Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 13 Gž R-2082/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Jasenke Grgić kao predsjednice vijeća, Sabine Dugonjić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Ksenije Grgić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. K. iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnici I. Ž. Š., odvjetnici u Z., protiv tuženika H. C. d.o.o. iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku D. R., odvjetniku u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, odlučujući o žalbi tuženika izjavljene protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr- 1971/2019-33 od 31. svibnja 2021., na sjednici vijeća održanoj dana 31. svibnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-1971/2019-33 od 31. svibnja 2021. u pobijanom dijelu izreke pod točkom I. i II. te pod točkom III. u dijelu gdje je naloženo tuženiku da vrati tužitelja na radno mjesto i da ga rasporedi na odgovarajuće poslove njegovoj stručnoj spremi i zvanju i sukladno Ugovoru o radu, Pravilniku o organizaciji tuženika sl. vjesnik broj: 3/2021, radno mjesto Vlakovođa I ili Vlakovođa II kao i pod točkom IV. i V. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Prihvaća se žalba tuženika kao djelomično osnovana te se ukida presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-1971/2019-33 od 31. svibnja 2021. u dijelu izreke pod točkom III. kojim se nalaže tuženiku da tužitelju prizna sva prava iz Ugovora o radu od 10. svibnja 2019. sve do povratka na posao te se u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđeno je da je nedopuštena i nezakonita Odluka o otkazu Ugovora o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga od 17. travnja 2019. tuženika dok je pod točkom II. utvrđeno da tužitelju s danom 10. svibnja 2019. nije prestao Ugovor o radu s tuženikom. Pod točkom III. naloženo je tuženiku da tužitelja vrati na radno mjesto, te da mu prizna sva prava iz Ugovora o radu od 10. svibnja 2019. sve do povratka na posao, te da ga nakon toga rasporedi na odgovarajuće poslove sukladno njegovoj stručnoj spremi i zvanju i sukladno Ugovoru o radu, Pravilniku o organizaciji tuženika sl. vjesnik broj: 3/2021, radno mjesto Vlakovođa I ili Vlakovođa II, dok je pod točkom IV. naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kuna, a pod točkom V. je odbijen zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1.-3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - Odluka USRH, 70/19 - dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači sukladno žalbenim navodima odnosno podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Tužitelj u odgovoru na žalbu tuženika osporava žalbene navode u cijelosti te predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u cijelosti.

4. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi utvrđenja nedopuštenom odluke o otkazu ugovora o radu i da radni odnos nije prestao, vraćanje na radno mjesto Vlakovođe I ili Vlakovođe II kao i priznavanje prava iz Ugovora o radu od 10. svibnja 2019. do povratka na posao.

6. Tijekom prvostupanjskog postupka na temelju izvedenih dokaza utvrđeno:

- da je tužitelju odlukom o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu s ponudom ugovora pod izmijenjenim okolnostima od 17. travnja 2019. (u daljnjem tekstu: Odluka o otkazu) otkazan ugovor o radu jer je organizacijskim promjenama koje su utvrđene Pravilnikom o organizaciji društva H. C. d.o. u Regionalnom području C. došlo do smanjenja broja izvršitelja na radnom mjestu vlakovođa u Područnom centru Z. te je radniku primjenom ukupnosti kriterija propisanih čl. 73. Kolektivnog ugovora za H. C. d.o.o ponuđen raspored i ponuda ugovora o radu za upražnjeno radno mjesto vlakovođe u Područnom centru K.;

- da je tuženik dana 08. travnja 2019. Radničkom vijeću saopćio namjeru otkazivanja Ugovora o radu tužitelju, te se Radničko vijeće 16. travnja 2019. očitovalo na način da se istom otkazu protivilo;

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je za tuženika i njegove pravne prednike radio oko 36 godina, a kao vlakovođa od 1987. te je u trenutku donošenja Odluke o otkazu kod tuženika bilo zaposleno 18 vlakovođa, a da novoponuđeni ugovor o radu za radno mjesto vlakovođe u B. nije prihvatio iz zdravstvenih razloga jer je operirao tumor ispod kičme i jednostavno nije mogao svaki dan putovati 100 km i raditi preko 12 sati, pa i za duplo veću plaću. Također, proizlazi da je po godinama života najstariji vlakovođa te ima kćer od 24 godine koja živi s njim i suprugom u istom kućanstvu sa svojim malodobnim djetetom te je od liječnika dobio potvrdu da može jedino obavljati poslove vlakovođe, dok druge poslove, pogotovo fizičke ne može obavljati, a u trenutku donošenja Odluke o otkazu imao je 59 godina i u kolovozu 2020. ispunio je uvjete za prijevremenu starosnu mirovinu;

- da je prije donošenja Odluke o otkazu na radnom mjestu vlakovođa, Područni Centar Z. kod tuženika bio predviđen 21 izvršitelj, međutim, na temelju suglasnih iskaza tužitelja i svjedoka Z. R., kao i Popisa radnika koje je tuženik dostavio (list 284 spisa), utvrđeno je da je kod tuženika bilo zaposleno 18 izvršitelja dok iz Pravilnika o organizaciji tuženika od 31. srpnja 2018. proizlazi da je regionalno područje C., Područni Centar Z. podijeljeno na Z., R. k., Z. – Ž., Z. – Z. k., P. T., D. i S., te da je za radno mjesto vlakovođa (stručna sprema C/D) predviđeno 49 izvršitelja, pri čemu je za Z. – Z. k., predviđeno 7 izvršitelja, za D. 5 i za Ž. 5, dok za R. k., P. T. i S. nema predviđenih izvršitelja, slijedom čega je navedenim pravilnikom tuženik, dakle, predvidio 17 izvršitelja.

7. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud je zaključio da je tuženik prilikom nove organizacije i sistematizacije radnih mjesta na radnom mjestu vlakovođa u Područnom Centru Z. broj izvršitelja smanjio sa 18 na 17, slijedom čega je tuženik imao opravdan razlog za donošenje Odluke o poslovno uvjetovanom otkazu Ugovora o radu. Isto tako, prvostupanjski sud zaključuje da nije u pravu tužitelj kada tvrdi da se potreba za njegovim radom na radnom mjestu vlakovođe treba promatrati kroz potrebu za obavljanjem poslova vlakovođe isključivo na kolodvoru na Ž. na kojem do tada radio i da je u tom smislu tuženik neopravdano donio Odluku o otkazu, jer je po ranijoj sistematizaciji za taj kolodvor bilo predviđeno 4 izvršitelja, dok je novoj sistematizaciji predviđeno 5 izvršitelja, a to zato što je mjesto rada tužitelja sukladno čl. 3. Ugovora o radu Z., Područni centar Z. s pripadajućim kolodvorima, a ne samo kolodvor na Ž., pa se i na tužitelja odnosi cjelokupna reorganizacija i smanjenje broja izvršitelja sa 18 na 17 izvršitelja.

8. Nadalje, prvostupanjski sud zaključuje da je tuženik u prilog svojih tvrdnji prilikom utvrđivanja viška radnika primijenio ukupnost kriterija propisanih čl. 73. KU-a te je dostavio popis za 18 vlakovođa (list 283 spisa) s podacima o broju uzdržavanih članova obitelji, dobi, radnom stažu, braniteljskom statusu i svjedodžbi, ali prvostupanjski sud na temelju dostavljenog popisa nije mogao utvrditi na koji način je tuženik primijenio kriterije iz čl. 73. KU-a prilikom utvrđivanja viška radnika na radnom mjestu vlakovođe. Naime, iz dostavljenog popisa nije bilo moguće utvrditi koji od radnika ispunjava uvjete za starosnu i prijevremenu mirovinu, te koji od radnika svoje obveze ispunjava uredno, a koji neuredno. Isto tako, prvostupanjski sud zaključuje da je primjena kriterija iz čl. 73. KU-a, trebala uključivati i svojevrsno bodovanje radnika po pojedinim kriterijima, i to po već unaprijed određenim mjerilima, a što je u konkretnom slučaju izostalo, a na temelju pukog nabrajanja o broju uzdržavanih članova obitelji, dobi, radnom stažu, braniteljskom statusu i svjedodžbi pojedinog radnika, bez dovođenja u vezu istih na temelju bodovanja s podacima drugih radnika, nije se mogao na transparentan i objektivan način utvrditi višak radnika. Tako i u odnosu na tužitelja nije bilo moguće utvrditi iz kojeg razloga i na temelju kojih kriterija je tuženik radnicima koji su bili mlađi od tužitelja (njih 16) i koji su imali kraći radni staž od tužitelja (njih 11) dao prednost prilikom utvrđivanja viška radnika. Isto tako, prvostupanjski sud utvrđuje da tuženik svoju odluku kojom je tužitelja utvrdio viškom opravdava stručnom spremom, pa ističe da je jedino tužitelj bio NKV, što je neosnovano i to ne samo što tuženik nije dokazao da je tužitelj bio NKV, već i zbog toga što kriterij stručne spreme nije niti predviđen čl. 73. KU-a, slijedom čega ni tuženik prilikom donošenja Odluke o otkazu navedeni kriterij nije mogao samoinicijativno primijeniti.

9. Osim toga, prvostupanjski sud zaključuje da je tužitelju tuženik ponudio novi ugovor o radu za radno mjesto vlakovođe u K., dakle, za isto radno mjesto i sa istim uvjetima na kojem je tužitelj utvrđen viškom, pa je sud mišljenja da tuženik istu okolnost u pogledu prava radnika iz radnog odnosa ne može cijeniti na dva različita načina, slijedom čega zaključuje da se tuženik nije pridržavao odredbe čl. 115. st. 2. ZR-a i čl. 73. KU-a, tako da Odluka o otkazu nije dopuštena, pa je valjalo usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja i utvrditi da Odluka o otkazu nije dopuštena i da njegov radni odnos nije prestao.

10. Utvrđenja prvostupanjskog suda o nedopuštenosti predmetnog otkaza ugovora o radu prihvaća i ovaj sud.

11. Naime, prema odredbi čl. 115. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 93/14. i 127/17., dalje u tekstu: ZR-a) propisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdan razlog, odnosno ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz). Odredbom stavka 2. istoga članka, propisano je da pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu, poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika.

12. Smisao odredbe čl. 115. stavak 2. ZR-a, nije u tome da se ograniči sloboda odlučivanja poslodavca tako da višak radnika mora utvrditi isključivo prema trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika. Smisao navedenog propisa je u tome da se od otkazivanja zaštite socijalno ugroženiji ili najranjiviji radnici, kod poslodavca koji zapošljava veći broj radnika i kad postoji mogućnost više izvršitelja jednog radnog mjesta, slijedom čega poslodavac može odluku o poslovno uvjetovanom otkazu donijeti uzimajući u obzir i druge kriterije kao što je riječ u konkretnom slučaju (kriteriji iz članka 73. KU-a), pritom vodeći računa o svim kriterijima, s time što je autonomno pravo poslodavca odrediti kojem će od kriterija i u kojoj mjeri dati prednost. Međutim, pri donošenju takve odluke poslodavac je dužan te kriterije konkretno naznačiti, razmotriti i primijeniti, i u odluci o otkazu ugovora o radu navesti koji su to kriteriji bili odlučujući pri odabiru kojem će od više radnika dati poslovno uvjetovani otkaz.

13. Odredbama članka 73. Kolektivnog ugovora za tuženika (IV. Aneks KU-a od 26. ožujka 2015.) predviđeni su kriteriji za utvrđivanje viška radnika. Tako je u 1. kriteriju u navedenom članku određeno kako je između radnika koji rade na radnim mjestima na kojima se smanjuje broj izvršitelja, višak onaj radnik koji ispunjava uvjete za starosnu mirovinu. Kao 2. kriterij istim je člankom određeno da između radnika koji rade na radnim mjestima na kojima se smanjuje broj izvršitelja, višak je radnik koji ispunjava uvjete za prijevremenu starosnu mirovinu. Kao 3. kriterij za utvrđivanje viška radnika je postavljeno zadovoljavanje radnih obveza i propisanih uvjeta iz sistematizacije, dok je kao 4. kriterij predviđeno trajanje radnog odnosa. Peti kriterij za utvrđivanje viška radnika jest status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata. S tim u svezi ovim je kriterijem propisano i da je višak onaj radnik koji nakon ispunjavanja prethodnih uvjeta (kriterija) pod brojem 1 do 3, nema status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata. Konačno kao 6. uvjet - kriterij za utvrđivanje viška radnika, člankom 73. KU-a predviđen je socijalni status radnika, na način da ako ranije navedene kriterije više radnika ispunjava podjednako, tada da je višak onaj radnik koji ima veća ukupna primanja na osnovu broja uzdržavanih članova i zaposlenih članova obitelji.

14. Budući da je prvostupanjski sud utvrdio da tuženik nije dokazao da je prilikom otkazivanja ugovora o radu tužitelju i utvrđivanja njega kao viška radnika primijenio navedenu odredbu članka 73. KU-a, to je pravilno zaključio da Odluka o otkazu nije dopuštena, jer iz obrazloženja sporne te odluke proizlazi kako nisu naznačeni radnici (trebalo je navesti konkretna imena usporednih radnika u odnosu na koji se izvršila komparacija, i to svih radnika koji su radili na istom na radnom mjestu na kojem je radio i tužitelj radio), niti da je tuženik uopće vršio usporedbu, a sve kako bi se moglo utvrditi jesu li i na koji način primijenjeni zakonski i drugi kriteriji prilikom odabira kojem će se radniku otkazati ugovor o rad, a imajući u vidu da je tužitelj imao i najduži radni staž kod tuženika. Kako je prvostupanjski sud pored navedenog, utvrdio da tuženik kod donošenja Odluke o otkazu nije pravilno niti utvrdio tužiteljevu stručnu spremu, budući da ističe da je tužitelj utvrđen viškom što opravdava NKV stručnom spremom, a što je protivno Rješenju o plaći tužitelja (list 315 spisa) iz kojeg proizlazi da tužitelj ima stručnu spremu SSS.

15. U odnosu na žalbene navode tuženika da je u odredbi čl. 73. st. 1. toč. 3. KU, jasno navedeno da su tehnološki višak i radnici koji ne ispunjavaju propisani uvjet sistematizacije, a jedan je i stručna sprema, valja reći da citirana odredba propisuje kao kriterij zadovoljavanje radnih obveza i propisanih uvjeta iz sistematizacije (………Višak su radnici sa kojima nakon gubljenje radne sposobnosti nisu sklopljeni novi ugovori o radu, odnosno nemaju potrebnu sposobnost za radno mjesto prema ugovoru o radu), dok se kod tužitelja ne radi o tome da je izgubio radnu sposobnost i da nema sposobnost za radno mjesto prema ugovoru o radu budući da je cijelo vrijeme zaposlen na radnom mjestu vlakovođe za koje ima potrebnu sposobnost, a tuženik mu je nudio ugovor o radu za radno mjesto vlakovođe, ali u K., slijedom čega su žalbeni navodi neosnovani.

16. Slijedom navedenog, iako osnovano tuženik ističe da KU ne predviđa „svojevrsno bodovanje radnika“, pravilno prvostupanjski sud zaključuje da na temelju pukog nabrajanja o broju uzdržavanih članova obitelji, dobi, radnom stažu, braniteljskom statusu i svjedodžbi pojedinog radnika, bez dovođenja u vezu istih s podacima drugih radnika, nije se mogao na transparentan i objektivan način utvrditi višak radnika pa i u odnosu na tužitelja nije bilo moguće utvrditi iz kojeg razloga i na temelju kojih kriterija je tuženik radnicima koji su bili mlađi od tužitelja (njih 16) i koji su imali kraći radni staž od tužitelja (njih 11) dao prednost prilikom utvrđivanja viška radnika. Naime, tuženik je bio dužan u predmetnom slučaju kada postoje dodatni kriterije, konkretno naznačiti, pažljivo razmotriti i primijeniti, prilikom odlučivanja kojem će radniku dati poslovno uvjetovani otkaz.

17. U konkretnom slučaju tuženik to nije učinio jer iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da nije u odnosu na tužitelja bilo moguće utvrditi iz kojeg razloga i na temelju kojih kriterija je tuženik radnicima koji su bili mlađi od tužitelja (njih 16) i koji su imali kraći radni staž od tužitelja (njih 11) dao prednost prilikom utvrđivanja viška radnika, a niti da je poštivao kriterije iz odredbe članka 73. KU-u, pa je pravilno ocijenio da nisu bile ispunjene pretpostavke za donošenje Odluke o otkazu tužitelju. Stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio da tuženik nije dokazao da je imao opravdan razlog za otkaz ugovora o radu upravo tužitelju, a na tuženiku je teret dokaza u smislu odredbe članka 135. st. 3. ZR-a.

18. Stoga su neosnovani i žalbeni navodi tuženika kojima ponavlja da je dostavio tablicu kojom dokazuje da je prilikom određivanja viška radnika primijenio navedene kriterije i da je imao opravdan razlog za otkaz tužitelju zbog čega je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je utvrdio da predmetna Odluka o otkazu tužitelju nije dopuštena i da mu radni odnos kod tuženika nije prestao i kada naložio da se tužitelj vratiti na radno mjesto i da ga rasporedi na odgovarajuće poslove njegovoj stručnoj spremi i zvanju i sukladno Ugovoru o radu, Pravilniku o organizaciji tuženika sl. vjesnik broj: 3/2021, radno mjesto Vlakovođa I ili Vlakovođa II, a u skladu s odredbom čl. 124. st. 1. ZR-a.

19. Stoga je valjalo temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tuženika kao djelomično neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu izreke pod točkom I. i II. te pod točkom III. u dijelu gdje je naloženo tuženiku da vrati tužitelja na radno mjesto i da ga rasporedi na odgovarajuće poslove njegovoj stručnoj spremi i zvanju i sukladno Ugovoru o radu, Pravilniku o organizaciji tuženika sl. vjesnik broj: 3/2021, radno mjesto Vlakovođa I ili Vlakovođa II te odlučiti kao u izreci ove presude.

20. Međutim, u odnosu na toč. III. pobijane presude u dijelu kojim se nalaže tuženiku da tužitelju prizna sva prava iz Ugovora o radu od 10. svibnja 2019. sve do povratka na posao, pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a i proturječna je sama sebi te stanju spisa, zbog čega se presuda u tom dijelu ne može ispitati, te je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na što žalitelj opravdano ukazuje u žalbi.

21. Naime, pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama koja to prava se priznaju tužitelju zbog neopravdanog otkaza iz Ugovora o radu od 10. svibnja 2019. i to najprije jer spisu uopće ne prileži Ugovor o radu od 10. svibnja 2019., a niti se tužitelj tijekom postupka pozivao na takav Ugovor o radu od 10. svibnja 2019. budući da spisu prileži Ugovor o radu od 20. srpnja 2016., dok je Odluka o otkazu ugovora o radu od 17. travnja 2019.

22. Osim toga, zahtjev koji je prvostupanjski sud usvojio ne samo da nije određen, nego nije niti odrediv u tom dijelu (nije jasno koja prava i u kojem omjeru tužitelj traži) to nije razumljiva izreka presude suda prvog stupnja čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl.354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. (Tako i Vrhovni sud RH u odluci Revr-208/2009 od 17. rujna 2013.)

23. Slijedom navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 369. st. 1. ZPP, prvostupanjsku presudu ukinuti u dijelu izreke pod točkom III. kojim se nalaže tuženiku da tužitelju prizna sva prava iz Ugovora o radu od 10. svibnja 2019. sve do povratka na posao te istu u tom dijelu vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

24. U pogledu odluke o parničnom trošku, valja reći da je tužitelj uspio sa glavnim zahtjevom u cijelosti odnosno uspio je sa utvrđenjem da je Odluka o otkazu nedopuštena te da radni odnos nije prestao i vraćanje na rad, slijedom čega mu pripada parnični trošak u cijelosti u vidu jednokratne nagrade, kako je to pravilno odlučeno u točki IV. izreke pobijane odluke, dok tuženiku ne pripada parnični trošak kako je to pravilno odlučeno u izreci pod točkom V.

25. Kako je tuženik u žalbenom postupku uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu i to u dijelu presude koji zahtjev predstavljaju sporedno potraživanje, dok nije uspio sa žalbom u odnosu na glavno potraživanje, to tuženiku nije priznat trošak žalbenog postupka sukladno čl. 155. ZPP, te je po čl. 166. st. 1. ZPP odlučeno kao pod točkom II. izreke rješenja.

26. U ponovnom postupku sud prvog stupnja će otkloniti bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju mu je ukazano ovim rješenjem, a ujedno će pozvati i tužitelja da ispravi i dopuni tužbu u smislu odredbe čl. 109. st. 1. ZPP , obzirom da tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji se odnosi na „prizna sva prava“ nije određen i podoban za postupanje, nakon čega će ukoliko tužitelj ostane kod zahtjeva moći donijeti pravilnu i na zakonu osnovanu odluku.

U Zagrebu 31. svibnja 2022.

Predsjednica vijeća:

Jasenka Grgić, v.r.