Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž R-218/2022-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Helene Vlahov Kozomara predsjednice vijeća, te Milene Vukelić-Margan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Stečajna masa iza I. d.o.o. u stečaju iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici A. S., odvjetnici iz Š., protiv tuženika V. A. iz Z., OIB: ...., zastupanog po punomoćniku M. G., odvjetniku iz Z., radi utvrđenja, odlučujući o žalbama stranaka, podnesenim protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 16 Pr-16018/2021-34 od 21. prosinca 2021., u sjednici vijeća održanoj 1. lipnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 16 Pr-16018/2021-34 od 21. prosinca 2021. u točkama I. i II. izreke.

II Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje ista presuda u točki III. izreke.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja radi utvrđenja osnovanim osporavanja tražbine stečajnog vjerovnika V. A. kao tražbine prvog višeg isplatnog reda u iznosu od 282.574,60 kn, koje osporavanje je učinjeno po stečajnoj upraviteljici tužitelja u stečajnom postupku koji se vodi pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, Stalnom službom u Karlovcu poslovni broj St- 288/2018 te je odbijen zahtjev tužitelja za nadoknadu parničnog troška. U točki II. izreke je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 5.390,62 kn, u roku od 15 dana, dok je u točki III. izreke odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u preostalom dijelu.

2. Protiv presude su žalbu podnijele obje stranke, tužitelj protiv presude u točkama I. i II. izreke, pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 – dalje: ZPP), a tuženik protiv presude u točki III. izreke, pozivajući se na žalbene razloge bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.

3. Tužitelj u žalbi ukazuje na postojanje bitne postupovne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, a razlozi koji su izneseni da su proturječni sadržaju isprava. Glede značenja isplatnih listi koje su priložene prijavi tuženikove tražbine u stečajnom postupku, ističe da je zaključak suda o tome da je pravomoćno utvrđeno da obračuni plaća za osporeno potraživanje postoje te da se smatra da je to presuđena stvar, protivan sadržaju rješenja Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-5925/2019 od 10. listopada 2019. Navodi da taj sud nije ni mogao utvrditi da obračuni neisplaćene plaće postoje, budući da je u stečajnom postupku navedeno da te isprave nisu nikada dostavljene stečajnoj upraviteljici, i pod pretpostavkom da postoje. Ističe da se negativne činjenice ne dokazuju, već onaj tko tvrdi da nešto postoji treba to i dokazati. Naglašava da je tražbinu tuženika po osnovi plaća za razdoblje od prosinca 2013. do listopada 2014. stečajna upraviteljica priznala temeljem isplatnih lista, dakle, ne ovršnih isprava, isključivo iz razloga jer ta tražbina u trenutku otvaranja stečajnog postupka nije bila u zastari. Glede tražbine RH, navodi da je stečajna upraviteljica priznala tu tražbinu na temelju ovršne isprave – JOPPD obrazaca za plaće zaposlenika, dakle, ne na temelju isplatnih lista. U tom dijelu navodi da bi održavanjem na snazi pobijane presude došlo do toga da se tuženiku dva puta obračunavaju i plaćaju porezi i doprinosi, do kojeg zaključka da se moglo doći vrlo jednostavnom matematičkom operacijom.

4. Glede Izjave od 15. listopada 2014., ističe da je u tom dijelu sud prvog stupnja poklonio vjeru iskazu tuženika i svjedoka I. A., iako nije sporno da je tuženik bio zaposlen kod prednika tužitelja te da mu plaća nije isplaćena. Međutim, ponavlja da je Izjava dana u postupku predstečajne nagodbe, koji postupak ne utječe na potraživanja radnika (na prioritetne tražbine) kako je to propisano odredbom čl. 71. st. 3. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi ("Narodne novine broj 108/12, 144/12, 81/13, 112/13, 121/13, 78/15 i 71/15 – dalje ZFPPN). Pored toga ističe da se tuženik u odnosu na stečajnog dužnika smatra bliskom osobom u smislu odredbe čl. 207. st. 2. toč. 3. Stečajnog zakona ("Narodne novine" broj 71/15, 104/17 – dalje SZ) pa da bi ova pravna radnja – priznanja duga u uvjetima blokade računa s ciljem odricanja od zastare, predstavljala pobojnu pravnu radnju u smislu odredbi tog Zakona. Naglašava da je tuženik za svo vrijeme trajanja postupka predstečajne nagodbe mogao protiv poslodavca pokretati postupke radi naplate neisplaćenih plaća, što da nije učinio, da uz svoju prijavu nije dostavio ovršne isprave, a za ono što je dostavljeno da je nastupila zastare tražbine pa da je osporavanje takve tražbine bilo osnovano.

5. Predlaže stoga pobijanu presudu preinačiti i prihvatiti tužbeni zahtjev, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje, uz nadoknadu troška žalbenog postupka.

6. Tuženik u odgovoru na žalbu osporava izložene žalbene navode, ističe da se tvrdnja o priznavanju tražbine RH po prvi puta ističe u žalbi, što da nije dopušteno, da u vrijeme pokretanja stečajnog postupka dospjela plaća nije bila isplaćena, da se već u Odluci o otkazu ugovora o radu od 15. listopada 2014. poslodavac tuženika obvezao na isplatu svih zaostalih plaća i drugih potraživanja zbog čega smatra da su pravni stavovi stečajne upraviteljice pogrešni. Pritom ukazuje na odredbe čl. 138., 257. i 274. SZ-a, a glede tvrdnje da bi Izjava o priznanju duga bila pobojna, ukazuje da tužitelj ne tvrdi, niti dokazuje da bi stečajna upraviteljica pokrenula parnicu usmjerenu na pobijanje izjave o priznanju duga.

7. Predlaže stoga žalbu tužitelja odbiti i presudu u dijelu u kojem tužitelj pobija žalbom potvrditi.

8. Tuženik je podnio žalbu protiv odluke o parničnom trošku u odbijajućem dijelu (točka III. izreke), navodeći da je već u odgovoru na tužbu prigovorio vrijednosti predmeta spora koja je u tužbi naznačena iznosom od 10.000,00 kn. Smatra da je u tom dijelu kao lex specialis trebalo primijeniti odredbu čl. 270. SZ-a te kao vrijednost predmeta spora uzeti iznos osporavane tražbine od 282.574,60 kn.

9. Predlaže stoga u pobijanom dijelu presudu preinačiti i dosuditi parnični trošak u skladu s narečenom vrijednosti predmeta spora.

10. Žalbe stranaka nisu osnovane.

11. Sud prvog stupnja je potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice te je pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev tužitelja. Pritom nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Nije počinjena ni povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer su razlozi pobijane presude potpuni i jasni, u njima nema proturječja te je presudu moguće ispitati.

12. Na temelju provedenih dokaza, sud prvog stupnja je utvrdio slijedeće činjenice:

-da je tuženik bio zaposlen kod prednika tužitelja, društva I. d.o.o. na radnom mjestu arhivara i vozača od 15. svibnja 2006. te da mu je poslodavac otkazao ugovor o radu Odlukom o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 15. listopada 2014.,

-da je nad društvom I. d.o.o. Z. otvoren stečajni postupak rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu, Stalna služba u Karlovcu broj St-288/2018 od 25. siječnja 2019.,

-da je tuženik prijavio svoju tražbinu u stečajnom postupku, koja tražbina se odnosi na isplatu neisplaćenih plaća za razdoblje od siječnja 2011. do listopada 2014.,

-da je na ispitnom ročištu koje je održano 9. svibnja 2019. stečajna upraviteljica priznala tražbinu tuženika u iznosu od 35.393,14 kn po osnovi neto plaća za razdoblje od siječnja do listopada 2014., dok je osporila preostalu tražbinu u iznosu od 282.574,60 kn tvrdeći da je nastupila zastara te tražbine,

-da je Izjavom od 15. listopada 2014. direktor društva I. d.o.o. Z. pristao podmiriti sva zaostala potraživanja s naslova plaća te ostala potraživanja iz radnog odnosa za tuženika za razdoblje od siječnja 2011. do listopada 2014., u bruto iznosu od 4.431,00 kn mjesečno,

-da se u Odluci o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 15. listopada 2014. poslodavac obvezao da će zaostale tražbine s naslova plaće tuženika biti namirene čim se ukine rješenje o zabrani poduzimanja poslovne djelatnosti, odnosno prije toga ukoliko se steknu okolnosti vezano za financijsku situaciju u društvu,

-da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske rješenjem od 10. listopada 2019. poslovni broj Pž-5925/2019 uvažio žalbu tuženika i preinačio rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu, Stalna služba u Karlovcu poslovni broj St-288/2018 od 17. rujna 2019., na način da je na pokretanje parnice radi utvrđenja osnovanosti osporavanja tražbine V. A. upućen osporavatelj tražbine, stečajni upravitelj stečajnog dužnika I. d.o.o. u stečaju,

-da je takva odluka donesena uz obrazloženje da postoje obračuni plaća za osporeno potraživanje sadržano u prijavi, iako tuženik uz prijavu nije dostavio ovršne isprave,

-da je stečajna upraviteljica osporila tražbinu tuženika, uz obrazloženje da je nastupila zastara, zatim iz razloga što tuženik nije uz prijavu dostavio ovršne isprave, pri čemu je navedeno da je stečajnom dužniku RH priznata prijavljena tražbina prvog višeg isplatnog reda u iznosu od 931.469,04 kn, koja uključuje priznate poreze i doprinose za plaće tuženika za čitavo utuženo razdoblje te pripadajuće kamate.

12. Na temelju takvih činjeničnih utvrđenja, sud prvog stupnja zauzima stajalište da je neosnovan prigovor zastare tuženikove tražbine za razdoblje do siječnja 2014., budući da je bivši zakonski zastupnik dužnika Izjavom od 15. listopada 2014. priznao dug, čime je u smislu odredbe čl. 240. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje ZOO) došlo do prekida zastare, a nakon prekida zastara je počela teći iznova, u skladu s odredbom čl. 245. st. 4. ZOO-a. Glede tvrdnje tužitelja da Izjava od 15. listopada 2014. predstavlja pobojnu pravnu radnju koja je učinjena od tuženiku bliske osobe (otac – sin), s ciljem omogućavanja vjerovniku namirenja svoje tražbine i nakon nastupa zastare, sud prvog stupnja zauzima stajalište da na valjanost Izjave ne utječe činjenica što su bivši zakonski zastupnik tužitelja i tuženik u bliskom srodstvu. Stoga ocjenjuje da je 15. listopada 2014. prekinuta zastara pa kako je tuženik prijavio svoju tražbinu u stečajnom postupku 6. ožujka 2019., da nije protekao zastarni rok od pet godina propisan čl. 139. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14, 127/17, 98/19 - dalje ZR).

13. Glede tvrdnje o obračunu poreza i doprinosa na plaću te priznavanje tražbine RH u stečajnom postupku, sud prvog stupnja ukazuje da se plaća radnika uvijek iskazuje u bruto iznosu te da je stečajni upravitelj bio dužan sačiniti popis tuženikove tražbine po osnovi plaće, što da da je propustio učiniti, zbog čega eventualno priznanje tražbine RH nije od utjecaja na ishod ovog postupka u kojemu je trebalo utvrditi postoji li ili ne osporena tražbina tuženika.

14. Kako je u postupku utvrđeno da ne postoje razlozi osporavanja tražbine tuženika u stečajnom postupku, tužbeni zahtjev tužitelja je odbijen, dok je odluka o parničnom trošku donesena primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, a prema vrijednosti predmeta spora naznačenoj u tužbi od 10.000,00 kn. Tuženiku je priznat trošak zastupanja odvjetnika, prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15; dalje Tarifa) u ukupnom iznosu od 5.390,62 kn, a u preostalom dijelu je zahtjev odbijen.

15. Pravilno je pravno stajalište suda prvog stupnja da u nazočnom slučaju nije osnovano osporavanje tražbine tuženika od strane stečajne upraviteljice, koju tražbinu je prijavio u stečajnom postupku kao radnik stečajnog dužnika.

16. Tužitelj u žalbi ponavlja tvrdnje koje je isticao tijekom postupka, a svode se na prigovor zastare tražbine tuženika u iznosu od 282.574,60 kn te na prigovor nevaljanosti Izjave tadašnjeg direktora društva I. d.o.o. od 15. listopada 2014. o priznanju duga i to zbog razloga što je Izjava dana u postupku predstečajne nagodbe nad dužnikom te zbog činjenice bliskog srodstva između tuženika i direktora društva.

17. Međutim, sud prvog stupnja je pravilno ocijenio da Izjava od 15. listopada 2014. predstavlja valjanu izjavu o priznanju duga za isplatu plaća tuženika za razdoblje od siječnja 2011. do listopada 2014. u mjesečnom bruto iznosu od 4.431,00 kn te da se radi o izjavi koja je dovela do prekida zastare. Naime, prema odredbi čl. 240. ZOO-a zastara se prekida kad dužnik prizna dug (stavak 1.). Prema odredbi čl. 241. ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Odredbom čl. 245. st. 1. ZOO-a je propisano da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Kada je prekid zastare nastao prijavom tražbine u stečajnom postupku, zastara počinje teći iznova od dana okončanja toga postupka (stavak 4.).

18. Stoga je pravilan zaključak suda prvog stupnja da od 15. listopada 2014. kada je došlo do prekida zastare pa do prijave tražbine u stečajnom postupku (6. ožujka 2019.) nije protekao zastarni rok iz čl. 139. ZR-a za ostvarenje te tražbine. Glede valjanosti Izjave o priznanju duga, žalbeni navodi tužitelja su bez ikakve pravne osnove. Naime, iako tužitelj ničim ne dokazuje da je takva izjava dana u predstečajnom postupku, tvrdnja da izjava ne bi bila valjana zbog primjene odredbe čl. 71. st. 3. ZFPPN-a je protivna sadržaju tog propisa. Naime, odredbom čl. 71. ZFPPN-a je propisano da pravne posljedice otvaranja postupka predstečajne nagodbe nastaju za sve tražbine vjerovnika prema dužniku koje su nastale do otvaranja postupka, ako tim Zakonom nije drukčije propisano (stavak 1.), a izuzeci su propisani u nastavku istog članka na način da isti postupak ne utječe na pravo odvojenog namirenja izlučnih i razlučnih vjerovnika (stavak 2.) te na prioritetne tražbine (stavak 3.), a to su tražbine radnika i prijašnjih radnika dužnika nastale do dana otvaranja postupka predstečajne nagodbe.

19. Stupanjem na snagu Stečajnog zakona iz 2015. prestao je važiti cijeli niz odredbi ZFPPN-a, pa tako i članci 18. – 86. tog Zakona, što uključuje i odredbu o prioritetnim tražbinama. Pravne posljedice otvaranja predstečajnog postupka su sada propisane u člancima 65. – 74. SZ-a. Tako je odredbom čl. 66. SZ-a propisano da predstečajni postupak, između ostalog, ne utječe na tražbine radnika i prijašnjih dužnikovih radnika iz radnog odnosa u bruto iznosu, otpremnine do iznosa propisanog zakonom, odnosno kolektivnim ugovorom i tražbine po osnovi naknade štete pretrpljene zbog ozljede na radu ili profesionalne bolesti. To znači da se pravo radnika na isplatu neisplaćenih plaća može ostvariti neovisno o činjenici otvaranja predstečajnog postupka protiv dužnika, a nema značenje koje mu pridaje tužitelj. Još treba dodati da se pravna radnja dužnika, pa tako i Izjava o priznanju duga, ne može pobijati prigovorom u ovoj parnici, već se može pobijati tužbom, pod uvjetima propisanim odredbom čl. 212. SZ-a. Kako ovo nije parnica pokrenuta radi pobijanja pravne radnje dužnika, svi prigovori koji se tiču valjanosti Izjave o priznanju duga nisu od utjecaja na ishod ovog postupka.

20. Isti zaključak se odnosi i na prigovor tužitelja da su davatelj Izjave i tuženik bliske osobe u smislu odredbe čl. 207. SZ-a. Naime, ta okolnost bi mogla biti od značaja isključivo u kontekstu saznanja bliske osobe za nesposobnost za plaćanje dužnika ili saznanja za prijedlog za otvaranje stečajnog postupka, i to u parnici povodom tužbe za pobijanje pravnih radnji stečajnog dužnika. Stoga je i takav prigovor tužitelja bez ikakvog utjecaja na ishod ovog postupka.

21. Kako to pravilno utvrđuje i sud prvog stupnja, predmetom ovog parničnog postupka jest utvrđenje osnovanosti osporavanja tražbine tuženika kao stečajnog vjerovnika i to u granicama osporavanja u stečajnom postupku, a ne isplata određenog iznosa tražbine pa su stoga bez značaja i tvrdnje o priznavanju iznosa poreza i doprinosa na plaće vjerovniku RH, budući da će se to pitanje rješavati u okviru stečajnog postupka.

22. Zakonita je i odluka o parničnom trošku. Tuženik je uspio u parnici pa mu primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a pripada pravo na nadoknadu parničnog troška od tužitelja, s tim što je trošak pravilno obračunat, primjenom važeće Tarife. U odnosu na žalbu tuženika vezanu za vrijednost predmeta spora, treba istaći da je tužitelj vrijednost predmeta spora označio u tužbi iznosom od 10.000,00 kn. Taj iznos povodom prigovora tuženika sud prvog stupnja nije izmijenio, dakle, nije odredio drugu vrijednost predmeta spora primjenom odredbe čl. 40. st. 3. ZPP-a. U konkretnom slučaju tužbeni zahtjev tužitelja se ne odnosi na novčanu svotu, pa je prema odredbi čl. 40. st. 2. ZPP-a mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio.

23. Na žalbene navode tuženika glede primjene odredbe čl. 270. SZ-a, treba istaći da ta odredba propisuje sadržaj tužbenog zahtjeva u parnici za utvrđivanje tražbine, na način da se utvrđivanje tražbine može zahtijevati samo na temelju osnove, u iznosu i u isplatnom redu kako je ono naznačeno u prijavi ili na ispitnom ročištu. Ta odredba ne predstavlja specijalnu odredbu u odnosu na čl. 40. ZPP-a pa stoga tuženik pogrešno smatra da je vrijednost predmeta spora trebala biti identična vrijednosti osporavane tražbine.

24. Zbog izloženog je valjalo žalbe stranaka odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

U Rijeci 1. lipnja 2022.

Predsjednica vijeća

Helena Vlahov Kozomara