Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 37 Gž-419/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dubravke Bosilj kao predsjednice vijeća, te Tanje Novak-Premec kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Nade Krnjak, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. Š., OIB: ... i tužiteljice Lj. Š., OIB: ..., oboje iz R., i oboje zastupani po punomoćnicima A. B. i dr. odvjetnicima iz Odvjetničkog društva B. i p. d.o.o. iz R., protiv tuženika M. M., OIB: ... i tuženice N. M., OIB: ..., oboje iz R., i oboje zastupani po punomoćnici I. B., odvjetnici u R., radi utvrđenja ništetnost ugovora, odlučujući povodom žalbe tužitelja izjavljene protiv presude Općinskog suda u Rijeci od 11. siječnja 2022. poslovni broj: P-4322/2019- 22, u sjednici vijeća održanoj 1. lipnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj: P-4322/2019-22 od 11. siječnja 2022.

II. Odbijaju se tužitelji sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi: "I. Utvrđuje se da je ništetan i da ne proizvodi pravne učinke ugovor o osnivanju osobne služnosti stanovanja sklopljen 10.12.2018. između 1. tuženika M. M. i 2. tužene N. M., na kojem su ovjereni potpisi 1. i 2. tuženika od strane Javnog bilježnika M. G. D. iz R., posl.br. OV-12232/2018 od 10.12.2019.

II. Nalaže se zemljišnoknjižnom odjelu u Rijeci, u zk.ul. 750 k.o. Z. na k.č.br. 968/1 kuća, gospodarska zgrada, dvorište i pašnjak na adresi T., površine 554 m2, brisanje uknjižbe osobne služnosti - prava stanovanja u korist N. M. iz R., OIB: ... upisane pod posl.br. Z-48424/2018.

III. Nalaže se tuženicima da tužiteljima naknade prouzročeni parnični trošak uvećan za zakonsku zateznu kamatu, tekuću od presuđenja do isplate, sve u roku od 15 dana.

U točki II. izreke odbijen je kao neosnovan eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"I. Utvrđuje se da ugovor o osnivanju osobne služnosti stanovanja sklopljen 10.12.2018. između 1. tuženika M. M. i 2. tužene N. M., na kojem su ovjereni potpisi 1. i 2. tuženika od strane Javnog bilježnika M. G. D. iz R., posl.br. OV-12232/2018 od 10.12.2019., kojim je zasnovano pravo doživotnog stanovanja na k.č.br. 968/1 kuća, gospodarska zgrada, dvorište i pašnjak na adresi T., površine 554 m2, gubi pravni učinak prema tužiteljima u dijelu u kojem je potrebno za ispunjenje tražbine tužitelja prema tuženima u iznosu od 53.000,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju E. & S. B. d.d. R., na dan plaćanja, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2005. pa do 31. prosinca 2007. po godišnjoj stopi od 15%, od 01.1.2008. pa do 29.6.2011. po stopi od 14% godišnje, od 30.6.2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, a od 01. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, kao i namirenja dosuđene naknade troškova parničnog postupka koji se vodio pred Općinskim sudom u Rijeci pod posl.br. P- 3031/06, u iznosu od 71.789,50 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 19.12.2008. do 29.6.2011. po stopi od 14% godišnje, od 30.6.2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, a od 01. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, a u slučaju promjene stope, sukladno čl. 29. st.2. ZOO-a, te radi namirenja iznosa od 11.590,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama određenog rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Rijeci posl.br. Ovr-5042/18 od 15.03.2019. kao i daljnjih troškova ovršnog postupka posl.br. Ovr-5042/18.

II. Nalaže se tuženicima da tužiteljima naknade prouzročeni parnični trošak uvećan za zakonsku zateznu kamatu, tekuću od presuđenja do isplate, sve u roku od 15 dana."

U točki III. izreke naloženo je tužiteljima da naknade parnični trošak tuženicima u iznosu od 5.156,25 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 11. siječnja 2022. do isplate.

2. Navedenu presudu pravodobnom žalbom pobijaju tužitelji iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. točka 1. – 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH i 70/19 – dalje u tekstu: ZPP). Predlažu uvažiti žalbu i pravilnom ocjenom provedenih dokaza preinačiti pobijanu presudu na način da se usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti i obveže tuženike na snošenje parničnog troška prema troškovniku u spisu uvećanog za troškove žalbe i eventualne daljnje pristojbe, podredno da isto ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tuženici nisu odgovorili na žalbu.

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

5. Predmet postupka zahtjev je tužitelja za utvrđenje ništetnim i da ne proizvodi pravne učinke Ugovor o osnivanju osobne služnosti stanovanja sklopljen 10. prosinca 2018. između tuženika kojim tuženik M. M. osniva doživotno pravo osobne služnosti stanovanja u cijelosti na nekretnini kčbr. 968/1 kuća, gospodarska zgrada, dvorište i pašnjak na adresi T. površine 554 m2 upisane u zk.ul. 750 k.o. Z. u korist tuženice N. M.. Tužitelji postavljaju i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kojim traže da se utvrdi da isti ugovor o osnivanju osobne služnosti stanovanja gubi pravni učinak prema tužiteljima u dijelu u kojem je potrebno za ispunjenje tražbine tužitelja prema tuženima u iznosu od 53.000,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju E.&S. B. d.d. R. sa zateznom kamatom od 30. rujna 2005. do isplate te radi namirenja iznosa od 11.590,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama određenog rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Rijeci posl.br. Ovr-5042/18 od 15. ožujka 2019. kao i daljnjih troškova tog ovršnog postupka.

5.1. Činjenično tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti Ugovora o osnivanju osobne služnosti stanovanja tužitelji temelje na tvrdnji da su tuženici unatoč zabilježbi tužbe radi pobijanja pravnih radnji pod brojevima Z-16248/07, Z-7370/10 i Z-1956/09, odmah nakon pravomoćnosti presude Općinskog suda u Rijeci posl.br. P-2157/2017 od 21. lipnja 2018. (pravomoćna 10. listopada 2018., a ovršna 5. prosinca 2018.) kojom je utvrđeno da Ugovor o darovanju nekretnine upisane u zk.ul. 750 k.o. Z. sklopljen 14. studenog 2006. između tuženice N. M. kao darovateljice i tuženika M. M. kao daroprimca gubi pravni učinak prema tužiteljima u dijelu u kojem je to potrebno za ispunjenje tražbine tužitelja prema tuženici N. M. u iznosu od 53.000,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti sa zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2005. pa do isplate kao i namirenja dosuđene naknade troškova parničnog postupka broj:

P-3031/06 i da su oboje tuženika dužni dopustiti tužiteljima da svoju naprijed navedenu tražbinu spram tuženice N. M. namire prodajom nekretnine upisane u zk.ul. 750 k.o. Z., dana 10. prosinca 2018. sklopili Ugovor o osnivanju osobne služnosti na temelju kojeg je isti dan podnesen prijedlog za uknjižbu pod posl.br. Z- 48424/2018 i uknjižena osobna služnost doživotnog stanovanja u korist tuženice. Smatraju da su navedeni ugovor sklopili s namjerom da otežaju naplatu njihovog potraživanja odnosno ovršni postupak koji su pokrenuli nakon pravomoćnosti naprijed navedene presude 7. prosinca 2018. u vezi kojeg su podnijeli i prijedlog za zabilježbu pokretanja postupka 11. prosinca 2018., a koja ovrha je određena rješenjem o ovrsi Ovr-5042/18 od 15. ožujka 2019. Također tvrde da su predmetni ugovor tuženici sklopili radi izbjegavanja iseljenja tuženice N. M. te otežavanja ovršnog postupka, odnosno namirenja potraživanja tužitelja koje bez troškova parničnog postupka iznose 1.206.826,45 kn. Smatraju i da je ta radnja poduzeta na štetu vjerovnika i da je tuženicima sukladno članku 67. ZOO bilo poznato da navedenom radnjom nanose štetu tužiteljima kao vjerovnicima pa stoga postavljaju i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev radi pobijanja pravnih radnji odnosno utvrđivanja da predmetni ugovor gubi pravni učinak u dijelu kojim je potrebno za ispunjenje tražbine tužitelja radi čijeg namirenja je određena ovrha budući uknjižena osobna služnost umanjuje vrijednost nekretnina u smislu članka 92. stavka 2. Ovršnog zakona te da prodajom nekretnine ne prestaju osobne služnosti koje su u zemljišnoj knjizi upisane prije prava radi čijeg se namirenja ovrha provodi.

6. Neosnovanost osnovnog tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud utemeljio je na slijedećim činjenicama:

- da su tužitelji kao ovrhovoditelji 4. prosinca 2012. pokrenuli ovršni postupak temeljem pravomoćne i ovršne presude broj P-3031/06 pred Općinskim sudom u Rijeci pod posl.br. Ovr-7068/2012 na novčanim sredstvima tuženice N. M. te na nekretnini iste tuženice u ¾ dijela kčbr. 894/19 upisane u zk.ul. 2937 k.o. Zamet povodom kojeg je doneseno rješenje o ovrsi posl.br. Ovr-7068/2012 od 4. veljače 2013., a koji postupak je još uvijek u tijeku;

- da su 7. prosinca 2018. tužitelji pokrenuli ovršni postupak pred Općinskim sudom u Rijeci pod posl.br. Ovr-5042/2018 na temelju pravomoćne i ovršne presude broj P- 2157/2017 od 21. lipnja 2018. radi naplate iste tražbine utvrđene presudom posl.br. P-3031/2016 i to na kčbr. 968/1 upisane u zk.ul. 750 k.o. Z. koji postupak je također u tijeku;

- da su tužitelji podnijeli prijedlog za zabilježbu postupka ovrhe posl.br. Ovr- 5042/2018 na kčbr. 968/1 upisane u zk.ul. 750 k.o. Z. 11. prosinca 2018. povodom kojeg je doneseno rješenje o dopuštenju upisa zabilježbe pokretanja tog ovršnog postupka broj Z-48731/2018 od 21. prosinca 2018.;

- da je prethodno tome dana 10. prosinca 2018. bilo uknjiženo pravo osobne služnosti stanovanja u korist tuženice N. M. na temelju ugovora o osnivanju osobne služnosti stanovanja kojeg su tuženici sklopili 10. prosinca 2018. i to rješenjem posl.br. Z-48424/2018 od 17. prosinca 2018.;

- da je u ovršnom postupku posl.br. Ovr-7068/2012 nekretnina kčbr. 894/19 upisana u zk.ul. 2937 k.o. Z. procijenjena na iznos od oko 39.000,00 EUR, a u ovršnom postupku Ovr-5042/2018 nekretnina kčbr. 968/1 upisana u zk.ul. 750 k.o. Z. na iznos oko 220.000,00 EUR;

- da se nekretnina opterećena osobnom služnošću stanovanja može prodati u ovršnom postupku čime tuženici nisu tužitelje onemogućili u namirenju njihovog potraživanja zbog čega nisu postupali protivno prisilnim propisima;

- da nije utvrđeno za koliko je radi osnivanja prava osobne služnosti doživotnog stanovanja u korist tuženice N. M. umanjena vrijednost nekretnine upisana u zk.ul. 750 k.o. Z. te da li je to u mjeri da isto otežava i utječe na mogućnost namirenja potraživanja tužitelja u ovršnom postupku budući su tužitelji iako su na tu okolnost predlagali provođenje dokaza vještačenjem od tog dokaza odustali držeći da se radi o pravnom pitanju,

te na temelju tih utvrđenih činjenica zaključuje da predmetni ugovor o osnivanju osobne služnosti stanovanja nije protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva zbog čega u smislu članka 322. stavak 1. ZOO nije ništetan pa posljedično takvom utvrđenju odbija osnovni tužbeni zahtjev.

7. U odnosu na eventualno kumulirani tužbeni zahtjev prvostupanjski sud citira odredbe članka 66. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima te članak 69. stavak 2. istog Zakona prema kojem se tužba za pobijanje podnosi protiv dužnika i treće osobe s kojom je ili u čiju je korist poduzeta pravna radnja koja se pobija, odnosno protiv njezinih sveopćih pravnih slijednika. Stavljajući u korelaciju te zakonske odredbe sa utvrđenim činjeničnim stanjem prvostupanjski sud zaključuje da tuženik M. M. koji je sklopio predmetni ugovor u korist svoje majke i ovdje tuženice N. M., nije dužnik prema tužiteljima već je isti samo dužan trpjeti namirenje potraživanja kojeg tužitelji imaju prema njegovoj majci, ovdje tuženici N. M. i to prodajom predmetne nekretnine koja je predmetom i ugovora o osnivanju osobne služnosti stanovanja, a koji ugovor ne prijeći prodaju predmetne nekretnine. Posljedično takvoj prosudbi odbija i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kao neosnovan.

8. Tužitelji prije svega u žalbi smatraju da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP jer presuda sadrži nedostatke zbog kojih se ne može valjano ispitati, odnosno u presudi nisu navedeni valjani razlozi o odlučnim činjenicama, a oni koji su navedeni proturječni su sadržaju isprava i zapisnika koji prileže spisu. Pri tome ukazuju da je prvostupanjski sud iako je pravilno ocijenio sadržaj isprava koje prileže spisu, taj sadržaj pogrešno doveo u vezu s odlučnim činjenicama tvrdeći da razlozi predstavljaju jednostrano tumačenje suca, bez dodatnog obrazloženja. Smatraju nejasnim što je sudac htio reći pod točkom 10.2. obrazloženja kada navodi da su imali mogućnost spriječiti zlouporabu tuženika da su odmah s danom ovršnosti 5. prosinca 2018. presude Općinskog suda u Rijeci posl.br. P-2157/2017 od 21. lipnja 2018. pokrenuli ovršni postupak i odmah zahtijevali zabilježbu u zemljišnim knjigama pa u tom smislu postavljaju pitanje da li sudac smatra da su trebali trčeći na isti dan ovršnosti pokrenuti ovršni postupak sve kako bi spriječili tuženike da u roku od dva dana ne naprave novu zloupotrebu. Takvim zaključkom da je sudac upravo dao mogućnosti izbjegavanja pravnog poretka, propisa i morala. Ukazuju da je takav zaključak suda protivan i sadržaju izreke i obrazloženja presude posl.br. P-2157/2017 iz kojeg proizlazi da su tuženici već 14. studenog 2006. ugovorom o darovanju iste nekretnine poduzeli radnje koje su bile usmjerene na opstrukciju naplate potraživanja tužitelja iz presude posl.br. P- 3031/2006 od 9. prosinca 2008., a isto tako i protivno sadržaju vlasničkog lista za nekretninu kčbr. 9698/1 zk.ul. 750 k.o. Z. iz kojeg proizlazi zabilježba tužbe za pobijanje pravnih radnji u predmetu P-2157/2017 upisana pod posl.br. Z-16248/2007, Z-7370/2010 i Z-1956/2009.

8.1. Nadalje, tužitelji u žalbi tvrde da prvostupanjski sud nije dao nikakve razloge za zaključak da prijeporni ugovor nije protivan moralu društva zbog čega se presuda ne može valjano ispitati pri čemu tvrde da tuženici nisu imali pravo štititi svoje interese na nesavjestan, neprofesionalan i nemoralan način te da su zloupotrijebili odredbe članka 87. stavka 2. i 92. stavka 2. Ovršnog zakona posebno jer su bili zastupani po kvalificiranim punomoćnicima čemu ide u prilog činjenica izbjegavanja dolazaka tuženika na saslušanje. Smatraju da navedene zakonske odredbe nemaju za cilj štititi služnosti upisane nakon pokretanja ovršnog postupka već se istima reguliraju situacije kada je u vrijeme pokretanja ovršnog postupka već upisana služnost, što nije bilo u ovom slučaju jer je navedena osobna služnost upisana nakon pokretanja ovršnog postupka slijedom čega se presuda ne može valjano ispitati te je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Tvrde da prvostupanjski sud nije ispitao da li je cjelokupno ponašanje tuženika prijevarno i protivno moralu, a niti je uzeo u obzir navode tužitelja s ročišta od 24. studenog 2021. kojima su isticali da se radi o fiktivnom pravnom poslu te da je isti ništetan obzirom je člankom 285. ZOO određeno da prividan ugovor nema učinka među strankama pri tome tvrdeći da su tuženici navedeni ugovor sklopili samo da se stvori privid – fikcija pri sklapanju posla te da se radi istog oteža namirenje njihove tražbine. U tom smislu prvostupanjski sud da je propustio utvrditi da tuženica N. M. koristi jedan stan, a tužitelj M. M. s obitelji drugi stan jer se radi o kući koja se sastoji od prizemlja i kata. Obzirom da je tuženik na tuženicu prenio više pravo nego što ih sam ima jer ista zasigurno ne stanuje s tuženikom i njegovom obitelji isti ugovor bio bi ništetan s tog osnova i ne odgovara pravom stanju stvari. Daljnjim sadržajem ukazuje da uknjižena osobna služnost znatno umanjuje mogućnost prodaje u odnosu na nekretninu koja nije opterećena služnošću doživotnog stanovanja slijedom čega je proturječan i ishitren zaključak suda da se nekretnina opterećena služnošću može prodati u ovršnom postupku iako se istom umanjuje vrijednost nekretnine. Proturječnim smatraju obrazloženje prvostupanjskog suda u kojem se navodi da iz provedenih dokaza nije mogao zaključiti iz kojih su motiva, pobuda ili razloga tuženici sklopili predmetni ugovor jer se iz sadržaja presuda posl.br. P-3031/2006 i P-2157/2017 može jasno zaključiti način funkcioniranja tuženika. Ukazuju da se tuženici nisu odazvali pozivima za saslušanje stranaka slijedom čega je sud pogrešno primijenio članak 221.a ZPP kada je teret dokaza prebacio na tužitelje ujedno smatrajući da je pravilnom primjenom te zakonske odredbe trebalo tužbeni zahtjev usvojiti i da je stoga pogrešno primijenjena odredba članka 8. ZPP o slobodnoj ocjeni dokaza čime je počinjena bitna povreda parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP.

8.2. Tužitelji nadalje u žalbi smatraju da je odbijanje eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva iz članka 188. stavka 2. ZPP preuranjena jer da je o osnovanosti tog zahtjeva moguće odlučiti tek po pravomoćnosti odluke u odnosu na prvo postavljani tužbeni zahtjev. Smatraju i da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da se tuženik ne smatra dužnikom. Zaključno smatraju da se obrazloženje presude temelji na pogrešnom zaključku suda o odlučnim činjenicama, dok određene činjenice uopće nisu utvrđene, da je pogrešno primijenjeno u presudi citirano materijalno pravo te da je donesena pogrešna i nezakonita odluka o parničnom trošku, a prvostupanjski postupak opterećen bitnim povredama parničnog postupka.

9. Ovaj sud je prije svega ispitao pobijanu presudu i stanje spisa predmeta koje je prethodilo donošenju iste u pravcu bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP te je utvrđeno da u prvostupanjskom postupka nije počinjena ni jedna od navedenih bitnih povreda na koje ovaj sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP koju apostrofira žalba budući da prvostupanjska presuda nema takve nedostatke radi kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost, te je prvostupanjski sud iznio dostatne razloge o odlučnim činjenicama koje se prije svega temelje na pisanim ispravama, a radi kojih je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja, kako onog osnovnog, tako i eventualno kumuliranog, neosnovanim. Obzirom na inzistiranje tužitelja da su tuženici sklapanjem ugovora o osobnoj služnosti zloupotrijebili prava, navodi obrazloženja da su isticanu zlouporabu prava mogli spriječiti da su pravovremeno podnijeli prijedlog za zabilježbu postupka ovrhe, ne mogu se po ocjeni ovog suda, a imajući u vidu ostale razloge kvalificirati kao nejasni, a niti se može imputirati prvostupanjskom sudu davanje mogućnosti izbjegavanju pravnog poretka, propisa i morala.

9.1. Protivno navodima žalbe, prvostupanjski sud ocijenio je sve provedene dokaze te na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, po svom slobodnom uvjerenju utvrdio sve činjenice odlučne za predmet spora koje činjenice imaju uporišta u cjelokupnoj procesnoj građi. Posljedično načinu na koji je prvostupanjski sud sukladno članku 8. ZPP utvrdio odlučne činjenice, ovaj sud pravilnim prihvaća i činjenično stanje utvrđeno po prvostupanjskom sudu kao pravilnim, a isto nije dovedeno u sumnju navodima žalbe.

9.2. Ovaj sud ne nalazi ostvarenom niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi članka 188. stavka 2. ZPP budući da ni tom, a niti bilo kojom drugom odredbom ZPP nije propisano da se o eventualnom kumuliranom tužbenom zahtjevu može odlučivati tek nakon pravomoćnosti presude kojom je odbijen osnovni tužbeni zahtjev.

10. Osnivanje prava osobne služnosti kao što je pravo stanovanja, pravnim poslom vlasnika poslužne nekretnine u korist određene osobe na teret određene stvari kao poslužne uređeno je člankom 218. stavkom 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99 – odluka USRH, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 – pročišćeni tekst i 94/17 – ispravak pročišćenog teksta – dalje u tekstu: ZV) te takav ugovor bez obzira da li je sklopljen s namjerom izbjegavanja namirenja potraživanja tužitelja prodajom osobnom služnošću opterećene nekretnine sukladno pravomoćnoj presudi, ne može biti ništetan već se takav ugovor sklopljen s trećima, u ovom slučaju s tuženicom N. M. koja je ujedno i dužnica, može pobijati prema odredbama članka 66. – 71. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21- dalje u tekstu: ZOO) kojima je uređen institut pobijanja dužnikovih pravnih radnji. Naime, u smislu članka 70. ZOO pravni posao dužnika, što je u konkretnom slučaju tuženik M. M., a imajući u vidu pravomoćnu presudu Općinskog suda u Rijeci posl.br. P-2157/2017 od 21. lipnja 2018. kojom je taj tuženik obzirom da je on i jedini vlasnik nekretnine kčbr. 968/1 upisane u zk.ul. 750 k.o. Z. (a ne tuženica N. M.) dužan dopustiti tužiteljima da svoju tražbinu prema tuženici N. M. namire prodajom te nekretnine, nije pravno nevaljan već gubi pravni učinak prema tužiteljima i samo koliko je to potrebno za namirenje njihove tražbine.

10.1. Točno je da su tužitelji na ročištu održanom 24. studenog 2021. sugerirali da prvostupanjski sud nakon što izvrši uvid u sve spise što su ih stranke predložile i koje je sud pribavio, „izvede zaključak da se radi o fiktivnom pravnom poslu koji je ništetan po zakonu a ne može se reinterpretirati u neki drugi pravni posao obzirom na izvršeni zemljišnoknjižni upis“, međutim svoj prijedlog o načinu zaključivanja prvostupanjskog suda nisu potkrijepili ni jednom činjenicom, a niti su u tom pravcu predlagali bilo koji dokaz. Procesna građa koja je bila na raspolaganju prvostupanjskom sudu ne upućuje da bi predmetni ugovor bio fiktivni, dapače, upravo suprotno budući tuženica ima prebivalište na adresi T., R., a iz zemljišnoknjižnog izvatka za nekretninu upisanu u zk.ul. 750 k.o. Z. razvidno je da kčbr. 968/1 u naravi predstavlja kuću, gospodarsku zgradu, dvorište i pašnjak na adresi T. što nedvojbeno upućuje na činjenicu da se radi o nekretnini za stanovanje u kojoj tuženica N. M. i stanuje. Osim toga fiktivni pravni posao nije ništetan već sukladno članku 285. stavak 1. ZOO nema učinka među ugovornim stranama. U smislu članka 66. ZOO takav ugovor u konkretnom slučaju može biti predmet pobijanja dužnikovih pravnih radnji jer u slučaju da sud usvoji tužbeni zahtjev sukladno članku 70. ZOO, pravna radnja gubi učinak samo prema tužiteljima i samo koliko je potrebno za namirenje njihovih tražbina.

11. Prvostupanjski sud pogrešnom je primjenom materijalnog prava odbio eventualno kumulirani tužbeni zahtjev, međutim i pravilnom primjenom materijalnog prava isti je valjalo odbiti.

11.1. Naime, protivno utvrđenju prvostupanjskog suda, ispunjene su pretpostavke za pobijanje dužnikovih pravnih radnji iz članka 66. stavak 1. ZOO kojim je propisano da svaki vjerovnik čija je tražbina dospjela za isplatu, i bez obzira kad je nastala može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je poduzeta na štetu vjerovnika. Budući da je presudom Općinskog suda u Rijeci posl.br. P-2157/2017 od 21. lipnja 2018. tuženik M. M. kao vlasnik nekretnine kčbr. 968/1 upisane u zk.ul. 750 k.o. Z. dužan dopustiti tužiteljima da svoju tražbinu prema tuženici N. M. namire prodajom te nekretnine, to je tuženik M. M. uz tuženicu N. M. u obvezi prema tužiteljima, a koja obveza se sastoji u dopuštenju da se iz vrijednosti njegove nekretnine namiri tražbina tužitelja. Druga od pretpostavki propisana stavkom 2. članka 66. ZOO za pobijanje dužnikovih pravnih radnji je da je pravna radnja poduzeta na štetu vjerovnika, a pravna radnja je poduzeta na štetu vjerovnika ako zbog nje dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikove tražbine.

11.2. Prema utvrđenju prvostupanjskog suda, a koja činjenična utvrđenja tužitelji ne pobijaju žalbom, tužitelji namiruju svoju tražbinu utvrđenu presudom Općinskog suda u Rijeci broj P-3031/06 u ovršnom postupku pred istim prvostupanjskim sudom posl.br. Ovr-7068/2012 i to na novčanim sredstvima tuženice N. M. i na nekretnini iste tuženice kčbr. 894/19 upisane u zk.ul. 2937 k.o. Z. u ¾ dijela u kojem je ta nekretnina procijenjena na iznos od oko 39.000,00 EUR, te u ovršnom postupku pod posl.br. Ovr-5042/2018 na temelju pravomoćne i ovršne presude broj P-2157/2017 od 21. lipnja 2018. u kojem postupku je predmetna nekretnina upisana u zk.ul. 750 k.o. Z. procijenjena na iznos od oko 220.000,00 EUR što je, ako bi tečaj iznosio 7,5 kn za jedan EUR, a što je manje u odnosu na srednji tečaj Hrvatske narodne banke na dan pisanja ove presude (7,531791 kn za 1 EUR) i srednjeg tečaja Erste & Steiermärkische Bank d.d. Rijeka (7,535 kn za 1 EUR) iznosilo 1.942.500,00 kn što je daleko više od iznosa za koji tužitelji u podnesku od 1. ožujka 2021. tvrde da im tuženica N. M. duguje (170.000,00 EUR odnosno 1.206.826,45 kn). Doduše nekretnina upisana u zk.ul. 750 k.o Z. prema tvrdnjama tužitelja procijenjena je bez da se pri tome primjenom članka 92. stavka 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20 – dalje u tekstu: OZ) vodilo računa da na istoj ostaje pravo služnosti stanovanja i nakon prodaje sukladno članku 87. stavku 2. OZ.

11.3. Tužitelji su tijekom postupka predlagali dokaz vještačenjem radi utvrđenja vrijednosti nekretnine upisane u zk.ul. 750 k.o. Z. opterećene pravom osobne služnosti stanovanja u korist tuženice no od tog dokaza odustali su na ročištu održanom 24. studenog 2021. Kako utvrđene činjenice o vrijednosti nekretnina na kojima se u ovršnim postupcima posl.br. Ovr-7068/2012 i posl.br. Ovr-5042/2018 namiruje tražbina tužitelja ne upućuju da tužitelji kao ovrhovoditelji u tim postupcima ne bi namirili svoju tražbinu utvrđenu presudom Općinskog suda u Rijeci posl.br. P- 3031/2006 od 9. prosinca 2008., po ocjeni ovog suda tužitelji nisu dokazali da bi ugovor o osnivanju prava osobne služnosti stanovanja tuženici sklopili na njihovu štetu, odnosno da vrijednosti nekretnina tuženika iz kojih se u ovršnim postupcima namiruje njihova tražbina nije dovoljna za ispunjenje te tražbine. Osim toga valja navesti, a što ističu i tužitelji u žalbi, u zemljišnim knjigama za nekretninu upisanu u zk.ul. 750 k.o. Z. upisane su zabilježbe tužbe za pobijanje dužnikovih pravnih radnji u predmetu P-2157/2017 pod posl.br. Z-16248/2007, Z-7370/2010 i posl.br. Z- 1956/2009, pa se s tim u vezi ukazuje na učinke zabilježbe tužbe propisane člankom 85. stavkom 2. ranije važećeg Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13, 60/13 – ispravak i 108/17) prema kojem zabilježba tužbe radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji ima učinak da pravomoćna presuda donesena povodom tužbe djeluje i protiv svih kasnijih nositelja knjižnoga prava, pa će se ovrha moći neposredno provesti bez obzira tko je u međuvremenu postao nositelj knjižnoga prava. Prema propisanim učincima zabilježbe tužbe za pobijanje dužnikove pravne radnje očito je da činjenica da je 2018. upisano pravo osobne služnosti stanovanja na predmetnoj nekretnini nije od nikakvog značaja za vrijednost nekretnine, a kako je ista upisana nakon što je upisana zabilježba tužbe zbog pobijanja dužnikovih pravnih radnji povodom koje je donesena presuda kojom je udovoljeno tužbenom zahtjevu (P-2157/2017 od 21. lipnja 2018.), to će u smislu članka 87. stavka 2. OZ prestati to opisano pravo osobne služnosti stanovanja u korist tuženice.

12. Slijedom svega naprijed iznesenog žalbeni razlozi kojima tužitelji prvostupanjsku presudu pobijaju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP te članka 354. stavka 1. u vezi članka 8. i članka 188. stavka 2. ZPP nisu osnovani pa kako nije počinjena bilo koja druga bitna povreda na koje se na temelju članka 365. stavka 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, a niti je ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, valjalo je primjenom članka 368. stavak 1. ZPP odbiti žalbu tužitelja u cijelosti i potvrditi pobijanu presudu u točki I. izreke, a primjenom članka 368. stavka 2. ZPP u točki II. izreke. Ujedno je prvostupanjska presuda potvrđena i u točki III. izreke budući u svezi odluke o troškovima postupka tužitelji ne iznose nikakve žalbene razloge a da ovaj sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP u odluci o troškovima postupka ne pazi na primjenu materijalnog prava po službenoj dužnosti.

U Varaždinu 1. lipnja 2022.

Predsjednica vijeća

Dubravka Bosilj v.r.