REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Rijeka, Erazma Barčića 5

Poslovni broj: 10 Us I-234/2022-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Danici Vučinić, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Misirača, u upravnom sporu tužitelja H. H. iz P., V. 12, zastupanog po opunomoćenici M. F. A., odvjetnici u R.i, I. Z. 2/II, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslovne, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za strance, Zagreb, Ilica 335, zastupan po službenoj osobi Danijeli Buršić, radi odobrenja dugotrajnog boravišta, 31. svibnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslovne, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za strance, KLASA: UP/I-217-02/21- 20/346, URBROJ: 511-01-204-21-4 od 30. prosinca 2021.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovoga spora.

Obrazloženje

1. Rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslovne, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za strance, KLASA: UP/I-217-02/21-20/346, URBROJ: 511-01-204-21-4 od 30. prosinca 2021., odbijen je tužiteljev zahtjev za odobrenje dugotrajnog boravišta u Republici Hrvatskoj.

2. Tužitelj je protiv navedenog rješenja pravovremeno podnio tužbu kojom osporava zakonitost rješenja tuženika, te u bitnome navodi da je tuženik pogrešno primijenio odredbu članka 150. Zakona o strancima odnosno da se pozvao na krivu odredbu predmetnog članka i ističe kako tužitelj ima odobren privremeni boravak u skladu s odredbama Zakona o strancima u neprekidnom razdoblju od više od 5 godina prije podnošenja zahtjeva tuženiku, odnosno konkretno u neprekinutom vremenskom periodu koji traje od 21. lipnja 2016. pa sve do 26. lipnja 2022., sve na temelju višegodišnjih uzastopnih odobrenih dozvola za boravak i rad MUP-a, kojima se tužitelju uzastopno odobravao privremeni boravak u razdobljima u trajanju od godine dana, što znači da tužitelj ima do dana podnošenja zahtjeva više od 5 godina neprekidno odobren privremeni boravak, čime da je ispunio osnovi uvjet iz članka 150. stavak 1. Zakona o strancima. Također navodi da je tuženik pogrešno utvrdio činjenično stanje kada je utvrdio izbivanje u periodu dužem od 10 mjeseci i kada se uzmu u obzir periodi za koje je tuženik utvrdio izbivanje iz Republike Hrvatske i koje navodi u svome rješenju, da proizlazi da tužitelj nije izbivao 14 mjeseci i 14 dana, kako se to navodi u rješenju, već manje od 7 mjeseci, a također ističe da periodi kada je tužitelj upućen na rad u Republiku Njemačku, se ne mogu smatrati izbivanjem iz Republike Hrvatske u smislu članka 150. stavak 2. Zakona o strancima, te navodi da je zaposlen na temelju Ugovora o radu kod domaćeg poslodavca, a kao državljaninu treće zemlje da mu je odobren privremeni boravak na temelju dozvole za boravak i rad. Pa kao radnik u radnom odnosu da je dužan slijediti upute poslodavca i da ne može obavljati nikakve druge poslove ni raditi za bilo kojeg drugog poslodavca osim onih poslova i onog poslodavca za kojeg mu je izdana dozvola za boravak i rad. Navodi kako je morao ići na rad u Njemačku jer je tamo bio upućen sukladno odluci poslodavca, što da je njegova obveza iz radnog odnosa, a koju da nije poštivao da mu ne bi bio ponovno odobren privremeni boravak na temelju dozvole za boravak i rad kod tog poslodavca, ali kroz taj cijeli period da je plaćao porez i sva druga javna davanja u Republici Hrvatskoj, da je bio zdravstveno i mirovinski osiguran u Republici Hrvatskoj i da je središte njegovih životnih interesa u tom periodu bio u Republici Hrvatskoj i da se stoga taj period ne može smatrati izbivanjem iz Republike Hrvatske jer bi se radilo o pretjerano formalističkom tumačenju i mehaničkoj i arbitrarnoj primjeni navedene odredbe, te navodi kako se u periode izbivanja iz Republike Hrvatske ne mogu uzeti niti periodi kada je tužitelj zbog objektivnih okolnosti uzrokovanih pandemijom Covid 19 bio objektivno onemogućen pristupiti u Republiku Hrvatsku. Također navodi kao se odredba članka 150. stavak 2. ne smije tumačiti tako kruto i formalistički, već se sukladno obvezi nacionalnih tijela da interpretiraju domaće pravo u skladu s europskim pravom, moraju utvrditi određena odstupanja i fleksibilnost u navedenim odredbama, odnosno mora se tumačiti na način da se ukupni period izbivanja iz Republike Hrvatske ne uzima u obzir period kada je državljanin treće zemlje s privremenim boravkom u Republici Hrvatskoj bio upućen na rad u drugu državu članicu ili kada je zbog objektivnih okolnosti onemogućen vratiti se u Republiku Hrvatsku i stoga predlaže da se poništi rješenje tuženik i odobri tužitelju dugotrajno boravište u Republici Hrvatskoj.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kao ostaje kod navoda iz obrazloženja osporavanog rješenja, te +ponavlja navode iz istoga i navodi kako iz odredbe članka 150. stavak 2. Zakona o strancima jasno i nedvosmisleno proizlazi da razdoblje izbivanje stranca s teritorija Republike Hrvatske prekida razdoblje iz stavka 1. članka 150. Zakona i uzima se u obzir za njegov izračun ako su duži od 6 uzastopnih mjeseci ili ukupno više od 10 mjeseci unutar razdoblja iz stavka 1. članka 150. i imajući u vidu navedeno da je nedvojbeno utvrđeno kako tužitelj u razdoblju od 5 godina je izbivao iz Republike Hrvatske višekratno duže od 10 mjeseci. Nadalje navodi kako tužitelj pogrešno interpretira podatke o izbivanju budući da je u rješenju decidirano navedeno da od dana 31. kolovoza 2016. pa do podnošenja zahtjeva 31. kolovoza 2021. ima registrirano 89. izlazaka/ulazaka i u rješenju da su navedena samo izbivanja kojima tužitelj je izbivao duži period iz Republike Hrvatske. Da je time obuhvaćeno samo 8 ulazaka/izlazaka u kojima je tužitelj izbivao duži period i da se u tužbi zaboravlja da je tužitelj izbivao i temeljem ostalih 81 izlaska/ulaska, a što ukupno iznosi 14 mjeseci i 14 dana. Navodi kako tužitelj pogrešno zaključuje da se periodi kada je tužitelju upućen u rad u republiku Njemačku ne mogu smatrati izbivanjem iz Republike Hrvatske i navodi kako Zakon o strancima ne poznaje pojam opravdanog izbivanja i da upućivanje u Njemačku nema utjecaja na odluku i ističe kako je tužitelj u svojoj izjavi od 20. prosinca 2021. iznio da je bio upućen u SR Njemačku od strane poslodavca samo u razdoblju od 23. travnja 2019. do 22. lipnja 2019. Ističe kako je tužitelju bila izdana dozvola za boravak i rad od 22. srpnja 2018. do 23. lipnja 2019. i da je po vlastitoj izjavi u tom razdoblju bio upućen na rad u Republiku Njemačku od 23. travnja 2019. do 22. lipnja 2019., ali uvidom u evidenciju prelazaka državne granice je utvrđeno da je tužitelj izbivao iz Republike Hrvatske 3 mjeseca i 12. dana i da nema zapisa da je o istome obavještavao nadležnu Policijsku upravu istarsku, odnosno Diplomatsku misiju, odnosno Konzularni ured Republike Hrvatske, čime je dovodio u zabludu nadležnu policijsku upravu glede svog boravka u Republici Hrvatskoj tijekom važenja dozvole za boravak i rad. Nadalje nadvodi kako je tužitelj u svojoj izjavi od 20. prosinca 2021. iznio da je od 17. ožujka 2020. do 14. lipnja 2020. zbog situacije s Covidom 19 te ograničenim režimom kretanja te zbog obustave rada da se nalazio u Bosni i Hercegovini i slijedom čega proizlazi da se ne radi o nemogućnosti ulaska u Republiku Hrvatsku već da je nakon obustave odabrao navedeno vrijeme provesti u Bosni i Hercegovini s obitelji, a ne u Republici Hrvatskoj i da je stože civilne zaštite Republike Hrvatske 9. svibnja 2020. donio Odluku o izmjenama i dopuni Odluke o privremenoj zabrani prelaska preko graničnih prelaska Republike Hrvatske, kojom je državljanima trećih zemalja koji imaju pravo boravka omogućen ulazak u Republiku Hrvatsku i budući da je tužitelj imao izdanu dozvolu za boravak i rad i biometrijsku dozvolu boravka do 24. lipnja 2020., da je isti mogao ući u Republiku Hrvatsku. Dalje ističe da Direktive sadrže odredbe koje su države članice dužne prenijeti u svoje zakonodavstvo te odredbe koje države članice mogu izabrati da će ih prenijeti u svoje zakonodavstvo i u navedenom slučaju kod članka 4. stavka 3. podstavka 3. Direktive da se radi o „May“ odredbi i da je Republika Hrvatska izabrala da ju neće prenijeti u svoje zakonodavstvo, te se poziva i na odluku Visokog upravnog suda Republike Hrvatske u presudi Usž-6./1.-2 od 23. ožujka 2017. u kojoj je potvrđeno da izbivanje za vrijeme odobrenog privremenog boravka u trajanju dužem kako je to određeno Zakonom o strancima predstavlja zapreku za odobrenjem stalnog boravka državljaninu treće zemlje i stoga predlaže da se tužba odbije kao neosnovana.

4. U ovom sporu provedena je rasprava na ročištu održanom 23. svibnja 2022. u prisutnosti zamjenika opunomoćenice tužitelja i službene osobe tuženika, čime je strankama, u smislu odredbe članka 6. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17, 110/21 u nastavku teksta: ZUS), omogućeno da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane, te o svim činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje predmetnog spora.

5. Zamjenik opunomoćenice tužitelja ustrajao je kod svih navoda iz tužbe i tužbenog zahtjeva, kao i podneska od 17. svibnja 2022. u kojem uglavnom ponavlja navode iz tužbe i poziva se na praksu sudova EU, te navodi da je tužitelj bio upućen na rad u Republiku Njemačku zakonito na temelju A1 uputnice, a zakonitost njegovog boravka da je vezana uz privremenu dozvolu za boravak i rad, odnosno uz uredno ispunjavanje njegovih radnih obaveza, stoga da je tužitelj okviru svoga radnog odnosa morao privremeno izbivati iz teritorija Republike Hrvatske, a za to vrijeme da je uredno plaćao poreze i doprinose u RH gdje je bilo središte njegovih životnih interesa, te da bi bilo nerazumno da ti periodi predstavljaju zapreku za odobrenje dugotrajnog boravišta, posebno kraj činjenice da odredbe Direktive izričito predviđaju da se ti periodi izuzmu iz utvrđivanja ukupnog perioda izbivanja. Isto tako smatra da se periodi kada je tužitelj zbog obustave rada, zbog pandemije Covida bio u B i H, moraju izuzeti iz obračuna ukupnog vremena izbivanja jer da se radi o izvanrednoj situaciji kada je tužitelj bio onemogućen raditi u Republici Hrvatskoj, ali da je kroz cijeli taj period također sve obveze plaćao Republic Hrvatskoj.

6. Službena osoba tuženika ostala je pri svim navodima iz obrazloženja osporavanog rješenja i odgovora na tužbu, te napominje da Zakonom o strancima temeljem kojega je i doneseno ovo rješenje, nije predviđen institut opravdanog izbivanja iz Republike Hrvatske.

7. Zamjenik opunomoćenice tužitelja navodi kako su nacionalni sudovi i tijela dužni osim odredbi Zakona o strancima primjenjivati i europske propise kada su ti propisi izravno primjenjivi na konkretne situacije, a odredbe Direktive da upućuju na to da bi se određena izbivanja trebala izuzeti iz utvrđivanja ukupnog perioda izbivanja vezanog za dugotrajno boravište.

8. U cilju ocjene zakonitosti osporavanog rješenja tuženika Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje, te uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta ovog upravnog spora.

9. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

10. Odredbom članka 150. Zakona o strancima („Narodne novine“ broj , dalje: Zakon), propisano je da se dugotrajno boravište može odobriti državljaninu treće zemlje koji do dana podnošenja zahtjeva u Republici Hrvatskoj ima neprekidno pet godina odobren privremeni boravak, azil ili supsidijarnu zaštitu (stavak 1.). Smatra se da je državljanin treće zemlje neprekidno boravio u Republici Hrvatskoj i ako je u razdoblju od pet godina izbivao iz Republike Hrvatske višekratno do deset mjeseci ukupno ili jednokratno do šest mjeseci (stavak 2.). U trenutku odlučivanja o zahtjevu za odobrenje dugotrajnog boravišta državljanin treće zemlje mora imati odobren privremeni boravak, azil ili supsidijarnu zaštitu u Republici Hrvatskoj (stavak 3.).

11. Iz spisa predmeta upravnog postupka proizlazi da je tužitelj 31. kolovoza 2021. podnio zahtjev nadležnom tijelu za odobrenje dugotrajnog boravišta u Republici Hrvatskoj. Uvidom uz evidencije prelazaka državne granice, utvrđeno je da je tužitelj od 31. kolovoza 2016. pa do podnošenja zahtjeva imao registrirano 89 izlazaka/ulazaka, te da je duže izbivao iz Republike Hrvatske u razdobljima: 18. kolovoza 2018. do 9. rujna 2018.; 26. prosinca 2018. do 24. siječnja 2019; 23. travnja 2019. do 22. lipnja 2019.; 17. ožujka 2020. do 14. lipnja 2020. Temeljem navedenog utvrđeno je da je izbivao iz Republike Hrvatske 14 mjeseci i 14 dana.

12. Tužitelj pogrešno ističe kako se vrijeme provedeno u Republici Njemačkoj, gdje je išao po nalogu poslodavca, ne može smatrati izbivanjem iz Republike Hrvatske. Međutim, Zakon ne predviđa takve situacije kada se u opravdanim slučajevima izbiva iz Republike Hrvatske, dulje od 10 mjeseci višekratno, odnosno šest mjeseci jednokratno. Uostalom i sam tužitelj je izjavio da je u Republiku Njemačku upućen od strane poslodavca u periodu od 23. travnja 2019. do 22. lipnja 2019.

13. Što se tiče navoda tužitelja da zbog Covida 19 nije mogao ući u Republiku Hrvatsku, odnosno da to nije mogao učiniti zbog odluke Stožera civilne zaštite kojom su se branili prelasci državne granice, iz izjave tužitelja od 20. prosinca 2021. proizlazi da je u periodu od 17. ožujka 2020. do 14. lipnja 2020. bio u Bosni i Hercegovini zbog situacije s Covidom 19. Odlukom Stožera civilne zaštite od 9. svibnja 2020., državljanima trećih zemalja koji imaju pravo boravka omogućen je ulazak u Republiku Hrvatsku, a koju dozvolu je tužitelj imao u to vrijeme i mogao je ući u Republiku Hrvatsku, što on nije učinio već je ostao u Bosni i Hercegovini.

14. Odredom članka 4. Direktive Vijeća 2003/109/EZ od 25. studenog 2003. o statusu državljana trećih zemalja s dugotrajnim boravištem, propisano je države članice odobravaju status osobe s dugotrajnim boravištem državljanima trećih zemalja koji zakonito i neprekinuto borave na njezinu državnom području pet godina neposredno prije podnošenja odgovarajućeg zahtjeva. Odstupajući od drugog podstavka, države članice pri izračunu ukupnog razdoblja iz stavka 1. mogu uzeti u obzir razdoblja izbivanja koja se odnose na upućivanje u drugu državu za potrebe zaposlenja, uključujući pružanje prekograničnih usluga.

15. Iz navedenog proizlazi da svaka država članica ima pravo na slobodnu ocjenu hoće li u svom zakonodavstvu propisati da se vrijeme izbivanja i upućivanje u drugu državu radi potrebe zaposlenja uzme u obzir prilikom odlučivanja o dugotrajnom boravištu, što Republika Hrvatska nije prenijela u svoje zakonodavstvo.

16. Sukladno prethodnom, obzirom da je u provedenom postupku i to temeljem uvida u evidencije osoba nad kojima je provedena granična kontrola utvrđeno da je tužitelj (u razdoblju od kada mu je prvi puta odobren privremeni boravak do dana podnošenja zahtjeva za odobrenje stalnog boravka) iz Republike Hrvatske izbivao duže od deset mjeseci, a koju činjenicu tužitelj nije učinio spornom, Sud utvrđuje da je tuženik osnovano utvrdio da tužitelj ne ispunjava pretpostavku za odobrenje stalnog boravka strancu propisanu odredbom članka 150. Zakona.

17. Slijedom iznijetog, utvrđuje se da pobijanom odlukom tuženika nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja te je stoga, temeljem odredbe članka 57. stavak 1.

ZUS-a, valjalo odlučiti kao u dispozitivu.

18. Odluka o troškovima spora (točka II. izreke) temelji se na odredbi članka 79. stavak 4. ZUS-a.

U Rijeci 31. svibnja 2022.

Sutkinja

Danica Vučinić, dipl. iur., v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu (tri primjerka), u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. ZUS-a).