Republika Hrvatska
Županijski sud u Splitu
Poslovni broj: Gž-562/2022-2
Split, Gundulićeva 29a
U I M E R E P U B L I K E H R VA T S K E
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Splitu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji tog suda Dragici Samardžić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja I. R. iz Z., OIB:…, zastupanog po punomoćniku I. L., odvjetniku u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB:…, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-2969/2017-41 od 17. veljače 2022., 26. svibnja 2022.,
r i j e š i o j e
Ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-2969/2017- 41 od 17. veljače 2022. i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev da tuženik tužitelju isplati iznos od 46.700,64 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 26. svibnja 2017. do isplate (toč. I. izreke) te je tužitelju naloženo da naknadi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 11.250,00 kuna (toč. II. izreke).
2. Protiv citirane presude žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14, 70/19, u daljnjem tekstu: ZPP-a) s prijedlogom da se ista preinači, podredno ukine.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba je osnovana.
5. Žalitelj smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer je presuda nerazumljiva i razlozi koji su u njoj navedeni su nejasni. Ispitujući pobijanu odluku u odnosu na ovaj žalbeni razlog, ocjena je ovog suda da prvostupanjski sud nije počinio navedenu bitnu povredu, za svoju odluku je dao jasne i razumljive razloge, a nije počinio niti druge bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti primjenom odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.
6. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja, kao vlasnika stana u Z., stan J, površine 28,58 m[2] , na 1. katu objekta, za isplatu razlike između tržišne i zaštićene najamnine u iznosu od 86.392,20 kuna za razdoblje od 15. ožujka 2011. do podnošenja tužbe 26. svibnja 2017. Tijekom postupka tužitelj je povukao dio tužbenog zahtjeva te konačno potražuje iznos od 46.700,64 kuna sa zateznim kamatama od dana podnošenja tužbe do isplate.
7. Prema stanju u spisu proizlazi da je tužitelj pravo vlasništva predmetnog stane stekao temeljem Ugovora o kupoprodaji od 1. rujna 2008., kojeg je tužitelj, kao kupac sklopio sa S. H., kao prodavateljem te da je u trenutku kada je tužitelj kupio stan, u istome već stanovala zaštićena najmoprimka S. R., koja činjenica je tužitelju, kao kupcu tog stana, bila poznata, a što je u postupku i učinjeno nespornim.
8. Nadalje, tužitelj tvrdi da trpi štetu koju predstavlja razlika iznosa između najamnine za predmetni stan koja se može ostvariti na tržištu i zaštićene najamnine koju je tužitelj primao u iznosu 60,13 kuna od zaštićenog najmoprimca za razdoblje od unatrag tri godine od podnošenja zahtjeva ODO-u. Od tuženika, kao zakonodavca, potražuje isplatu te štete jer mu je Zakonom o najmu stanova („Narodne novine“, broj: 91/96 i 48/98 u daljnjem tekstu: ZNS), kojim se vlasnicima stanova, u kojima žive zaštićeni najmoprimci, nametnut prekomjeran teret stambenog zbrinjavanja zaštićenih najmoprimca, što predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva, a isto je protivno odredbi čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, koja je ratificirana 5. studenog 1997. kao i odredbama čl. 48. st. 1. uz ograničenja prema čl. 50. st. 1. Ustava Republike Hrvatske.
9. Temeljem naprijed navedenog utvrđenog činjeničnog stanja, primjenom odredbi čl. 1045. i 1046. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05 i 41/08), prvostupanjski sud zaključuje da tužbeni zahtjev nije osnovan jer tužitelj, u trenutku stupanja na snagu ZNS-a, nije bio vlasnik stane već je to postao naknadno. Obrazlaže da je tužitelj, dvanaest godina nakon stupanja na snagu ZNS-a, znajući da u stanu živi zaštićena najmoprimka, istoga odlučio kupiti i na taj način pristao na primanje iznosa zaštićene najamnine, a ne tržišne najamnine, pri čemu isti niti tvrdi, niti dokazuje da je mogao razumno očekivati (javno dostupni planovi i izjave Vlade Republike Hrvatske u tom pravcu) da će se sustav zaštićenog najma ukinuti u razumnom vremenu nakon kupnje (Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o najmu stanova /„Narodne novine“, broj 68/18/ stupio je na snagu 4. kolovoza 2018.). Stoga da nedostaje uzročno posljedična veza između postupanja tuženika i eventualne štete, koju tužitelj trpi u vidu razlike između zaštićene i tržišne najamnine.
10. U žalbi tužitelj navodi da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da pravo na isplatu razlike najamnine imaju samo oni vlasnici stanova koji su to bili u trenutku stupanja na snagu ZNS-a. Nadalje, ističe mu je tuženik, kao zakonodavac, propuštanjem da se navedenim odredbama ostvari pravedna ravnoteža općeg interesa zajednice i pojedinačnog prava tužitelja, nanio štetu u vidu neodgovarajuće najamnine.
11. Prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda osnovan je žalbeni navod da je prvostupanjski sud donoseći pobijanu presudu pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, prvostupanjski je sud, iako se pravilno pozvao na mjerodavne pravne propise, zauzeo pogrešno pravno shvaćanje da tužitelj, kao vlasnik koji je predmetnu nekretninu stekao naknadno, nakon stupanja na snagu ZNS-a, nema pravo na naknadu štete. Drugim riječima, ne može se, kao pravilan, prihvatiti zaključak prvostupanjskog suda da u konkretnom slučaju za štetu koju tužitelj trpi ne bi odgovarao tuženik jer je tužitelj, u vrijeme kupnje nekretnine, znao i prihvatio kupnju nekretnine pod uvjetima koje nosi zaštićeno najmoprimstvo.
12. Da je prvostupanjski sud zauzeo pogrešno pravno shvaćanja proizlazi iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3242/18 od 14. rujna 2020. kojom je izražen pravni stav da:
"Članci 48., 50. i 52. Ustava i članak 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju štite vlasništvo to jest imovinu onih koji udovoljavaju pretpostavkama prava na mirno uživanje prava vlasništva, a to su, prije svega, vlasnici te, nakon njih, osobe koje mogu osnovano tvrditi da postoji njihovo legitimno očekivanje učinkovitog uživanja prava vlasništva. Od zaštite su, dakle, isključeni slučajevi kada postoji «nada» u priznanje prava vlasništva ili «uvjetni zahtjev» koji otpada u slučaju neispunjenja uvjeta.
Slijedom toga i osporene odredbe ZNS-a štite vlasništvo kao takvo i nositelje prava vlasništva ma tko god oni bili, pa u tom smislu nije relevantno je li vlasnik »izvorni« ili »nakupac«. Istodobno, ZNS ne štiti (u aspektu prava vlasništva) one koji nemaju pravo vlasništva niti njegovo stjecanje mogu legitimno očekivati."
13. Također, rješenjem Revd-907/2021-2 od 30. studenog 2021. (u postupku među istim strankama povodom naknade štete radi drugog stana u zgradi) dopušteno je podnošenje revizije u odnosu na pitanje: Imaju li vlasnici stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci pravo naknadu štete od Republike Hrvatske u vidu razlike između zaštićene najamnine koju primaju sukladno odredbama Zakona o najmu stanova („Narodne novine“, broj 91/96, 48/98, dalje: ZNS) i ekonomske najamnine koju bi primali da je stan iznajmljen na slobodnom tržištu ukoliko su vlasništvo navedenih stanova stekli nakon stupanja na snagu ZNS?
14. Kako sudska praksa domaćih sudova mora biti u suglasnosti s relevantnim pravnim stajalištima i praksom Europskog suda za ljudska prava (ESLJP), jer ona predstavljaju obvezujući međunarodnopravni standard to valja poštovati i pravna stajališta tog suda izražena u odluci u predmetu S. protiv H. (zahtjev broj 12027/10) kao i pravno shvaćanje koje je u svojoj odluci iznio Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev 2364/2016-3 od 19. prosinca 2018. prema kojemu u postupanju Republike Hrvatske u odnosu na reguliranje zaštićenih najmoprimaca na stanovima u privatnom vlasništvu ima protupravnosti, jer takvo postupanje predstavlja povredu Ustavom i Konvencijom zajamčenog vlasništva.
15. Iako je prvostupanjski sud proveo dokaz vještačenjem, zbog pogrešnog pravnog stajališta, izostala su utvrđenja o činjenicama odlučnim za rješavanje ovog spora i primjenu ovlaštenja iz odredbe čl. 373. st. 3. ZPP-a. Stoga je, sukladno odredbi čl. 370. ZPP-a, valjalo prihvatiti žalbu tužitelja i presuditi kao u izreci.
16. U ponovljenom postupku prvostupanjski će sud, uvažavajući naprijed navedeno pravno stajalište, raspraviti od kada tužitelj kao vlasnik stana trpi štetu, koja je visina štete koju tužitelj trpi, kao i prigovor zastare kojeg ističe tuženik te će donijeti novu, na zakonu zasnovanu odluku.
U Splitu 26. svibnja 2022.
Sutkinja:
Dragica Samardžić, v. r.
