Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 77 Gž-710/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu toga suda Diani Preglej, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice AI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Gordana Šibenik, odvjetnica u Županji, protiv tuženika RI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Krunoslav Gloković, odvjetnik u Županji, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda Vinkovcima, Stalna služba u Županji, poslovni broj Pn-426/19-44 od 17. prosinca 2021., dana 31. svibnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda Vinkovcima, Stalna služba u Županji, poslovni broj Pn-426/19-44 od 17. prosinca 2021. u pobijanom dijelu pod točkama I., II. i III. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.

r i j e š i o  j e

Odbacuje se žalba tuženika protiv presude Općinskog suda Vinkovcima, Stalna služba u Županji, poslovni broj Pn-426/19-44 od 17. prosinca 2021. pod točkom IV. izreke, kao nedopuštena.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici na ime pravične naknade po osnovi neimovinske štete za povredu prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje iznos od 58.900,00 kn, sa zakonskim zateznim kamatama od 12. kolovoza 2019. do isplate.

Pod točkom II. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici na ime imovinske štete za tuđu pomoć iznos od 11.700,00 kn, sa zakonskim zateznim kamatama od 17. prosinca 2021. do isplate, sve po prosječnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećano za 3 postotna poena, sve u roku 15 dana

Pod točkom III. izreke je naloženo tuženiku da tužiteljici na ime parničnoga troška isplati iznos od 16.600,00 kuna, u roku od 15 dana.

U točki IV. izreke je odlučeno da se tužitelj s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva odbija, preko dosuđenog u točkama I., II. i III. izreke.

2. Protiv navedene presude u cijelosti žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) te predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti ili istu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Također potražuje trošak sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

3. Kako je pod točkom IV. izreke prvostupanjske presude djelomično odbijen tužbeni zahtjev, u tom dijelu je tuženik uspio u sporu pa sukladno odredbi čl. 358. st. 3. ZPP-a nema pravni interes podnositi žalbu protiv točke IV. izreke, slijedom čega je na temelju odredbe čl. 367. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 358.st. 3. ZPP-a valjalo riješiti kao u izreci rješenja.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba tuženika je neosnovana u odnosu na odluku o glavnoj stvari, a djelomično osnovana u pogledu sporednog potraživanja (odluke o troškovima postupka).

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu neimovinske i imovinske štete proizašle iz štetnog događaja koji se zbio 14. kolovoza 2016. kada je tužiteljica, bježeći pred konjem u trku, pala i zadobila tjelesne ozljede.

7. Ispitujući postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka u okviru žalbenih navoda te po službenoj dužnosti, sukladno ovlaštenju iz odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a (imajući u vidu da je postupak u ovoj pravnoj stvari pokrenut 12. kolovoza 2019.), ovaj sud je utvrdio da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP jer su izostali razlozi o određenim odlučnim činjenicama (u odnosu na naknadu imovinske štete) ili su proturječni (u odnosu na odluku o trošku). No, koristeći ovlaštenje iz odredbe čl. 373.a st. 1. i 3. ZPP-a je ovaj drugostupanjski sud tu povredu odlučio otkloniti i donijeti odluku kao u izreci.

8. U tijeku prvostupanjskog postupka je utvrđeno:

- da je dana 14. kolovoza 2016. u [adresa], u [adresa], tužiteljica pala i zadobila tjelesne ozljede,

- da je kritične zgode tuženik trenirao konja, kako bi ga kasnije upregao u kola, da je konj bio opterećen traktorskom gumom, da se tuženik nalazio od kuće tužiteljice udaljen 30 – 40m, kada je krenuo trenirati konja, držeći konja za povodac koji mu se nalazio oko glave, da se konj kada je čuo, odnosno osjetio šuštanje gume uplašio i krenuo trčati brže, da se istrgao tuženiku iz ruku, da se konj krenuo vraćati kući, da je konj bio uplašen, da je tužiteljica pala, da je i sam tuženik pao i uslijed tog događaja bio uplašen,

- da je vlasnik konja tuženikov otac RI, da je on tuženiku povjerio, kao da mu je i ranije povjeravao konje da ih trenira, da se radi o sivom konju, pasmine A, kastrat muški, starom 6. godina, imena Conversato Troffeta 724,

- da se konj ne bi istrgnuo tuženiku iz ruku da je uzeo neki drugi povodac, da je ovo bio prvi pokušaj uprezanja navedenog konja na ovakav način, sve ovo je utvrđeno iz iskaza samog tuženika, kao i iskaza svjedoka KI, tuženikova oca, te VI i JI, koji su bili očevidci štetnog događaja,

- da u konkretnom slučaju postoje sve opće pretpostavke odgovornosti za štetu (subjekti obveznog odnosa - štetnik i oštećenik, odgovornosti za štetu, štetna radnja, protupravnost te pravno relevantna uzročna veza između štetne radnje i nastale štete),

- da uzročno posljedičnu vezu predstavlja propust tuženika, to jest nedovoljna pažnja prilikom treniranja konja od strane tuženika, što je utvrđeno iz samog iskaza tuženika, koji navodi da se ovo ne bi dogodilo da je tuženik konja vodio na drugačijoj vrsti povodca od onoga na kojem ga je vodio,

- da u ovom slučaju jedini uzrok štete potječe od opasne stvari, odnosno kretanja preplašenog konja koji je bez nadzora i kontrole, te koji se silnom brzinom kreće prema tužiteljici, pa stoga tuženik kao štetnik, odgovara za posljedice svoje štetne radnje odnosno propuštanja, jer između njegove štetne radnje i štete postoji neprekinuta uzročna veza,

- da je na temelju nalaza i mišljenja vještaka dr. Vjekoslava Čuljak, spec. opće kirurgije i traumatologije, utvrđeno da je tužiteljica zbog pada zadobila višestruki prijelom dijafizne lijeve nadlaktične kosti, koje se kvalificira kao obična teška tjelesna ozlijede; da je zbog ozljeda tužiteljica trpjela bolove jakog intenziteta u trajanju od 6 dana, srednjeg intenziteta u trajanju od 14 dana, te bolove lakšeg intenziteta u trajanju od 6 mjeseci, dok povremeni bolovi lakog do srednjeg intenziteta postoje trajno; da je tužiteljici bila potrebna tuđa pomoć i to kroz 6 mjeseci po 2 sata dnevno, a kroz 14 mjeseci po 1 sat dnevno, kao pomoć u obavljanju kućanskih poslovna, odlaska na kontrolu liječniku i na fizikalne terapije; da će zbog navedene ozljede tužiteljica u daljnjem životu i radu morati ulagati pojačane napore u obimu od 15%, u odnosu na zdravo i normalno stanje, a što se odnosi na tjelesna oštećenja i to radi zaostalog umanjenja funkcije lijeve ruke, koje se ogleda u umanjenju vidljivosti ramenog i lakatnog zgloba, umanjenju GMS lijeve ruke, zaostalom trnjenju 4. i 5. prsta lijeve ruke,

- da je na temelju nalaza i mišljenja vještaka dr.sc. Ivan Požgain, spec. psihijatarije, utvrđeno da je štetni događaj kod tužiteljice izazvao jaki osjećaj straha i osjećaj životne ugroženosti, što ju je i nagnalo na akciju tj. bijeg od opasnosti; da kod tužiteljice od 2011. postoji anksiozno depresivna smetnja (u okviru menopauze), dok kod iste nikada nije registriran panični poremećaj, niti panični ataci; da je tužiteljica trpjela primarni strah kao posljedicu samog događaja u trajanju od 1 sat (do zbrinjavanja u bolnicu), a potom sekundarni strah umjerenog intenziteta u trajanju od 12 dana, te će strah lakšeg intenziteta i povremenog karaktera trpjeti i u budućnosti, ali taj strah ulazi u psihijatrijsku ocjenu smanjenja životnih aktivnosti. te da je kod tužiteljice došlo do razvoja lakšeg oblika posttraumatskog štetnog događaj, koji je kod nje zbog trajanja samih simptome ovog poremećaja doveo do umanjenja životnih aktivnosti u opsegu od 10%,

- da su vještaci dali zajedničku ocjenu trajnog smanjenja životnih aktivnosti od 20%.

9. Odredba čl. 1064. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 63/08, 134/08 i 78/15 – dalje: ZOO) propisuje da za štetu od opasne stvari odgovara njezin vlasnik.

10. Sukladno odredbi čl. 1066. st. 1. ZOO-a umjesto vlasnika stvari, i isto kao on, odgovara osoba kojoj je vlasnik povjerio stvar da se njome služi ili osoba koja je inače dužna da je nadgleda a nije kod njega na radu.

11. Iz stanja spisa proizlazi da svjedok PI (rođen 1967.), otac tuženika, na ročištu održanom dana 7. siječnja 2020. (list 81-82 spisa) iskazao da je predmetni konj nalazio u posjedu njega i njegovog sina (ovdje tuženika) dvije godine prije štetnog događaja, iako misli da se na dan štetnog događaja nalazio u vlasništvu FI, vlasnika [adresa] [obrt], dok je tuženik PI (rođ. 1996.) iskazao da misli kako je na dan štetnog događaja vlasnik konja bio njegov otac istog imena i prezimena kao tuženik, a otac je njemu povjerio konja da ga trenira.

12. Iz podataka u spisu proizlazi da je u Središnjem registru kopitara Republike Hrvatske koji vodi Ministarstvo poljoprivrede Republike Hrvatske kopitar 724 Conversano Troffeta XV-1 bio u vlasništvu EI iz [adresa] (dopis Ministarstva poljoprivrede od 15. siječnja 2020., list 86 spisa)

13. Dakle, u konkretnom slučaju je tuženik osoba kojoj su formalni vlasnik EI i stvarni vlasnik PI (rođen 1967.), povjerili konja da se njime služi, slijedom čega odgovara za štetu koju je prouzročio konj kao opasna stvar.

14. Naime, preplašeni konj u trku i bez nadzora nedvojbeno predstavlja opasnu stvar, i to zbog svoje velike težine i snage (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1595/1990-2 od 20. studenoga 1990.).

15. Iz stanja spisa je vidljivo da je svjedok ĐI na ročištu održanom dana 7. siječnja 2020. (list 79-80 spisa) iskazao, između ostalog, da kad je konj došao do doma kulture, počeo je trčati ulijevo u smjeru tužiteljičine kuće te da je konj potrčao prema mjestu gdje su se nalazile voćke i loze te cvijeće koje je posadila tužiteljica, dok je svjedok PI, tuženikov otac, iskazao da se konj u jednom trenutku poplašio i da ga tuženik nije mogao zadržati te je pao, kao i da je konj bio poplašen i trčao je te je zahvatio cvjetnjak tužiteljice, ali ne na mjestu gdje se nalazila tužiteljica.

16. Tuženik u opširnim žalbenim navodima u bitnome osporava da je tužiteljica pala zbog naleta konja te ističe da nije došlo do neposrednog sraza ili kontakta konja i tužiteljice, kao i da ne postoji njegova odštetna odgovornost.

17. Opisani žalbeni navodi su neosnovani jer iz iskaza svjedoka ĐI pa i svjedoka PI jasno proizlazi da je konj trčao u smjeru tužiteljičine kuće te je uplašeni konj u trku zahvatio u jednom dijelu cvjetnjak tužiteljice koji je ona prethodno zalijevala. Tvrdnje tuženika da je reakcija tužiteljice rezultat njezinog zdravstvenog stanja (boluje od anksiozno-depresivnog poremećaja) nisu osnovane jer iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da reakcija tužiteljice nije bila neuobičajena, a prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda, tužiteljica u nekoliko sekundi nikako nije mogla procijeniti hoće li jureća životinja naletjeti na nju ili će proći pored nje i srušiti drugi dio cvjetnjaka, a ne baš onaj dio na kojem se nalazila tužiteljica.

18. Naime, sudski vještak dr.sc. Ivan Požgain, spec. psihijatar, je u svom mišljenju od 10. svibnja 2021. (list 211-220 spisa) jasno naveo da ako se prihvati da je konj jurio u smjeru tužiteljice, može se procijeniti da bi velika većina ljudi imala sličnu reakciju u takvoj situaciji, pokušali bi se skloniti.

19. Dakle, tužiteljica se zbog naleta uplašenog konja pokušala skloniti bijegom prema svojoj kući te je bježeći pala i zadobila ozljede, zbog čega postoji uzročno posljedična veza između štetne radnje tuženika koji je trenirao konja na javnoj površini u blizini kuće tužiteljice pa je izgubio nadzor nad njim, s jedne strane, te štete koju je tužiteljica pretrpjela zbog ozljeda zadobivenim u padu koji je posljedica bijega od preplašenog konja u trku, s druge strane.

20. Prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva, sud prvog stupnja je pravilno primijenio odredbu čl. 1100. st. 2. ZOO-a kada je utvrdio da pravičnu novčanu naknadu zbog povrede prava osobnosti predstavlja iznos od 58.900,00 kn.

21. Vodeći računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, intenzitetu i trajanju straha, kao i činjenici da je kod tužiteljice utvrđen stupanj smanjenja životne aktivnosti u opsegu od 20% utvrđeni iznos predstavlja, i prema ocjeni ovog suda, primjerenu novčanu satisfakciju zbog povrede prava osobnosti tužitelja na tjelesno i duševno zdravlje.

22. No, u odnosu na dosuđeni iznos imovinske štete, sud prvog stupnja je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer nije jasno utvrdio koliko sati tuđe pomoći i njege je bilo potrebno tužiteljici niti po kojoj cijeni sata je dosudio naknadu štete, već je samo naveo da je temeljem čl. 223. ZPP-a dosudio primjerenu naknadu u iznosu od 11.700,00 kn.

22.1. Prema nalazu i mišljenju vještaka dr. UI tužiteljici je tuđa pomoć i njega bila potrebna 6 mjeseci po dva sata dnevno, što znači 183 dana po 2 sata, što je 366 sati te 14 mjeseci po 1 sat dnevno što iznosi 396 sati, odnosno ukupno 762 sata. Kako je prvostupanjski sud po toj osnovi priznao pravo tužiteljici na novčanu naknadu u iznosu od 11.700,00 kn, to znači da je prvostupanjski sud dosudio tužiteljici naknadu štete u visini od 15,35 kn za jedan sat tuđe pomoći i njege, čime za taj vid štete nije dosuđen previsok iznos novčane naknade.

23. Slijedom navedenoga, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu u odnosu na odluku o glavnoj stvari.

24. Međutim, prilikom odlučivanja o troškovima postupka je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a te pogrešno primijenio materijalno pravo.

24.1. Prvostupanjski sud je pravilno citirao odredbu čl. 154. st. 2. ZPP-a, ali ju nije primijenio na pravilan način.

24.2. Odredbom čl. 154. st. 2. ZPP-a je propisano ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojem je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici, kojoj su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka, te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postupku koji je preostao nakon navedenog obračuna postupka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

24.3. Tako je sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude naveo da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev na iznos od 90.900,00 kn, a tužitelju je dosuđen iznos od 70.600,00 kn pa proizlazi da u pogledu visine zahtjeva tužitelj uspio sa 78%, a tuženik sa 11%, pa kako je tuženik osporavao i osnovu zahtjeva, to je u pogledu osnove zahtjeva tužitelj uspio sa 100%, odnosno da je uspjeh tužitelja u ovom postupku, kako s obzirom na osnovu tako i na visinu 89% (tužitelj: 100% + 78%=178% : 2 = 89% ; tuženik: 0% + 11% = 11 : 2= 5,5%, odnosno zaokruženo 6%), a iz čega proizlazi da je uspjeh tužitelja u ovom postupku u 89%, a tuženika 6%.

24.4. Nadalje, prvostupanjski sud navodi da je od uspjeha postotka stranke koja je u većoj mjeri uspjela, odnosno tužitelj (89%), oduzet uspjeh postotka stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, odnosno tuženika (6%), te se i na taj način dolazi do razlike od 83% (89%6%=83%).

24.5. Prvenstveno valja reći da ukupan zbroj omjera uspjeha obje stranke (tužitelja i tuženika) uvijek mora iznositi 100%. To znači ako prvostupanjski sud smatra da je u konkretnom slučaju tužiteljica uspjela u sporu s 89%, onda to znači da je u preostalom dijelu do 100% uspio tuženik, što bi značilo da je tuženik uspio u omjeru od 11%.

24.5. No, kako je tužiteljica u ovoj pravnoj stvari s obzirom na visinu zahtjeva uspjela u omjeru od 77% (70.600,00 kn : 90.900,00 kn), dok je s osnovom uspjela sa 100%, to znači da je ukupno uspjela u omjeru od 88,5% (100& + 77% = 177% : 2 = 88,5%), a tuženik u omjeru s 11,5%, slijedom čega tužiteljica ima pravo na naknadu troška u visini od 77%.

24.6. U tom omjeru tužiteljica ima pravo na naknadu troška zastupanja po odvjetniku kao punomoćniku kojeg je prvostupanjski sud priznao tužiteljici u visini od 9.000,00 kn te troška sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 1.840,00 kn i presudu u iznosu od 1.050,00 kn, što iznosi 2.890,00 kn, odnosno tužiteljica ima pravo na naknadu 77% od 11.890,00 kn, tj. 9.155,30 kn te ukupan trošak vještačenja od 8.110,00 kn, što iznosi 17.265,30 kn.

24.7. S obzirom da je žalbu izjavio samo tuženik, sukladno odredbi čl. 374. ZPP-a prema kojoj sud ne može preinačiti presudu na štetu stranke ako je samo ona podnijela žalbu, valjalo je odbiti žalbu tuženika i u odnosu na odluku o troškovima postupka

25. Slijedom svega iznesenoga i na temelju odredbe čl. 373.a st. 1. i 3 ZPP-a je odlučeno kao u točkama I i II izreke ove presude.

26. Budući da tuženik nije uspio u žalbenom postupku, valjalo je u skladu s odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a odbiti njegov zahtjev za naknadu troška sastava žalbe.

U Zagrebu, 31. svibnja 2022.

Sudac:

Diana Preglej