Poslovni broj Gž-848/2019-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Brankice Malnar predsjednice vijeća, Alena Perhata člana vijeća i suca izvjestitelja i Tajane Polić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. V. D. iz R. B.i H., B. L., OIB: ...., 2. M. P. iz R. B.i H., M., O. L., OIB:...., 3. D.D. iz R. OIB: ...., 4. D. D. iz R., OIB: .... i 5. M.D. iz R. BiH, L., OIB: ....., zastupanih po punomoćnici M. L. M., odvjetnici iz R., protiv tuženika G. R., R. OIB: ...., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji poslovni broj 76 P-1572/2018-9 od 25. ožujka 2019. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 01. lipnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji poslovni broj 76 P-1572/2018-9 od 25. ožujka 2019. godine.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda (točka I izreke) proglašena je nedopuštenom ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Ovr-2914/14 od 12. prosinca 2014. godine, koja je na prijedlog tuženika određena na nekretninama tužitelja označenima kao kat. čest. br. ..... pašnjak od 436 m[2] i kat. čest. br. ... pašnjak bez upisane površine, obje upisane u zk. ul. br. ... k. o. S., zemljišnoknjižni odjel R., dok je u točki II izreke naloženo tuženiku da u roku od 15 dana naknadi tužiteljima parnične troškove u iznosu od 12.550,00 kuna, sa zakonskim zateznim kamatama po stopi od 6,54% godišnje, odnosno po stopi koja se određuje povećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za tri postotna poena, tekućima od dana presuđenja do isplate, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

2. Protiv te presude pravovremenu žalbu podnosi tuženik, iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, u nastavku teksta: ZPP).

3. U žalbi u glavnome navodi da je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju na pitanje zastare njegove novčane tražbine prema tužiteljima pravilno primijenio odredbu članka 379. ranije važećeg Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01, u nastavku teksta: ZOO), te pravilno utvrdio da je zastara počela teći dana 04. svibnja 2003. godine, ali da je pogrešno primijenio odredbu članka 383. ZOO-a, te je prilikom ocjene istaknutog prigovora zastare njegove tražbine propustio primijeniti odredbu članka 32. Ovršnog zakona («Narodne novine» br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20, u nastavku teksta: kasniji OZ), odnosno odredbu članka 29. Ovršnog zakona («Narodne novine» br. 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05 i 67/08, u nastavku teksta: raniji OZ).

4. Nadalje ističe kako je pogrešno utvrđenje suda prvog stupnja da su u trenutku smrti prednika tužitelja Ž.D.na iste kao njegove nasljednike po sili zakona prešla sva prava i obveze, uključujući i odgovornost za dugove, jer da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba članka 129. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“ br. 48/03, 163/03, 35/05, 127/13 i 33/15, u nastavku teksta: ZN), a osobito ne u pogledu pitanja zastare, i to stoga jer tuženik nije mogao pokrenuti ovršni postupak protiv tužitelja kao presumiranih nasljednika pokojnog Ž. D., budući da u smislu odredbe članka 32. kasnijeg OZ-a nije raspolagao javnom ili ovjerovljenom privatnom ispravom kojom bi dokazao prijelaz tražbine sa pokojnog dužnika na njegove nasljednike (tužitelje), pa smatra da je istome do donošenja pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju iza ostavitelja Ž.D. bilo onemogućeno pokretanje postupka radi naplate njegove tražbine, u smislu odredbe članka 383. ZOO-a, te da zastara nije mogla teći do donošenja pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju.

5. Tuženik navodi kako odredbe ZN-a u slučaju kada su u pitanju ovršni postupci predstavljaju opće odredbe (lex generalis) koje nemaju prioritet u odnosu na posebne odredbe (lex specialis) Ovršnog zakona, pa da je prvostupanjski sud pogrešnom primjenom odredbe članka 129. ZN-a zaključio da je on kao ovrhovoditelj već u trenutku smrti pokojnog Ž. D. bio ovlašten zahtijevati ovrhu protiv tužitelja kao njegovih nasljednika, pri čemu smatra nejasnim razloge za takvo utvrđenje.

6. Nadalje ističe da je donošenje rješenja o ovrsi Odjela gradske uprave za komunalni sustav, direkcije plana, razvoja i izgradnje GradR., klasa: UP/I-360-01/06- 02/10 od 25. travnja 2006. godine imalo pravni učinak na tijek zastarijevanja, odnosno na njegov prekid, u smislu odredbe članka 388. ZOO-a, a da iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da nema dokaza o tome da je potonje rješenje o ovrsi stavljeno izvan snage ili da bi poduzeta mjera pljenidbom novčane tražbine ovršenika bila eventualno poništena, te da je utvrđenje suda kako je riječ o radnji kojom se prekida tijek zastare protivno utvrđenju da nije došlo do prekida zastarijevanja, čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

7. Osim toga, osporava i pravilnost odluke o parničnim troškovima, sve to iz razloga koje pobliže navodi u žalbi.

8. Iz navedenih razloga predlaže da se pobijana presuda preinači, a podnosi i zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

9. Odgovor na žalbu nije podnesen.

10. Žalba nije osnovana.

11. Sud prvog stupnja na temelju sadržaja priložene dokumentacije, te uvida u spise Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Ovr-2914/2014 i O-1546/2003, utvrđuje da je ovdje tuženik kao ovrhovoditelj dana 01. kolovoza 2014. godine podnio protiv ovdje tužitelja kao zakonskih nasljednika pokojnog Ž. D. i ovršenika prijedlog za ovrhu na njihovim nekretninama označenima kao kat. čest. br...... i ...., k. o. S., i to temeljem ovršne isprave-rješenja Odjela gradske uprave za komunalni sustav Grad R., klasa: UP/I 360-01/03-01/18-2 od 14. ožujka 2003. godine, koje je postalo pravomoćno i ovršno dana 03. svibnja 2003. godine (u nastavku teksta: Rješenje).

12. Nadalje utvrđuje da je rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Ovr-2914/14 od 12. prosinca 2014. godine usvojen gornji prijedlog za ovrhu, a da su tužitelji kao ovršenici protiv te odluke izjavili žalbu, pa da su pravomoćnim rješenjem Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Ovr-2914/14 od 31. kolovoza 2016. godine upućeni na pokretanje ovog parničnog postupka radi proglašenja navedene ovrhe nedopuštenom, pri čemu utvrđuje da su isti ovu parnicu pokrenuli u zakonom propisanom roku.

13. Prvostupanjski sud utvrđuje da je u ostavinskom postupku koji se pred Općinskim sudom u Rijeci vodio iza pokojnog Ž. D. u predmetu poslovni broj O- 1546/2003, a koji je preminuo dana 22. srpnja 2003. godine, doneseno dana 22. veljače 2006. godine rješenje o nasljeđivanju kojim su tužitelji proglašeni nasljednicima te osobe, te da je to rješenje postalo pravomoćno dana 04. svibnja 2006. godine.

14. Nastavno utvrđuje da je rješenjem o ovrsi Odjela gradske uprave za komunalni sustav, Direkcije plana, razvoja i izgradnje Grad R., klasa: UP/I-360-01/06- 02/10 od 25. travnja 2006. godine, koje je postalo pravomoćno i ovršno dana 12. prosinca 2006. godine, određena ovrha pljenidbom novčane tražbine ovršenika, tj. njegove mirovine.

15. Sud prvog stupnja utvrđuje da je tuženik kao vjerovnik tražbine radi čijeg prisilnog ostvarenja je protiv tužitelja u predmetu Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Ovr-2914/14 pokrenuo ovršni postupak imao pravo zahtijevati ispunjenje te obveze počev od 04. svibnja 2003. godine, od kojeg dana je počela teći zastara njegove tražbine, a da je isti podnio prijedlog za ovrhu radi prisilne naplate svoje tražbine tek 01. kolovoza 2014. godine, tj. po proteku zastarnog roka iz članka 379. stavak 1. ZOO-a, pa utvrđuje da je nastupila zastara njegovog potraživanja koje potječe iz gore navedenog Rješenja.

16. Naime, u vezi toga utvrđuje neosnovanim tvrdnje tuženika da mu zbog nesavladivih prepreka, tj. smrti sada pokojnog prednika tužitelja Ž. D. nije u smislu odredbe članka 29. ranijeg OZ-a bilo moguće zahtijevati namirenje tražbine koja proizlazi iz Rješenja sudskim putem, pa da bi u tom smislu bilo mjesta primjeni odredbe članka 383. ranijeg ZOO-a, jer utvrđuje da su tužitelji u skladu s odredbom članka 129. ZN-a stekli nasljedna prava iza ostavitelja Ž. D. u času njegove smrti, te je na njih u tom trenutku po sili zakona prešla ostavina navedene osobe, kao i ostala prava i obveze vezane uz njihovo svojstvo nasljednika. Pri tome utvrđuje da je ostavinski postupak iza pokojnog Ž.D.pokrenut pred Općinskim sudom u Rijeci još 06. kolovoza 2003. godine, a da je tuženik u skladu s odredbom članka 140. stavak 1. ZN-a imao mogućnost podnošenja zahtjeva ostavinskom sudu za odvajanje ostavine tog ostavitelja od imovine njegovih nasljednika, u kojem slučaju bi ostavinski sud u skladu s odredbom članka 140. stavak 6. ZN-a rješenjem uputio istoga na pokretanje parničnog postupka radi ostvarenja njegove tražbine, odnosno da sudskim putem zahtijeva ispunjenje obveze tužitelja kao nasljednika pokojnog Ž.D., slijedom čega utvrđuje da tuženik nije dokazao postojanje nesavladivih prepreka uslijed kojih bi bio onemogućen sudskim putem zahtijevati ispunjenje obveze.

17. Prvostupanjski sud utvrđuje kako tijekom postupka nije dokazano da navedeno rješenje o ovrsi Odjela gradske uprave za komunalni sustav, Direkcije plana, razvoja i izgradnje Grad R., klasa: UP/I-360-01/06-02/10 od 25. travnja 2006. godine ne bi bilo na snazi, ili da bi poduzeta mjera pljenidbom novčane tražbine Ž. D. eventualno bila poništena, ali da tom radnjom nije došlo do prekida zastarijevanja u smislu odredbe članka 389. stavak 1. ZOO-a, jer da su u vrijeme donošenja tog rješenja o ovrsi dužnici bili tužitelji, a da ta radnja nije poduzeta protiv njih, već protiv pokojnog Ž. D., te da je to rješenje o ovrsi doneseno tri godine nakon smrti prednika tužitelja Ž. D., pa da isto nije dostavljeno na valjan i zakonit način.

18. Iz navedenih razloga, a pozivom i na odredbu članka 96. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91 i 103/96), odlučuje kao u točki I izreke pobijane presude, dok odluku o parničnim troškovima (točka II izreke) temelji na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a, te na odgovarajućim odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, u nastavku teksta: Tarifa).

19. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, utvrđeno je da u provedenom postupku i prilikom donošenja pobijane presude nije počinjena neka od tih povreda, pa tako niti ona propisana odredbom članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer navedena odluka nema postupovnih nedostataka na koje ukazuje tuženik, te se u svemu može valjano ispitati.

20. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio osnovanim zahtjev tužitelja radi proglašenja nedopuštenom ovrhe određene rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Ovr-2914/14 od 12. prosinca 2014. godine, a to iz slijedećih razloga.

21. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela ovog drugostupanjskog suda u parnicama radi nedopustivosti ovrhe pokrenutim povodom prigovora zastare za donošenje odluke o opstojnosti poreznog duga primjenjuju se rokovi iz specijalnog zakona-Općeg poreznog zakona koji je važio u vrijeme donošenja upravnog rješenja.

22. U vezi toga valja navesti da je predmetno Rješenje kojim je obvezniku plaćanja komunalnog doprinosa Ž. D. (predniku tužitelja) određena visina komunalnog doprinosa za gradnju niske slobodnostojeće stambene građevine na kat. čest. br. ... i ....., k. o. S... u iznosu od 19.982,82 kuna doneseno u skladu s odgovarajućim odredbama Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“ br. 36/95, 70/97, 128/99, 57/00, 129/00 i 59/01 i 26/03-pročišćeni tekst, u nastavku teksta: ZKG), kojim je u članku 32. stavak 7. bilo propisano da izvršno rješenje o komunalnom doprinosu izvršava upravno tijelo iz stavka 2. ovoga članka u postupku i na način određen propisima o prisilnoj naplati poreza na dohodak, odnosno dobit, iz čega slijedi da se na pitanje zastare prava na naplatu komunalnog doprinosa primjenjuju odredbe Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ br. 127/00 i 86/01, u nastavku teksta: OPZ) koji je bio na snazi u vrijeme donošenja Rješenja, jer se u smislu navedenog radi o posebnom zakonu (lex specialis), čije odredbe u tom dijelu imaju prednost pred odredbama o zastari koje su sadržane u ZOO-u.

23. U tom smislu odredbom članka 90. stavak 1. OPZ-a je između ostalog propisano da pravo poreznog tijela na naplatu poreza, kamata, troškova ovrhe i novčanih kazni zastarijeva za tri godine računajući od dana kada je zastara počela teći, u vezi čega je odredbom članka 90. stavak 4. OPZ-a propisano da zastara prava na naplatu poreza, kamata, troškova ovrhe i novčanih kazni počinje teći istekom godine u kojoj je porezni obveznik sam utvrdio poreznu obvezu ili nakon isteka godine u kojoj je porezno tijelo utvrdilo poreznu obvezu, kamate, troškove ovrhe i novčanu kaznu, dok je odredbom članka 92. istog Zakona među ostalim propisano da apsolutni rok zastare prava poreznog tijela na naplatu poreza, kamata, troškova ovrhe i novčanih kazni nastupa za šest godina računajući od dana kada je zastara počela prvi put teći. Pri tome je odredbom članka 91. stavak 1. OPZ-a propisano da se tijek zastare prekida svakom službenom radnjom poreznog tijela usmjerenom na utvrđivanje ili naplatu poreza, kamata, troškova ovrhe i novčanih kazni, koja je dostavljena na znanje poreznom obvezniku, ali se prekid zastare propisan potonjom odredbom OPZ-a odnosi samo na relativnu zastaru iz odredbe članka 90. tog Zakona, te ne utječe na tijek apsolutne zastare iz članka 92. OPZ-a.

24. Dakle, iz sadržaja potonjih odredaba OPZ-a proizlazi da je u konkretnom slučaju zastara prava tužitelja na naplatu tražbine s naslova komunalnog doprinosa koja proizlazi iz Rješenja kao ovršne isprave počela teći dana 01. siječnja 2004. godine, a da je apsolutna zastara prava na naplatu tog potraživanja nastupila dana 01. siječnja 2010. godine, u kojem roku tuženik kao ovrhovoditelj prema pravilnom utvrđenju prvostupanjskog suda nije prekinuo zastaru, jer rješenje o ovrsi Odjela gradske uprave za komunalni sustav, Direkcije plana, razvoja i izgradnje Grad R., klasa: UP/I-360-01/06-02/10 od 25. travnja 2006. godine nije doneseno u odnosu na tužitelje kao dužnike predmetne tražbine, koji su to svojstvo u trenutku donošenja tog rješenja imali kao nasljednici pokojnog dužnika Ž.D., u smislu odredbe članka 129. stavak 1. i 2. ZN-a, već u odnosu na potonjeg ostavitelja koji u to vrijeme više nije bio na životu.

25. U vezi toga pravilno je prvostupanjski sud utvrdio neosnovanima prigovore tuženika da mu zbog nesavladivih prepreka, tj. smrti sada pokojnog prednika tužitelja Ž. D. nije u smislu odredbe članka 29. ranijeg OZ-a, koja odredba je u tom pogledu sadržajno identična odredbi članka 32. kasnijeg OZ-a, bilo moguće zahtijevati namirenje tražbine koja proizlazi iz Rješenja sudskim putem, pa da bi u tom smislu bilo mjesta primjeni odredbe članka 383. ranijeg ZOO-a, sve to iz razloga koje kao jasne, detaljne i pravno utemeljene prihvaća i ovaj sud i na koje se radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja upućuje tuženika.

26. Budući je tuženik kao ovrhovoditelj protiv ovdje tužitelja kao ovršenika podnio u predmetu Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Ovr-2914/2014 prijedlog za ovrhu na temelju Rješenja kao ovršne isprave dana 01. kolovoza 2014. godine, koji prijedlog je usvojen donošenjem rješenja o ovrsi Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Ovr-2914/14 od 12. prosinca 2014. godine, dakle da je taj prijedlog za ovrhu podnesen po proteku apsolutne zastare koja je u skladu s odredbom članka 92. OPZ-a nastupila dana 01. siječnja 2010. godine, to je pravilnom primjenom materijalnog prava odlučeno kao u točki I izreke pobijane presude, jer iz navedenog proizlazi da je u konkretnom slučaju nastupila zastara tražbine o kojoj je odlučeno Rješenjem kao ovršnom ispravom (članak 50. stavak 1. točka 11. kasnijeg OZ-a).

27. Protivno žalbenim navodima, pravilna je i zakonita i odluka o parničnim troškovima sadržana u točki II izreke pobijane odluke, jer se temelji na pravilnoj primjeni odredaba članaka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a, kao i odredbe članka 30. stavak 2. kasnijeg OZ-a, budući su svi troškovi koji su dosuđeni u korist tužitelja bili potrebni za vođenje parnice, te su odmjereni pravilnom primjenom odgovarajućih odredaba Tarife.

28. S obzirom na navedeno, za odluku o žalbi nisu od značaja preostali žalbeni navodi tuženika.

29. Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu, u skladu s odredbom članka 368. stavak 2. ZPP-a.

30. Budući da tuženik nije uspio u žalbenom postupku, to je primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova tog postupka.

U Rijeci, 01. lipnja 2022.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Brankica Malnar