REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
Dračevac (ex.vojarna Sv. Križ)
P-1161/20
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu po sutkinji mr. sc. Zrinki Tironi kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja D. N. iz T., O.:…,
koji je zastupan po punomoćniku D. R., odvjetniku u S., protiv tužene
O. S., O…. , koja je zastupana
po zakonskom zastupniku, a on po generalnom punomoćniku odvjetnicima odvjetničkog društva A. & A. u S., punomoć pod, radi utvrđenja
ništetnosti i isplate stjecanja bez osnove, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene u nazočnosti punomoćnika stranaka te proglašenja presude od 31. svibnja 2022.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom odredbe članka 1. i članka 8. Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, broj ugovora:, …zaključenog između tužitelja i tuženika dana 24. studenoga 2006.g., solemniziran od JB Ž. B., u T. dana 24.11.2006.g., pod posl. br. O.-736/06, u dijelu iznos kredita u kunskoj protuvrijednost od 38.600,00 C. te ugovoreno plaćanje anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunato po prodajnom tečaju tuženika za C. na dan plaćanja.
II. Dužan je tuženik, u roku 15 dana, isplati tužitelju iznos od 40.271,15 kuna, zakonskim zateznim kamatama,
i to po stopi od 14% godišnje od 10. listopada 2008. do 30. lipnja 2011., po stopi od 12% godišnje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,
a koje zakonske zatezne kamate teku kako slijedi:
na iznos u kn
od
do
4,36
10.10.2008. isplate
67,7
10.11.2008. isplate
44,14
10.12.2008. isplate
178,68
10.1.2009.
isplate
229,98
10.2.2009.
isplate
292,87
10.3.2009.
isplate
182,46
10.4.2009.
isplate
162,8
10.5.2009.
isplate
156,84
10.6.2009.
isplate
179,83
10.7.2009.
isplate
133,91
10.8.2009.
isplate
154,76
10.9.2009.
isplate
118,98 10.10.2009. isplate
150,79 10.11.2009. isplate
132,54 10.12.2009. isplate
206,61
10.1.2010.
isplate
255,25
10.2.2010.
isplate
244,94
10.3.2010.
isplate
286,3
10.4.2010.
isplate
345,79
10.5.2010.
isplate
398,82
10.6.2010.
isplate
500,49
10.7.2010.
isplate
401,07
10.8.2010.
isplate
653,66
10.9.2010.
isplate
521,11 10.10.2010. isplate
546,77 10.11.2010. isplate
656,68 10.12.2010. isplate
801,96
10.1.2011.
isplate
638,61
10.2.2011.
isplate
689,33
10.3.2011.
isplate
617,57
10.4.2011.
isplate
779,92
10.5.2011.
isplate
891,19
10.6.2011.
isplate
941,68
10.7.2011.
isplate
1502,78 10.8.2011.
isplate
970,59
10.9.2011.
isplate
891,19 10.10.2011. isplate 910,75 10.11.2011. isplate 903,52 10.12.2011. isplate 972,78
10.1.2012.
isplate
1021,19 10.2.2012.
isplate
1036,12 10.3.2012.
isplate
1000,93 10.4.2012.
isplate
1019,71 10.5.2012.
isplate
1039,08 10.6.2012.
isplate
1010,05 10.7.2012.
isplate
1007,33 10.8.2012.
isplate
952,64
10.9.2012.
isplate
971,3
10.10.2012. isplate 1011,95 10.11.2012. isplate 999,03 10.12.2012. isplate 1017,7 10.01.2013. isplate 964,67 10.02.2013. isplate 944,16 10.03.2013. isplate 1002,65 10.04.2013. isplate
945,41 10.05.2013. isplate
915,25 10.06.2013. isplate
881,24 10.07.2013. isplate
922,89 10.08.2013. isplate
945,71 10.09.2013. isplate
967,39 10.10.2013. isplate
974,75 10.11.2013. isplate
III. Dužan je tuženik u roku 15 dana naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 11.464,50 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.
Obrazloženje
1. Tužitelj je 10. travnja 2020. podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja i isplate. U tužbi se navodi da su tužitelj i tuženik odnosno pravni prednik tuženika sklopili ugovor o kreditu na iznos od 38.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom deviznom tečaju tuženika na dan korištenja kredita, a otplata kredita u anuitetima u CHF prema prodajnom deviznom tečaju tuženika na dan plaćanja anuiteta. Navedena odredba o valutnoj klauzuli u CHF da je nepoštena, a time i ništetna. Tužitelj se pozvao na odluke o zaštiti kolektivnih interesa Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog sud RH Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Tužbenim zahtjevom tužitelj traži isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF. Podneskom od 18. listopada 2021. tužitelj je konačno uredio tužbeni zahtjev sukladno provedenom vještačenju. Tužbenim zahtjevom tužitelj traži utvrđenje ništetni odredbi o valutnoj klauzuli u CHF te isplatu ukupnog iznosa od 41.848,48 kn na ime pretplate po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzulu u CHF sa zateznim kamatama od dospijeća svakog mjesečnog iznosa do isplate, sve na način kako je to specificirano u izreci presude.
2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio tužbu i tužbeni zahtjev navodeći da se u konkretnom slučaju ne radi o nepoštenim ugovornim odredbama. Istakao je prigovor zastare, te je osporio i visinu tužbenog zahtjeva. Ujedno je istakao da tužitelj nema pravni interes za podnošenje ove tužbe.
3. U postupku su izvedeni dokazi čitanjem Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, broj ugovora: …, zaključenog između tužitelja i tuženika dana 24. studenoga 2020., otplatnog plana – početnog i stvarnog, knjigovodstvene kartice, čitanjem pisanog nalaza i mišljenja vještakinje za knjigovodstvo i financije M. T. od 8. lipnja 2021. i dopune nalaza i mišljenja vještakinje M. T. od 22. rujna 2021.
4. Za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva potrebno je raspraviti sve činjenice odlučne za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva.
5. Sukladno čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1., čl. 221.a i čl. 220. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19), dalje ZPP, prema kojima je u našem pravnom sustavu dominantno raspravno načelo u odnosu na prikupljanje činjenične osnove spora, te prikupljanje i izvođenje dokaza, a teret inicijative za prikupljanje dokaza je na strankama, dok sud nema inkvizitornih ovlaštenja, u postupku su izvedeni predloženi dokazi te su utvrđene slijedeće činjenice.
6. Čitanjem Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, broj ugovora:, zaključenog između tužitelja i tuženika dana 24.
studenoga 2006., otplatnog plana – početnog i stvarnog, knjigovodstvene kartice, čitanjem dopune nalaza i mišljenja vještakinje M. T. od 22. rujna 2021., sud
je utvrdio:
- da su tužitelj i S. - S. b. d.d. S. 24. kolovoza 2006. sklopili
ugovor o kreditu br. na iznos od 38.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom deviznom tečaju tuženika na dan korištenja kredita, a što proizlazi iz priloženog ugovora (čl. 1. ugovora),
- da je iz povijesnog izvatka iz sudskog registra, koji je dostupan na službenoj Internet stranici Ministarstva pravosuđa i uprave, proizlazi da je tužena pravni slijednik kreditora S. S. b. d.d. S. pravni prednik tužene
(https://sudreg.pravosudje.hr),
- da je predmetni kredit trebalo otplatiti u 84 anuiteta u iznosima od po 548,26 CHF i jednog preostalog anuiteta u iznosu od 551,76 CHF, te da je svaki anuitet dospio desetog u mjesecu, kao i da je prvi anuitet dospio 10. siječnja 2006., a zadnji
10. studenog 2013. (čl. 8.3.a i b ugovora),
- da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti u 10. studenog 2013., što proizlazi iz priloženog stvarnog otplatnog plana i provedenog vještačenja,
- da je zbog opisane valutne klauzule posljedično mijenjan svaki iznos anuiteta te da konačna ukupna razlika novčane tražbine na ime stjecanja bez osnove,
odnosno restitucije u ovom predmetu iznosi upravo 40.271,15 kn,
- da je u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. i presudi i rješenju Vrhovnog suda RH broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. pravomoćno utvrđeno da je povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka,
- da je individualnu tužbu tužitelj u ovom predmetu podnio 10. travnja 2020.,
- da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena 4. travnja 2012., a da je drugostupanjska presuda u pogledu ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna 13. lipnja 2014., dok je drugostupanjska presuda o ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14. lipnja 2018.
7. Dakle, iz navedenih utvrđenja jasno proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o kreditu kao potrošačkom ugovoru. Stoga je u nastavku potrebno raspraviti jesu li odredbe čl. 1. i 8. predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je valutna klauzula u CHF, ništetne ili ne.
Međutim, s obzirom na istaknuti prigovor zastare najprije je potrebno odlučiti o osnovanosti tog prigovora. Naime, prigovor zastare je materijalnopravni prigovor osnovanost kojeg ima za posljedicu odbijanje tužbenog zahtjeva.
8. U konkretnom slučaju radi se o zahtjevu za isplatom stečenog bez osnove tj. zahtjevu za isplatom preplaćenog po osnovu ništetnih odredbi.
Zahtjev za utvrđenjem ništenosti je zahtjev koji nikada ne zastarijeva. Stoga se takav tužbeni zahtjev uvijek može postaviti.
Zahtjev za isplatom preplaćenog iznosa po osnovu ništetnih odredbi je zahtjev za isplatom stečenog bez osnove, a koji zahtjev zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina (čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21), dalje ZOO u svezi s čl. 1111. ZOO-a).
Stoga je u nastavku potrebno raspraviti od kada počinje teći opći zastarni rok od pet godina.
Predmetni iznosi preplaćivani su redovito svaki mjesec od listopada 2008. do isplate kredita (studeni 2013.).
Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje: VSRH) u odluci Rev 2245/17- 2 od 20. ožujka 2018. (odluka dostupna na službenoj internet stranici Vrhovnog suda RH www.vsrh.hr) dao je odgovor na postavljeno revizijsko pitanje može li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava predstavljati radnju vjerovnika podnesenu protiv tuženika koja ima učinke prekida zastare glede svake individualne tražbine vezane uz razliku između prvotno ugovorene kamate i kamate koja se kasnije mijenjala jednostranom odlukom tuženika.
Prema stajalištu VSRH-a, izraženom u navedenoj odluci, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 388. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.
Datum podnošenja kolektivne tužbe u tzv. predmetu ''Franak'' bio je 4. travnja 2012., a što je razvidno iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je dostupna na službenoj Internet stranici Trgovačkog suda u Zagrebu.
Računajući od tog dana pa unatrag pet godina (opći rok zastare – čl. 225. ZOO) dolazimo do zaključka da rokom zastare nije obuhvaćen zahtjev za isplatu potraživanja koja su dospjela od 4. travnja 2007. pa nadalje, s obzirom na to da je danom podnošenja kolektivne tužbe prekinut rok zastare. Stoga u tom dijelu nema zastare, jer tužitelj potražuje isplatu pretplaćenih iznosa od listopada 2008.
Odredbom čl. 392. st. 1. ZOO-a propisano je da nakon prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru.
Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 u povodu kolektivne tužbe u tzv. predmetu ''Franak'' postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. Stoga zastara prava potraživanja prema pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nastupa protekom 5 godina od pravomoćnosti odluke Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., dakle 14. lipnja 2023.
U konkretnom slučaju predmetna individualna tužba podnesena je 10. travnja 2020., dakle unutar zastarnog roka od 5 godina, početak kojeg je potrebno računati od 14. lipnja 2018. Stoga je u pogledu „valutne klauzule“ tužba pravodobna.
Za istaknuti je i to da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na svojoj Internet stranici (http://www.vsrh.hr) objavio Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH Su- IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. koje glasi: „
Povodom dvojbi i nedoumica koje se učestalo pojavljuju u praksi, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. godine izraženo je mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV- 47/2020-2 od 30. siječnja 2020., koje objavljujemo u cijelosti.
U tom smislu na sjednici je postavljeno pravno pitanje:
„Od kada počinje teći zastarijevanje u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, tj. da li od pravomoćnosti presude(a) povodom kolektivne tužbe (sukladno Rev-2245/17) ili od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u svakom pojedinom slučaju (sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020.“
U odgovoru su doneseni slijedeći zaključci:
Pravna shvaćanja izražena u presudi br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i sjednici Građanskog odjela br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., nisu uzajamno proturječna, naprotiv, međusobno se podupiru i dopunjavaju.
Presuda u predmetu Rev-2245/2017-2 donesena je povodom izvanredne revizije i daje odgovor na pravno pitanje: „Predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena sukladno čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 79/2007, kako je izmijenjen - ZZP/07) tužbu definiranu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 35/05, kako je izmijenjen - ZOO) odnosno radnju vjerovnika kojoj
ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?“
*Odgovor na ovo pitanje glasi: „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.„
Pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. doneseno je povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017- 2).
*Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“
Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.
Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“
Slijedom svega navedenog istaknuti prigovor zastare neosnovan je u cijelosti.
9. Za istaknuti je i to da se u konkretnom slučaju ne radi o zahtjevu za naknadom štete za koju je zastara podnošenja zahtjeva tri godine, za navesti je da su takvi navodi neargumentirani, paušalni i usmjereni na odugovlačenje postupka.
Naime, zahtjev za povratom plaćenog po osnovu ništetnog ugovora ili ugovorne odredbe tipičan je slučaj stjecanja bez osnove s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili je kasnije otpala (Odredba čl. 1111. ZOO-a koja propisuje da kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu. Ako vraćanje imovine nije moguće dužan je nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi. Pod prijelazom imovine podrazumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja imovine odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala).
Za istaknuti je i osnovnu razliku između naknade štete i stjecanja bez osnove, a to je da činidba temeljem koje je došlo do promjene u imovini ne može biti štetna radnja. Naime, protupravnost je konstitutivni element građanskog delikta i pretpostavka odgovornosti za štetu, pa će njezina prisutnost u činjeničnom stanju redovito značiti da se radi o odnosu odgovornosti za štetu, a ne stjecanju bez osnove. Jer, dok je kod odgovornosti za štetu bitno utvrditi uništenje ili oštećenje imovine i tko je za to odgovoran, kod stjecanja bez osnove bitno je da je došlo do stjecanja neke imovinske koristi koja se ne može opravdati pravno priznatom osnovom, a krivnja i protupravnost su irelevantni.
10. U odnosu na pozivanje tužitelja na presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a time i na odluku VSRH Rev Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. za navesti je slijedeće.
Odredbom čl. 502.c. ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
U navedenoj odredbi čl. 502.c ZPP-a riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava – samo ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni i samo u korist fizičkih i pravnih osoba čije interese i prava tužitelj (posredno, tražeći apstraktnu pravnu zaštitu) štiti. Proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti ovisilo bi, dakle, o tome je li presuda povoljna ili nepovoljna za tuženika (secundum eventum litis). Pojedine fizičke i pravne osobe moći će se pozivati u svojim parnicama u prvom redu na utvrđenja da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, dakle na odluke kojima će biti prihvaćen zahtjev za utvrđenje povrede ili ugrožavanja; one će se moći pozivati i na presude kojima će biti prihvaćeni zahtjevi za izricanje odgovarajućih zabrana odnosno naloga na pozitivne činidbe – onda kad bi se te zabrane ili nalozi sadržajno podudarali s onim što bi oni htjeli zaštititi.
Nadalje, kad se u Zakonu govori o "naknadi štete", misli se na kompenzacijski zahtjev koji postavlja potrošač prema trgovcu, u ovom slučaju klijent prema banci. Taj kompenzacijski zahtjev obuhvaća sve oblike kompenzacije, ne samo štetu u uskom smislu riječi. Naime, u potrošačko-pravnoj terminologiji povrijeđeni potrošač redovito ima prema trgovcu neki odštetni zahtjev u užem smislu te riječi. Međutim, nezamislivo je da bi sud u konkretnoj parnici bio vezan utvrđenjem iz "kolektivne presude" u dijelu naknade štete, a kad se traži vraćanje preplaćenoga da bi vrijedilo drugo pravno shvaćanje, o istom pitanju. Stoga termin "naknade štete" iz odredbe čl. 502.c ZPP-a treba tumačiti u teleološkom smislu tj. u smislu, duhu i cilju te odredbe. Uostalom, presuda iz "kolektivne" parnice, uza sve svoje posebnosti, djeluje na druge sporove, i "vezuje" druge sudove, ponajprije snagom uvjerljivosti i obrazloženosti svojih stajališta.
11. Slijedom navedenog tužitelj se ispravno pozvao na naprijed navedene presude iz tzv. predmeta ''Franak''.
Za istaknuti je i to da je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III- 2922/2018 od 20. veljače 2020. odbijena ustavna tužba podnesena protiv odluke VSRH Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. Time je Ustavni sud RH prihvatio pravna shvaćanja VSRH o pitanju zastare u ovoj pravnoj stvari.
12. Tužitelj se pozvao na presudu Visokog trgovačkog sud RH Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018. koja se odnosi na valutnu klauzulu potvrđena je i presudom i rješenjem VSRH broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. Ustavna tužba na tu odluku odbijena je odlukom Ustavnog suda RH U-III-4150/2019, U-III-4388/2019, U-
III-4389/2019, U-III-4390/2019, U-III-4396/2019, U-III-4516/2019, U-III-4532/2019 od 3. veljače 2021.
Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača - Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a. Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13), dalje ZZP/07, koji je bio na snazi u vrijeme zatvaranja kredita radi potpune otplate, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
13. Ovdje je za ponoviti da je čitanjem ugovora br. od 24. studenog 2006. sud nedvojbeno utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru o kreditu kojeg je tužena sklapala s potrošačima. Tužitelj je predmetni ugovor sklopio kao potrošač fizička osoba radi kupnje osobnog automobila.
Slijedom navedenog prigovor nedostatka aktivne legitimacije neosnovan je u cijelosti. Prigovori tužene da je tužitelj nije potrošač su paušalni, neargumentirani i usmjereni na odugovlačenje postupka. Naime, predmetni ugovor o kreditu tužitelj je sklopio kao fizička osoba, a ne kao, primjerice, obrtnik ili zastupnik trgovačkog društva i dr., što je razvidno iz samog ugovora o kreditu.
Nadalje, ako tužena tvrdi da je tužitelj predmetni ugovor o kreditu sklopio u nekom drugom svojstvu, a ne u svojstvu potrošača, onda je sukladno pravilu o teretu dokaza, tužena dužna nedvojbeno dokazati tu svoju tvrdnju. Naime, sukladno pravilu o teretu dokaza(čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1., čl. 221.a i čl. 220. st. 2. ZPP-a), kad stranka koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava kojima nedvojbeno dokazuje svoju tvrdnju, sud treba uzeti da nije istinita takva tvrdnja stranke (svejedno je: ne postojati ili ne biti dokazano – idem est non esse aut non probari).
Jednak pravni stav zauzima i Vrhovni sud RH u odluci Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020., na što ispravno ukazuje tužitelj.
Slijedom navedenog svi prigovori da tužitelj ne bi bio potrošač su paušalni i neargumentirani. Time se ujedno prigovori nedostatka aktivne legitimacije i promašene pasivne legitimacije ukazuju kao neosnovani u cijelosti.
14. Odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je u pogledu valutne klauzule potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u odnosu na tuženika pod 7) S. G. -
S. b. d.d. S. (pravni prednik tuženika iz ovog postupka) utvrđeno je, u pogledu valutne klauzule, da je sedmotuženik S.B. d.d. (ranije: S.-S.) u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
Navedeni pravni stav da je odredba o valutnoj klauzuli uz koju je bila vezana glavnica švicarski franak bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara za donošenje valjane odluke, sve bez mogućnosti posebnog ugovaranja i pregovora,
a što je za posljedicu imalo nastanak neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača (tužitelja), nepoštena, a time i ništetna potvrđen je u odlukama VSRH Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. i Ustavnog suda RH U-III- 4150/2019, U-III-4388/2019, U-III-4389/2019, U-III-4390/2019, U-III-4396/2019, U-III- 4516/2019, U-III-4532/2019 od 3. veljače 2021.
15. Nadalje je potrebno raspraviti može li se predmetni slučaj podvesti pod tzv. slučaj "Franak“ odnosno pravnu zaštitu postignutu kolektivnom tužbom u naprijed navedenim odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH.
U konkretnom slučaju, kako je naprijed činjenično utvrđeno, predmetni ugovor o kreditu br. 56847/06 od 24.11.2006., je potrošački ugovor. Sporne odredbe čl. 1. i 8. tog ugovora u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu su nepoštene ugovorne odredbe iz razloga, jer se, kako je naprijed utvrđeno, radi o tipiziranom ugovoru u pogledu kojeg tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja. Posebno tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja oko sadržaja spornih odredbi čl. 1. i 8. tog ugovora, a niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu nerazumljivost tih odredbi te je to u konačnici rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana.
Takvim ponašanjem tuženik je postupao suprotno odredbama čl. 81., 82., 85., i 87. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03), dalje: ZZP/03, važećeg u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, a od srpnja 2007. do lipnja 2014. i protivno odredbama čl. 96., 97., 100. i 102. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07,75/09, 79/09, 89/09, 133/09), dalje: ZZP/07 važećeg u vrijeme isplate predmetnog kredita te suprotno odredbama ZOO-a.
Naime, odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03, važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (Citirana odredba sadržajno odgovara odredbi čl. 96. st. 1. i 2. ZZP/07, koji je bio na snazi za vrijeme isplate predmetnog kredita i zatvaranja).
Odredbom čl. 82. alineja 11. ZZP/03 propisano je da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. ovoga Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, primjerice odredba kojom potrošač nije dovoljno informiran o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. (Citirana odredba sadržajno odgovara odredbi čl. 97. alineja 11. ZZP/07, koji je bio na snazi za vrijeme isplate predmetnog kredita i zatvaranja).
Odredbom čl. 85. ZZP/03 propisano je da ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive. (Citirana odredba sadržajno odgovara odredbi čl. 100. ZZP/07, koji je bio na snazi za vrijeme isplate predmetnog kredita i zatvaranja).
Odredbom čl. 87. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba je ništava. Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. (Citirana odredba sadržajno odgovara odredbi čl. 102. ZZP/07, koji je bio na snazi za vrijeme isplate predmetnog kredita i zatvaranja).
16. Dakle, iz citiranih odredbi ZZP-a, kao lex specialis, nedvojbeno proizlazi da su nepoštene ugovorne odredbe one odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njihov sadržaj i koje su nerazumljive, pa je sve to, protivno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tipičan primjer takve odredbe je kad ugovorne odredbe nisu jasne i dovoljno razumljive.
Stoga su dakle odredbe o vlautnoj klauzuli u CHF nepoštene, a time i ništetne. U konkretnom slučaj to se odnosi na odredbe čl. 1. i 8. predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je određena valutna klauzula u CHF, jer su u tom dijelu nepoštene i nerazumljive te su uzrokovale znatnu neravnotežu u odnosu stranaka, a na štetu tužitelja kao potrošača.
17. U odnosu na prigovore da je predmetnim odlukama Visokog trgovačkog suda potrošačima pružena apstraktna pravna zaštita, a ne subjektivna, slijedom čega po mišljenju tuženika činjenična utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. nisu od značaja za utvrđenje relevantnog činjeničnog stanja u ovom predmetu za navesti je slijedeće.
Proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti iz odredbe čl. 502.c ZPP-a ovaj sud je već objasnio pa se, kako bi se izbjeglo ponavljanje, upućuje na taj dio obrazloženja.
Ovdje je za istaknuti stav VSRH izražen u odluci Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019. koji glasi: „…Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502. c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženicu, prema shvaćanju ovog suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.
Prema tome prvostupanjski sud je u konkretnom slučaju, iako nije trebao, suprotno tvrdnjama revidenta na naprijed navedene okolnosti proveo po strankama predložene dokaze...“
Navedeni stav VSRH potvrđen je od strane Ustavnog suda RH u odluci U-III- 2233/2019 od 10. lipnja 2020. u kojoj se navodi: „…da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača…“.
Stoga nije bilo potrebe saslušavati tužitelja.
18. Prigovori tuženika da se u konkretnom slučaju ne radi o tipskom ugovoru, jer da se o svim odredbama ugovora pregovaralo i da je tužitelj bio upoznat s ugovornim odredbama i s njima se suglasio su paušalni, neargumentirani i usmjereni na odugovlačenje postupka. Naime, u pravomoćno okončanom slučaju "Franak“ utvrđeno je da se radi o tipskim ugorima u pogledu kojih potrošači nisu imali mogućnost pregovaranja.
19. Također je neosnovan i prigovor da tužitelj nema pravni interes za podnošenje predmetne tužbe. Naime, tužitelj je postavio kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu zbog stjecanja bez osnove temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Stoga tužitelj ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju. Navedeni stav da čim se postavi kondemnatorni tužbeni zahtjev da tužitelj ima pravni interes zauzima VSRH u odluci Rev-2868/18-2 od 12. veljače 2019. (odluka dostupna na www.vsrh.hr).
Činjenica da je predmetni kredit otplaćen nije odlučna za odluku u ovoj pravnoj stvari, jer obveza povrata stečenog bez osnove postoji bez obzira je li ugovor otplaćen ili ne. Kako je naprijed kazano sankcija ništetnosti je to da je svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora (čl. 323. st. 1. ZOO-a).
20. Slijedom navedenog odredbe čl. 1. i 8. predmetnog potrošačkog ugovora o kreditu, koji je tipski ugovor, su nerazumljive jer iz njih ne proizlazi određenost i odredivost kamatne stope i valutne klauzule, pa se radi o ništetnim odredbama kako je to naprijed detaljno obrazloženo.
21. Odredbom čl. 104. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
22. Vještačenjem po vještakinji za knjigovodstvo i financije M. T., sud je utvrdio:
- da su tužitelj i S. - S. S. 24. kolovoza 2006. sklopili
ugovor o kreditu br. … na iznos od 38.600,00 C. u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom deviznom tečaju tuženika na dan korištenja kredita, a što proizlazi iz priloženog ugovora (čl. 1. ugovora),
- da je iz povijesnog izvatka iz sudskog registra, koji je dostupan na službenoj Internet stranici Ministarstva, proizlazi da je tužena pravni
slijednik kreditora S. S.. S. pravni prednik tužene
(https://sudreg.pravosudje.hr),
- da je predmetni kredit trebalo otplatiti u 84 anuiteta u iznosima od po 548,26 CHF i jednog preostalog anuiteta u iznosu od 551,76 CHF, te da je svaki anuitet dospio desetog u mjesecu, kao i da je prvi anuitet dospio 10. siječnja 2006., a zadnji
10. studenog 2013. (čl. 8.3.a i b ugovora),
- da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti u 10. studenog 2013., što proizlazi iz priloženog stvarnog otplatnog plana i provedenog vještačenja,
- da je zbog opisane valutne klauzule posljedično mijenjan svaki iznos anuiteta te da konačna ukupna razlika novčane tražbine na ime stjecanja bez osnove,
odnosno restitucije u ovom predmetu iznosi upravo 40.271,15 kn na način kako je to specificirano u izreci presude prema mjesečnim iznosima pretplate.
23. Tuženik je istako primjedbu da je u konkretnom slučaju bilo potrebno vršiti zbroj pozitivne i negativne razlike jer tužitelj nije ništa neosnovano stekao. Također je naveo da se tu radi o pravnom pitanjuna keje odgovora sud ne vještak zbog čega nije bilo potrebe usmeno saslušavati vještaka (str. 65. spisa).
24. Je li od iznosa pretplate treba odbiti iznose manje plaćenog u odnosu na prvi otplatni plan ili ne, pravno je pitanje na koje odgovora sud, a ne vještak. U odnosu na to pravno pitanje za navesti je slijedeće.
Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.
Stoga je dakle, sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, tuženik dužan vratiti tužitelju iznose koje je tužitelj pretplatio po osnovi ništetnih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF.
Za istaknuti je i to da izreka presude mora biti razumljiva i ovršiva (čl. 186. st. 1. ZPP-a). To znači da zbroj mjesečnih anuiteta na koje teku zatezne kamate mora odgovoriti ukupnom iznosu tj. glavnici. Stoga zbrajanje pozitivne i negativne razlike, daje nerazumljivu i neovršivu izreku. Naime, u tom slučaju iznos glavnice ne odgovara zbroju tužiteljevih mjesečnih pretplata.
S druge pak strane, ako tuženik smatra da mu pripadaju iznosi mjesečnih anuiteta koji su bili manji u odnosu na prvotni otplatni plan onda je trebao do zaključenja prethodnog postupka istaknuti prigovor radi prebijanja (čl. 288.a ZPP-a) ili pak ustati protutužbom (čl. 189. ZPP-a), a što isti nije učinio.
25. Ovdje je za istaknuti različitu sudsku praksu po tom pitanju.
Tako primjerice odluke Županijskog suda u Osijeku Gž-1413/2021-2 od 17. lipnja 2021. i Županijski sud u Slavonskom brodu, Stalna služba u Požegi 15 Gž- 1077/2020-3 od 2. veljače 2021. navode da je potrebno uzeti u obzir zbroj pozitivne i negativne razlike, jer u slučaju ništavosti ugovora svaka stranka vraća ono što je primila na ime takvog ugovora.
S druge pak strane, Županijski sud u Slavonskom brodu, Stalna služba u Požegi 12 Gž-1429/2021-3 od 24. veljače 2022. i Županijski sud u Splitu Gž- 367/2022-3 od 5. travnja 2022. navode da nije potrebno vršiti zbroj pozitivne i negativne razlike jer plaćanjem anuiteta tužitelj ništa nije primio pa na njegovoj strani ne postoji obveza vraćanja onoga što nije primio, a time ni tražbina tužene po osnovi ništetnih odredbi.
26. U odnosu na različitu sudsku praksu za navesti je slijedeće.
Kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi (čl. 1111. st. 1. ZOO-a).
Opće pretpostavke tog izvanugovornog obveznopravnog odnosa su:
1. povećanje imovine na jednoj strani, 2. umanjenje imovine na drugoj
stvari,
3. kauzalna povezanost između umanjenja na jednoj stani i povećanja imovine na dugoj strani,
4. nepostojanje odgovarajuće osnove,
5. činidba zbog koje je došlo do promjene u imovini.
27. Ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene na namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno (čl. 1021. st .1. ZOO-a)
Dakle, ugovorom o kreditu banka korisniku kredita daje određeni iznos kredita tj. novčanih sredstava. Stoga je dakle činidba banke u tom odnosu isplaćeni iznos kredita. S druga pak strane, činidba korisnika kredita je povrat iznosa kredita i plaćanje kamata kroz plaćanje mjesečnih anuiteta. Plaćanjem anuiteta korisnik kredita vraća kredit (plaćanjem glavnice) i plaća kredit (plaćanjem kamate). Također, znatnim porastom tečaja CHF banka zarađuje, povraćanjem vrijednosti kreditnog iznosa. Zbog znatnog rasta tečaja, valuta CHF, nema značaj zaštitne klauzule (očuvanje vrijednosti), već upravo suprotno, povećava se vrijednost kredita.
Stoga je dakle, ugovorna kamata i porast tečaja CHF zarada banke. Kredit je proizvod kojeg banka prodaje, a naplaćuje ga putem anuiteta (mjesečnih rata koje se sastoje od glavnice i kamata prema tečaju CHF) koje plaća korisnik kredita.
Smanjenjem tečaja CHF dolazi do izmakle koristi banke. Izmakla korist se ne može smatrati umanjenje imovine u smislu stjecanja bez osnove, jer se izmakla korist reparira kao naknada štete.
Slijedom navedenog u konkretnom slučaju nema činidbe banke koja bi dovela do osiromašenja na strani banke zbog čega nema mjesta zbroju pozitivne i negativne razlike, ovo posebno iz razloga što banka nije potraživala izmaklu korist (štetu), niti postavila prigovor radi prebijanja.
28. Za istaknuti je i to da se u praksi ustalilo shvaćanje da se kod ništenosti odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, prvobitno ugovorena kamatna stopa uzima kao neizmjenjiva pa se po njoj izračunavaju i zbrajaju anuiteti i usporedi sa stvarno plaćenim anuitetima o jednostrano promijenjenoj kamatnoj stopi. Jednako tako se kod tečaja uzima početni tečaj.
U odluci Rev-1172/18-2 od 19. ožujka 2019. Vrhovni sud RH naveo je da sve dotle dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakonit mehanizam promjene kamatne stope primjenjuje se početna kamatna stopa. Mutatis mutandis jednako je potrebno primijeniti i na valutnu klauzulu u CHF.
29. Sud nalaz i mišljenje vještaka prihvaća kao logičan, uvjerljiv, dovoljno obrazložen i izrađen po pravilima struke, jer je iz njega razvidan iznos pretplate po ništenim odredbama.
30. Odredbom čl. 1111. ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
Stoga je dakle banka, sukladno odredbi čl. 1111. ZOO-a, dužna vratiti zatezne kamate na preplaćene iznose od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplaćenog na ime jednostrano promjenjive redovne kamate i valutne klauzule u CHF, jer je nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe, a sve na način kako je to naprijed navedeno.
31. Tuženik koji je u zakašnjenju s plaćanjem navedene novčane obveze, duguje tužitelju na temelju odredbe čl. 29. ZOO u svezi s odredbom čl. 112. st. 2. ZPP-a osim glavnog duga i zakonske zatezne kamate za vrijeme od kada je obveza dospjela, pa do njene podmire. Stopa zateznih kamata temelji se na odredbi čl. 29. ZOO, čl. 1. Zakona o kamatama (Narodne novine 94/04), Uredbi o visini stope zakonske zatezne kamate (Narodne novine 72/02), Uredbi o visini stope zakonske zatezne kamate (Narodne novine 153/04), Odlukama o diskontnoj (eskontnoj) stopi HNB-a (Narodne novine 132/07, 74/11, 83/13, 1/14, 80/14, 1/15) i Prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima (Narodne novine 85/15, 140/15, 60/16, 64/17, 1/18, 59/18, 1/19, 64/19, 1/20, 75/20, 1/21, 74/21, 1/22).
32. Zbog svega navedenog sud je odlučio kao u točki I. i II. izreke presude.
33. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP i 155. ZPP. Tužitelju je trošak odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 59/07, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15).
Tužitelju je obistinjen trošak zastupanja po punomoćniku: za sastav tužbe iznos od 1.000,00 kn, zastupanje na 3 ročišta (13.10.20., 06.09.21., 23.11.21.) na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari ili su se izvodili dokazi iznos od po 1.000,00 kn, za sastav 2 obrazložena podneska (06.07.20., 18.10.21.) iznos od po 1.000,00 kn, za pristup na ročište (14.07.20.) koje je odgođeno prije početka raspravljanja iznos od 250,00 kn, što ukupno iznosi 6.250,00 kn. Tom iznosu pridodan je trošak PDV-a u iznosu od 1.562,50 kn, trošak vještačenja u iznosu od 2.500,00 kn, trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 384,00 kn i trošak pristojbe presude u iznosu od 768,00 kn, što sveukupno iznosi 11.464,50 kn.
Na dosuđeni iznos troškova tužitelju pripadaju i zatezne kamate od presuđenja do isplate, a sukladno odredbi čl. 29. ZOO-a i čl. 112. st. 2. ZPP-a. Stopa zateznih kamata temelji se na odredbi čl. 29. ZOO i Prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima (Narodne novine 85/15, 140/15, 60/16, 64/17, 1/18, 59/18, 1/19, 64/19, 1/20, 75/20, 1/21, 74/21, 1/22). Zbog navedenog sud je odlučio je kao u točki III. izreke presude.
U Splitu, 31. svibnja 2022.
Sudac Mr.
sc. Zrinka Tironi v r.
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka istog. Žalba se podnosi Županijskom sudu putem ovog suda u tri primjerka.
Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste (čl. 335. st. 11. ZPP-a).
DNA: pun. tužitelja
pun tužene
u spis
