Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 13 Gž R-2832/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Jasenke Grgić kao predsjednice vijeća, Sabine Dugonjić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Ksenije Grgić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. I. iz Ž., OIB: …, protiv tuženika Učenički dom „D.“ iz D., OIB: …, zastupanog po punomoćniku M. R., odvjetniku u Odvjetničkom društvu R. & partneri d.o.o. Z., Pisarnica u D., radi utvrđenja, isplate i naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljene protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj Pr- 1030/2021-3 od 2. rujna 2021., ispravljene rješenjem istog suda posl. br. Pr- 1030/2021-5 od 6. rujna 2021., na sjednici vijeća održanoj dana 31. svibnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj Pr-1030/2021-3 od 2. rujna 2021. ispravljena rješenjem istog suda posl. br. Pr-1030/2021-5 od 6. rujna 2021. u pobijanom dijelu pod točkom I. i II. izreke.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev da se utvrdi da su tužitelj i tuženik na temelju ugovora o radu od 09. travnja 2018. godine (klasa: 112-03/18-01/05, urbroj: 2117-122-12-18-2) sklopili ugovor o radu na neodređeno vrijeme. (st.1.), da se utvrdi da otkaz ugovora o radu od 20. travnja 2020. nije dopušten te da mu temeljem tog otkaza nije prestao radni odnos kod tuženika te da se naloži tuženiku tužitelja vratiti na poslove sukladno Ugovoru o radu od 09. travnja 2018. (st.2.), da se naloži tuženiku da tužitelju isplati bruto plaće za razdoblje od otkaza ugovora o radu tj. od 04. travnja 2020. godine do ponovnog povratka na posao s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate (st. 3.), da se naloži tuženiku da tužitelju s osnova naknade imovinske štete isplati iznos od 160.429,28 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate (st. 4.) da se naloži tuženiku da tužitelju s osnova naknade neimovinske štete isplati iznos od 20.000,00 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate (st. 5.), da se naloži tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak ovog postupka u iznosu od 1.250,10 kn uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude pa do isplate. (st. 6.). Pod točkom II. izreke naloženo je tužitelju po osnovi naknade troškova parničnog postupka isplatiti tuženiku iznos od 17.187,50 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 02. rujna 2021. pa do isplate.

2. Protiv navedene presude žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1.-3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - Odluka USRH, 70/19 - dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači sukladno žalbenim navodima.

3. Tuženik u odgovoru na žalbu tužitelja osporava žalbene navode u cijelosti te predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u cijelosti.

4. Žalba je neosnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu suda prvog stupnja, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP-a, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, a niti one povrede koje žalitelj ističe u žalbi. Naime, prvostupanjski sud je za svoju odluku dao jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama koji imaju uporište u dokazima izvedenim u postupku pa se presuda povodom žalbe može ispitati, a ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati.

6. Tužitelj žalbenim navodima sadržajno upućuje na bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st.2. t. 6. ZPP, jer da sud nije tužitelju dopuštao ispitivanje svjedoka subjektivno smatrajući da isto nije svrsishodno i ekonomično. Međutim, tužitelju je bilo omogućeno raspravljati pred sudom budući je iz zapisnika sa ročišta vidljivo da je tužitelj ispitivao svjedoke, a isto tako mogao je u podnescima i na ročištu iznositi svoje navode i tvrdnje pri čemu valja navesti da prema odredbi čl. 220. ZPP sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđenja odlučnih činjenica, a isto tako sukladno odredbi čl. 311. st. 1. ZPP, sudac pojedinac, odnosno predsjednik vijeća rukovodi glavnom raspravom, ispituje stranke i izvodi dokaze dok je st. 2. istog čl. propisano da je dužnost suca pojedinca, odnosno predsjednika vijeća da se brine da se o predmetu spora svestrano raspravi, ali da se zbog toga postupak ne odugovlači, tako da se rasprava po mogućnosti dovrši na jednom ročištu, slijedom čega su žalbeni navodi neosnovani.

7. Isto tako, u odnosu na žalbene navode da sud tužitelja nije namjerno pozvao na pripremno ročište, valja reći da je iz stanja spisa razvidno da je tužitelj bio na pripremnom ročištu održanom 26. kolovoza 2020. (list 93 spisa), a na kojem je i zaključen prethodni postupak, slijedom čega su navodi tužitelja neosnovani, a isto tako saslušan je kao stranka na ročištu 10. ožujka 2021. gdje je mogao iskazivati i iznositi sve odlučne činjenice relevantne za predmet spora.

8. Nadalje, u odnosu na žalbene navode tužitelja da je sud odbio namjerno i bez pravnog osnova tužitelja u zahtjevu za nadopunu tužbu jer da je i namjerno proglasio nadopunu tužbe preinakom tužbe, valja reći da su neosnovani. Naime, tužitelj je podneskom od 20. siječnja 2021. nakon zaključenja prethodnog postupka dostavio podnesak nazvan „nadopuna tužbe“ u kojem predlaže da sud donese presudu kojom se utvrđuje da je uzastopno sklapanje ugovora o radu na određeno nakon 30. kolovoza 2019. između tužitelja i tuženika ništavo, a podredno kojom utvrđuje da je uzastopno sklapanje Ugovora o radu na određeno od 05. prosinca 2019. do 04. veljače 2020. i Ugovora od 05. veljače 2020. između tužitelja i tuženika ništavo, te kao drugo, utvrđuje nedopuštenom Obavijest o prestanku radnog odnosa od 20. travnja 2020. te odjavu tužitelja Hrvatskom zavodu za mirovinsko i zdravstveno osiguranje od 17. travnja 2020. podnesene od strane tuženika, a u odnosu na navedeni podnesak tuženik se protivio preinaci tužbe.

9. Valja reći da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da podnesak tužitelja od 20. siječnja 2021. predstavlja preinaku tužbe u smislu odredbe čl. 191. st. 1. ZPP budući tužitelj ističe druge zahtjeve uz postojeće, a kako sukladno čl. 190. st. 1. ZPP tužitelj tužbu može preinačiti do zaključenja prethodnog postupka te kako je pravilno prvostupanjski sud zaključio da ne postoje razlozi zbog kojih tužitelj nije bez svoje krivnje izvršiti preinaku do zaključenja prethodnog postupka, to pravilno prvostupanjski sud nije dopustio preinaku tužbe nazvanu „nadopuna tužbe“, slijedom čega su žalbeni navodi neosnovani i bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

10. Također, u odnosu na žalbene navode da je prvostupanjski sud unatoč protivljenju tužitelja saslušanju zz tuženika, ipak istog saslušao na ročištu 20. srpnja 2021. što je suprotno odredbi čl. 265 ZPP, valja reći da na ročište 25. ožujka 2021. nisu pristupile obje stranke, slijedom čega se ne može zaključiti da je tuženik odustao od izvođenja dokaza saslušanjem ravnateljice, koja je potom uredno pristupila na ročište 20. srpnja 2021. na kojem je saslušana. Osim toga, u skladu s odredbom čl.220. st. 2. ZPP, sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, te koje će činjenice uzeti kao dokazane na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

11. Nadalje, tuženik žalbenim navodima osporava činjenično stanje utvrđeno od strane suda prvog stupnja, te u žalbi iznosi vlastitu ocjenu dokaza koja se suprotstavlja ocjeni prvostupanjskog suda. Međutim, ta ocjena, prema stajalištu ovog suda, nema podlogu u rezultatu dokaznog postupka, te ne može dovesti u sumnju pravilnost i potpunost činjeničnog stanja utvrđenog od strane suda prvog stupnja. Stoga je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, a nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP koju u žalbi također ističe tužitelj.

12. Tako je tijekom prvostupanjskog postupka na temelju izvedenih dokaza utvrđeno:

- da je tuženik zbog potrebe zamjene privremeno nenazočnog radnika (radnice zaposlene na radnom mjestu tajnika tuženika do povratka s bolovanja), sukladno važećim propisima, 20. veljače 2018. raspisao i proveo javni natječaj temeljem kojeg je na radno mjesto tajnika na određeno vrijeme (do povratka na rad radnice koja je na tom radnom mjestu kod tuženika zaposlena na neodređeno vrijeme) zaposlio tužitelja;

- da je tužitelj s tuženikom 09. travnja 2018. sklopio ugovor o radu na određeno vrijeme i to radi zamjene radnice A. F. koja je odsutna zbog privremene nesposobnosti za rad, kako to proizlazi iz Odluke o sklapanju Ugovora o radu na određeno vrijeme uz probni rad klasa 112-03/18-01/04, urbroj: 2117-122-12-18-1 od 09. travnja 2018. (list spisa 22);

- da je radnici A. F. koju je mijenjao tužitelj, radni odnos prestao prije povratka na rad s rodiljnog dopusta i godišnjeg odmora 30. kolovoza 2019. te da je za zapošljavanje na radnom mjestu tajnika na neodređeno vrijeme ishođena suglasnost Ureda državne uprave u D.-n. ž. i da je Domski odbor tuženika na 31. sjednici održanoj 22. studenog 2019. prijedlog za raspisivanje natječaja jednoglasno usvojio;

- da su tužitelj i tuženik nakon Ugovora o radu na određeno vrijeme od 09. travnja 2018. sklopili Ugovor o radu 06. lipnja 2019. na određeno vrijeme do 05. kolovoza 2019. za zamjenu odsutne djelatnice zbog rodiljnog dopusta i korištenja godišnjeg odmora te zatim Ugovor o radu 05. kolovoza 2019. na određeno vrijeme do 05. listopada 2019. za zamjenu odsutne djelatnice zbog rodiljnog dopusta i korištenja godišnjeg odmora;

- da je tužitelj 20. listopada 2019. od Ministarstva rada i mirovinskog sustava zatražio pravno tumačenje o potrebi ponovnog raspisivanja natječaja za sklapanje ugovora o radu na neodređeno vrijeme ako je na to mjesto ranije temeljem natječaja i pod istim uvjetima zaposlen radnik temeljem ugovora o radu na određeno i o obvezi poslodavca na konverziju ugovora o radu na koji je upit od strane Ministarstva upućen na već ranije dano mišljenje tog tijela o ovom pitanju, iz kojeg proizlazi da ukoliko je poslodavac u obvezi zapošljavati provedbom javnog natječaja da je isti uvijek dužan postupati po odredbama propisa koji regulira provedbu javnog natječaja,

- da je tužitelj 22. studenog 2019. u svezi spornih pitanja postavio upit Zajedničkoj komisiji za tumačenje Kolektivnog ugovora za zaposlenike u srednjoškolskim ustanovama koja je povodom njegova upita izravno tuženiku 17. veljače 2020. dostavila Tumačenje 85/19 o obvezi javnog natječaja za sve poslove u srednjoškolskim ustanovama;

- da su tužitelj i tuženik 05. veljače 2020. sklopili (posljednji) ugovor o radu na određeno vrijeme do 04. travnja 2020. za obavljanje poslova tajnika, konkretno za obavljanje poslova koji ne trpe odgodu, a osobito uređenje arhiva te obavljanje drugih neodgodivih poslova važnih za funkcioniranje ustanove, kako to izrijekom proizlazi iz čl. I. Ugovora o zasnivanju radnog odnosa na određeno vrijeme sklopljenog između tužitelja i tuženika (list spisa 57-58, 77-78), a koji je razlog (obavljanje poslova koji ne trpe odgodu) sklapanja ugovora o radu na određeno vrijeme bez prethodnog provođenja natječaja propisan kao opravdani razlog sklapanja ove vrste ugovora čl. 107. st. 11. al. 1. Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi („Narodne novine“ br. 87/08, 86/09, 92/10, 105/10, 90/11, 5/12, 16/12, 86/12, 126/12, 94/13, 152/14, 07/17, 68/18, 98/19, dalje: Zakon o odgoju i obrazovanju);

- da nitko od djelatnika tuženika nakon 04. travnja 2020. od tužitelja nisu tražili obavljanje poslova radnog mjesta tajnika niti mu davali naloge i upute u svezi obavljanja poslova tog radnog mjesta te da su isprave i poruke koje je tužitelj nakon 04. travnja 2020. uputio tuženiku njegov dobrovoljni angažman temelj kojeg nije aktivni radni odnos stranaka, čemu u prilog upućuje i činjenica koju tužitelj iznosi na pripremnom ročištu 26. kolovoza 2020. da je on kao radnik tuženika radio od kuće počevši s danom 24. ožujka 2020. kad je donesena Odluka o organizaciji rada od kuće u kojem da je razdoblju po nalogu ravnateljice i dolazio na radno mjesto, ali ne i nakon 04. travnja 2020. (list 94 spisa),

- da je tužitelj tijekom tvrdio da nikad nije zaprimio odluku tuženika koja bi predstavljala otkaz ugovora o radu stranaka i koja bi imala formu i sadržaj koji sukladno zakonu mora imati otkaz ugovora o radu.

13. Temeljem takvih utvrđenja, prvostupanjski sud je zaključio da iz Ugovora o radu sklopljenog između tuženika i tužitelja na određeno vrijeme od dana 09. travnja 2018. (list spisa 23-24) i Odlukom o sklapanju Ugovora o radu na određeno vrijeme uz probni rad od 09. travnja 2018. (list spisa 22), proizlazi da je Ugovor o radu na određeno vrijeme od 09. travnja 2018. sklopljen sukladno čl. 12. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 93/14. i 127/17., dalje u tekstu: ZR-a), budući je radni odnos među strankama zasnovan na vrijeme do povratka radnice A. F. s bolovanja, dakle, budući je Ugovor o radu sklopljen u trajanju do nastupa jasno određenog događaja. Zatim, proizlazi da nakon što je radni odnos radnice A. F. kod tuženika prestao, s tužiteljem je tuženik 06. listopada 2019. sklopio Ugovor o radu na određeno vrijeme do 04. prosinca 2019. do zasnivanja radnog odnosa temeljem Zakona o srednjem školstvu te ponovno iz istog razloga 05. prosinca 2019. sklopio ugovor o radu na određeno vrijeme do 04. veljače 2020. pri čemu se navedeni razlog „do zasnivanja radnog odnosa temeljem Zakona“, odnosi na zasnivanje radnog odnosa tuženika s radnikom temeljem natječaja, sukladno odredbi čl. 107. st. 11. al. 1. Zakona o odgoju i obrazovanju kojom je propisano da se iznimno od odredbe stavka 1. tog članka, radni odnos može zasnovati ugovorom o radu i bez natječaja na određeno vrijeme, onda kada obavljanje poslova ne trpi odgodu, do zasnivanja radnog odnosa na temelju natječaja ili na drugi propisan način, ali ne dulje od 60 dana, slijedom čega su ugovori o radu koje je tuženik sklapao s tužiteljem u razdoblju od 06. listopada 2019. sklapani sukladno navedenom zakonu.

14. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud zaključuje da kako je Ugovor o zasnivanju radnog odnosa od 05. veljače 2020. sklopljen na određeno vrijeme do 04. travnja 2020., sukladno čl. 112. st. 1. toč. 3. ZR, to radni odnos prestaje istekom vremena na koje je sklopljen, dana 04. travnja 2020., a davanje tuženika obavijesti o prestanku Ugovora o radu na određeno vrijeme za tužitelja od 04. listopada 2019., 02. kolovoza 2019., 03. prosinca 2019. i 04. veljače 2020. (list spisa 107-110) nisu obveza tuženika pa izostanak takve obavijesti prethodno isteku Ugovora od 05. veljače 2020., ne utječe na činjenicu prestanka Ugovora o zasnivanju radnog odnosa na određeno vrijeme od 05. veljače 2020. istekom vremena na koje je Ugovor sklopljen. Isto tako, prvostupanjski sud utvrđuje da kako među strankama nakon 04. travnja 2020. s kojim je danom istekao ugovor o radu na određeno vrijeme, nije postojao ugovor o radu kojeg bi tuženik uopće mogao otkazati te kako email ravnateljice tuženika od 20. travnja 2020. ne predstavlja odluku tuženika o otkazu ugovora o radu stranaka, to je neosnovan tužbeni zahtjev na utvrđenje da otkaz ugovora o radu od 20. travnja 2020. nije dopušten i da na temelju tog otkaza nije prestao radni odnos tužitelja i tuženika. Isto tako, donošenje odluke o provođenju natječaja za zapošljavanje na radnom mjestu tajnika na neodređeno vrijeme nakon što je tužitelj na tom radnom mjestu zaposlen na određeno vrijeme, ne može na nikoji način smatrati izlaganjem tužitelja teškoj diskriminaciji, a isto tako, tužitelj nije dokazao da mu je tuženik protupravnom radnjom prouzročio povredu prava osobnosti, a posebno niti da bi povreda prava osobnosti bila toliko teška da bi opravdavala dosudu zatražene pravične novčane naknade u smislu čl. 1111. ZOO, radi čega je sud primjenom pravila o teretu dokazivanja iz odredbe čl. 221.a ZPP utvrdio da tuženik spornim radnjama nije povrijedio pravo osobnosti tužitelja te kao neosnovan odbio tužbeni zahtjev za naknadu neimovinske štete.

15. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud u cijelosti.

16. Naime, tužitelj je s tuženikom 09. travnja 2018. zaključio ugovor o radu na određeno vrijeme i to radi zamjene radnice A. F. koja je odsutna zbog privremene nesposobnosti za rad, dakle, radi zamjene odsutne radnice. Kako je radnici A. F. koju je mijenjao tužitelj, radni odnos prestao prije povratka na rad s rodiljnog dopusta i godišnjeg odmora dana 30. kolovoza 2019., to je time i otpao sam razlog zbog kojeg je zaključen Ugovor o radu s tužiteljem, a kako je otpao i razlog zaključenja ugovora o radu na određeno vrijeme tako su nastupili i uvjeti za prestanak radnog odnosa tužitelja. To stoga što u situaciji kada je zaključen Ugovor o radu na određeno vrijeme zbog zamjene odsutnog radnika, tad u slučaju kad se odsutni radnik više neće vratiti na rad kod poslodavca, ugovor o radu radnika koji ga je mijenjao prestaje jer je prestao postojati razlog sklapanja Ugovora o radu, a ne dolazi do automatskog pretvaranja (konverzije) ugovora o radu na određeno vrijeme u ugovor o radu na neodređeno vrijeme, slijedom čega su žalbeni navodi tužitelja neosnovani. Stoga, kako je za zapošljavanje na radnom mjestu tajnika na neodređeno vrijeme ishođena suglasnost Ureda državne uprave u D.-n. ž., to je pravilno Domski odbor tuženika na 31. sjednici održanoj 22. studenog 2019. nakon što je predsjednica Domski odbora stavila prijedlog natječaja i zaključka o raspisivanju natječaja za radno mjesto tajnika na neodređeno vrijeme, prijedlog za raspisivanje natječaja jednoglasno usvojen.

17. U odnosu na žalbene navode da je tuženik diskriminirao tužitelja jer je izložen dva puta javljanju na natječaj za razliku od ostalih koji to mogu učiniti jedan put, valja reći da donošenje odluke o provođenju natječaja za zapošljavanje na radnom mjestu tajnika na neodređeno vrijeme nakon što je tužitelj na tom radnom mjestu zaposlen na određeno vrijeme, ne može na nikoji način smatrati izlaganjem tužitelja teškoj diskriminaciji, budući da je tužitelj već sklapanjem ugovora na određeno vrijeme znao da sklapa ugovor do zamjene odsutne radnice, dakle, na određeno vrijeme, a ne na neodređeno vrijeme.

18. Nadalje, u odnosu na žalbene navode da je tuženik kada je već odlučeno o raspisivanju natječaja bio dužan i raspisati natječaj u roku od 60 dana, a ne dopustiti da tužitelju istekne radni odnos, valja reći da su ocijenjeni kao neosnovani. Naime, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud, nakon što na 29. sjednici Domskog odbora tuženika nije donesena konačna odluka o raspisivanju natječaja s obzirom na stručno mišljenje tužitelja kao tajnika tuženika da uopće ne postoji potreba za popunjavanjem tog radnog mjesta natječajem jer da njegov ugovor na određeno „konvalidira“ u ugovor na neodređeno, tuženik je po traženju Domskog odbora, a na inicijativu tužitelja, od Ministarstva znanosti i obrazovanja zatražio tumačenje spornog pitanja koje nije dalo pisano očitovanje na traženo već je telefonskim putem Ministarstvo obavijestilo ravnateljicu tuženika da je za mjesto tajnika tuženika potrebno raspisati natječaj, a što je i bio razlog poradi kojeg je Domski odbor jednoglasno na 31. sjednici 22. studenog 2019. usvojio prijedlog natječaja i zaključak o raspisivanju natječaja za radno mjesto tajnika na neodređeno vrijeme. Nadalje, iz provedenih dokaza proizlazi da je upravo tužitelj tražio da se pričeka s raspisivanjem natječaja, a kasnije nije propisan natječaj zbog propisa kojima je zabranjeno novo zapošljavanje u javnoj službi te zbog izostanka suglasnosti nadležnog Ministarstva za zapošljavanje na radnom mjestu tajnika, koji dokazi u potvrđuju navode odgovora na tužbu u kojem tuženik tvrdi da je Vlada Republike Hrvatske 02. travnja 2020. zabranila zapošljavanje uslijed epidemije bolesti Covid-19 nakon čega je Ministarstvo znanosti i obrazovanja odbilo dati suglasnost za zapošljavanje dok je prethodno tome tužitelj čitavih nekoliko mjeseci podnosio zamolbe i zahtjeve ministarstvu i drugim tijelima tvrdeći da se natječaj ne može raspisati, a kako proizlazi iz izvedenih dokaza. Tako npr. svjedokinja D. S. iskazuje da je Domski odbor odlučio raspisati natječaj za zapošljavanje na radnom mjestu tajnika na neodređeno vrijeme u listopadu 2019. na što da je tužitelj rekao da je potrebno pričekati s natječajem jer da je on zatražio mišljenje Ministarstva o reguliranju njegovog radnog statusa, a da su oni poslušali pravni savjet tužitelja kao pravnika jer su imali povjerenja u njega, da su čekali po njegovom traženju dok dobije odgovor Ministarstva nakon čega da ih je ravnateljica obavijestila da je Ministarstvo dalo odgovor da tuženik mora za svako mjesto raspisati natječaj radi čega da su u studenom 2019. donijeli odluku o raspisivanju natječaja, dodajući da su na raspisivanje natječaja utjecali štrajk djelatnika u studenom 2019. te zatvaranje Doma u ožujku 2020. uslijed Covida, a tužitelj da je o svom radnom odnosu tražio mišljenje od Ministarstva prosvjete i Ministarstva rada te da je spominjao da je tražio mišljenje od Povjerenstva za tumačenje Kolektivnog ugovora, a u bitnom identično iskazuju i ostali saslušani svjedoci.

19. Isto tako, tijekom postupka je utvrđeno da nakon što su zaprimljeni svi odgovori radi kojih je tužitelj tražio odgodu raspisivanja natječaja, tuženik je saznao za Odluku Vlade Republike Hrvatske o ograničavanju korištenja sredstava predviđenih državnim proračunom Republike Hrvatske i financijskim planovima izvanproračunskih korisnika državnog proračuna za 2020. godinu od 02. travnja 2020. (list spisa 79-80) te je tumačenjem iste zaključio da bez prethodnog traženja suglasnosti nadležnog Ministarstva ne može zaposliti radnika na radnom mjestu tajnika neovisno o činjenici da je takvu odluku Domski odbor prethodno već donio. Slijedom takvog je tumačenja tuženik od Ministarstva financija zatražio suglasnost za produljenje ugovora o radu na određeno vrijeme za radno mjesto tajnika, međutim, Ministarstvo financija je po dobivanju negativnog očitovanja Ministarstva znanosti i obrazovanja o opravdanosti ovog produljenja i pozivom na Odluku Vlade Republike Hrvatske odbilo dati suglasnost tuženiku za zatraženo produljenje ugovora za radno mjesto tajnika, slijedom čega je ta odluka bila daljnji razlog zbog kojeg tuženik nije raspisao i proveo natječaj za radno mjesto tajnika na neodređeno vrijeme, tako da je pravilno prvostupanjski sud zaključio da tuženik time što nije raspisao natječaj za radno mjesto tajnika nije diskriminirao tužitelja niti ga stavio u nepovoljniji položaj niti povrijedio njegova prava iz radnog odnosa već upravo suprotno takvim navodima tužitelja, svjedoči u prilog zaključku da je tuženik, sukladno traženju tužitelja, odgodio raspisivanje natječaja kako bi osigurao postupanje sukladno propisima i poštivanje svih prava tužitelja te zaštite njegovih interesa, kako je to pravilno obrazložio prvostupanjski sud u svojoj odluci.

20. Nadalje, neosnovani su žalbeni navodi da se Odluka Vlade o zabrani zapošljavanja u javnim službama ne odnosi na zaposlenika sa VSS spremom u javnim ustanovama već na pomoćno i tehničko osoblje, budući da iz Odluke Vlade jasno proizlazi u točki IV. da od dana stupanja na snagu ove odluke zabranjuje se novo zapošljavanje te prijem službenika i namještenika na neodređeno i određeno vrijeme bez obzira na izvore financiranja osiguranih rashoda. (list 79 spisa).

21. U odnosu na žalbene navode da je trebalo primijeniti Direktivu Vijeća 1999/70/EZ od 28. lipnja 1999. radi sprečavanja zlouporaba uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme sklopljenih s poslodavcem, valja reći da je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da Direktiva Vijeća 1999/70/EZ od 28. lipnja 1999. o Okvirnom sporazumu o radu na određeno vrijeme koji su sklopili ETUC, UNICE i CEEP (SL L 175, 10. 7. 1999.) prenesena je u pravni poredak RH, ali je tijekom postupka utvrđeno da ugovori o radu tužitelja na određeno vrijeme nisu bili sklopljeni protivno odredbama ZR kao i da se ugovor o radu sklopljen među strankama na određeno vrijeme ne može smatrati sklopljenim na neodređeno vrijeme sukladno odredbama ZR, te do „konverzije“ radnog odnosa nije došlo niti temeljem označene Direktive Vijeća 1999/70/EZ.

22. Naime, stranke su nakon Ugovora o radu na određeno vrijeme od 09. travnja 2018. sklopile Ugovor o radu 06. lipnja 2019. na određeno vrijeme do 05. kolovoza 2019. za zamjenu odsutne djelatnice zbog rodiljnog dopusta i korištenja godišnjeg odmora te zatim Ugovor o radu 05. kolovoza 2019. na određeno vrijeme do 05. listopada 2019. za zamjenu odsutne djelatnice zbog rodiljnog dopusta i korištenja godišnjeg odmora, a koji su ugovori s obzirom na razlog sklapanja također sklopljeni sukladno čl. 12. st. 1. ZR.

23. Isto tako, sukladno odredbi čl. 107. st. 11. al. 1. Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi, iznimno od odredbe stavka 1. tog članka, radni odnos može zasnovati ugovorom o radu i bez natječaja na određeno vrijeme, onda kada obavljanje poslova ne trpi odgodu, do zasnivanja radnog odnosa na temelju natječaja ili na drugi propisan način, ali ne dulje od 60 dana, slijedom čega je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da su ugovori o radu koje je tuženik sklapao s tužiteljem u razdoblju od 06. listopada 2019. sklapani sukladno primjenjivom zakonu, tako da su žalbeni navodi neosnovani i bez pravnog uporišta.

24. Također, žalbeni navodi tužitelja da je nastavio raditi kod tuženika i nakon 4.travnja 2020. kada je istekao ugovor o radu i da mu je tuženik raskinuo radni odnos tek 20. travnja 2020. ocijenjeni su kao neosnovani.

25. Naime, iz priloženih email poruka tužitelja adresiranih na J. N. od 07. travnja 2020., na S. M. od 09. travnja 2020., na J. N. od 09. travnja 2020. i na S. M. od 03. travnja 2020. s prilogom (list spisa 99-106), proizlazi da je u razdoblju nakon 04. travnja 2020. komunikacija između tužitelja i ravnateljice tuženika S. M. i djelatnice tuženika J. N. bila jednostrana, dok djelatnici tuženika ili ravnateljica tuženika nisu postavljali ikakve upite tuženiku, nisu od njega tražili dostavu ikakvih isprava ili odluka i propisa niti su od njega tražili izvršavanje ikakvih poslova radnog mjesta tajnika davajući mu naloge i upute za obavljanje poslova. Također i poruka od 20. travnja 2020. u kojoj tužitelj navodi „Za sve što treba, tu sam.“ upućuje da je dokumentaciju koju tužitelj šalje u prilogu te poruke on izradio svjestan činjenice da mu je radni odnos prestao i neovisno o toj činjenici, dobrovoljno, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

26. Slijedom toga, pravilno prvostupanjski sud utvrđuje da je tužitelj znao da mu radni odnos kod tuženika prestaje 04. travnja 2020. i da od tada više nema obvezu rada za tuženika, a iz dokaza izvedenih tijekom postupka ne proizlazi da je nakon 04. travnja 2020. tuženik davao naloge i upute tužitelju u svezi obavljanja radnih zadataka, a što sve dokazuje i e-mail poruka ravnateljice od 20. travnja 2020. (list spisa 47) kojom je tužitelja obavijestila da zbog činjenice da mu je ugovor o radu istekao 04. travnja 2020. više nema obvezu rada kod tuženika pa da sukladno tome nije u obvezi putem elektroničke pošte ili na bilo koji drugi način obavljati poslove tajnika uz zahvalu na samoinicijativnom i dobrovoljnom angažmanu tužitelja. Isto tako, navedeno potvrđuje i iskaz tužitelja na pripremnom ročištu 26. kolovoza 2020. da je on kao radnik tuženika radio od kuće počevši s danom 24. ožujka 2020. kad je donesena Odluka o organizaciji rada od kuće u kojem da je razdoblju po nalogu ravnateljice i dolazio na radno mjesto, ali ne i nakon 04. travnja 2020. Navedeno, potvrđuje i email-poruka „Uskrsna čestitka“ od 11. travnja 2020. iz koje proizlazi da je tužitelj ravnateljici tuženika zaželio sretan i blagoslovljen Uskrs uz navod da on bez obzira na njegov radni status stoji ravnateljici tuženika na raspolaganju, što upućuje da ukoliko je tužitelj smatrao da je u radnom odnosu, ne bi obavještavao ravnateljicu da joj stoji na raspolaganju.

27. Nadalje, u odnosu na žalbene navode pod 3.12. žalbe da je tuženik uručio otkaz tužitelju i prije zatraženog mišljenja Ministarstva, valja reći da budući da je tužitelju radni odnos kod tuženika prestao 04. travnja 2020., to pravilno prvostupanjski sud zaključuje da nije ni postojao ugovor o radu kojeg bi tuženik uopće mogao otkazati, a email ravnateljice tuženika od 20. travnja 2020. ne predstavlja odluku tuženika o otkazu ugovora o radu stranaka, slijedom čega je pravilno odbijen tužbeni zahtjev na utvrđenje da otkaz ugovora o radu od 20. travnja 2020. nije dopušten i da na temelju tog otkaza nije prestao radni odnos tužitelja i tuženika.

28. U odnosu na ostale žalbene navode tužitelja, valja reći da njima tužitelj preocjenjuje izvedene dokaze odnosno iskaze saslušanih svjedoka, a na isto nije ovlašten, jer u skladu s odredbom čl. 8. ZPP samo je sud ovlašten utvrditi koje će činjenice uzeti kao dokazane na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Upravo tako je prvostupanjski sud postupio jer je izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju, opravdavši svoje uvjerenje uvjerljivim i logičnim zaključcima, koje uvjerenje ima pravnu i činjeničnu utemeljenost. Naime, tužitelj žalbenim navodima iznosi vlastitu ocjenu dokaza koja se suprotstavlja ocjeni prvostupanjskog suda. Međutim, ta ocjena, prema stajalištu ovog suda, nema podlogu u rezultatu dokaznog postupka, te ne može dovesti u sumnju pravilnost i potpunost činjeničnog stanja utvrđenog od strane suda prvog stupnja.

29. Slijedom navedenog, kako ugovor o radu na određeno vrijeme od 9. travnja 2018. nije prerastao u ugovor na neodređeno vrijeme, pravilno je odbijen tužbeni zahtjev kao pod točkom I.1. pobijane odluke. Isto tako, kako email ravnateljice ne predstavlja odluku o otkazu to je neosnovan i tužbeni zahtjev na utvrđenje da je otkaz ugovora o radu od 20. travnja 2020. nedopušten i da radni odnos stranaka temeljem tog otkaza nije prestao, a temeljem utvrđenja da tužitelj za tuženika po nalogu i uputama tuženika nakon 04. travnja 2020. nije obavljao radne zadatke radnog mjesta tajnika, neosnovani su i tužbeni zahtjev za vraćanje tužitelja na poslove sukladno Ugovoru o radu od 09. travnja 2018. i tužbeni zahtjev za isplatu bruto plaće tužitelju za razdoblje od 04. travnja 2020. do povratka na posao sa zakonskom zateznom kamatom.

30. Isto tako, kako tužitelj nije dokazao da mu je tuženik protupravnom radnjom prouzročio povredu prava osobnosti, a posebno niti da bi povreda prava osobnosti bila toliko teška da bi opravdavala dosudu zatražene pravične novčane naknade u smislu čl. 1111. ZOO, pravilno je odbijen i tužbeni zahtjev za naknadu neimovinske štete.

31. Stoga je valjalo temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu izreke pod točkom I. kako je navedeno, a i pod točkom II. izreke jer je odluka o parničnom trošku pravilna i zakonita kako po osnovi tako i po visini. (čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. ZPP).

32. U pogledu odluke o parničnom trošku zbog nastalog troška izazvanog propuštanjem i odlučivanjem o prijedlogu za povrat u prijašnje stanje u iznosu od 1.562,50 kn, valja reći da odredba čl. 122.a ZPP propisuje da je stranka koja traži povrat u prijašnje stanje dužna protivnoj stranci naknaditi troškove postupka izazvane propuštanjem i odlučivanjem o prijedlogu za povrat u prijašnje stanje neovisno o ishodu spora, o kojem zahtjevu za naknadu troškova postupka sud odlučuje rješenjem bez odgode što je prvostupanjski sud i odlučio pravilno rješenjem posl. br. Pr-29/2020-33 od 20. srpnja 2021. jer je tuženiku povodom propuštanja i odlučivanja o prijedlogu tužitelja za povrat u prijašnje stanje nastao trošak po osnovi zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika na ročištu održanom 29. lipnja 2021. u iznosu od 1.562,50 kn.

33. Na kraju, odnosu na navode da je tužitelj tražio izuzeće suca radi očitog i dokazanog nezakonitog postupanja, a što nije usvojeno jer ga je trebalo izuzeti, valja reći da su neosnovani.

34. Naime, razlozi koje tužitelj ističe svode se na nezadovoljstvo dostavom poziva, rukovođenjem glavnom raspravom te drugim procesnim odlukama koje je sutkinja ovlaštena donositi sukladno odredbama Zakona o parničnom postupku, pa sam činjenica nezadovoljstva stranke načinom rukovođenja postupkom i takvim procesnim odlukama ne predstavlja razlog za izuzeće.

35. Isto tako, u odnosu na navode da sutkinja nije pokrenula kaznene postupke protiv saslušanih svjedoka, valja reći da je tužitelj ovlašten nadležnim organima podnositi kaznene prijave ukoliko posumnja na postojanje kaznenog djela dok sud po službenoj dužnosti prijavljuje počinjenje kaznenog djela kad utvrdi da postoji osnovana sumnja, slijedom čega je pravilno odlučeno da ne postoje razlozi koji bi dovodili u sumnju nepristranost sutkinje u vođenju ovog predmeta, slijedom čega navodi tužitelja nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

U Zagrebu 31. svibnja 2022.

Predsjednica vijeća:

Jasenka Grgić, v.r.