Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: I Kž-96/2022-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Horvatovića, predsjednika vijeća, te mr.sc. Marijana Bitange i Sanje Katušić-Jergović, članova vijeća uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Bilušić, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog S. J. zbog kaznenog djela iz članka 230. stavak 1. i 2. i drugih Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19., dalje: KZ/11.) odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj K-58/2021. od 1. veljače 2022., u sjednici vijeća održanoj 31. svibnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog S. J. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom od 1. veljače 2022., broj K-58/2021., Županijski sud u Zagrebu proglasio je krivim optuženog S. J. zbog kaznenog djela protiv imovine – razbojništvom iz članka 230. stavak 1. i 2. KZ/11. i kaznenog djela protiv računalnih sustava, programa i podataka – računalnom prijevarom iz članka 271. stavak 1. KZ/11., činjenično i pravno opisanih u izreci te presude te mu je, na temelju članka 230. stavak 2. KZ/11. utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) mjeseci, a na temelju članka 271. stavak 1. KZ/11. mu je utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci, pa ga je na temelju članka 51. stavak 1. i 2. KZ/11. osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine. Na temelju članka 54. KZ/11. optuženom S. J. u izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora uračuna se vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 2. srpnja 2021. pa nadalje. Po osnovi članka 69. stavak 1., 2. i 3. KZ/11. optuženom S. J. izrečena je sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o drogi koja može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora, a najdulje tri godine, a počinje teći od izvršnosti presude.

1.1. Na temelju članka 158. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08.) optuženi S. J. je dužan na ime imovinskopravnog zahtjeva isplatiti oštećenoj B. K. iz Z., …, iznos od 2.737,00 kuna.

1.2. Na temelju članka 148. stavak 6. ZKP /08. optuženi S. J. je u cijelosti oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1. do 6. ZKP/08., kao i naknade troškova nagrade i nužnih izdataka postavljenog branitelja.

2. Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optuženi S. J. po branitelju, odvjetniku F. R.

2.1. Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni (članak 471. stavak 1. ZKP/08.), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači te da se optuženiku izrekne kazna zatvora u duljem trajanju.

2.2. Optuženi S. J. se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona, odluke o kazni i sigurnosnoj mjeri i odluke o imovinskopravnom zahtjevu, te predlaže da ovaj drugostupanjski sud "…preinači pobijanu presudu na način da donese novu, oslobađajuću presudu, a podredno, da ukine pobijanu presudu i naloži provedbu ponovnog prvostupanjskog postupka".

3. Optuženik je podnio odgovor na žalbu državnog odvjetnika, u kojem odgovoru predlaže "drugostupanjskom sudu da pobijanu odluku preinači u pogledu odluke o kazni tako da odmjerena kazna bude i niža".

4. Na temelju članka 474. stavak 1. ZKP/08. spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

5. Žalbe državnog odvjetnika i optuženog S. J. nisu osnovane.

6. Iako se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka (članak 468. ZKP/08.) optuženik u žalbi ne navodi i ne konkretizira koje bi prvostupanjski sud bitne povrede ostvario, no, iz sadržaja žalbe dade se zaključiti kako bi se radilo o teškom kršenju prava obrane optuženika odbijanjem dokaznog prijedloga suočenja istog sa svjedokom B. L. (članak 468. stavak 3. ZKP/08.), dakle, o nepravilnoj primjeni odredbi ZKP/08., što je utjecalo na pravilnost same presude. Međutim, ispravno je prvostupanjski sud, u uvjetima kada se optuženik brani šutnjom i uskraćuje odgovore na pitanja ne samo državnog odvjetnika i suda, već i svog branitelja, takav dokazni prijedlog odbio kao neosnovan, jer „nije jasno na koje okolnosti bi se optuženik i svjedok imali suočiti“ (stranica 13. točka 16. pobijane odluke). Ovaj žalbeni sud smatra kako je prvostupanjski sud na opisani način ispravno odlučio, jer se dokaz suočavanjem može izvesti samo ako se iskazi okrivljenika i svjedoka ne slažu o bitnim činjenicama (članak 278. stavak 1. ZKP/08). Kako optuženik nije iskazivao, ispravno je prvostupanjski sud zaključio da je njegov prijedlog po tom pitanju neosnovan, te dodatno obrazložio kako su prava obrane glede svjedočkog iskaza B. L. u cijelosti poštivana, u kontekstu činjenice stavljanja primjedbi na potonji iskaz i mogućnost postavljanja pitanja tom svjedoku.

7. Kada pobija točnost i potpunost činjeničnog stanja kako je isto na raspravi utvrdio prvostupanjski sud, optuženik u žalbi u pitanje dovodi vjerodostojnost iskaza ispitanih svjedoka i to oštećenice – žrtve B. K., te svjedoka B. L., kao i nemogućnost pravilne identifikacije optuženika na video snimkama nadzornih kamera.

7.1. Međutim, ovaj žalbeni sud nalazi kako je prvostupanjski sud ispravno vrednovao navedene iskaze i sadržaj video snimki nadzornih kamera. S tim u svezi valja i u ovoj odluci ukazati na činjenicu, koja je sadržana i u pobijanoj odluci: raspravni sud je izvedene dokaze ocjenjivao po svojoj slobodnoj ocjeni i to kao samostalne dokaze, ali i dovodeći iste u međusobni odnos, korelaciju, te je svoje zaključke temeljio na rezultatima takve cjelokupne ocjene. Pritom, protivno žalbenim navodima optuženika, raspravni sud nije prisvajao ulogu vještaka psihijatra prilikom ocjene vjerodostojnosti iskaza oštećenice K., već je ispunjavajući svoju dužnost obrazlaganja prihvaćanja dijelova njezina svjedočenja ukazao na činjenice koje su relevantne u tom aspektu, a to su životna dob oštećenice (78 godina tempore criminis) i stanje uzbuđenosti uslijed prijetnje nožem nepoznate muške osobe u njezinom stanu. Riječ je o okolnostima na koje se raspravni sud dužan referirati i obrazložiti iste prilikom ocjene vjerodostojnosti svakog svjedoka, poglavito svjedoka kod kojeg se vjerodostojnim uzima dio iskaza, što je konkretno slučaj, jer ista u dokaznoj radnji prepoznavanja nije prepoznala optuženika kao počinitelja kaznenog djela razbojništva. Drugim riječima, perceptivni kapaciteti svakog svjedoka su različiti i unutar tih kapaciteta je moguća i situacija u kojoj je svjedok točno zapamtio samo dio ukupnosti događaja o kojem svjedoči. Stoga ovaj drugostupanjski sud nalazi da je sud prvog stupnja ispravno analizirao i ocijenio svjedočki iskaz oštećenice Komin i valjano sadržaj istog doveo u vezu sa sadržajem drugih na raspravi izvedenih dokaza.

7.2. Isto tako, neosnovano optuženik dovodi u pitanje način na koji je prvostupanjski sud valorizirao svjedočki iskaz B. L., na način da sugerira da je taj svjedok iskazivao o događajima kojima nije nazočio. Međutim, ispravno je prvostupanjski sud pitao navedenog svjedoka odakle mu je poznato ono o čemu svjedoči, a potom je prihvatio taj iskaz kao vjerodostojan, jer je B. L. iznosio cijeli niz detalja za koje je mogao znati isključivo po osobnom zapažanju, iznosio je mjesta i kronologiju događanja, a koja zapažanja je prvostupanjski sud provjerio drugim izvedenom dokazima, koji su kao takvi potvrdili svjedočenje B. L. Pritom je prvostupanjski sud isključio mogućnost da bi svjedok B. L. bio počinitelj predmetnih kaznenih djela, jer je oštećenica K. u opisu počinitelja navela da je u pitanju mlađa muška osoba starosti oko 30 godina, u koju dobnu kategoriju ovaj svjedok ne spada, jer je u vremenu koje se inkriminira imao 60 godina.

7.3. Radi svega izloženog, po ocjeni ovog žalbenog suda, ispravno je i potpuno prvostupanjski sud utvrdio sve odlučne činjenice predmetne inkriminacije i na iste adekvatno primijenio odgovarajuće odredbe kaznenog zakona. Pritom se ukazuje i na činjenicu da pregledani video zapisi kamera, bez obzira što i raspravni sud ukazuje na nemogućnost točne identifikacije počinitelja terećenih kaznenih djela, uz obrazloženja iz svjedočkog iskaza policajca D. L. koji je za potrebe kaznenog progona vršio analizu istih, daje potporu svjedočkom iskazu B. L. Naime, spomenuti video zapisi svojim sadržajem po pitanju osobe počinitelja (bijele tenisice, tamne hlače, tamna jakna sa kapuljačom) i dinamikom pojavljivanja te osobe na mjestima počinjenja kaznenog djela računalne prijevare (kiosk T., trgovina S.) izravno potvrđuju navode svjedoka B. L., kojim isti tereti optuženika J., kao počinitelja predmetnih kaznenih djela.

8. Državni odvjetnik ne prigovara činjeničnim utvrđenjima prvostupanjskog suda glede okolnosti koje su uzete u obzir prilikom utvrđenja pojedinačnih i izricanja jedinstvene kazne zatvora optuženiku. Međutim, isti prigovara valorizaciji, vrednovanju tako utvrđenih okolnosti, te predlaže žalbenom sudu na temelju revalorizacije istih preinačiti izrečenu zatvorski kaznu na strožu. Protivno tome, optuženik u žalbi i u odgovoru na žalbu državnog odvjetnika prigovara kako prvostupanjski sud nije olakotnim vrednovao njegov "veoma blizak odnos sa djecom" koju ima iz bivšeg braka, a koja djeca su povjerena majci, njegovoj bivšoj supruzi, koja se, međutim, o djeci neadekvatno brine.

8.1. Međutim, po ocjeni ovog žalbenog suda ispravno je i potpuno prvostupanjski sud utvrdio sve okolnosti koje su relevantne za izbor vrste i mjere kazne u konkretnom slučaju. Tako je otegotnim cijenio i "stupanj povrede dobra zaštićenog kaznenim djelom", koja sintagma obuhvaća i okolnost životne dobi žrtve počinjenog kaznenog djela razbojništva B. K., na što upire žalba državnog odvjetnika, jednako kao i okolnost da je to djelo počinjeno u domu žrtve. Stoga je neosnovana žalba državnog odvjetnika izjavljena zbog izrečene odluke o kazni.

8.2. No, neosnovana je i žalba optuženika kada tvrdi kako prvostupanjski sud cijeneći olakotnom okolnost "da je optuženik otac troje maloljetne djece" to nije činio u dostatnoj mjeri i, posljedično tome, izrekao mu blažu kaznu. S tim u svezi pravilno državni odvjetnik u žalbi naglašava kako osim činjenice očinstva optuženika sa djecom ne povezuju nikakve daljnje veze. Isti ne žive zajedno, ne doprinosi njihovom uzdržavanju, te osim verbaliziranja o navodnoj emotivnoj povezanosti doista ne egzistira neki njihov funkcionalni odnos. Stoga je i prema ocjeni ovog žalbenog suda ovu okolnost prvostupanjski sud pogrešno valorizirao kao olakotnu. Međutim, i bez obzira na to, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda izrečena kazna i izrečena sigurnosna mjera u cijelosti korespondiraju sa njihovim svrhama, kako su iste određene zakonom (svrha kažnjavanja . članak 41. KZ/11. i svrha sigurnosnih mjera – članak 66. KZ/11.). Naime, ispravan je pristup prvostupanjskog suda koji je s tim u svezi odredio sigurnosnu mjeru obveznog liječenja od ovisnosti (članak 69. KZ/11.) koja bi trebala otkloniti okolnosti koje poticajno djeluju na optuženika glede počinjenja novog kaznenog djela (ovisnost o drogama). Izvršenje te mjere tijekom izdržavanja zatvorske kazne omogućit će specijalnu i opću prevenciju i na kraju optuženikovo ponovno uključivanje u društvo, pri čemu izrečena kazna predstavlja adekvatnu društvenu osudu radi počinjenih kaznenih djela, te će kao takva jačati povjerenja građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava.

9. Optuženik se neosnovano žali i zbog izrečene sigurnosna mjera, navodeći uopćeno kako "nisu ispunjeni zakonski uvjeti za njezino izricanje". Međutim, navedena mjera je utemeljena na odredbi članka 69. stavak 1., 2., i 3. KZ/11., jer je prvostupanjski sud na temelju provedenog psihijatrijskog vještačenja utvrdio kako je optuženik terećena kaznena djela počinio pod odlučujućim djelovanjem ovisnosti o drogama, te da upravo zbog te ovisnosti postoji opasnost od počinjenja težih kaznenih djela u budućnosti.

10. Neosnovno se optuženik žali zbog dosuđenog imovinsko-pravnog zahtjeva oštećenice – žrtve B. K., jer je dosuđeni iznos onaj kojeg je ista navela u svom imovinsko – pravnom zahtjevu (list 112 spisa), a prvostupanjski sud je nalazeći dokazanim počinjenje terećenih kaznenih djela utvrdio osnovu imovinsko – pravnog zahtjeva, kao i njegovu visinu kroz pojedinačno pribavljene iznose pojedinim kaznenim djelima. Utoliko je, protivno žalbenim navodima optuženika, izostala povreda odredaba kaznenog postupka po tom pitanju, jer taj zahtjev nije "neosnovano i nerazumljivo dosuđen".

11. Slijedom svega izloženog, kako u pobijanoj presudi ovaj sud nije našao povrede odredaba kaznenog postupka, niti da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon (članak 476. stavak 1. točke 1. i 2. ZKP/08.) na koje pazi po službenoj dužnposti, te nalazeći žalbe stranaka neosnovanima, temeljem odredbe članka 482. ZKP/08. odlučio je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 31. svibnja 2022.

Predsjednik vijeća:

Željko Horvatović, v.r.