Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Stalna služba u Gospiću

Gospić

Gž-348/2022-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Radaković Bašić, predsjednice vijeća, Milke Vraneš, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Ante Ujevića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja zavoda, OIB: …, Z., protiv tužene bolnice D. Z., OIB: …, Z., zastupana po T. R., odvjetniku iz Odvjetničkog društva R. i Partneri u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tužene izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3658/2020-16 od 25. veljače 2022., na sjednici vijeća održanoj 1. lipnja 2022.

r i j e š i o  j e:

I. Prihvaća se žalba tužene kao osnovana, ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-3658/2020-16 od 25. veljače 2022. i predmet se vraća istom prvostupanjskom sudu radi održavanja nove glavne rasprave.

II. Odluka o žalbenom trošku ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

"I. Nalaže se tuženiku BOLNICA D. Z., OIB: …, Z., isplatiti tužitelju ZAVODU, OIB: …, Z., iznos od 165.152,27 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 02.08.2020.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, sve to u roku od 15 dana.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu kamata na dosuđeni iznos glavnice od 165.152,27 kn za razdoblje od 21.07.2020.g do 01.08.2020.g."

2. Protiv navedene presude u pravovremenom roku žali se tužena zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te pogrešne primjene materijalnog prava, kao i pogrešne odluke o troškovima postupka. Tužena predlaže da drugostupanjski sud u cijelosti preinači prvostupanjsku presudu u korist tužene, podredno, da ukine prvostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu, te dosudi tuženoj trošak ovog postupka. Potražuje žalbeni trošak u ukupnom iznosu od 7.909,29 kuna (sastava žalbe od 3.125,00 kuna + 25 % na ime PDV-a od 781,25 kuna + sudska pristojba na žalbu od 4.003,04 kuna).

3. Na žalbu tužene odgovor nije podnesen.

4. Žalba tužene je osnovana.

5. Opravdano tužena u žalbi ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14. i 70/19., u daljnjem tekstu: ZPP) iz razloga jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Razlozi dani o odlučnim činjenicama nisu jasni i određeni, odnosno o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

6. Iz stanja spisa proizlazi da je rješenjem zavoda Klasa: …, Urbroj: … od 16. ožujka 2016. donesenim na temelju članka 116. i članka 122. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine broj: 157/2013, 151/2014 i 33/2015, dalje: ZMO), odlučeno o pravu S. G. na invalidsku mirovinu (tužiteljice u spisu Općinskog suda u Novom zagrebu poslovni broj Pn-1230/15.

7. Odredbom članka 12. stavkom 1. ZPP-a propisano je:

„Kad odluka suda ovisi o prethodnom rješenju pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugi nadležni organ (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim propisima nije drugačije određeno.“

8. Dakle, prema navedenoj odredbi sud u parničnom postupku nije ovlašten ispitivati pravilnost pravomoćne odluke donesene u upravnom postupku kojom je osiguraniku tužitelja utvrđeno pravo na invalidsku mirovinu i isplatu mirovine jer je o pravima iz mirovinskog osiguranja nadležan odlučivati zavod. Parnični sud ne može ispitivati navedeno pravo na mirovinu i isplatu ni u slučaju kada parnična stranka nije sudjelovala u upravnom postupku. Argumentum a contrario, ostale elemente pravomoćnog upravnog akta parnični sud može ispitivati ako parnična stranka koja ih osporava nije sudjelovala u upravnom postupku, to jest nije imala prilike očitovati se o tim elementima u upravnom postupku.

9. Obzirom da je ovom postupku riječ o tužbi za naknadu štete koju potražuje zavod na ime novčanih davanja na teret mirovinskog osiguranja po osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu, sud može ispitivati je li upravo zbog zadobivenih ozljeda iz štetnog događaja došlo do umirovljenja tužiteljeva osiguranika. Prema odredbama Zakona o obveznim odnosima da bi postojala odgovornost za štetu potrebno je utvrditi da je postojala radnja štetnika, šteta za oštećenika, te uzročno- posljedična veza između štetne radnje i nastale štete.

10. S tim u vezi, u ovom slučaju potrebno je utvrditi u kojoj mjeri su ozljede iz štetnog događaja utjecale na invalidnost, i slijedom toga, na umirovljenje osiguranika tužitelja, odnosno sporno je na koji način i u kojem stupnju je došlo do invalidnosti osiguranice tužitelja za koji bi bila odgovorna tužena i to je odlučna činjenica u predmetnom postupku, a koju prvostupanjski sud nije utvrdio.

11. Navedeno je važno utvrditi obzirom da temeljem tog činjeničnog supstrata nastaje šteta za tužitelja, a koju štetu tužitelj nastoji dokazati u postupku, te obzirom na okolnost da tužena osporava uzročno-posljedičnu vezu između ozljeda iz štetnog događaja i umirovljenja (invalidnosti).

12. Ovdje je prije svega potrebno istaknuti da prvostupanjski sud nije obrazložio koje činjenice od važnosti za donošenje pobijane presude smatra istinitima, a niti se može zaključiti čime se rukovodio prilikom ocjene odlučnih činjenica, budući u obrazloženju navodi samo popis izvedenih materijalnih dokaza i svoje stajalište o odnosu parničnih stranaka, dok se pak s druge strane ne upušta u zaključak i ocjenu materijalnih dokaza. Tako sud nije obrazložio koje činjenice važne za odluku smatra istinitima i na čemu zasniva tu svoju odluku odnosno, budući je u obrazloženju naveo samo izvedene dokaze i drugi procesni materijal, a u potpunosti su izostali zaključak i ocjena tih dokaza, te ne postoje razlozi o tome kojim je dokazima sud poklonio vjeru, a kojima nije, te iz kojih razloga je tako postupio.

13. Prema tome činjenica utvrđenja ozljede na radu u upravnom postupku, kako je već i navedeno, ne znači automatski postojanje regresne odgovornosti tužene u ovom postupku. Kad bi tako bilo, tužitelj bi se stavljao u privilegirani položaj koji bi bio podložan zloupotrebi. Naime, na temelju rješenja donesenog u upravnom postupku od strane tužitelja kao službenog tijela koje je donijelo rješenje, isti samom činjenicom donošenja tog rješenja neopravdano smatra osnovanim u parničnom postupku postavljati određena potraživanja. Dakle, ovdje se radi o situaciji u kojoj jedno tijelo donosi odluke u upravnom postupku i na temelju same činjenice donošenja tih istih odluka, postavlja tužbene zahtjeve u parničnom postupku.

14. U odnosu na upravni postupak bitno je za istaknuti da se tužena u tom postupku ima smatrati trećom osobom sa pravnim interesom, a nije joj pružena mogućnost sudjelovanja u istome. S obzirom na učinke pravomoćnosti izreke rješenja iz upravnog postupka i nesudjelovanje tužene u istome, jasno je da ostale elemente pravomoćnog upravnog akta parnični sud može ispitivati kad već tužena nije imala prilike sudjelovati u upravnom postupku, odnosno, očitovati se o tim elementima u upravnom postupku.

15. Nije sporno da je tužena u ovom konkretnom sporu osporavala tijekom postupka, kao i sada u žalbi tužbeni zahtjev tužitelja, između ostalog osporavala je i svoju odgovornost za štetu osiguranici tužitelja S. G.. Tužena je pri tome ukazivala na činjenicu da se pred Općinskim sudom u Novom Zagrebu vodi parnica pod poslovnim brojem Pn-1230/15 koja nije pravomoćno okončana i u kojoj je predmet raspravljanja upravo odgovornost ovdje tužene prema osiguranici tužitelja S. G.. U tom smislu tužena je predložila prekid postupka pred naslovnim sudom do pravomoćnog okončanja spomenutog parničnog postupka pred Općinskim sudom u Novom Zagrebu u odnosu na koji prijedlog je prvostupanjski sud odgovorio da odgovornost tužene za naknadu štete po izvanugovornoj odgovornosti za naknadu štete prema S. G. nije prethodno pitanje u ovoj pravnoj stvari.

16. Naime, po mišljenju ovog drugostupanjskog suda, a što se ističe i u žalbi tužene, prvostupanjski sud u konkretnom slučaju, budući da nije odlučio prekinuti predmetni postupak i pričekati pravomoćnu odluku Općinskog suda u Novom Zagrebu isti je bio dužan u ovom parničnom postupku utvrditi odgovornost tužene za štetu, utvrđivanjem za to svih relevantnih činjenica i provođenjem svih predloženih dokaza, što je isti propustio utvrditi.

17. Pored navedenog prvostupanjski sud ne samo da nije utvrđivao činjenice relevantne za donošenje pravilne i zakonite odluke, već je isti uopće propustio odlučiti o dokaznim prijedlozima koje je predložila tužena, odnosno nije ih valjano odbio, niti obrazložio razloge odbijanja.

18. Nadalje, iako je teret dokaza u ovom slučaju u odnos na osnov i visinu utuženog potraživanja na tužitelju, isti u tom pravcu nije predložio nikakve dokazne prijedloge, a što sud kod donošenja pobijane presude nije cijenio, niti imao u vidu.

19. Odredbom članka 162. stavak 1. ZMO-a, propisano je da Zavod ima pravo na naknadu šteta od osobe koja je prouzročila smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomičan ili potpuni gubitak radne sposobnosti, tjelesno oštećenje ili smrt osigurane osobe. Navedena odredba je relevantna za činjenični supstrat ovog postupka, ali ju je prvostupanjski sud pogrešno primijenio, zbog čega je posljedično i došlo do pogrešne primjene materijalnog prava.

20. Prema tome, prvostupanjski sud pogrešno u obrazloženju pobijane presude navodi da je prijeporno da li tužena odgovara tužitelju za štetu nastalu isplatom invalidske mirovine temeljem odredaba članka 161. i članka 162. stavka 1. ZMO-a.

21. Po mišljenju ovog suda ovakvo tumačenje propisa nije pravilno jer se ne radi o odredbama koja jedna drugu isključuju, već navedene odredbe zajedno svaka u svom dijelu uređuju pitanje naknade štete na koju tužitelj ima pravo, te uvjete naknade štete.

22. Dakle, iz navedenog proizlazi da Zavod, odnos ovdje tužitelj ima pravo na naknadu štete od osobe koja ju je prouzročila, međutim tužitelj tijekom postupka nije dokazao da je tužena prouzročila štetu, a niti je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi obrazložio na koji način je tužena prouzročila predmetnu štetu i na temelju kojih je činjenica došao do tog zaključka, te na temelju kojih dokaza.

23. Naime, za postojanje regresne odgovornosti tužene u konkretnom slučaju tužitelj je bio dužan dokazati da je upravo tužena prouzročila štetu na temelju koje zasniva svoje potraživanje iz tužbenog zahtjeva, odnosno da je za istu odgovorna tužena, budući i samo priznanje prava na invalidsku mirovinu od strane tužitelja u upravnom postupku ne znači samim automatizmom postojanje regresne odgovornosti i krivnje ovdje tužene, već se ista mora dokazati.

24. Nadalje, sud također u pobijanoj presudi pogrešno ističe da je neosnovan stav tužene da se o regresnoj isplati za davanja u utuženom razdoblju na ime invalidske mirovine svojoj osiguranici ima odlučivati prema odredbama Zakona o obveznim odnosima budući i sam ZMO u članku 70. navodi da na naknadu štete i nepripadne isplate, odnosno stjecanje bez osnove primjenjuju se odgovarajuće odredbe Zakona o obveznim odnosima, ako nisu u suprotnosti s odredbama ZMO-a, a što dodatno ide u prilog činjenici da je tužitelj dužan dokazati postojanje odgovornosti i krivnje tužene, slijedom čega proizlazi, barem za sada, da osnova za postojanje regresne obveze u ovom predmetu nije dokazana.

25. Pored navedenog sud u pobijanoj presudi pogrešno tumači i odredbu članka 230. ZPP-a, kada navodi da se dokazna snaga javne isprave ne može osporavati, jer taj obračun predstavlja vjerodostojnu ispravu u skladu s odredbom navedenog članka. Međutim, odredbom članka 230. ZPP-a, u stavku 3. propisano je da je dopušteno dokazivati da su u javnoj ispravi neistinito utvrđene činjenice ili da je isprava nepravilno sastavljena, pa kako je tužena osporila visinu tužbenog zahtjeva, a samim time i činjenice utvrđene u javnoj ispravi, to je na tužitelju bio teret dokaza utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva, a što je isti kako je već naprijed navedeno propustio dokazati.

26. Dakle, iz svega naprijed navedenog proizlazi da je prvostupanjski sud u donošenju pobijane presude počinio naprijed citiranu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, te je zbog pogrešnog pristupa predmetu spora činjenično stanje ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno, a što je rezultiralo i pogrešnom primjenom materijalnog prava, pa je stoga valjalo temeljem odredbe članka 369. stavak 1. ZPP- a, prvostupanjsku presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu radi provođenja nove glavne rasprave tijekom koje će prvostupanjski sud ukloniti bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ukazuju ovo ukidno rješenje i žalba tužene, zatim će provesti sve pravovremeno predložene dokaze, a potom će pravilnom primjenom materijalnog prava ponovno odlučiti o osnovanosti ili neosnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja.

27. Odluka o troškovima povodom žalbe tužene ostavljena je za konačnu odluku temeljem odredbe članka 166. stavak 3. ZPP-a.

U Gospiću, 1. lipnja 2022.

Predsjednica vijeća:

Tatjana Radaković Bašić, v.r.