučitelja da ispravi račun. U suprotnom smatrat će se da je suglasan s načinom na koji je račun izdan. Isporučitelj u roku od 8 dana mora obavijestiti primatelja isporuke je li prihvatio njegov zahtjev za ispravak računa. Odredbom stavka 5. istog članka Pravilnika propisano je da ako isporučitelj ne prihvati prijedlog primatelja isporuke, tada primatelj mora prihvatiti takav račun te o navedenom pisanim putem može obavijestiti nadležnu ispostavu porezne uprave prema svom sjedištu, prebivalištu ili uobičajenom boravištu.

19. Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je tužitelj po zatraženom očitovanju od strane poreznog tijela dostavio ispravljenu prijavu PDV-a za prosinac 2018. godine tako što je ispravak izvršen na način da je izdan novi račun, kojim je storniran račun 378/1/1 i izdan novi račun.

20. Slijedom naprijed navedenog, prema ocjeni ovoga Suda, pravilno je zaključio prvostupanjski sud kada je u obrazloženju osporene presude naveo kako tužitelj, a ni njegov dobavljač, odnosno izdavatelj računa T. t. d.o.o., nije dostavio traženu dokumentaciju iz koje bi se moglo utvrditi tko je i kada obavio usluge koje je dobavljač fakturirao u označenom računu broj 378/1/1 od 10. prosinca 2018. godine, zbog čega se isti račun nije mogao smatrati vjerodostojnom knjigovodstvenom ispravom u smislu članka 7., 8. i 9. Zakona o računovodstvu ("Narodne novine", broj: 78/15., 134/15., 120/16., 116/18., 42/20. i 47/20.) i članka 65. i 66. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", broj: 115/16., 106/18., 121/19.).

21. Slijedom navedenog, a budući je u provedenom postupku nesporno utvrđeno kako ulazni račun nije u skladu s odredbom članka 79. Zakona, ispravno je zaključio prvostupanjski sud da tužitelj nema pravo na pretporez sukladno članku 60. stavak 1. b) Zakona kojim je propisano da porezni obveznik može odbiti pretporez ako ima račun u vezi s isporukom dobara i usluga, izdan u skladu s odredbama članka 78., 79., 80. i 81. Zakona, osim u slučaju iz točke c) citiranog stavka.

22. Slijedom navedenog, ovaj Sud smatra da su prigovori tužitelja neosnovani te nisu od utjecaja na drugačije rješenje predmetne stvari, a osobito jer se radi o istim prigovorima koje je tužitelj isticao i tijekom upravnog spora, o kojima se prvostupanjski sud iscrpno očitovao, a s kojim zaključcima je u cijelosti suglasan i ovaj Sud.

23. S obzirom da nisu osnovani razlozi zbog kojih tužitelj pobija prvostupanjsku presudu niti postoje razlozi na koje ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti, to je, na temelju članka 74. stavka 1. ZUS-a, žalba odbijena i potvrđena prvostupanjska presuda.

U Zagrebu 1. lipnja 2022.

Predsjednica vijeća

Sanja Štefan