REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 2908/2018-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Vlado Vladika, odvjetnik u Rijeci, protiv prvotuženika DĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Mladen Seršić, odvjetnik u Rijeci, drugotužene ČĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], i trećetuženika ZĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], drugotuženu i trećetuženika zastupa punomoćnik prvotuženik DĐ, otac, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Mladen Seršić, odvjetnik u Rijeci, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-369/2017-2 od 19. ožujka 2018., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji broj P-4177/2015 od 29. srpnja 2016., u sjednici održanoj 31. svibnja 2022.,
p r e s u d i o j e:
Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom je presudom u točki I. izreke djelomično prihvaćen tužbeni zahtjev te je naloženo prvotuženiku isplatiti tužitelju iznos od 184.750,00 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 10. veljače 2010. do isplate, dok je u preostalom dijelu do iznosa od ukupno 369.500,00 kuna u odnosu na prvotuženika tužbeni zahtjev odbijen. Nadalje je u točki II. izreke odbijen u cijelosti tužbeni zahtjev protiv drugotužene i trećetuženika kojim je, zajedno s prvotuženikom, tražena solidarna isplata iznosa od 369.500,00 kuna s kamatama, kao i naknada parničnog troška u iznosu od 59.675,00 kuna. Odlukom je o parničnom trošku sadržanoj u točki III. izreke naloženo prvotuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 28.187,50 kuna s kamatama od presuđenja do isplate, dok je u preostalom dijelu do iznosa od 59.675,00 kuna zahtjev za naknadom parničnog troška prema tom tuženiku odbijen kao neosnovan.
2. Drugostupanjskom je presudom u točki 1. izreke odbijena žalba prvotuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u dosuđujućem dijelu točke I. izreke kojim je naloženo prvotuženiku isplatiti tužitelju iznos od 184.750,00 kuna s pripadajućim kamatama koje po važećoj stopi teku od 10. veljače 2010. do isplate. Nadalje je u točki 2. izreke djelomično odbijena žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je u odnosu na drugotuženu i trećetuženika odbijen tužbeni zahtjev. Ujedno je u točki 3. izreke djelomično preinačena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je u odnosu na prvotuženika djelomično odbijen tužbeni zahtjev u točki 1. izreke na način da je i u tom dijelu tužbeni zahtjev prihvaćen te je naloženo prvotuženiku isplatiti tužitelju i daljnji iznos od 184.750,00 kuna (ukupno 369.500,00 kuna) sa zateznom kamatom od 10. veljače 2010. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za tri postotna poena. Odlukom je o parničnom trošku sadržanoj u točki 4. izreke naloženo prvotuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 57.677.08 kuna sa zateznom kamatom u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za tri postotna poena, a koja teče od 19. ožujka 2018. do isplate.
3. Protiv dijela drugostupanjske presude kojim je odbijena njegova žalba i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je u odnosu na drugotuženu i trećetuženika odbijen (točka 2. izreke), reviziju iz članka 382. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08,123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) podnosi tužitelj pobijajući je zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se nižestupanjske presude u pobijanom dijelu preinače prihvaćanjem tužbenog zahtjeva i u odnosu na drugotuženu i trećetuženika.
4. Na reviziju nije odgovoreno.
5. Revizija nije osnovana.
6. Na temelju odredbe članka 392.a stavka 1. ZPP, revizijski je sud ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu kojim se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
7. Predmet je revizijskog postupka zahtjev tužitelja protiv drugotužene i trećetuženika za solidarnu isplatu iznosa od 369.500,00 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.
8. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:
- da je tužitelj prvotuženiku 6. kolovoza 2009. pozajmio novčani iznos od 369.500,00 kuna na rok od tri mjeseca s ugovorenom kamatom od 1% mjesečno te da je 9. studenoga 2009., budući da zajam nije vraćen, rok povrata zajma prolongiran za daljnja tri mjeseca,
- da je poslovni partner prvotuženika, sada pokojni RĐ, pristupio dugu prvotuženika na način da se prema tužitelju kao zajmodavcu obvezao na dužnički solidaritet s prvotuženikom s kojim je štoviše ugovorio odgovornost za predmetni dug po pola,
- da su tužitelj kao kupac, s jedne strane, te drugotužena i trećetuženik kao prodavatelji, inače djeca prvotuženika, 6. kolovoza 2009. sklopili Ugovor o kupoprodaji nekretnine označene kao č.br. 129 zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], kuća i zemljište površine 392 m² za iznos od 700.000,00 kuna, iako stvarna vrijednost ove nekretnine iznosi 1.231.921,09 kuna,
- da se tužitelj uknjižio kao vlasnik ove nekretnine u zemljišnoj knjizi, ali da tužitelj nije isplatio ugovorenu cijenu drugotuženoj i trećetuženiku, niti su mu oni nekretninu predali u posjed, već je ovaj ugovor predstavljao izvjesno osiguranje potraživanja proizašlog iz ugovora o zajmu prema prvotuženiku,
- da su tuženici posebnom tužbom ustali protiv tužitelja radi utvrđenja ništetnosti spomenutog Ugovora o kupoprodaji nekretnine i da se o toj tužbi odlučuje u zasebnom postupku,
- da prvotuženik nije vratio pozajmljeni iznos novca tužitelju, niti je to učinio sada pok. RĐ kao solidarni dužnik, a niti je to potraživanje tužitelj naplatio iz nekretnine drugotužene i trećetuženika.
9. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja sudovi su zaključili da drugotužena i trećetuženik nisu solidarni dužnici predmetnog duga jer oni nisu preuzeli predmetni iznos novca od tužitelja niti su se obvezali vratiti taj dug tužitelju, već za vraćanje tog duga postoji dužnički solidaritet između prvotuženika i sada pokojnog RĐ slijedom čega je u odnosu na prvotuženika tužbeni zahtjev prihvaćen temeljem odredbe članka 499. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO), dok je tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženu i trećetuženika odbijen.
10. Neutemeljeno revident osporava pravilnost primjene materijalnog prava kod odbijanja tužbenog zahtjeva u odnosu na drugotuženu i trećetuženika nakon što su sudovi utvrdili da navedeni tuženici nisu solidarni dužnici predmetne obveze povrata zajma. Naime, solidarnost se, u primjeni odredbe članka 43. ZOO, nikada ne pretpostavlja, već je za njezin nastanak uvijek potrebna pravna osnova, a to znači zakon ili pravni posao kojim je solidarnost propisana ili ugovorena (tako i Vrhovni sud RH, primjerice Rev 3222/99 od 2. veljače 2002.). U konkretnom slučaju solidarnost drugotužene i trećetuženika nije propisana, a niti je u postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno da je ona ugovorena. Suprotno revizijskim navodima, u postupku utvrđene činjenice zaključenja Ugovora o kupoprodaji između tužitelja, s jedne strane, te drugotužene i trećetuženika, s druge, nema značenje ugovora o pristupanju duga jer se tim ugovorom ovi tuženici nisu obvezali ispuniti tražbinu prvotuženika kao tužiteljeva dužnika, već se radi o zasebnom dvostranom pravnom poslu koji ima svoje pravne učinke neovisno o dugu prvotuženika, bez obzira na motive vezane uz zaključenje tog pravnog posla.
11. Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena, to je na temelju odredbe članka 393. ZPP, reviziju je tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu radi čega je odlučeno kao u izreci.
Zagreb, 31. svibnja 2022.
Predsjednica vijeća:
Viktorija Lovrić
