Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 26 Gž-1034/2019-6

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Suzane Kapustić, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Jadranke Travaš, kao članice vijeća, u pravnoj stvari I-tužiteljice Lj. D., OIB: … i II-tužitelja J. D., OIB: …, oboje iz N., , koje oboje zastupa punomoćnik D. L., odvjetnik u Z.1 , protiv tuženika A. B. d.d., Z. , OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici B. Š., T. S., L. Š., B. B., L. G., N. K., M. B., S. T., M. G., I. Š., M. L. i B. Ž., odvjetnici iz Odvjetničkog društva Š. & Partneri d.o.o., Z.1 , radi utvrđenja, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-7086/2016-34 od 27. studenog 2018., u sjednici vijeća održanoj 24. svibnja 2022.,

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 7086/2016-34 od 27. studenog 2018., te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Ostavlja se da se o troškovima žalbenog postupka odluči u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 6 Ugovora o kreditu broj: … sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 04.05.2007.g. zaključenog između tuženika A. B. d.d., Z.1 , OIB: … kao Banke, I-tužiteljice Lj. D., iz N., OIB: …, kao korisnice kredita, II-tužitelja J. D., OIB: …, iz N. kao sudužnika i založnog dužnika, N. D. iz N. kao založnog dužnika te M. K. iz R., i T. K. iz G. kao sudužnika solemniziran kod javnog bilježnika D. M. iz Z.2 , pod poslovnim brojem OU-7358/2007, dok se u preostalom dijelu tužbenog zahtjeva kojim se traži utvrđenje ništetnosti preostalog dijela predmetnog Ugovora, tužbeni zahtjev odbija.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 3 Ugovora o kreditu broj: … sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 14.12.2011.g. u dijelu u kojem je naznačena „promjenjiva kamatna stopa“, te se utvrđuje ništetnom ugovorna odredba čl. 6 istog Ugovora zaključenog između tuženika A. B. d.d., Z.1 , OIB: … kao Banke, I- tužiteljice Lj. D., iz N., OIB: …, kao korisnice kredita, II-tužitelja J. D., OIB: …, iz N. kao sudužnika i založnog dužnika, M. K. iz R., i D. S. iz N., kao sudužnika, solemniziran kod javnog bilježnika E. Š. iz P., pod poslovnim brojem OU-5213/2011, dok se u preostalom dijelu tužbenog zahtjeva kojim se traži utvrđenje ništetnosti preostalog dijela predmetnog Ugovora i Aneksa br. 1 uz predmetni Ugovor, tužbeni zahtjev odbija.

III. Odbija se tužbeni zahtjev u preostalom dijelu koji glasi:

„Zabranjuje se tuženiku A. B. d.d., Z.1 , OIB: … naplata putem Instrumenata osiguranja izdanih od dužnika i to: Javnobilježnički potvrđenih izjava o suglasnosti sukladno odredbama Ovršnog zakona, kao i zadužnica na iznos kredita uvećanih za kamate i troškove, potvrđene u skladu s odredbama Ovršnog zakona, izdatnika Lj. D. iz N., OIB: … J. D., OIB: …, iz N., M. K. iz R., i D. S. iz N.

Nalaže se zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Zadru, zemljišnoknjižni odjel Pag, brisanje založnog prava upisanog na nekretninama - kč.br. 1667/2 oznake kuća i dvorište površine 383 m 2 , te kč.br. 1667/18 oznake pašnjak površine 149 m 2, sve upisano u zk.ul.br. 888 k.o. N. - I i to pod posl.br. Z-3761/11, temeljem Ugovora o kreditu broj … sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 14.12.2011. godine potvrđenog kod javnog bilježnika E. Š. iz P., pod poslovnim brojem OU-5213/2011 sve u korist H. A.-A. B. d.d.

Nalaže se zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Zadru, zemljišnoknjižni odjel Pag, zabilježba obveze brisanja hipoteke upisane pod posl.br. Z-1086/07 te da ne može nakon prestanka hipotekarne tražbine raspolagati neizbrisanom hipotekom odnosno mjestom u prvenstvenom redu koji ima ta hipoteka, sve upisano na nekretninama kč.br. 1667/2 oznake kuća i dvorište površine 383 m 2 , te kč.br. 1667/18 oznake pašnjak površine 149 m 2 , sve upisano u zk.ul.br. 888 k.o. N. - I i to pod posl.br. Z-3761/11.“.

IV. Svaka stranka snosi svoj parnični trošak.“

2. Protiv navedene presude žale se tužitelji (ne navodeći određeno u kojemu dijelu presudu pobijaju, pa je ovaj sud uzeo da se presuda pobija u dijelu u kojem tužitelji nisu uspjeli u sporu) zbog žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP). Predlažu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijevaju i naknadu troška za sastavljanje žalbe u iznosu od 4.296,87 kuna.

3. Protiv navedene presude žali se i tuženik u dijelu pod točkom I. i II. izreke u dijelu kojim je djelomično prihvaćen tužbeni zahtjev, kao i protiv rješenja o troškovima postupka pod točkom IV. izreke, zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. ZPP-a. Predlaže presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva naknadu troška za sastavljanje žalbe u iznosu od 3.906,25 kuna te troška sudske pristojbe za žalbu u točno nenaznačenom iznosu.

4. U odgovoru na žalbu tuženika, tužitelji ističu da je žalba tuženika neosnovana, a prvostupanjska odluka u pobijanom dijelu zakonita i pravilna. Predlažu žalbu odbiti uz naknadu troška odgovora na žalbu u iznosu od 3.125,00 kuna.

5. Žalba tužitelja je osnovana.

6. Žalba tuženika je osnovana.

7. Ispitujući pobijanu presudu u pravcu istaknute apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP-a, ovaj sud je ocijenio da ista nije ostvarena, jer time što je djelomično usvojen tužbeni zahtjev na utvrđenje, prvostupanjski sud nije odlučio o nečemu drugomu u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev, niti je dosuđeno više od onog što je traženo, čime, suprotno žalbenim prigovorima tuženika, nije došlo do prekoračenja tužbenog zahtjeva.

8. Međutim, ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, u smislu žalbenih navoda obje stranke, ocjena je ovog suda da je u pobijanoj odluci ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju povredu u žalbama određeno ukazuju obje stranke, s obzirom na to da pobijana odluka ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, imajući u vidu da o nekim bitnim i odlučnim činjenicama koje se tiču ocjene osnovanosti dijela tužbenog zahtijeva koji se odnosi na pitanje ništetnosti ugovorene valutne klauzule, pobijana presuda uopće ne sadrži razloge, dok su razlozi koji se odnose na ocjenu spornog svojstva tužitelja kao potrošača, nejasni ili proturječni, a zaključak o odlučnim činjenicama koje se tiču ocjene svojstva tužitelja kao potrošača, protivan provedenim dokazima iz kojih takav zaključak ne proizlazi, koja povreda nije otklonjiva u ovom stupnju postupka temeljem ovlaštenja iz odredbe čl. 373.a ZPP-a.

9. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti Ugovora o kreditu od 4. svibnja 2007. i Ugovora o kreditu od 14. prosinca 2011., sklopljenih između I. tužiteljice kao korisnice kredita i II. tužitelja kao sudužnika i založnog dužnika, s jedne strane i s druge strane tuženika kao kreditora, te zahtjev kojim tužitelji predlažu naložiti ZK odjelu Općinskog suda u Zadru brisanje založnog prava upisanog na nekretninama i zabilježbu obveze brisanja hipoteke, zabraniti tuženiku naplatu putem instrumenata osiguranja i to javnobilježničko potvrđenih Izjava o suglasnosti i Zadužnica, koji zahtjev tužitelji temelje na tvrdnji da tuženik s njima prilikom sklapanja Ugovora nije pregovarao niti o valutnoj klauzuli, niti o promjeni kamatne stope, pa da su te odredbe Ugovora ništetne, što za sobom povlači ništetnost cijelog Ugovora.

10. Iz postupka koji je proveo prvostupanjski sud slijedi utvrđenim:

- da su stranke 4. svibnja 2007. zaključile Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, na iznos od 550.000,00 CHF, nakon čega su, radi refinanciranja tog kredita, 14. prosinca 2011. zaključile i Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, te Aneks br. 1 tom Ugovoru, na iznos od 579.200,00 CHF, s rokom otplate od 30 godina,

- da je u čl. 3 Ugovora o kreditu od 4. svibnja 2007. naznačeno da se obračunavaju kamate od 4,20% dekurzivno godišnje, da se kamate obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF tuženika, na dan plaćanja, a u čl. 6. da će se kamatna stopa mijenjati sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika ili drugog akta banke,

- da je u čl. 3 Ugovora o kreditu od 14. prosinca 2011. naznačeno da kamatna stopa iznosi 5,45% dekurzivno godišnje i da je kamatna stopa promjenjiva, a u čl. 6 da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika ili drugog akta banke,

- da su oba Ugovora o kreditu zaključena uz valutnu klauzulu,

- da u predmetnim ugovorima odredbe kojima se govori o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu razumljive prosječnom građaninu, jer je korištena stručna terminologija razumljiva osobama s ekonomskom naobrazbom, a da ugovorne odredbe ne sadrže jasne uvjete niti kriterije koji dovode do promjene kamatne stope, niti ima podataka ili informacija o tome na koji način tuženik izračunava kamatnu stopu, da se o toj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, niti se tužiteljima ukazalo na rizike ugovaranja takve odredbe, već se radilo o jednostranoj odluci banke da se ugovori takva odredba (unaprijed napisana odredba), baš kao što je i tijekom otplate kredita banka jednostranom odlukom mijenjala kamatnu stopu,

- da u konkretnom slučaju ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva,

- da tužitelji predstavljaju potrošača u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača.

11. Polazeći od navedenih utvrđenja, prihvaćajući iskaze saslušanih svjedoka, kao i iskaze oboje tužitelja, rukovodeći se i svim preostalim izvedenim dokazima (uvidom u oba Ugovora o kreditu i Aneks br. 1, Izjave o suglasnosti, Zadužnice, tečajne liste, izvadak iz ZK, izvatke iz odluka uprave o visini aktivnih kamatnih stopa za fizičke osobe), prvostupanjski sud utvrđuje i to da u konkretnom slučaju u oba Ugovora o kreditu, ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, da se radilo o odredbi koja je bila sastavni dio ugovora unaprijed sastavljenog od strane banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljima, niti su tužitelji imali utjecaja na njezin sadržaj, niti se tužiteljima ukazalo na rizike ugovaranja takve odredbe, da odredbe kojima se govori o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu razumljive prosječnom građaninu, da prilikom pregovaranja i zaključivanja ugovora, korisnicima kredita nije na valjan i razumljiv način objašnjeno formiranje kamatne stope i koji čimbenici utječu na formiranje odnosno mijenjanje kamatne stope u ugovorenom kreditnom razdoblju, da se radilo o jednostranoj odluci banke da se ugovori takva unaprijed napisana odredba, koja se tijekom otplate kredita i mijenjala jednostranom odlukom banke, temeljem čega zaključuje da je unošenjem tako neodređene formulacije, korisnik kredita doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku - davatelja kredita, te da isto predstavlja nepoštivanje načela obveznog prava i to načela savjesnosti i poštenja, načela ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, načela jednakih vrijednosti činidbe i načela zabrane zlouporabe prava, te temeljem odredbe čl. 84. i 87. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu od 4. svibnja 2007. i čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13.; dalje ZZP/07), koji je bio na snazi tijekom daljnje otplate kredita te u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu od 14. prosinca 2011., kao i temeljem odredaba Direktive Vijeća 93/13/EEZ (od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, SL 1993., L 95, str. 29., SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str. 24.- dalje Direktiva 93/13 EEZ), ocjenjuje da je dio oba Ugovora koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, nerazumljiv, te da su samim tim navedene ugovorne odredbe nepoštene, a Ugovori u tom dijelu ništetni (u cijelosti ugovorna odredba čl. 6. Ugovora o kreditu zaključenog 4. svibnja 2007., u cijelosti ugovorna odredba čl. 6. Ugovora o kreditu zaključenog 14. prosinca 2011., te čl. 3. Ugovora o kreditu od 14. prosinca 2011., u dijelu u kojem je naznačeno da je kamatna stopa promjenjiva).

12. Temeljem svega navedenog, prvostupanjski sud otklanja i prigovor zastare pozivom na odredbu čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18 i 126/21 -dalje ZOO), s obrazloženjem da zastara počinje teći prvog dana nakon što je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a da je podnošenjem kolektivne tužbe potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, prekinuta zastara, te je ponovno počela teći od pravomoćnosti presude donesene pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske, 14. lipnja 2014., pa kako je tužba podnesena 8. prosinca 2016., zaključuje da je podnesena unutar zastarnog roka.

13. Također, prvostupanjski sud otklanja i prigovor da tužitelji nemaju svojstvo potrošača u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača, s obrazloženjem da su tužitelji dobili stambeni kredit, a da bi im se omogućio reprogram kredita, da su bili prisiljeni dokazati tuženiku da će biti sposobni otplaćivati anuitete kredita, pa da su u tu svrhu trebali dokazati da će svojim poslovanjem ostvarivati prihode koji će biti dostatni za otplatu kredita, pa u konačnome temeljem odredbe čl. 324 ZOO-a (koja propisuje da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog kojih je ugovor sklopljen te da će ugovor ostati valjan čak iako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora, u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje), cijeneći da su ugovori o kreditu koji su predmet ovog spora samo djelomično ništetni, tužbeni zahtjev djelomično prihvaća, dok u preostalom dijelu cijeni da su Ugovori o kreditu, valjani, u kojem dijelu tužbeni zahtjev odbija, kao i u dijelu zahtjeva kojim tužitelji traže zabranu naplate kredita putem instrumenata osiguranja (izjave o suglasnosti i zadužnice), te u dijelu kojim trže da se zemljišnoknjižnom odjelu naloži brisanje založnog prava upisanog na nekretninama temeljem Ugovora o kreditu i brisanje hipoteke.

14. Takva odluka suda prvog stupnja, za sada se ne može prihvatiti.

15. Tužitelj u žalbi ukazuje na to da je sud prvog stupnja u potpunosti propustio ispitati i obrazložiti pitanje ništetnosti ugovorene valutne klauzule u CHF, kao i provesti test poštenja, čime tvrdi da je počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničkog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, upirući i na pogrešan zaključak suda prvog stupnja da sporne odredbe ugovora koje se odnose na ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF, ne povlače za sobom ništetnost cijelog ugovora, s tvrdnjom da je ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF, bio uvjet za sklapanje predmetnih Ugovora, radi čega sporne odredbe ugovora povlače za sobom ništetnost cijelog ugovora.

16. Tuženik u žalbi, kao i tijekom postupka koji je prethodio pobijanoj presudi, osporava potrošačko svojstvo tužitelja i potrošačku namjenu ugovora, upirući na to kako je pobijana presuda u tom smislu manjkava, nejasna i kontradiktorna, te da ne odgovara činjeničnom stanju, pa i iskazima samih tužitelja i svjedoka, prigovarajući i zaključku suda prvog stupnja o tome da su ispunjene pretpostavke za utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/03 i ZZP/07), s tvrdnjom kako je prvostupanjski sud zanemario zajedničku volju stranaka o sklapanju ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, čije ugovaranje nije bilo zabranjeno.

17. U konkretnom slučaju tužitelji postavljeni tužbeni zahtjev temelje na tvrdnji da su oba Ugovora o kreditu sklopljena uz promjenjivu godišnju kamatnu stopu i uz primjenu valutne klauzule, suprotno Zakonu o zaštiti potrošača, a da je zbog navedenih ugovornih odredbi tijekom otplate kredita došlo do znatnog povećanja iznosa anuiteta, s time da tužitelji prilikom sklapanja Ugovora s tuženikom nisu pregovarali, niti ih je tuženik informirao o kriterijima promjene kamatne stope koju je tuženik jednostrano mijenjaoo svojim uvjetima, niti ih je tuženik informirao o rastu tečaja CHF, slijedom čega tužitelji tvrde da je valutna klauzula u navedenim ugovorima ništetna, jer je suprotna prisilnim propisima i to odredbama Zakona o zaštiti potrošača, a uz to tvrde da je suprotna načelima savjesnosti i poštenja, načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu i načelu jednake vrijednosti činidbe, a da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, neodređena, čime je neodređena i sama činidba (jer Ugovori ne sadrže jasne kriterije povećanja kamatne stope), što dovodi do ništetnosti oba Ugovora o kreditu, uz naglasak da tuženik nije pregovarao s tužiteljima niti o valutnoj klauzuli niti o promjeni kamatne stope, slijedom čega su i zbog toga te odredbe Ugovora ništetne, a koja ništetnost za sobom povlači ništetnost cijelog Ugovora.

18. Kako je prethodno i obrazloženo, s time da navedeno niti između stranaka nije sporno, tužitelji (I. tužiteljica, kao korisnica kredita i II. tužitelj kao sudužnik i založni dužnik), i tuženik, kao kreditor, sklopili su 4. svibnja 2007. Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, na iznos od 550.000,00 CHF, nakon čega su, radi refinanciranja tog kredita, 14. prosinca 2011. zaključili drugi Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, te Aneks br. 1 tom drugom Ugovoru, na iznos od 579.200,00 CHF, s rokom otplate kredita od 30 godina, s time da iz rezultata provedenog postupka proizlazi i to da se radilo o namjenskim (stambenim) kreditima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, uz valutnu klauzulu, te da je odredbom čl. 6 Ugovora o kreditu zaključenog 4. svibnja 2007., ugovorena promjenjivost kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama tuženika ili drugog akta banke, a da korisnik kredita svojim potpisom izjavljuje suglasnost i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest banke o visini kamatne stope i visini anuiteta u skladu s promijenjenom kamatnom stopom, dok je u dijelu odredbe čl. 3 Ugovora o kreditu od 14. prosinca 2011., također naznačeno da je kamatna stopa promjenjiva, a čl. 6 istog Ugovora, da je ugovoreno ovlaštenje banke da izvrši promjenu kamatne stope sukladno svojoj odluci i metodologiji, a da je korisnik kredita suglasan da bez prigovora prihvaća pisane obavijesti banke o visini kamatne stope i visini anuiteta.

19. Prije svega je za naglasiti da osnovano tužitelj u žalbi ukazuje na to da je sud prvog stupnja propustio ispitati i obrazložiti pitanje ništetnosti ugovorene valutne klauzule u CHF, čime osnovano upire na počinjenu apsolutno bitnu povredu odredaba parničkog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

20. Naime, sud prvog stupnja, osim što u svojoj odluci navodi utvrđenje da su oba Ugovora o kreditu zaključena uz valutnu klauzulu, ni na koji način ne obrazlaže, je li i na koji način, ugovaranje valutne klauzule u oba predmetna Ugovora, uzrokovalo ništetnost navedenih odredbi o valutnoj klauzuli.

21. Pored navedenog, i tuženik u žalbi osnovano ukazuje na to kako je za primjenu propisa kojima je uređena zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi, sud kao prethodno pitanje bio dužan nedvojbeno utvrditi svojstvo tužitelja kao potrošača, odnosno je li predmetni ugovor - potrošački ugovor.

22. Naime, o tom utvrđenju ovisi hoće li se predmetni odnos između parničnih stranaka prosuđivati prema Zakonu o zaštiti potrošača, kao glavnom pravnom izvoru zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredaba, ili prema odredbama ZOO-a, budući da je Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, prenesena u naš pravni sustav ne samo kroz odredbe Zakona o zaštiti potrošača (pravila o zaštiti potrošača od nepoštenih ugovornih odredaba sadržana u čl. 81. - 88 ZZP/03, potom u odredbama čl. 96. -106. ZZP/07 te naposljetku u odredbama čl. 49.- 56. ZZP/14), već djelomično i kroz odredbe ZOO-a u čl. 295. i 296.

23. Prema odredbi čl. 3. toč. 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja prvog Ugovora, bilo je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je kasniji ZZP/07 u čl. 3. toč. 1. gotovo istovjetno propisivao da je »potrošač« fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Ovdje je za naglasiti kako su nacionalni sudovi država članica Europske unije, dužni tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije, pa time i sudskom praksom Suda Europske unije koja je obvezujuća za sve nacionalne sudove država članica, a koja pojam "potrošač" definira kao svaku fizičku osobu koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom 93/13/EEZ, nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok "prodavatelj robe ili pružatelj usluge" znači svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom 93/13/EEZ nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.

24. Slijedom toga, navedena Direktiva 93/13/EEZ, ugovore na koje se primjenjuje, određuje ovisno o svojstvu ugovornih stranaka, odnosno ovisno o tome postupaju li one ili ne u okviru svoje profesionalne djelatnosti, iz čega pak proizlazi da je taj kriterij u skladu s idejom na kojoj se temelji sustav zaštite uspostavljen tom Direktivom 93/13/EEZ (da se potrošač u odnosu na prodavatelje robe i pružatelje usluga, a vezano za pitanja koja se odnose kako na mogućnost pregovaranja, tako i na razinu informacija, nalazi u podređenom položaju, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj odnosno pružatelj, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj), slijedom čega je za zaključiti da je nacionalni sud pred kojim se vodi spor o ugovoru (koji može ulaziti u područje primjene Direktive 93/13/EEZ) dužan, vodeći računa o svim dokazima, a osobito o odredbama tog ugovora, provjeriti može li se korisnika kredita kvalificirati kao "potrošača" u smislu te Direktive, u koju svrhu nacionalni sud mora voditi računa o svim okolnostima predmetnog slučaja, a osobito o prirodi robe ili usluga koje su predmet ugovora o kojem je riječ, iz kojih se može razabrati za koju se namjenu nabavljaju ta roba ili usluge.

25. Slijedom navedenog, za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pri tome je sud dužan po službenoj dužnosti, imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti. Svojstvo potrošača procjenjuje se s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, što znači da eventualne naknadne promjene vezano uz svrhu ugovora, ne utječu na procjenu svojstva potrošača.

26. Sud prvog stupnja je, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja u trenutku sklapanja ugovora (osobito odredbe oba Ugovora o kreditu, ali isto tako imajući u vidu i iskaze saslušane svjedokinje J. M. i tužitelja), propustio na pouzdan način utvrditi jesu li tužitelji prilikom sklapanja predmetnog ugovora postupali u svojstvu potrošača, na što osnovano u žalbi upire tuženik. Naime, bez obzira što iz oba Ugovora slijedi da se radi o stambenom kreditu (čl. 2. oba Ugovora), imajući u vidu iskaze svjedokinje J. M. (list 128-129 spisa), koja je u svom iskazu navela „da joj je poznato da su tužitelji imali probleme s otplatom prvog kredita u svezi s apartmanima za koje pretpostavlja da nisu dobro poslovali“, ali isto tako i iskaz II. tužitelja J. D. (list 116-118 spisa), koji je određeno iskazao da je „cilj kredita bilo dovršenje uređenja apartmana koji služe za turističko iznajmljivanje, a da je drugim kreditom zatvoren raniji kredit, nakon čega se krenulo u novu poslovnu djelatnost na način da su apartmani koji su iznajmljivani turistima, pretvoreni u Obiteljski dom za starije i nemoćne osobe, za što su zamolili moratorij“, koji II. tužitelj je na posebno pitanje punomoćnika tuženika određeno i odgovorio da je razlog dizanja kredita i njegov reprogram, bio upravo obavljanje poslovne djelatnosti, s time da se i I. tužiteljica Lj. D. (list 118 spisa), u cijelosti pridružila iskazu II. tužitelja (koji je njezin suprug), koja je također navela „da su zaposlenici banke došli do saznanja da uz stambeni prostor koji žele preurediti, imaju apartmane, koje apartmane su iznajmljivali upravo u cilju vraćanja kredita, bez ostvarivanja dobiti“, zaključak prvostupanjskog suda o tome da tužitelji predstavljaju potrošača u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača, ukazuje se nejasnim i nedovoljno obrazloženim.

27. Stoga, zaključak suda prvog stupnja o, između parničnih stranaka, spornom svojstvu tužitelja kao potrošača, za sada se ne može prihvatiti. To stoga što status tužitelja kao potrošača, nije na pouzdan način utvrđen, niti činjenično u dovoljnoj mjeri raspravljen, kao što nisu u konačnici na adekvatan način niti raspravljeni prigovori tuženika koje je o tom spornom statusu tužitelja tijekom postupka iznosio, čemu tuženik osnovano prigovara u žalbi. Utoliko presuda u pobijanom dijelu sadrži nedostatke zbog kojih se ne može ispitati, slijedom čega je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka propisana odredbom čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju povredu određeno ukazuje tuženik u žalbi.

28. Posljedično tome, za sada, nije na pouzdan način utvrđeno niti to, treba li se predmetni odnos između parničnih stranaka prosuđivati prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača ili prema odredbama ZOO-a, o čemu pak ovisi i ocjena osnovanosti iznesenog prigovora zastare, kao i osnovanosti tužbenog zahtjeva u preostalom dijelu (u dijelu zahtjeva kojim tužitelji traže zabranu naplate kredita putem instrumenata osiguranja, te u dijelu kojim traže da se zemljišnoknjižnom odjelu naloži brisanje založnog prava upisanog na nekretninama temeljem Ugovora o kreditu i brisanje hipoteke).

29. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 369. st. 1. ZPP-a, presudu suda prvog stupnja ukinuti, a posljedično tome ukinuti i odluku o parničnom trošku (točka I. izreke ove drugostupanjske odluke) i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje.

30. Sud prvog stupnja će u ponovljenom postupku otkloniti počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju mu je ukazano ovim rješenjem te će prvenstveno raspraviti sporno pitanje svojstva tužitelja kao potrošača, o čemu će dati jasne, neproturječne i relevantne razloge, imajući pri tome u vidu prethodno izložene kriterije za ocjenu svojstva potrošača, nakon čega će, ovisno o tom utvrđenju, odlučiti o tužbenom zahtjevu tužitelja primjenom mjerodavnih propisa (pa tako i u dijelu zahtjeva koji se odnosi na ništetnost ugovorene valutne klauzule), a ovisno o tome odlučiti i o istaknutom prigovoru zastare.

31. Odluka pod točkom II. izreke ove drugostupanjske odluke je donesena na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP-a.

32. Slijedom svega iznesenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 24. svibnja 2022.

Predsjednica vijeća:

Suzana Kapustić, v.r.