Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 17 Gž-2874/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, Roberta Jambora, člana vijeća i suca izvjestitelja i Mirele Mijoč Kramar, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. G. iz K., OIB: …, zastupanog po punomoćniku Ž. D., odvjetniku u P., protiv tuženika D. O. iz L., OIB: …, zastupanog po punomoćniku I. S., odvjetniku u Z., radi raskida ugovora i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Pagu, poslovni broj P-1967/2020-32 od 6. srpnja 2021., u sjednici vijeća održanoj dana 31. svibnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Pagu, poslovni broj P-1967/2020-32 od 6. srpnja 2021.

a) u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke u dijelu u kojem je utvrđeno da je nastupio raskid Kupoprodajnog ugovora zaključenog dana … između tuženika D. O. iz L., općina P., OIB: …, kao prodavatelja i tužitelja P. G. iz …, općina K., OIB: …, kao kupca, kojim ugovorom je tužitelj prodao tuženiku stan oznake … u prizemlju ukupne površine 20,57 m[2] , sa pripatkom parkirno mjesto P1, i okućnica Z1 površine 7 m , u elaboratu označeno žutom bojom, upisan u zk. ul. br. … k.o. N., kao etažno vlasništvo E-2, povezano sa suvlasništvom čestice … u 987/10000 dijela, ovjeren kod javne bilježnice M. Č. u S., pod brojem OV -140/12,

b) u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke,

c) u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke.

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Pagu, poslovni broj P-1967/2020-32 od 6. srpnja 2021. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke dijelu u kojem je utvrđeno da je raskid Kupoprodajnog ugovora sklopljenog 4. siječnja 2012. nastupio dana 1. siječnja 2013., te se u tom dijelu sudi na način da se utvrđuje da je raskid ugovora nastupio dana 5. prosinca 2017.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 8.266,25 kn.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da je dana 4. siječnja 2013. nastupio raskid Kupoprodajnog ugovora zaključenog dana 4. siječnja 2012. između tuženika kao prodavatelja i tužitelja kao kupca kojim ugovorom je tužitelj prodao tuženiku stan oznake … u prizemlju ukupne površine 20,57 m[2] , sa pripatkom parkirno mjesto P1, i okućnica Z1 površine 7 m[2] , u elaboratu označeno žutom bojom, upisan u zk. ul. br. … k.o. N., kao etažno vlasništvo E-2, povezano sa suvlasništvom čestice … u 987/10000 dijela ovjeren kod javne bilježnice M. Č. u S. pod brojem OV-140/12, dok je zahtjev tužitelja kojim je tražio da se utvrdi da je raskid ugovora nastupio dana 4. siječnja 2013. odbijen kao neosnovan (točka I. izreke). Također, tuženiku je naloženo da tužitelju isplati i iznos od 183.000,00 kn sa pripadajućim zateznim kamatama (točka II. izreke), te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 26.235,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate (točka III. izreke).

2. Protiv dijela presude u kojem je tužbeni zahtjev prihvaćen i protiv odluke o troškovima parničnog postupka žali se tuženik iz svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti, odnosno podredno, istu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP. Suprotno žalbenim navodima tuženika, presuda nije nejasna, već o odlučnim činjenicama sadrži jasne i neproturječne razloge, te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Stoga nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koji u žalbi ističe tuženik. 5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem da je s danom 4. siječnjem 2013. nastupio raskid Kupoprodajnog ugovora koji je s tuženikom kao prodavateljem zaključio 4. siječnja 2012., te zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 183.000,00 kn sa pripadajućim zateznim kamatama s osnove povrata plaćene kupoprodajne cijene.

6. Sud prvog stupnja je u prvostupanjskom postupku u bitnome utvrdio:

- da su tužitelj i tuženik dana 11. kolovoza 2011. zaključili Predugovor o kupoprodaji nekretnina predmet kojega je bio stan oznake .. koji se nalazi u kući sagrađenoj na kčbr. … upisanoj u zk. ul. br. … k.o. N.,

- da su nakon toga tužitelj kao kupac i tuženik kao prodavatelj dana 4. siječnja 2012. sklopili Ugovor o kupoprodaji nekretnina kojim je tuženik prodao a tužitelj kupio stan … u nacrtu označen žutom bojom zajedno sa parkiralištem koji se nalazi u kući sagrađenoj na kčbr. … upisanoj u zk. ul. br. … k.o. N. i to za kupoprodajnu cijenu od 183.000,00 kn,

- da je čl. IV. Ugovora o kupoprodaji tuženik kao prodavatelj jamčio da je prodana nekretnina njegovo isključivo vlasništvo i da nisu opterećene nikakvim uknjižbama ni neuknjiženim teretima,

- da su stranke u kupoprodajni ugovor unijele i tekst "Ako kupci odustanu iz bilo kojeg razloga od kupnje tokom 2012. godine prodavatelj se obvezuje isplatiti kupcu nazad cijeli iznos koji je uplaćen. Također kupci potvrđuju da se odriču korištenja konobe (cisterne) na istom zemljištu (južna strana zemljišta) uz gosp. M. .... (nečitko)). Sve troškove uvođenja novih priključaka za vodu i struju snosi prodavatelj“.

- da je tužitelj u cijelosti isplatio kupoprodajni cijenu u iznosu od 183.000,00 kn i to na način da je najprije platio iznos od 45.750,00 kn i to dana 11. kolovoza 2011., dok je preostali iznos od 137.250,00 kn platio 4. siječnja 2012.,

- da je u trenutku sklapanja kupoprodajnog ugovora na stanu koji je bio predmet prodaje bilo upisano založno pravo u korist E. b. d.d. kao i zabilježba spora koji je protiv tuženika vodila njegova bivša supruga

- da je nakon sklapanja ugovora o kupoprodaji na nekretnini 17. siječnja 2012. upisana zabilježba ovrhe u korist E. b. d.d., dok je 29. siječnja 2016. na 1/2 dijela nekretnine upisano suvlasništvo P. H.,

- da su u zemljišnim knjigama kao suvlasnici nekretnine upisani tuženik u 1/2 dijela i P. H. u 1/2 dijela.

7. Gore navedene činjenice, osim što proizlaze iz dokaza koji su izvedeni tijekom postupka, između stranaka i nisu sporne. Ono što je sporno između stranaka je da li je postojala obveza tuženika da izbriše uknjižbu založnog prava i zabilježbu spora, te, ako je takva obveza tuženika postojala, da li je ispunjenje te obveze u roku bilo bitan sastojak ugovora uslijed kojeg raskid ugovora nastupa po samom zakonu sukladno odredbi čl. 361. st,. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11 - dalje: ZOO).

8. Sud prvog stupnja je u prvostupanjskom postupku utvrdio da se tuženik kupoprodajnim ugovorom obvezao i da do kraja 2012. izbriše založno pravo i zabilježbu spora te da je tu svoju obvezu trebao ispuniti do kraja 2012. godine. Također, sud prvog stupnja je utvrdio da je ispunjenje te obveze u roku (do kraja 2012.) predstavljalo bitan sastojak ugovora te da je s 1. siječnjem 2013. po samom zakonu, sukladno odredbi 361. st .1. ZOO, kupoprodajni ugovor kojeg su sklopili tužitelj i tuženik raskinut.

9. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da se tuženik kupoprodajnim ugovorom obvezao da će na stanu koji je bio predmet prodaje izbrisati založno pravo i zabilježbu spora do kraja 2012. godine za koje razloge je sud dao jesne, logične i razumljive razloge. Navedeno i prema ocjeni suda proizlazi iz iskaza samih stranaka koji, kada se dovedu u svezi s napomenom koju sadrži pisani kupoprodajni ugovor, čine jasnu i logičnu cjelinu.

10. Nisu stoga osnovani navodi tuženika kojima ističe da kupoprodajnim ugovorom nije ugovoreno postojanje njegove obveze na brisanje založnog prava i zabilježbe spora. Naime, sam tuženik je u svom iskazu danom na ročištu održanom dana 27. svibnja 2021. naveo da je mislio da će slijedeće, 2012. godine, riješiti upisanu zabilježbu spora i brisanje založnog prava. Navedeno potvrđuje i iskaz tužitelja koji je iskazao da mu je tuženik jasno rekao i napisao da ako ne riješi spor i zabilježba do kraja 2012. da će mu sav iznos vratiti, što je on (tužitelj) smatrao da je bitan sastojak ugovora. Kada se navedeni iskazi dovedu u svezu s pisanom "Napomenom" sadržanom u kupoprodajnom ugovoru u kojoj je navedeno da, ako kupci iz bilo kojeg razloga odustanu od kupnje tijekom 2012., da se prodavatelj obvezuje vratiti cjelokupni iznos koji je uplaćen, jasno je da su tužitelj i tuženik usmeno ugovorili obvezu tuženika da do kraja 2012. izbriše založno pravo i zabilježbu spora. U protivnom, postavlja se pitanje zašto bi takvu napomenu unosili u kupoprodajni ugovor. Osim toga, cilj sklapanja kupoprodajnog ugovora je da kupac stekne pravo vlasništva, pa je nelogično i neživotno da bi tužitelj sklopio kupoprodajni ugovor da nije postojala obveza tuženika da izbriše založno pravo i zabilježbu spora jer bi takvim ugovaranje tužitelj stekao nekretninu sa teretima koji bi s velikim stupnjem izvjesnosti dovodili u pitanje postojanje tužiteljeva prava vlasništva u budućnosti.

11. Sud prvog stupnja je dakle pravilno, utvrdio da se tuženik obvezao da do kraja 2012. izbriše založno pravo i zabilježbu spora. Također, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio i da tu obvezu tuženik nije ispunio u roku tj. do kraja 2012. godine. Međutim, pogrešno je sud ocijenio da obveza tuženika na brisanje založnog prava i zabilježbe spora predstavlja bitni sastojak ugovora, te da ispunjenje te obveze u roku (do kraja 2012.) također predstavlja bitan sastojak ugovora uslijed čega je s 1. siječnjem 2013. po sili zakona kupoprodajni ugovor raskinut. Naime, u tom dijelu sud prvog stupnja je pogrešno primijenio materijalno pravo iz čl. 361. ZOO na što s pravom u žalbi ističe tuženik.

12. Naime, bitni sastojci ugovora o kupoprodaji nekretnine su predmet i cijena. Nema nikakve zapreke da stranke ugovora o kupoprodaji sukladno načelu slobode uređivanja obveznih odnosa (čl. 2. ZOO) i načelu dispozitivnosti odredaba ZOO (čl. 11. ZOO), ugovore da određeni drugi sastojci ugovora ili obveze u kupoprodajnom ugovoru imaju karakter bitnog sastojka, te da ispunjenje tako ugovorene obveze u određenom roku također predstavlja bitan sastojak ugovora. Međutim, to u ugovoru mora biti jasno i izričito izraženo (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revr-491/2007-2 od 4. rujna 2007., Izbor odluka 1/2008). Pritom sama činjenica da su stranke ugovorile rok ispunjenja određene obveze, samo za sebe, ne znači i da je ispunjenje obveze u roku ugovoreno kao bitan sastojak ugovora (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-260/2006 od 5. rujna 2007., Izbor odluka 1/2007).

13. U konkretnom slučaju, ugovorom o kupoprodaji usmeno je ugovorena obveza tuženika da do kraja 2012. izbriše založno pravo i zabilježbu spora. Međutim, nije jasno i izričito ugovoreno da ispunjenje takve obveze predstavlja bitni sastojak ugovora, a niti takvo što proizlazi iz prirode pravnog posla tako da se ispunjenje takve obveze ne može smatrati da predstavlja bitan sastojak ugovora. Međutim, to što brisanje prava zaloga i zabilježbe spora ne predstavlja bitan sastojak ugovora ne znači i da se zbog neispunjenja tako usmene preuzete obveze ugovor o kupoprodaji ne može raskinuti.

14. Nadalje, i da je ispunjenje obveze brisanja založnog prava i zabilježbe spora u roku bitan sastojak ugovora tužitelj i tuženik nisu ugovorili na jasan i izričiti način tako da se niti ispunjenje te obveze u roku ne predstavlja bitan sastojak ugovora. Osim toga, na navedeno jasno ukazuje i okolnost da je tužitelj tužbu za utvrđenje raskida ugovora podnio nakon više od 4 godine nakon što je istekao rok koji tužitelj smatra da je bio bitan sastojak ugovora. Stoga u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe čl. 361. st. 1. ZOO koju je pogrešno primijenio sud prvog stupnja.

15. Međutim, to ne znači da sporni ugovor nije raskinut. Naime, obzirom da obveza brisanja založnog prava i zabilježbe spora ne predstavlja bitan sastojak ugovora, te da niti ispunjenje te obveze u roku također ne predstavlja bitan sastojak spornog kupoprodajnog ugovora, mjerodavne su odredbe čl. 362. i čl. 363. ZOO.

16. Odredbom čl. 362. st. 1. ZOO propisano je da dužnik, kad ispunjenje obveze u određenom roku nije bitan sastojak ugovora, zadržava pravo da i nakon isteka roka ispuni svoju obvezu, a vjerovnik da zahtijeva njezino ispunjenje. Stavkom 2. istog članka određeno je da, ako vjerovnik želi raskinuti ugovor, mora ostaviti dužniku primjeren naknadni rok za ispunjenje, dok je stavkom 3. istog članka određeno da ako dužnik ne ispuni obvezu u naknadnom roku, nastupaju iste posljedice kao i u slučaju kad je rok bitan sastojak ugovora.

17. Odredbom članka 363. ZOO propisano je da vjerovnik može raskinuti ugovor bez ostavljanja dužniku naknadnog roka za ispunjenje ako iz dužnikova držanja proizlazi da on svoju obvezu neće ispuniti ni u naknadnom roku.

18. Dakle, u slučaju kada ispunjenje obveze u roku nije bitan sastojak ugovora, a vjerovnik želi raskinuti ugovor, on mora dužniku ostaviti primjereni rok za ispunjenje njegove obveze (čl. 362. st. 2. ZOO), te se u tom slučaju, ako dužnik ne ispuni obvezu niti u tom naknadno ostavljenom roku, ugovor raskida po sili zakona protekom naknadno ostavljenog roka (čl. 362. st. 3. ZOO). Međutim, vjerovnik može raskinuti ugovor i bez ostavljanja dužniku naknadnog roka za ispunjenje ako iz dužnikova držanja proizlazi da on svoju obvezu neće ispuniti niti u naknadom roku (čl. 363. ZOO). U takvom slučaju raskid ugovora ne nastupa po sili zakona, već se isti raskida jednostavnom izjavom vjerovnika (čl. 360. ZOO). Pritom u slučaju kada ugovor nije raskinut jednostavnom izjavom prije podnošenja tužbe, tužba zamjenjuje izjavu o raskidu ugovora (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev x- 158/2011-2 od 28. studenog 2011., Izbor odluka 1/2012).

19. U konkretnom slučaju, ispunjenje tuženikova obveze na brisanje založnog prava i zabilježbe spora do kraja 2012. godine nije bilo bitan sastojak ugovora o kupoprodaji, pa se ugovor zbog neispunjenja te tuženikove obveze mogao raskinuti pod uvjetima propisanim čl. 360. čl., 362. i čl. 363. ZOO. Tužitelj u postupku nije dokazao da je tužitelju prije podnošenja tužbe uputio jednostavnu izjavu o raskidu ugovora, pa stoga podnošenje tužbe predstavlja davanje izjave o raskidu. Tužitelj je tužbu preporučeno poštom podnio 5. prosinca 2017. tako da ugovor nije raskinut 1. siječnja 2013. već kasnije, podnošenjem tužbe, tj. 5. prosinca 2017. Pritom je potrebno i navesti da tužitelj tuženiku nije bio u obvezi ostavljati naknadni primjereni rok u smislu odredbe čl. 362. st. 2. ZOO jer su bili ispunjeni uvjeti za raskid ugovora bez ostavljanja primjerenog roka iz čl. 363. ZOO: Naime, na predmetnom stanu određena je ovrha, te se na istom nakon okončanja spora kao suvlasnica u 1/2 dijela upisala P. H. tako da je iz držanja tuženika bilo sasvim razvidno da tuženik neće ispuniti svoju obvezu ni u naknadno ostavljenom roku.

20. Dakle, kod utvrđenja raskida ugovora sud prvog stupnja je pogrešno primijenio odredbu čl. 361. st. 1. ZOO. Naime, kod raskida ugovora je bilo potrebno primijeniti odredbe čl. 363. i čl. 360. ZOO, te o tužbenom zahtjevu tužitelja u odnosu na raskid ugovora, osim u dijelu koji se odnosi na dan raskida, odlučiti na jednak način.

21. Tuženik u žalbi ističe i da je ugovor o kupoprodaji nekretnina mora biti u pisanom obliku, te da eventualna usmena pogodba o brisanju tereta ne može obvezivati tuženika. Međutim, takvi žalbeni navodi tuženika su neosnovani.

22. Odredbom čl. 291. st. 1. ZOO propisano je da, ako je ugovor sklopljen u posebnom obliku, bilo na temelju zakona, bilo voljom ugovornih strana, vrijedi samo ono što je u tom obliku izraženo. Stavkom 2. istog članka propisano je da će ipak biti valjane istodobne usmene pogodbe o sporednim točkama o kojima u ugovoru propisanog oblika nije ništa rečeno ako nisu u opreci s njegovim sadržajem ili ako nisu protivne cilju zbog kojega je oblik propisan.

23. U konkretnom slučaju, kako je ranije navedeno, tužitelj i tuženik su ugovorom o kupoprodaji usmeno ugovorili obvezu tuženika da do kraja 2012. izbriše založno pravo i zabilježbu spora. Iako takva obveza tuženika ne predstavlja bitan sastojak ugovora, te iako ispunjenje te obveze u roku ne predstavlja bitan sastojak ugovora, ista ipak predstavlja obvezu zbog čijeg se neispunjenja može raskinuti ugovor i to neovisno što je takva obveza ugovorena usmeno. Naime, takva usmeno ugovorena obveza tuženika o kojoj je između stranaka postojala suglasnost volja predstavlja usmenu pogodbu koja nije u opreci sa njegovim sadržajem, a niti je protivna cilju zbog koje je pisani oblik ugovora o kupoprodaji propisan. Stoga takva usmena pogodba, sukladno čl. 291. st. 2. ZOO, obvezuje tuženika neovisno o tome što ista nije ugovorena u pisanom obliku.

24. Tuženik žalbenim navodima ukazuje i da se tužitelj nalazi u posjedu sporne nekretnine od sklapanja predugovora 11. kolovoza 2011., te da, ako bi se prihvatio stav suda prvog stupnja da je ugovor raskinut s 1. siječnjem 2013., tužitelj neovlašteno koristi predmetnu nekretninu osam godina. Međutim, okolnost da li tužitelj posjeduje predmetni stan, ne predstavlja činjenicu koja je relevantna za odlučivanje u tužiteljevom tužbenom zahtjevu. Naime, čak i da se tužitelj nalazi neprestano u posjedu nekretnine to ne znači da je tuženik ispunio svoje obveze iz kupoprodajnog ugovora, te da tužiteljev tužbeni zahtjev za utvrđenjem raskida ugovora zbog neispunjenja nije osnovan.

25. Neosnovani su i žalbeni navodi tuženika kojima ističe da se tužitelj mogao kao vlasnik upisati u zemljišnim knjigama da je odmah po potpisu ugovora, kada još uvijek nije bila upisana zabilježba ovrhe, ugovor dostavio na provedbu u zemljišnoknjižni odjel. Međutim, niti ti žalbeni navodi tuženika nisu osnovani. Naime, čak i da se tužitelj odmah po sklapanju kupoprodajnog ugovora u siječnju 2012. i upisao kao vlasnik u zemljišnom knjigama to ne znači da je tuženik ispunio svoju obvezu na brisanje hipoteke i zabilježbe spora. Osim toga, tuženik gubi iz vida da eventualni upis tužiteljeva prava vlasništva i da je izvršen u siječnju 2012. ne bi sprječavao upis, nakon dobitka spora, prava suvlasništva P. H. čija zabilježba spora bi bila upisana s prednosnim redom prije tužiteljeva stjecanja prava vlasništva. Također, eventualni upis prava vlasništva tužitelja ne bi sprječavao niti pokretanje ovršnog postupka protiv tužitelja temeljem upisanog založnog prava jer bi isto također bilo upisano prije njegova prava vlasništva, pa bi tužitelj kao vlasnik koji je nekretninu stekao nakon upisa založnog prava morao trpjeti ovrhu u smislu odredbe čl. 83. Ovršnog zakona ("Narodne novine", br. 112/12, 25/13) koji je tada bio na snazi.

26. U odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja koji se odnosi na isplatu pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je tužitelj na ime kupoprodajne cijene tuženiku isplatio iznos od ukupno 183.000,00 kn, koja činjenica između stranaka i nije sporna. Na takvo utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 368. ZOO kada je prihvatio tužiteljev tužbeni zahtjev za isplatom 183.000,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od dana kada je tuženik pojedini dio kupoprodajne cijene primio, pa do isplate.

27. Odluka o troškovima postupka je također pravilna i zakonita, kako po osnovi tako i po visini dosuđenih troškova. Pritom je međutim, potrebno navesti da je zahtjev tužitelja za naknadom parničnog postupka, valjalo prihvatiti ne temeljem čl. 154. st. 1. ZPP kako je to pogrešno učinio prvostupanjski sud, već primjenom odredbe čl. 154. st. 5. ZPP. To iz razloga što je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično odbijen, tako da tužitelj nije u cijelosti uspio u postupku, već u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi.

28. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je temeljem čl. 368. st. 2. ZPP, žalbu tuženika odbiti kao djelomično neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke u dijelu u kojem je utvrđeno da je nastupio raskid kupoprodajnog ugovora, te u pobijanom dijelu pod točkom II. i III. izreke.

29. S druge strane, valjalo je temeljem čl. 373. ZPP preinačiti pobijanu presudu u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke u dijelu u kojem je utvrđeno da je raskid kupoprodajnog ugovora nastupio dana 1. siječnja 2013. te utvrditi da je raskid ugovora nastupio 5. prosinca 2017.

30. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi nastali izjavljivanjem pravnog lijeka jer je tužitelj sa žalbom uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu žalbe (čl. 154. st. 5. ZPP u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP).

31. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 31. svibnja 2022.

Predsjednica vijeća:

Vesna Žulj, v.r.