Republika Hrvatska
Županijski sud u Dubrovniku
Dubrovnik
Poslovni broj: 7 Gž-405/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Verice Perić Aračić kao predsjednice vijeća, Đorđa Benussi kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Kate Brajković kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. P. iz P., OIB: …, koju zastupa punomoćnik J. V., odvjetnik u P., protiv tužene P. B. Z. d.d. Z., OIB: …, koju zastupaju punomoćnici odvjetnici u O. d. L. i p. u Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama stranaka izjavljene protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola broj P-388/2020-19 od 22. prosinca 2021., u sjednici vijeća održanoj 1. lipnja 2022.,
p r e s u d i o j e
I. Žalba tužiteljice djelomično je osnovana a djelomično neosnovana, dok je žalba tužene neosnovana te se presuda Općinskog suda u Puli-Pola broj P-388/2020-19 od 22. prosinca 2021. (točka I, II i III izreke)
a) potvrđuje u točki I i II izreke,
b) preinačuje u točki III izreke tako da sada glasi:
Nalaže se tuženoj da naknadi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 23.951,68 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 22. prosinca 2021. kao danom donošenja prvostupanjske presude do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje HNB, u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženoj da tužiteljici naknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 210,94 kuna u roku od 15 dana.
III. Odbija se zahtjev tužene da joj tužiteljica naknadi trošak žalbe kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom odlukom doslovce je odlučeno:
" Prihvaća se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:
„I. Utvrđuju se ništetnom odredbe Ugovora o kreditu br. …, koji je zaključen između tužitelja i tuženika dana 1. ožujka 2006. godine, kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, sadržane u odredbi čl. 1. koja glasi: «koji odgovara protuvrijednosti od CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita.», zatim sadržane u odredbi čl. 4. koja glasi: «Kamata se obračunava u CHF» zatim sadržane u odredbi čl. 5. koja glasi: «Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate», zatim sadržane u odredbi čl. 6. koja glasi: «Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate», zatim sadržane u odredbi čl. 7.2. koja glasi: «CHF plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora.» zatim sadržane u odredbi čl. 12.9. koja glasi: «Potpisom ovog Ugovora Korisnik kredita, Solidarni dužnik i Založni dužnik izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF.» pa stoga navedene odredbe ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane.
II. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 135.988,77 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, a koje kamate teku:
na iznos od 1,66 kuna od 17. listopada 2008. godine do isplate;
na iznos od 24,84 kuna od 17. studenog 2008. godine do isplate;
na iznos od 258,07 kuna od 13. veljače 2009. godine do isplate;
na iznos od 278,11 kuna od 25. veljače 2009. godine do isplate;
na iznos od 135,50 kuna od 17. ožujka 2009. godine do isplate;
na iznos od 180,31 kuna od 13. svibnja 2009. godine do isplate;
na iznos od 125,29 kuna od 10. lipnja 2009. godine do isplate;
na iznos od 154,98 kuna od 13. srpnja 2009. godine do isplate;
na iznos od 102,89 kuna od 10. kolovoza 2009. godine do isplate;
na iznos od 144,84 kuna od 14. rujna 2009. godine do isplate;
na iznos od 87,16 kuna od 13. listopada 2009. godine do isplate;
na iznos od 129,43 kuna od 13. studenog 2009. godine do isplate;
na iznos od 115,01 kuna od 14. prosinca 2009. godine do isplate;
na iznos od 121,17 kuna od 17. prosinca 2009. godine do isplate;
na iznos od 273,17 kuna od 19. veljače 2010. godine do isplate;
na iznos od 272,60 kuna od 19. veljače 2010. godine do isplate;
na iznos od 355,18 kuna od 22. ožujka 2010. godine do isplate;
na iznos od 361,61 kuna od 17. travnja 2010. godine do isplate;
na iznos od 467,99 kuna od 17. svibnja 2010. godine do isplate;
na iznos od 472,84 kuna od 17. lipnja 2010. godine do isplate;
na iznos od 628,09 kuna od 17. srpnja 2010. godine do isplate;
na iznos od 725,77 kuna od 17. kolovoza 2010. godine do isplate;
na iznos od 829,12 kuna od 17. rujna 2010. godine do isplate;
na iznos od 731,29 kuna od 17. listopada 2010. godine do isplate;
na iznos od 791,77 kuna od 17. studenog 2010. godine do isplate;
na iznos od 997,79 kuna od 17. prosinca 2010. godine do isplate;
na iznos od 156,02 kuna od 17. siječnja 2010. godine do isplate;
na iznos od 626,41 kuna od 17. veljače 2011. godine do isplate;
na iznos od 626,41 kuna od 17. veljače 2011. godine do isplate;
na iznos od 643,72 kuna od 17. travnja 2011. godine do isplate;
na iznos od 1.098,06 kuna od 15. srpnja 2011. godine do isplate;
na iznos od 1.081,73 kuna od 15. srpnja 2011. godine do isplate;
na iznos od 122.989,94 kuna od 15. srpnja 2011. godine do isplate;
po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet (5) postotnih poena ("Narodne novine", br. 35/05), te od 1. kolovoza 2015.god. pa do konačne isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri (3) postotna poena, sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak 20.826,68 kuna, u roku 15 dana zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koja na taj iznos teku po stopi koju utvrdi HNB uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, sve u roku od 15 dana."
2. Protiv te odluke stranke su izjavile pravodobne i dopuštene žalbe s tim da tužiteljica žalbom pobija odluku o troškovima postupka u dijelu kojim joj nisu dosuđeni svi zatraženi troškovi, dok tužena pobija pobijanu odluku u cijelosti (dakle točku I, II i III izreke) i to iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. točka 1.-3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13, 89/14 i 70/19 – u daljnjem tekstu: ZPP). Žalbama se traži da se iste uvaže i postupi sukladno traženju a zatražni su i troškovi žalbe.
3. Na žalbe nije odgovoreno.
4. Žalba tužiteljice je djelomično osnovana a djelomično neosnovana dok žalba tužene nije osnovana.
5. Predmet spora je utvrđenje ništetnim ugovora o kreditu od 1. ožujka 2006. što su ga sklopili prednik tužiteljice i tužena u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarskog franka, te isplata stečenog bez osnove na temelju takvih ništetnih odredbi ugovora sa zateznim kamatama o stjecanju pojedinih mjesečnih iznosa do isplate.
6. Prvostupanjski sud je utvrdio da je prednik tužiteljice i tužena sklopile ugovor o kreditu 1. ožujka 2006., te da je tužena predniku tužiteljice stavila na raspolaganje kunsku protuvrijednost od 102.000 CHF uz promjenljivu redovnu kamatu s odlukama o kamatama tužene s tim da je početna redovna kamata ugovorena u iznosu od 4,75 % , te da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarskog franka a sve radi adaptacije nekretnine, te da je kredit u cijelosti otplaćen.
7. Na temelju financijskog vještačenja prvostupanjski sud je utvrdio da je zbog promjene tečaja u vezi predmetnog ugovora više obračunato 135.988,77 kuna određeno po mjesecima od listopada 2008. do srpnja 2011.
8. Prvostupanjski sud je odlučujući glede ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak donio pozivajući se na odluke sudova koji su u postupku radi zaštite kolektivnih interesa odlučivali o zaštiti potrošača po pitanju ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo tako i o onoj glede valutne klauzule vezanoj za švicarski franak a koje su banke među kojima i tužena sklopile sa potrošačima, kao i prednikom tužiteljice u određenim vremenskim razdobljima.
9. Radi se a u odnosu na pitanje odredbi o valutnoj klauzuli u švicarskim francima o odluci koja je postala pravomoćna presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., a bila je predmetom preispitivanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu broj Rev-2221/18, te je u tom predmetu i donesena odluka 3. rujna 2019.
10. Tim odlukama pravomoćno je utvrđeno da je više banaka, među kojima i tužena, u određenim razdobljima povrijedilo kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o švicarskim francima kao valuti uz koju je vezana glavnica, a da nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbi članka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP 03).
11. Pozivanje na pravna utvrđenja iz navedenih presuda prvostupanjski sud je temeljio na odredbi članaka 131. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 79/07,125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14; dalje: ZZP) kojom je propisano da odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, identičnu takvu odredbu članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 41/14, 110/15 i 14/19) koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, te odgovarajuću odredbu članka 502. c ZPP-a kojom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, pri čemu će u takvom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, budući se tužiteljica na te odluke i pozvala.
12. Prvostupanjski sud je proveo dokaze navedene u obrazloženju pobijane odluke pod točkom 3. te utvrdio da se o pojedinačnim odredbama ugovora nije raspravljalo, dakle ni o odredbi valute uz koju je vezana glavnica švicarskog franka.
13. Također, prvostupanjski sud je odbio prigovor zastare i to sa razlozima da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare. (točka 13. obrazloženja pobijane odluke)
14. Ovakva pravna shvaćanja prvostupanjskog suda, a posljedično tome i materijalna prava koja su primijenjena na pravilno utvrđeno činjenično stanje, a što u cijelosti prihvaća i ovaj sud kao drugostupanjski sud nije dovedeno u pitanje žalbom tužene.
15. Kako se pobijana odluka pobija i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP za istaknuti je da ovaj sud ne nalazi tu bitnu povredu jer se pobijana odluka može ispitati, dati su razlozi o odlučnim činjenicama i nema kontradiktornosti u pobijanoj odluci.
16. Ispitujući dalje pobijanu odluku po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavak 2. ZPP ovaj sud nije našao da bi prvostupanjska odluka bila opterećena bitnim povredama parničnog postupka navedenih u tom članku.
17. Dalje, žalba pokušava dovesti u pitanje utvrđenje prvostupanjskog suda o ništetnosti dijelova predmetnog ugovora o kreditu, jer se isti temelji na odlukama donesenim u predmetu kolektivne tužbe, odnosno da nema objektivnog identiteta ugovorene odredbe kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača i ugovorene odredbe u predmetu ugovora sklopljenih s individualnim potrošačem, za istaknuti je da to ne stoji, jer uzimajući u obzir odredbu članka 502. c ZPP (koja je dopunjena 01. rujna 2019. – članak 107. ZID ZPP 19 - odnosno u članku 502. c ZPP iza riječi "naknade štete" dodate su riječi "ili isplate") te dalje uzimajući u obzir odredbu ZZP kojom je propisano da odluka donesena za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tužene, pa posljedično tome pravna shvaćanja izražena u navedenim presudama donesenim u postupku u kojem je kao stranka sudjelovala tužena, obvezuje prvostupanjski sud, što znači da prvostupanjski sud nije ni trebao provoditi dokaze ni dokazivati ništetnost odredbe valutne klauzule vezane za švicarski franak jer je ništetnost tih odredbi raspravljeno tim odlukama. Uostalom ovakav stav proizlazi iz obrazloženja presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3142/2018-3 od 19. ožujka 2019.
18. Kako žaliteljica i dalje u žalbi ustraje u tome da su sporne odredbe ugovora o kreditu jasne, lako razumljive i uočljive, te da je valutna klauzula dopuštena, to ne znači ujedno da te odredbe ugovora o kreditu nisu nepoštene, budući sama razumljivost mogućnosti promjene tečaja valute ne znači i svijest o tome što sve može utjecati na tečaj ugovorene valute, švicarskog franka, a baš pravno utvrđenje iz kolektivne tužbe je ono što vezuje kako prvostupanjski sud tako i ovaj drugostupanjski sud tako da se ti žalbeni navodi ne mogu prihvatiti.
19. Dakle, utvrdivši ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu, te prihvativši tužbeni zahtjev za isplatu iznosa koji ustvari predstavlja razliku koja je nastala zbog tečaja valute u trenutku sklapanja ugovora i rasta tečaja valute, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo.
20. Tijekom postupka, a i u žalbi, tužena ustraje u prigovoru zastare no ni taj prigovor ne stoji jer pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare temeljem članka 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 - dalje: ZOO), te zastara individualnih zahtjeva počinje teći ispočetka od pravomoćnosti sudske odluke, a povodom te tužbe (dakle konkretno 14. lipnja 2018.), a kako je tužitelj podnio tužbu 27. lipnja 2020. (a ne 27. lipnja 2010. kako je to pogrešno navedeno pod točkom 17. obrazloženja pobijane odluke- opaska drugostupanjskog suda), a opći zastarni rok je 5 godina (članak 225. ZOO-a) i isti teče od pravomoćnosti prije citirane presude, to je tužitelj podnio tužbu unutar zastarnog roka.
21. Inače stav da podnošenjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare temeljem članka 241. ZOO-a odnosno da zastara individualnih zahtjev počinje teći ispočetka od pravomoćnosti sudskih odluka povodom te tužbe izražen je i u odluci-presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. s tim da pri tome treba imati na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarenja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom roku od 5 godina neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (članak 328. ZOO).
22. Kako je tužena tijekom postupka navodila da je trebalo uzeti u obzir i razloge promjene nižeg tečaja od početnog ugovorenog tečaja, a prvostupanjski sud je taj prigovor odbio kao neosnovan s razlozima navedenim pod točkom 20. obrazloženja pobijane odluke. No, tu tzv. negativnu razliku nije trebalo uzeti u obzir, ali ne iz razloga kako to prvostupanjski sud navodi već iz razloga što glede tog iznosa nije istaknut ni prigovor prijeboja niti protutužbeni zahtjev pa ni taj prigovor tužene se ne može prihvatiti.
23. Također je za istaknuti da je prvostupanjski sud pravilno i zakonito dosudio zakonske zatezne kamate na svaki pojedini iznos računajući od dana plaćanja tog iznosa jer je tužena nepoštena u trenutku sklapanja ugovora o kreditu jer je mogla znati da su navedene odredbe ugovora o kreditu nepoštene, a samim time i ništetne te da sve ono što je na temelju tako ugovorenih odredbi primila joj ne pripada.
24. Žalitelji pobijaju odluku o troškovima (točka III izreke) s tim da tužiteljica istu pobija iz razloga što im nisu dosuđeni svi zatraženi troškovi (navodi trošak opomene pred tužbu, sastav podneska od 17. rujna 2021. i 5. studenog 2021.) te ustraje u tim troškovima dok žalba tužene ukazuje da nije trebalo dosuditi troškove jer je tužbeni zahtjev neosnovan glede glavne stvari tako da isti treba preinačiti (što ne stoji kako je već prije navedeno jer je žalba tužene odbijana u cijelosti pa prema tome i glede glavne stvari) a posebno ukazuje da u svakom slučaju nije trebalo tužiteljici dosuditi trošak pristupa na ročište za objavu presude, budući taj trošak nije bio potreba za vođenje ove parnice.
24.1. Žalbom tužena pokušava dovesti u pitanje odluku o troškovima postupka no to ne stoji s obzirom da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je tužiteljica uspjela glede glavne stvari u postupku pa joj pripadaju troškovi uključiv i trošak pristupa na ročište na kojem je objavljena presuda jer je takav stav a glede tog troška u skladu sa važećom sudskom praksom.
Što se tiče žalbe tužiteljice za istaknuti je da je žalba u pravu kada traži da joj pripada trošak za sastav podneska od 17. rujna 2021. (tim podneskom se očitovala na vještački nalaz i mišljenje vještaka i smanjila tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka – l.s.105.) te primjenom Tbr. 8. točka 1. u vezi sa Tbr.7. točka 1. važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Hrvatske odvjetničke komore („Narodne novine“, broj 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22 – u daljnjem tekstu: Tarifa) istoj pripada 2.500,00 kuna te PDV na taj iznos. No žalba tužiteljice nije u pravu kada tvrdi da joj pripada trošak opomene pred tužbu, jer ta radnja nije bila potrebna za vođenje ove parnice odnosno to nije procesna pretpostavka za ovaj postupak, a ne pripada joj ni trošak podneska od 5. studenog 2021. jer je taj podnesak mogla podnijeti na glavnoj raspravi 15. studenog 2021. za koji pristup je dosuđena nagrada. Stoga je na iznos od 20. 826,68 kuna koji je prvostupanjski sud pravilno obračunao treba dodati i trošak od 3.125,00 kuna pa je i preinačena odluka o troškovima te tužiteljici dosuđeno ukupno 23.951,68 kuna (20.826,68 +3.125,00 kuna) sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske odluke.
25. Kako je već rečeno zatraženi su i troškovi žalbe a kako tužena nije uspjela ni u žalbenom postupku to je njen zahtjev odbijen kao neosnovan (članak 166. stavak 1. u vezi sa člankom 154. ZPP) te je i odlučeno kao u točki III ove odluke.
No, tužiteljici je trebalo dosuditi trošak žalbe dakako uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora povodom žalbe (5.500,00 kn + PDV-1.375,00 kuna) te uspjeh u žalbenom postupku što znači da je uspjeh tužiteljice u žalbenom postupku 45% (3.125:6875) pa je trošak žalbe uvažavajući važeću Tarifu tj. Tbr.10. točka 5. u vezi sa Tbr.7. točka 1. (sve ovo jer je člankom 129. stavkom 5. ZPP propisano da odluka o troškovima u presudi smatra se rješenjem) i Tbr. 50. 375,00 kuna+PDV 25%93,75 kuna, odnosno ukupno 468,75 kuna, a 45% tog iznosa je 210,94 kune pa je taj trošak žalbe i trebalo dosuditi tužiteljici te je i odlučeno kao u izreci pod točkom II izreke (temeljem članka 166. stavak 2. u vezi sa člankom 154. ZPP).
Nije priznat trošak pristojbe jer iz spisa ne proizlazi da je plaćena pristojba za žalbu.
26. Zbog prije navedenih razloga odlučeno je kao u izreci pod točkom I.a) izreke temeljem članka 368. stavak 1. ZPP a pod točkom I.b) izreke temeljem članka 373. točka 3. ZPP.
Dubrovnik, 1. lipnja 2022.
Predsjednica vijeća:
Verica Perić Aračić
