Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 9 Gž-219/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Vesne Skerlev, predsjednika vijeća, Suzane Radaković, suca izvjestitelja i člana vijeća te Gabriele Topić Kordej, člana vijeća, u pravnoj stvari I. tužitelja D. S., OIB: …, i II. tužitelja I. S., OIB: …, oboje iz V., koje zastupaju punomoćnici T. Z. i K. H., odvjetnici iz V., protiv tuženika A. B.-T. iz C., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik iz R., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Crikvenici, poslovni broj P-2249/2019-42 od 4. ožujka 2020., na sjednici vijeća održanoj 1. lipnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Crikvenici, poslovni broj P-2249/2019-42 od 4. ožujka 2020.

II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka nastalih povodom pravnog lijeka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda odlučeno je:

„I Odbija se kako neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

" Nalaže se tuženiku A. B.-T. iz C., C., isplatiti 1. tužitelju S. D. iz V., i 2. tužitelju S. I. iz V., solidarno novčani iznos u visini od 13.100,00 Eura (slovima:trinaesttisućastoeura) u protuvrijednosti u HRK prema prodajnom tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom za razdoblje od 19. rujna 2007. godine pa do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15 % godišnje, od 01. siječnja 2008. godine pa do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14 % godišnje, od 01. srpnja 2011. godine pa do 31. prosinca 2012. godine po stopi od 12 % godišnje, a od 01. siječnja 2013. godine pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet (5) postotnih poena,

novčani iznos u visini od 9.000,0 kn (slovima: devetisućakuna) zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 11. prosinca 2007. godine pa do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15 % godišnje, od 01. siječnja 2008. godine pa do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14 % godišnje, od 01. srpnja 2011. godine pa do 31. prosinca 2012. godine po stopi od 12 % godišnje, a od 01. siječnja 2013. godine pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet (5) postotnih poena, te

novčani iznos u visini od 28.000,00 kn (slovima:dvadesetosamtisućakuna) zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja tužbe u ovom predmetu pa do 31. prosinca 2012 godine po stopi od 12 % godišnje te od 01. siječnja 2013. godine pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet (5) postotnih poena, sve u roku od 15 dana. "

II Nalaže se tužiteljima da tuženiku naknade trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 35.156,25 kuna ( trideset pet tisuća, sto pedest šest kuna i 25 lipa ) u roku od 15 dana.“

2. Protiv presude žale se I. i II. tužitelji iz žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 02/2007- Odluka USRH, 84/2008, 96/2008- Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014- Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/2019- dalje u tekstu: ZPP). Predlažu da se pobijana presuda u smislu žalbenih navoda preinači ili ukine te stavljaju zahtjev za naknadom troška sastava žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja na isplatu iznosa od 13.100,00 EUR-a u protuvrijednosti kuna sa zateznim kamatama od 19. rujna 2007. te iznosa od 9.000,00 kn sa zateznim kamatama od 11. prosinca 2007. i iznosa od 28.000,00 kuna sa zateznim kamatama od podnošenja tužbe, a koji zahtjev tužitelji temelje na činjenici da su kao kupci s pravnim prednikom tuženika zaključili Predugovor o kupoprodaji dana 18. rujna 2007. radi kupnje kat. čest. 243/46 upisane u posjedovni list br. 42 k.o. L. odnosno u zk.ul. 168 k.o. N., a koji Ugovor je raskinut radi neispunjavanja obveza tuženika sukladno čl. 360.-368. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018- dalje u tekstu: ZOO) i potraživanje temelje na odredbi čl. 368. ZOO-a time da je tuženik tijekom postupka istaknuo prigovor prijeboja svojeg potraživanja u iznosu od 137.500,00 kn, a koji zahtjev temelji na korištenju predmetne nekretnine sukladno čl. 368. st. 4. ZOO-a.

6. U žalbenom postupku, sporno je da li je Predugovor odnosno Ugovor o kupoprodaji od 18. rujna 2007. raskinut i ako je iz kojih razloga te da li su ispunjene pretpostavke iz čl. 368. ZOO-a.

7. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio, ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

8. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud u obrazloženju presude dao je jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama koje nisu u suprotnosti s izrekom presude. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa nije ostvaren žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju povredu odredaba upiru tužitelji.

9. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s obzirom da je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore, te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (čl. 8. ZPP-a) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva.

10. U provedenom postupku prvostupanjski sud je u bitnome utvrdio sljedeće:

- da su I. i II. tužitelji s prednikom tuženika zaključili „Predugovor“ kao kupci, a pravni prednik tuženika kao prodavatelj nekretnine u naravi kat. čest. br. 243/46 upisana u zk.ul. 168 k.o. N. (list 5-8 spisa);

- da je ugovorena kupoprodajna cijena u iznosu od 40.000,00 EUR-a time da su tužitelji isplatili iznos od 13.100,00 EUR-a, a ostatak od 31.900,00 EUR-a su se obvezali isplatiti u mjesečnim obrocima u iznosu od 400,00 EUR-a;

- da su tužitelji kao kupci pored iznosa od 13.100,00 EUR-a isplatili i iznos od 9.000,00 kn;

- da obzirom na sadržaj predmetnog predugovora stranke su postigle sporazum o bitnim sastojcima kupoprodajnog ugovora te su određeni predmet i kupoprodajna cijena i nije ugovoreno sklapanje glavnog ugovor, dakle tužitelji i pok. I. B. su sklopili kupoprodajni ugovor, a ne predugovor;

- da prema rješenju o nasljeđivanju od 15. travnja 2008. posl.br. O-6/2008 pok. I. B. je umro … 2008. i kao njegov jedini nasljednik proglašen je brat A. B., ovdje tuženik te je predmet nasljeđivanja bila predmetna nekretnina odnosno izvanknjižno vlasništvo kat. čest. br. 243/46 k.o. L. (list 35 spisa);

- da je kao posjednik predmetne nekretnine u posjedovnom listu broj 42 sada upisan tuženik (list 74 spisa);

- da je kao suvlasnik kat. čest. br. 243/46 k.o. N. u 3/5 dijela sada upisan tuženik, dok je u preostalih 2/5 dijela upisana Republika Hrvatska;

- da smrću pok. I. B. pravni posao nije prestao sukladno čl. 213. ZOO-a pa time niti obaveza tužitelja te su isti i dalje bili u obvezi postupati po čl. 2. Predugovora i nastaviti isplaćivati u mjesečnim obrocima iznos 400,00 EUR dok ne otplate ostatak kupoprodajne cijene u iznosu od 31.900,00 EUR-a;

- da nakon što je preminuo pok. I. B. tužitelji su bili u obvezi postupiti i po čl. 186. ZOO-a te kao dužnici vršiti polaganje novčanih iznosa kod suda ili kod za to ovlaštene osobe, a što tužitelji nisu učinili:

- da su se tužitelji dopisom od 21. travnja 2009. obratili tuženiku te su ga izvijestili da su spremni održati Predugovor od dana 18. rujna 2007. na snazi i isplatiti mu ostatak kupoprodajne cijene sukladno Predugovoru ili ugovoru kojeg bi sklopili s tuženikom kao nasljednikom i da će u slučaju raskida ugovora zahtijevati vraćanje onoga što su dale sukladno čl. 368. ZOO-a (list 192 i 193 spisa);

- da prema dopisu naziva „Jednostrani raskid predugovora o kupoprodaji“ od 11. siječnja 2010. tužitelji navode da budući je I. B. preminuo, a tuženik se unatoč pozivu od 21. travnja 2009. nije u primjerenom roku očitovao o održavanju predmetnog ugovora na snazi, te sukladno odredbi čl. 363. ZOO-a smatraju Predugovor od 18. rujna 2007. raskinutim (list 51 spisa);

- da su tužitelji nakon raskida ugovora dana 10. travnja 2012. obratili tuženiku sa zahtjevom za mirno rješenje spora (list 13 spisa);

- da iz dopisa tuženika po punomoćniku od 28. svibnja 2021. proizlazi da predlaže rješenje sporne situacije mirnim putem na način da se njihovo potraživanje umanji za koristi koje su tužitelji imali upotrebom predmetne nekretnine u iznosu od 10.5000 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti (list 17 spisa);

- da tužitelji nisu mogli jednostrano raskinuti Predugovor od 18. rujna 2007. i da upravo tužitelji nisu ispunjavali svoju ugovornu obvezu iz čl. 2. navedenog pravnog posla, dakle 4 godine;

- da tužitelji od tuženika ne mogu potraživati utuženi iznos jer nemaju pravo jednostrano raskinuti ugovor iz razloga koje navode sami tužitelji;

- da je pravni prednik tuženika bio izvanknjižni vlasnik predmetne nekretnine;

- da tužitelji u svojim dopisima kao razloge za raskid ugovora niti ne navode da pok. prednika tuženika nije bio zemljišno knjižni vlasnik već kao razlog raskida navode činjenicu da se tuženik nije u primjerenom roku očitovano o održavanju predmetnog ugovora;

- da su tužitelji povukli dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 28.000,00 kuna na ime izvršenih radova, a kojem djelomičnom povlačenju tužbe tuženik se protivio.

11. Pošavši od navedenih utvrđenja, prvostupanjski sud je utvrdio da tužitelji nemaju pravo jednostrano raskinuti predmetni ugovor iz razloga što se tuženik kao pravni prednik pok. I. B. nije očitovao da li predmetni ugovor ostaje na snazi time da se isti na navedeno nije niti bio dužan očitovati, kao i da na strani tuženika kao nasljednika pok. prodavatelja niti postojala nikakva obveza prema predmetnom ugovoru, dakle na strani tuženika nije neispunjenje obveze, to je na temelju odredbe čl. 213. i čl. 186. ZOO-a u vezi čl. 368. ZOO-a zaključio da tužbeni zahtjev nije osnovan pa iz navedenih razloga nije niti odlučivao o prigovoru prijeboja te je odlučio na gore navedeni način.

12. Navedeni zaključak prvostupanjskog suda je pravilan, pa ga prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a pravilnost i zakonitost navedenog zaključka niti žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju.

13. Stoga, suprotne tvrdnje tužitelja su bez pravnog uporišta.

14. Naime, odredbom čl. 213. ZOO-a propisano je da smrću dužnika ili vjerovnika prestaje obveza samo ako je nastala s obzirom na osobna svojstva koje od ugovornih strana ili osobne sposobnosti dužnika, a što nije slučaj u ovoj pravnoj stvari kako je to pravilno i utvrdio prvostupanjski sud.

15. Nadalje, prema odredbi čl. 186. st. 1. ZOO-a propisano je da kad je vjerovnik u zakašnjenju ili nepoznat, ili kad je neizvjesno tko je vjerovnik ili gdje se nalazi, ili kad je vjerovnik poslovno nesposoban, a nema zastupnika, dužnik može za vjerovnika položiti dugovanu stvar kod suda ili kod za to zakonom ovlaštene osobe.

16. Također, odredbom čl. 368. st. 2. ZOO-a propisano je da u slučaju raskida ugovora ako je jedna strana ispunila ugovor potpuno ili djelomično ima pravo na povrat onog što je dala.

17. U odnosu na žalbene navode, tužiteljima se prvenstveno ukazuje da sukladno čl. 7. ZPP-a sud je vezan činjenicama iznesenim u tužbi te iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi da je Predugovor raskinut iz razloga što tuženik nije spreman ispuniti svoje obveze iz navedenog ugovora i to sukladno čl. 360.- 368. ZOO-a kao i da postoji obveza tuženika kao nasljednika na vraćanje svega onoga što su tužitelji ispunili u smislu čl. 368. ZOO-a.

18. Na žalbene navode potrebno je reći da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da Predugovor od 18. rujna 2007. po svom sadržaju predstavlja kupoprodajni ugovor i za svoje uvjerenje dao je jasne i valjane razloge, a koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

Stoga, žalbeni navodi tužitelja kojim upire na obvezu sklapanja glavnog kupoprodajnog ugovora i primjenu odredbe čl. 268. st. 1. i st. 5. ZOO-a su neosnovani.

19. U odnosu na žalbene navode da je pravni prednik tuženika, kao izvanknjižni vlasnik i preuzeo obvezu upisati predmetnu nekretninu u zemljišne knjige valja reći da su isti bez uporišta u rezultatima provedenog dokaznog postupka obzirom da navedeno ne proizlazi iz čl. 3. i 4. predmetnog Predugovora kako to navode tužitelji, pa izneseni žalbeni navodi ostaju ničim dokazane i neargumentirane tvrdnje i kao takvi su bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

20. Nadalje, što se tiče razloga za raskid ugovora tužiteljima se između ostalog ukazuje da ispuštaju iz vida odlučnu činjenicu, a to je da iz stanja spisa proizlazi iz da isti prema Izjavi odnosno dopisu naziva „Jednostrani raskid predugovora o kupoprodaji“ od 11. siječnja 2010. navode da budući je I. B. preminuo, a tuženik se unatoč pozivu od 21. travnja 2009. nije u primjerenom roku očitovao o održavanju predmetnog ugovora na snazi sukladno odredbi čl. 363. ZOO-a smatraju Predugovor od 18. rujna 2007. raskinutim i da isti ne proizvodi nikakve pravne učinke (list 51 spis).

21. Dakle, suprotno tvrdnji tužitelja u tužbi iz navedenog proizlazi da su isti predmetni ugovor raskinuli prema navedenoj Izjavi isključivo iz razloga što se tuženik nije očitovao da li je suglasan da se predmetni ugovor održi na snazi, a što nije razlog za raskid ugovora imajući u vidu odredbe čl. 360.-368. ZOO-a kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

Ovdje valja reći, i to da iz rezultata provedenog dokaznog postupka i proizlazi da su upravo tužitelji nakon smrti pravnog prednika prestali ispunjavali svoju ugovornu obvezu, dakle istu nisu izvršavali 4 godine, a koju su mogli ispuniti sukladno čl. 186. ZOO-a polaganjem dugovane stvari kod suda.

22. Stoga, s obzirom na sve naprijed navedeno suprotno tvrdnji tužitelja, prvostupanjski sud je dao jasne i valjane razloge kada je utvrdio da tužitelji nisu mogli raskinuti predmetni kako jednostranom Izjavom od 11. siječnja 2010., tako niti radi neispunjenja ugovorne obveze pravnog prednika tuženika obzirom da pok. prednik tuženika predmetnim ugovorom nije preuzeo nikakvu obvezu, a sve sukladno odredbama propisanim ZOO-a.

Pored navedenog, na žalbene navode potrebno je reći i to da tužitelji u svojim dopisima kao razlog za raskid ugovora niti ne navode činjenicu da prednik tuženika nije bio upisan kao zemljišno-knjižni vlasnik.

23. Naime, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da polazeći od odredbe čl. 213. ZOO-a smrću pravnog prednika tuženika ugovor nije prestao pa time niti obveza tužitelja na isplatu preostale kupovnine, dakle da ne postoji obveza tuženika da se i očituje da li je suglasan da se ugovor i dalje održi na snazi te su tužitelji obvezu mogli i dalje izvršavati kako je to naprijed već navedeno.

24. Stoga, s obzirom na sve okolnosti konkretnog slučaja u iznesenom činjeničnom i pravnom kontekstu navodi tuženika u dopisu od 23. svibnja 2012., a kojima se očitovao na prijedlog tužitelja za rješenjem spora mirnim putem nisu relevantni za odlučivanje po predmetnom tužbenom zahtjevu.

Ipak, na tvrdnje tužitelja da im je nakon odgovora tuženika od 23. svibnja 2012. „jedino preostalo raskinuti sklopljeni Predugovor“ potrebno je reći da su iste proturječne njihovoj Izjavi od 11. siječnja 2010.

Dakle, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužitelji neosnovano potražuju utuženi iznos te je za svoje uvjerenje dao jasne i valjanje razloge, a koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

25. U odnosu na ostale žalbene navode kojima povaljaju prigovore koji su isticani u postupku na koje je prvostupanjski sud u razlozima prvostupanjske presude jasne i argumentirano odgovorio nije potrebno ponavljati obrazloženje prvostupanjske presude.

26. Kako tužitelji u žalbi ne iznose nikakve okolnosti kojima bi odlučna utvrđenja i zaključak prvostupanjskog suda bio doveden u sumnju, to njihova žalba predstavlja samo drukčiju i to pogrešnu ocjenu izvedenih dokaza na koju je ovlašten jedino sud u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a.

27. Suprotno tvrdnji tužitelja, prvostupanjski sud je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo na koje se pozvao kada je zaključio da tužbeni zahtjev nije osnovan, pa su žalbeni navodi neosnovani.

28. I odluka o troškovima postupka je pravilna i zakonita kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP-a) tako i visini dosuđenih troškova (čl. 155. ZPP-a) te sukladna Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 142/2012, 103/2014, 118/2014 i 107/2015).

29. Kako tužitelji nisu uspjeli sa žalbom, trošak povodom pravnog lijeka pada na njihov teret (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

30. Slijedom navedenog, valjalo je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu te na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučio kao u stavku I izreke i čl. 166. st. 1. ZPP-a kao u stavku II izreke ove drugostupanjske odluke.

U Zagrebu 1. lipnja 2022.

Predsjednik vijeća

Vesna Skerlev, v.r.