Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Stalna služba u Gospiću

Gospić

Gž-511/2019-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Milke Vraneš, predsjednice vijeća, Tatjane Radaković Bašić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Ante Ujevića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. Lj. iz Š., OIB: …, zastupanog po punomoćniku L. M., odvjetniku u Š., protiv 1. tuženika K.1 u. K. , Ž., OIB: …, zastupanog po punomoćniku D. Ć., odvjetniku u V.1 i 2. tuženika I. S. iz V. , OIB: …, radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji poslovni broj: P-141/2019-11 od 22. veljače 2019., na sjednici vijeća održanoj 22. travnja 2022.

p r e s u d i o j e:

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana, potvrđuje se presuda Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji poslovni broj: P-141/2019-11 od 22. veljače 2019. u točki I. Izreke.

II. Usvajanjem žalbe 1. tuženika preinačuje se rješenje o parničnom trošku sadržano u točki II. izreke presude Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji poslovni broj: P-141/2019-11 od 22. veljače 2019. u odbijajućem dijelu na način da se nalaže tužitelju da 1. tuženiku isplati daljnji iznos parničnog troška od 625,00 kn (šeststotinadvadesetpetkuna), u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu žalbenog troška.

IV. Nalaže se tužitelju da 1. tuženiku naknadi žalbeni trošak u iznosu od 156,25 kuna, dok se u ostalom dijelu u odnosu na žalbeni trošak za iznos od 468,75 kuna, zahtjev tuženik odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

"1. Odbija se tužitelj u cijelosti sa tužbenim zahtjevom koji glasi:

„1. Utvrđuje se ništetnim Ugovor o kreditu broj: … o nenamjenskom kreditu sa osiguranjem novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama založnog dužnika od 17. ožujka 2016. potvrđen od strane vršitelja dužnosti javnog bilježnika M. G. pod brojem … koji je zaključen između tužitelja kao jamca/platca i založnog dužnika, tuženika ad. 1 ) tuženika kao kreditora i tuženika ad.2) kao korisnika kredita.

2. Nalaže se tuženicima da tužitelju naknade parnične troškove u roku od 15 dana s pripadajućim kamatama. “

3. Nalaže se tužitelju I. Lj. iz Š., da 1. tuženiku K.1 U. K. Ž., naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 13.437,00 kn, te 2. tuženiku I. S. u iznosu od 168,00 kn, sve roku od 15 dana, dok se tuženici odbijaju s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška preko iznosa navedenih u toč. 2. izreke ove presude."

2. Protiv navedene presude u pravovremenom roku žali se tužitelj, a 1. tuženik se žali na odluku o trošku.

2.1. Tužitelj se žali zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog stanja te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi u bitnom ističe da je izreka prvostupanjske presude kontradiktorna njezinu obrazloženju, te smatra da se pobijana presuda treba ukinuti. Posebice naglašava da prvostupanjski sud ne samo što ignorira sve dokaze tužitelja, nego da parcijalno koristi dijelove iskaza tuženika, a sve kako bi lakše obrazložio donošenje pobijane presude. Iskaz zakonskog zastupnika 1. tuženika je više nego dovoljan kako bi se utvrdilo da je predmetni ugovor zelenaški, lihvarski, protivan propisima i moralu društva. Ističe da je nesporno da je 2. tuženiku kao formalnom korisniku kredita odobren kredit u iznosu od 160.000,00 kuna, na rok otplate od 120 mjeseci s kamatnom stopom od 9 % na godišnjem nivou, a da mu je isplaćeno svega 105.800,00 kuna i to račun L. V. 85.000,00 kuna, a na blagajni 20.800,00 kuna. Posebno ističe kako je pravno neutemeljen zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj nije bio u stanju nužde, niti u teškom materijalnom stanju, jer da je bio upisan kao suvlasnik ½ dijela nekretnine (pašnjak i vinograd) kojima je jamčio 1. tuženiku. U žalbi predlaže da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači na način da u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev tužitelja kao i da naloži tuženicima da tužitelju naknade parnični trošak ili podredno da ukine prvostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno odlučivanje. Potražuje žalbeni trošak u ukupnom iznosu od 5.687,50 kuna.

2.2. 1. tuženik se žali protiv rješenja o trošku iz točke II. izreke prvostupanjske presude, zbog pogrešne primjene materijalnog prava. 1. tuženik u žalbi navodi da mu je odbijen zahtjev za naknadu troška pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 625,00 kuna obzirom da sud smatra kako navedeni trošak nije nužan i potreban za vođenje parnice. Punomoćnik tuženika je navedeni trošak zatražio prilikom zaključenja glavne rasprave, dakle u roku, te je isti i izvršio navedenu radnju obzirom je pristupio na navedeno ročište. U žalbi predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu u dijelu pod točkom II. izreke na način da tužitelja obveže da tuženiku naknadi daljnji trošak parničnog postupka i to za pristup na ročište za objavu presude u iznosu od 625,00 kuna, odnosno podredno da ukine presudu u pobijanom dijeli i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Potražuje i žalbeni trošak i to sastav žalbe 500,00 kuna, ka i PDV u iznosu od 125,00 kuna, što ukupno iznosi 625,00 kuna.

2.3. Na žalbe nije odgovoreno.

3. Žalba tužitelja nije osnovana, dok je žalba 1. tuženika u odnosu na odluku o trošku osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi da je ništetan Ugovor o kreditu broj: … sa osiguranjem novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama založnog dužnika od 17. ožujka 2016. potvrđen od strane vršitelja dužnosti javnog bilježnika M. G. pod brojem … koji je zaključen između tužitelja kao jamca/platca i založnog dužnika, tuženika ad. 1 ) kao kreditora i tuženika ad.2) kao korisnika kredita time da u činjeničnim navodima tužbe tužitelj ističe da se radi o zelenaškom ugovoru kao i da je predmetni ugovor fiktivan, sklopljen isključivo kako bi se prikrio drugi ugovor.

4.1. Svoju tužbu tužitelj temelji na tvrdnji da je on bio stvarni korisnik kredita iako je u navedenom Ugovoru navedeno da je tužitelj jamac/platac i založni dužnik. Nadalje navodi da se dugi niz godina nalazio u financijskim problemima, te je dulje od 5 godina neprekidno blokiran na FINI, te da su mu 1. tuženik i L. V. predložili da formalno potpiše Ugovor o kreditu u svojstvu jamca i založnog dužnika, a ne u svojstvu korisnika kredita, s tim da su se istovremeno obvezali da će pronaći osobu od povjerenja koja će formalno biti korisnik kredita, mada stvarno novac od kredita neće ići njoj, već tužitelju. Tvrdi da se nalazio u bezizlaznoj situaciji, te zbog starije životne dobi, obiteljske tragedije, neiskustva i lakomislenosti nije ni znao što potpisuje.

5. Ispitujući pobijanu presudu, sukladno odredbi članka 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP), ovaj sud nije utvrdio postojanje kakve bitne povrede parničnog postupka, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, kao niti postojanje bitne povrede iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, na koju tužitelj u žalbi ukazuje.

5.1. Prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene, valjano utvrdio činjenično stanje.

5.2. Neosnovano tužitelj u žalbi u bitnom osporava utvrđenja i pravne zaključke prvostupanjskog suda na način da preocjenjuje utvrđenja prvostupanjskog suda u svom subjektivnom smislu, ali po mišljenju ovog suda bezuspješno, budući je prvostupanjski sud u smislu odredbe članka 8. ZPP-a, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a na temelju rezultata cjelokupnog postupka pravilno utvrdio činjenično stanje koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

6. Prvostupanjski sud u tijeku postupka u bitnome utvrđuje:

- da je tužitelj, u svojstvu jamca/platca i založnog dužnika sa 1. tuženikom K.1 U K ., kao kreditorom i 2. tuženikom I. S., kao korisnikom kredita dana 7. ožujka 2016. zaključio Ugovor o nenamjenskom kreditu sa osiguranjem novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama založnog dužnika broj: …, koji je potvrđen pod brojem … dana 21. ožujka 2016. od strane vršitelja dužnosti javnog bilježnika M. G. iz V.2 , da je tim ugovorom korisniku kredita odobren kredit u iznosu od 160.000,00 kn, na rok otplate od 120 mjeseci s kamatnom stopom od 9% godišnje ( dalje Ugovor),

- da je rješenjem Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj Z-10365/2016-2 od 2. studeni 2016. odbijen prijedlog K.1 U K. Ž. za upis založnog prava u odnosu na ½ dijela k.č.br. 3409, 3414/1, 3695/5, 3794/3, 3812/9, 3812/11, 3883/4, 3883/5, 3886/4, 3946/4, sve u z.k.ul. 3883, k.o. D. P. u vlasništvu I. Lj., a temeljem navedenog kredita, ovo stoga što je uvidom u zemljišno knjižno stanje utvrđeno da I. Lj. (založni dužnik) nije uknjižen kao suvlasnik na navedenim nekretninama, nego je na istim uknjižen Lj. I. p. J.,

- da je uputom za isplatu sredstva po ugovoru o kreditu broj … od 22. ožujka 2016. I. S. iz V.1 uputio K. U. K. Ž. nalog da iz ugovora o kreditu broj … od 17. 1  2

ožujka 2016. isplati iznos od 85.000,00 kn na tekući račun u vlasništvu L. V. iz V.1 , a razlika od 75.000,00 kn osobno I. S. na blagajni K. U K. Ž.,

1  2

- da je da je K.1 U K. 22. ožujka 2016. I. S. iz V. isplatio iznos od 75.000,00 kn.

- da je K.1 U K. 22. ožujka 2016. po uputi I. S. isplatio L. V., na račun iznos od 85.000,00 kn,

- da je tužitelj na ime ovoga kredita od L. V. primio iznos od 60,000,00 kn,

- da je tužitelj u vrijeme podizanja spornog kredita bio u blokadi,

- da je 1. tuženik K.1 U K. radi namirenja duga po spornom kreditu kod Općinskog suda u Šibeniku pokrenuo ovršni postupak na nekretninama tužitelja.

6.1. Temeljem naprijed navedenih činjenica prvostupanjski sud , po mišljenju ovog suda, pravilno zaključuje da u konkretnom slučaju nije postojala suglasna volja ugovornih strana da se stvori privid o sklapanju ovog ugovora o kreditu i da se njime prikrije neki drugi pravni posao jer za drugačije utvrđenje nema temelja u provedenom dokaznom postupku. Naime, članak 285. stavak 2. ZOO-a, određuje da ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi vrijedi ako je udovoljeno pretpostavkama za njegovu pravnu valjanost. Kako tužitelj tijekom prvostupanjskog postupka nije dokazao da je sporni ugovor fiktivan, odnosno da je on bio stvarni korisnik kredita, a ne 2.tuženik, prvostupanjski sud ispravno zaključuje da se sporni Ugovor ne može smatrati ugovorom koji je prividan (simuliran) u smislu čl. 285. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21- dalje ZOO.)

6.2. Pri tome, po mišljenju ovog suda, prvostupanjski sud nakon što je ispravno zaključio da sporni Ugovor o kreditu nije prividan (fiktivan) pravni posao, sukladno odredbi čl. 285. st. 1. ZOO-a, pogrešno zaključuje da sporni Ugovor zbog toga nije ništetan. Međutim ova okolnost ne utječe na pravilnost i zakonitost pobijane presude. Naime, posljedica prividnog ugovora i smisla citirane odredbe ZOO-a nije njegova ništetnost, već to da među ugovornim stranama prividan ugovor nema učinka, on je pravno nepostojeći pravni posao. Kod toga se ističe da postoje bitne razlike između ništetnosti i pravno nepostojećeg ugovora. Takav ugovor kao pravno neegzistirajući (nepostojeći) nema učinka među strankama i on ne može biti "protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva", pa slijedom toga niti ništetan u smislu odredbe čl. 322. ZOO-a, koja posljedicu ništetnost vezuje uz te okolnosti, kako je to pogrešno zaključio prvostupanjski sud.

6.3. Stoga je pravilan zaključak suda prvog stupanja da Ugovor zaključen sa 1.tuženikom K.1 U K. , kao kreditorom i 2.tuženikom I. S., kao korisnikom kredita istinito odražava činjenice koje su u njemu navedene jer za drugačije utvrđenje nema temelja u provedenom dokaznom postupku. Naime, osnovano je prvostupanjski sud poklonio vjeru priloženim ispravama( isplatnica broj 223 od 22. ožujaka 2016. i Uputa za isplatu sredstava po ugovoru o kreditu broj 0011600130 od istog dana) jer su tuženici u svojim iskazima potvrdili istinitost sadržaja navedenih privatnih isprava, dok tužitelj koji je osporavao sadržaj tih privatnih isprava kao i potpise tuženika na tim ispravama nije dokazao suprotno budući je odustao od predloženog grafološkog vještačenja. Isto tako tijekom prvostupanjskog postupka tužitelj nije dokazao da je on doista primio ugovoreni iznos kredita od 2. tuženika, za kojeg je tvrdio da je samo formalni korisnik spornog kredita.

7. Nadalje, suprotno žalbenim navodima tužitelja, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da se u konkretnom slučaju ne radi o zelenaškom ugovoru, u smislu odredbe čl. 329. st. 1. ZOO-a, kojom je propisano da je ništav ugovor kojim netko, koristeći se stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem drugog, njegovim nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću, ugovori za sebe ili za nekoga trećeg korist koja je u očitom nerazmjeru s onim što je on drugom dao ili učinio, ili se obvezao dati ili učiniti.

7.1. Prema sadržaju citirane odredbe za postojanje zelenaškog ugovora moraju biti kumulativno ispunjeni slijedeći uvjeti - da postoji očiti nerazmjer između onoga što netko ugovara u svoju korist i onoga što po ugovoru daje, da je oštećeni suugovaratelj na taj nerazmjer uzajamnih davanja pristao zbog stanja nužde, teškog materijalnog stanja, nedovoljnog iskustva ili zavisnosti, koje okolnosti moraju biti alternativno ispunjene, te da je zelenaš znajući za te okolnosti njima namjerno se okoristio u svoju korist, međutim u ovom postupku pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužitelj niti jednu od ovih pretpostavki nije dokazao.

7.2. U konkretnom slučaju tužitelj je u svojstvu jamca/platca i založnog dužnika sa 1.tuženikom K.1 U K. , kao kreditorom i 2.tuženikom I. S., kao korisnikom kredita dana 7. ožujka 2016. zaključio Ugovor o nenamjenskom kreditu sa osiguranjem novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama založnog dužnika. Navedenim Ugovorom je korisniku kredita odobren kredit u iznosu od 160.000,00 kn, na rok otplate od 120 mjeseci s kamatnom stopom od 9% godišnje.

Člankom 10. Ugovora tužitelj je u svojstvu jamca/platca i založnog dužnika kao osiguranje povrata kredita dopustio upis založnog prava na svojim nekretninama i priložio zadužnicu ovjerenu kod javnog bilježnika, mjeničnu izjavu i bjanko mjenicu. Člankom 12. Ugovora založni dužnik ovlastio je kreditora da na temelju Ugovora može neposredno provesti prisilnu ovrhu na nekretninama, a radi naplate osiguranog potraživanja nakon njegove dospjelosti ili u slučaju raskida ugovora radi nepodmirenih obveza korisnika kredita, bez ikakvih daljnji pitanja ili odobrenja. Člankom 4. Predviđena je obveza korisnika kredita da uplati članski ulog 30% prije odobrenja kredita.

7.3. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, sud prvog stupnja je pravilnom ocjenom provedenih dokaza utvrdio da tužitelj nije dokazao da su 1. tuženik K.1 U K.2 , kao kreditor i 2. tuženik I. S., kao korisnik kredita, koristeći se stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem tužitelja, njegovim nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću, ugovorili za sebe korist koja je u očitom nerazmjeru s onim što su tužitelju dali ili se obvezali dati.

7.4. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio, a sa kojim zaključkom je suglasan i ovaj sud, da tužitelj nije dokazao da je, u trenutku potpisivanja ugovora u svojstvu jamca/platca i založnog dužnika postupio lakomisleno i nedovoljno iskusno, u smislu citirane odredbe ZOO-a, jer je u vrijeme davanja spornog kredita bio star 71 godinu, poslovan čovjeku koji je imao restoran i bavio se ugostiteljstvom, pa se slijedom navedenog ne može pozivati na nepostojanje određenog životnog ili poslovnog znanja o značenju i posljedicama ovako sklopljenog ugovora. Isto tako je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da tužitelj ničim nije dokazao da je njegovo psihičko stanje u trenutku sklapanja ugovora o kreditu bilo takvo da bi uvjetovalo da on pristupi zaključenju ugovora o kreditu bez dovoljnog razmišljanja o posljedicama, posebno u odnosu na preuzete obveze. Tužitelj je bio poslovno sposobna osoba, čija sposobnost rasuđivanja, prema rezultatima provedenih dokaza, nije dovedena u dvojbu, te je isti nakon tumačenja kod javnog bilježnika bio svjestan značaja zaključenog ugovora i svog potpisa na njemu.

7.5. Prvostupanjski sud je, suprotno žalbenim navodima, pravilno zaključio da tužitelj nije dokazao da je postojalo takvo ekonomsko stanje zbog kojeg je mu je jedini izlaz iz toga stanja bio sklopiti nepovoljni ugovor o kreditu kao jamac/platac i založni dužnik. To iz razloga što je iz iskaza samog tužitelja utvrdio da restoran koji je imao u vrijeme podizanja spornog kredita nije prestao poslovati u potpunosti, a imao je i druge imovine koju je mogao dati u zakup uz naknadu ili prodati, a radi se nekretninama kojima je potom i jamčio za sporni kredit.

7.6. Pri tome je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da spornim Ugovorom 1. tuženik K.1 U K. i 2. tuženik I. S. nisu Ugovorom za sebe ili za nekog trećeg pribavili korist koja je u očitu nesrazmjeru s onim što su tužitelju dali. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, okolnost da je pri isplati kredita na računu kreditora ostao depozit u iznosu oda 30% od ugovorenog kredita nema za posljedicu ništetnost spornog Ugovora.

7.7. Naime, 1. tuženik je sukladno članku 1. Zakon o kreditnim unijama ("Narodne novine" br. 141/06., 25/09., 90/11.) financijska institucija sa sjedištem u Republici Hrvatskoj koja je od Hrvatske narodne banke dobila odobrenje za rad. Poslovi koje obavlja definirani su člankom 3. Zakona o kreditnim unijama i među tim poslovima je i odobravanje kredita članovima kreditne unije u domaćoj valuti. U okviru te djelatnosti sklopljen je i sporni Ugovor po redovnoj proceduri.

7.8. Okolnost da je 1. tuženik sklopio kredit sa osobama koje nisu kreditno sposobne prvostupanjski sud je pravilno opisao kao dio poslovne politike tuženika. Kao dio poslovne politike tuženika, a koja ima uporište u Zakonu o kreditnim unijama spada i članak 4. Ugovora kojim je ugovorena obveza uplate članskog uloga od 30% prije odobrenja kredita. Navedena odredba je u skladu sa odredbama članka 10. i 11. Zakona o kreditnim unijama, koje odredbe reguliraju pristupanje i istupanje iz kreditne unije. Stoga tužitelj neosnovano u žalbi ukazuje da je odredba članka 4. Spornog Ugovora protivna prisilnim propisima i moralu.

8. Neosnovano tužitelj u žalbi navodi da je sud ignorirao sve dokaze tužitelja budući je upravo tužitelj odustao od provođenja dokaza grafološkim vještačenjem, a iz sadržaja žalbe nije moguće utvrditi o kojim se to drugim dokazima radi.

9. Dakle, žalbenim navodima tužitelja nije dovedena u sumnju zakonitost i pravilnost pobijane presude u izreci u točki I., kako činjenično, tako ni pravno, pa je na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, žalba tužitelja odbijena kao neosnovana, a prvostupanjska presuda potvrđena.

10. Žalba tuženika protiv rješenja o trošku je osnovana.

11. Pogrešno je pravno stajalište suda prvog stupnja da trošak pristupa na ročište za objavu presude nije radnja koja je nužna za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a.

12. Naime, uz pristupanje stranke na ročište za objavu presude se vezuju određene pravne posljedice, pa se tako stranci na tom ročištu uručuje ovjereni prijepis presude (članak 335. stavak 8. ZPP-a). Ukoliko stranka koja je uredno pozvana za to ročište ne pristupi, smatra se da joj je dostava presude obavljena tog dana (stavak 9.), što znači da joj od presumiranog uručenja teče rok za izjavljivanje pravnog lijeka. Stoga je opravdano zaključiti da se radi o radnji koja je bila potrebna za vođenje parnice te posljedično tome da su troškovi koji su s tim u svezi nastali bili potrebni za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a.

13. Konačno i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15 - dalje Tarifa) je propisano pravo odvjetnika na nagradu za pristup na ročište na kojem se objavljuje presuda (Tbr. 9. toč. 3. Tarife), pri čemu se nagrada odvjetnika odmjerava prema Tarifi u skladu s odredbom čl. 155. st. 2. ZPP- a. Stoga 1. tuženik ima pravo na nadoknadu tog troška od tužitelja u iznosu od daljnjih 625,00 kn (Tbr. 9. toč. 3. i Tbr. 42. Tarife).

14. Tuženik je uspio u žalbenom postupku, međutim vrijednost predmeta spora za obračun nagrade odvjetnika za sastav žalbe iznosi 625,00 kn (pobijani iznos) pa tuženiku za tu radnju pripada pravo na nagradu odvjetnika u iznosu od 156,25 kn prema Tbr. 10. toč. 5. i Tbr. 42. Tarife (žalba protiv rješenja).

15. Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženika uvažiti i rješenje o parničnom trošku sadržano u točki II. izreke pobijane presude, u odbijajućem dijelu preinačiti i primjenom odredbe članka 380. točka 3. ZPP-a dok je o trošku žalbenog postupka odlučeno primjenom odredbe članka 166. stavak 2. ZPP-a.

16. Tužitelju nije dosuđen žalbeni trošak iz razloga jer isti nije uspio sa svojom žalbom (članak 166. stavak 1. ZPP-a).

U Gospiću, 22. travnja 2022.

Predsjednica vijeća:

Milka Vraneš, v.r.