Broj:10.P-2298/2019-33

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P  R  E  S  U  D  A

Općinski sud u Osijeku po sucu Lidiji Šmit, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja S. H. iz T., OIB: …, zastupanog po punomoćniku D. R., odvjetniku iz O. društva R. & partneri iz O. protiv tuženika P. b. Z. d.d. Z., R. c. 50, OIB: …, zastupanog po punomoćniku M. Č., odvjetnici iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 25. travnja 2022., u prisutnosti punomoćnika tužitelja M. A., odvjetničke vježbenice kod odvjetnika D. R. iz O. i u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, nakon donošenja i objave dana 27. svibnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuju se ništetnima odredbe Ugovora o kreditu, broj: 9012489762, koji je dana 9. svibnja 2007., zaključen između P. b. Z. d.d., R. c. 50, kao Kreditora i S. H. iz T., V. M. 111 A i A. H. iz O., kao korisnika kredita, i to:

- dio odredbe čl. 1. koji glasi: „…u kunama koji odgovara protuvrijednosti od …CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita.“

- dio odredbe čl. 4.1. koji glasi: „…koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana…“

- odredba čl. 4.2. koja glasi: „Visinu kamatne stope banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja Korisnika kredita, i to na dan 01.01. (slovima: prvisiječnja), a primjenjuje se za razdoblje od 01.01. (slovima: prvisiječnja) do 30.3. (slovima: tridesetoglipnja) tekuće godine, i na dan 01.07. (slovima: prvog srpnja) a primjenjuje se za razdoblje od 01.07. (prvogsrpnja) do 31.12. (slovima: tridesetprvogprosinca) tekuće godine, s tim da kamatna stopa iz toč. 4.1. ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom Banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja Korisnika kredita u trenutku promjene. Kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima.“

- dio odredbe čl. 6. koji glasi: „Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate.“

- dio odredbe čl. 7.2. koja glasi: „plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora. U slučaju promjene kamatne stope iz toč. 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anutitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Banka će pisano obavijestiti Korisnika kredita. Stranke su suglasne da je obavijest Banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta te se danom kad mu je obavijest dostavljena smatra dan kad je Banka putem pošte uputila Korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz ovog Ugovora ili na adresu koju je Korisnik kredita pisano dostavio Banci. Ova obavijest sastavni je dio ovog Ugovora.“

II/ Nalaže se tuženiku P. b. Z. d.d., R. c. 50, Z., OIB: …, da tužitelju S. H. iz T., V, OIB:…, u roku od 15 dana od pravomoćnosti, isplati iznos od 71.002,63 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 711,60 kn od dana 18. lipnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 6.317,14 kn od dana 08. srpnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 639,04 kn od 18. listopada 2009. pa do isplate,

- na iznos od 6.414,14 od 18. studenog 2009. pa do isplate,

- na iznos od 56.920,71 kn od 20. siječnja 2010. pa do isplate,

i to do 31. srpnja 2015., po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate zareferentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

III/ Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 14.130,00 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos od dana donošenja presude pa sve do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

IV/ U preostalom dijelu zahtjeva za naknadom parničnog troška, tužitelj se odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelji u tužbi podnesenoj po punomoćniku dana 12. lipnja 2019., i tijekom postupka navodi da je s tuženikom zaključio Ugovora o kreditu, broj: 9012489762, dana 9. svibnja 2007., koji je potvrđen od strane javnog bilježnika Mirjani Borić iz Osijeka, pod brojem Ov-15814/07, dana 14. svibnja 2007., prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 91.486,89 CHF, prema srednjem tečaju za CHF Privredne banke Zagreb d.d., važećem na dan korištenja kredita, na rok otplate od 335 mjeseci, kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti od 493,52 CHF. Predmetnim ugovorom ugovorena je kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, a koja se s početnih 4,75% godišnje, tijekom otplate kredita u više navrata mijenjala na štetu tužitelja. Prilikom zaključenja Ugovora o kreditu tuženik nije tužitelju pružio dovoljno informacija o rizicima vezanim uz zaključenje Ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF, odnosno o rizicima vezanim uz rast tečaja CHF u odnosu na kunu, a koji tečaj je u odnosu na kunu povećan tijekom otplate kredita. Tuženik je u Ugovor o kreditu ugradio odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva i to na osnovu jednostrane odluke tuženika, a u kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo, kao i odredbe kojima je ugovoreno da se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, nije kao trgovac tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Navedene odredbe su protivne načelu savjesnosti i poštenja te su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Odredbe o promjenjivim kamatnim stopama i valutnoj klauzuli protivne su kogentnim odredbama čl. 81. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) te čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07) koje su bile na snazi kako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, tako i za vrijeme njegovog izvršavanja s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača). Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13, od 13. lipnja 2014., kojom se potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom se utvrđuje da je, između ostalih, tuženik Privredna banka Zagreb d.d., u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojemu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12, a potvrđene presudom broj Pž-6632/2017, u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih tuženik Privredna banka Zagreb d.d., u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je na taj način tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. S obzirom da je pravomoćnim presudama VTS RH utvrđena ništetnost ugovorene odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju od 10. rujna 2003., do 31. prosinca 2008., kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju od 01. lipnja 2004., do 31. prosinca 2008., to je tuženik sukladno čl. 323. ZOO-a, dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi s čl. 1111., čl. 1115. ZOO-a. Člankom 502. c. Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a. st. 1., ovog zakona, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Ukoliko tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva, tužitelj predlaže provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja na okolnost razlike stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta prema prvom otplatnom planu i početnom tečaju, prema kojem je kredit isplaćen tužitelju i to u razdoblju od sklapanja ugovora o kreditu pa do njegove konačne otplate. Prigovor zastare smatra neosnovanim, budući zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

2. Tuženik se po punomoćniku u odgovoru na tužbu i tijekom postupka u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu kako po osnovu tako i po visini, ističući prigovor zastare i nedostatak aktivne legitimacije, te prigovor prijeboja i protivi se provođenju financijsko-knjigovodstvenog vještačenja. Smatra da je službeni zahtjev tužitelja neosnovan u cijelosti jer se u konkretnom tužbenom zahtjevu, kako je isti postavljen, ne radi o parnici za naknadu štete te tužitelj nema pravnog niti zakonskog osnova pozivati se na pravna utvrđenja na koja se poziva iz predmeta P-1401/2012, Trgovačkog suda u Zagrebu, jer ovaj konkretni spor ne udovoljava zakonskim kriterijima iz čl.502. c. Zakona o parničnom postupku niti kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača. Valutna klauzula je zakonom dopuštena i jasno određena pravna kategorija koja je utemeljena na kogentnoj normi te nikako ne može biti proglašena ništetnom kako to tužitelj pogrešno zaključuje, niti konkretni pravni posao može biti ništetan samo zbog toga što je ugovorena valutna klauzula, a niti može biti proglašena ništetnom neka od odredbi konkretnog ugovora zbog ugovaranja valutne klauzule. Volja ugovornih strana jasno je i nesumnjivo određena Ugovorom o kreditu te nema zakonske osnove da se ista tumači, a kako je ista jasno i nedvojbeno iskazana ugovorom. Ugovor o kreditu je solemniziran kod javnog bilježnika te isti predstavlja javnu ispravu čiju istinitost nije dopušteno parničnim postupkom utvrđivati drugačije no kako glasi i kako u ispravi jasno i istinito stoji, jer je ista kao i presuda zakon među strankama. Tužbeni zahtjev koji je postavljen, odnosi se na Ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF, a iznosi koji su navedeni u petitu tužbenog zahtjeva su postavljeni u kunama, čime isti ne proizlaze iz navedenog Ugovora o kreditu i ovako postavljena tužba i tužbeni zahtjev je u cijelosti nepodoban za odlučivanje. Ugovaranje promjenjive kamatne stope je dopušteno, pa je očito kako odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije, niti ne može biti ništetna, a posebno ne može biti ništetan cijeli ugovor o kreditu. U konkretnom slučaju, volja ugovornih strana je bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu i nije ostavljen prostor za primjenu drugačije kamatne stope, a kamatna stopa se mijenjala sukladno ugovorenim kriterijima koji su odredivi te su u skladu sa zakonskim odredbama o najvišoj zakonom dopuštenoj stopi ugovorene kamate. Jasno je ugovorena odredba kojom se banka, ovdje tuženik ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu, a koja odredba nije sama po sebi nepoštena niti je kao takova valjani temelj za isticanje tužbenog zahtjeva predmetnog sadržaja, već se radi o valjanoj, zakonom dopuštenoj i odredivoj činidbi koja predstavlja pravu volju ugovornih stranaka. Slijedom svega iznesenog predlaže se odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja uz nalog tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene parnične troškove sukladno odluci suda.

3. Očitujući se na odgovor na tužbu tužitelj po punomoćniku navodi da je neosnovan navod tuženika da nisu ispunjene pretpostavke za podnošenje stupnjevite tužbe iz odredbe čl. 186. b. Zakona o parničnom postupku, budući tužitelj ne raspolaže kompletnom dokumentacijom vezanom za predmetni kredit. Tužitelj traži utvrđenje ništetnosti i isplatu, sukladno odredbi čl. 138. a. Zakona o zaštiti potrošača i čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku i sukladno utvrđenjima presuda donesenih u okviru kolektivnog spora. Vrhovni sud RH je u odluci Rev-3142/2018, utvrdio obvezujuću primjenu kolektivne presude na način da ne treba provoditi dokazne postupke i svjedočenja, obzirom da je već sve presuđeno i utvrđeno u kolektivnom postupku, nego se na nižim sudovima kolektivna presuda ima direktno primijeniti. Tužitelju kao prosječnom potrošaču nisu transparentno izložena djelovanja, rizici i mogući učinak faktora koji su utjecali na njegovu kreditnu zaduženost, niti je tužitelj mogao procijeniti rizik koji je sklapanjem ugovora preuzeo. Prigovor nedostatka aktivne legitimacije smatra neosnovanim, budući je Zakonom o zaštiti potrošača propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj je s tuženikom sklopio predmetni ugovor o kreditu radi kupnje i adaptacije stambenog objekta, kuće u Vodnjanu, ulica Forno Grande 16, k.o. Vodnjan, kč.br. 376/ZGR, zk.ul. 4448, a što je vidljivo iz čl. 2. Ugovora o kreditu. Iz navedenog je očito da je tužitelj potrošač.

4. Kako bi utvrdio odlučne činjenice sud je proveo dokaze uvidom u preslik Ugovora o kreditu, broj: 9012489762, od 9. svibnja 2007., između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora; otplatni plan; plan otplate; prvotni otplatni plan; potvrdu o prijevremenoj otplati kredita; pregled uplata po kreditu na dan 7. svibnja 2019; sažetak prikaza rezultata analize povijesnog raspona varijabilne kamatne stope za kredite denominirane u švicarskim francima za Privrednu banku Zagreb d.d., od 2. rujna 2020.; proveo vještačenje po stalnom sudskom vještaku DV Consulting iz Osijeka i izvršio uvid u nalaz i mišljenje vještaka od 21. lipnja 2021.; očitovanje vještaka od 19. travnja 2022., na primjedbe tuženika te saslušao vještaka na ročištu od 25. travnja 2022.

5. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka financijsko-knjigovodstvene struke od 21. lipnja 2021., slijedi da je 9. svibnja 2007., tužitelj kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom zaključio Ugovor o kreditu broj: 9012489762, na iznos u visini od 91.486,89 CHF u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke na dan korištenja kredita. Visina kamatne stope prilikom zaključenja Ugovora o kreditu je iznosila 4,75% godišnje, a tužitelj je kredit prijevremeno isplatio dana 19. siječnja 2010. lz dokumentacije na listu 8 spisa u smislu Plana otplate je razvidno kada se mijenjala kamatna stopa, pa je tako do 07/2007., iznosila 4,75% godišnje, do 01/2008. iznosila 5,75% godišnje, a do kraja otplate kredita 6,50% godišnje. Na listu spisa 9-14 se nalazi Plan otplate na kojemu je navedeno da je datum korištenja kredita 17. svibnja 2007., a da prvi anuitet dospijeva na naplatu 17. lipnja 2007. Na dan 17. svibnja 2007., je provjerom tečajnih lista srednji tečaj tuženika iznosio 4,429116, kn za 1 CHF pa je nastavno visina anuiteta 493,52 CHF x 4,429116 kn = 2.185,86 kn mjesečno. Na dan prijevremene otplate kredita je nedospjela glavnica iznosila 87.162,61 CHF x 4,429116 kn=386.053,21 kn. Plaćen iznos je 445.160,41 kn, pa je tom prilikom više plaćeno 59.107,20 kn. Obzirom na činjenicu da je dospijeće anuiteta svakog 17.-tog u mjesecu, a kredit je prijevremeno otplaćen 19. siječnja 2010., to vještak smatra da se na iznos nedospjele glavnice treba obračunati i cijeli iznos anuiteta u visini od 2.185,86 kn, kao obvezu za 01/2010., pa je tada 386.053,21 kn + 2.185,86 kn = 388.239,70 kn - 445.160,41 kn=56.920,71 kn vise plaćenog iznosa prilikom prijevremene otplate kredita. Ukupno više plaćena razlika anuiteta iznosi 71.002,63 kn i to je iznos razlike između vise i manje plaćenih iznosa. Ukoliko se izvrši prijeboj više imanje plaćenih iznosa (koji su nastali zbog neuredne obveze izvršenja plaćanja kredita) tada je: 17. lipnja 2009., 711,60 kn, 07. srpnja 2009., iznos od 6.317,14 kn, dana 17. listopada 2009., iznos od 639,04 kn, dana 17. studenog 2009., iznos od 6.414,14 kn, dana 19. siječnja 2010., iznos od 56.920,71 kn, odnosno ukupno 71.002,63 kn, a svi iznosi su navedeni u tablicama u prilogu po mjesecima i godinama.

6. Očitujući se na nalaz i mišljenje vještaka tužitelje nije imao primjedbu na isti, te je konačno uredio tužbeni zahtjev podneskom od 14. rujna 2021., na način pobliže opisan pod I i II/izreke presude.

7. Tuženik u prigovoru na nalaz i mišljenje vještaka navodi da namjera ugovornih stranaka nije bila ugovaranje fiksne kamatne stope već je volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu, te da je nejasno kojom se metodom prilikom izračuna koristio vještak, te da je vještak predmetni kredit koji je bio s valutnom klauzulom vještačio kao da je bilo ugovoreno da bude isplaćen u kunama i s fiksnom kamatnom stopom, a jasno je ugovoreno da se kredit isplaćuje uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu.

8. Očitujući se na prigovore tuženika na nalaz i mišljenje vještak navodi kako je točno da je u Ugovoru o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa, međutim nalogom suda je trebalo utvrditi kunsku protuvrijednost anuiteta u visini od 493,52 CHF (uz kamatnu stopu od 4,75% godišnje), te razliku koja je nastala plaćanjem anuiteta, kao i iznosa koji je preostao za otplatu do prijevremene otplate kredita, a sto je u nalazu i učinjeno. Tužena navodi kako je nejasno kojom se metodom prilikom izračuna koristio vještak, a kako je u ugovoru jasno naznačeno da je ugovoreno da se kamata obračunava mjesečno dekurzivnom proporcionalnom metodom, da je kamata sadržana u anuitetima, i da je obračunata u njima, te je potpuno točno da je kamata obračunata dekurzivno, proporcionalnom metodom i da je kamata sastavni dio anuiteta, međutim, zadatak vještaku je dao sud, a to je izračunati razliku između anuiteta primjenom kamatne stope u visini od 4,75 % godišnje, a koji je anuitet iznosio 2.185,86 kn mjesečno i plaćenih anuiteta. Jasno je da je svaka promjena visine kamatne stope promijenila i visinu anuiteta, međutim, zadatak vještaka nije bio utvrđivanje načina i visine promjene kamatne stope. Tužena nadalje navodi kako je vidljivo da vještak mijenja ugovorni odnos među strankama te kreira novi, jer kredit koji je bio sa valutnom klauzulom vještači kao da je bilo ugovoreno da bude isplaćen u kunama te kao da je bilo ugovoreno da bi trebao biti sa fiksnom kamatnom stopom, iako je jasno ugovoreno da se kredit isplaćuje uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Naime, ne mijenja vještak odredbe Ugovore, već vještak izrađuje nalaz temeljem naloga suda. Jasno i nedvosmisleno je u ovom izračunu, a sve prema nalogu suda izvršen izračun na način, da je visina anuiteta od 493,52 CHF, preračunata u kune te je tako iskazana obveza 2.185,86 kn i nalazi se u koloni ,,Anuitet po Ugovoru". U koloni ,,Plaćeni anuitet" se nalazi iznosi koje je tužitelj platio, a tuženik knjižio na partiju predmetnog kredita, u svrhu zatvaranja obveze po kreditu. Tužena navodi da vještak nije uzeo u obzir da se radi o kreditu sa promjenjivom kamatnom stopom te nije usporedio ovaj kredit sa drugim kreditima, a vještak odgovara da zadatak vještaku nije bio usporediti ovaj kredit sa drugim kreditima i da je zadatak bio jasan i da je izračun sačinjen upravo prema nalogu suda.

9. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao stručno i objektivno sačinjen, a vještak je u cijelosti odgovorio na primjedbe punomoćnika tuženika.

10. Prigovor zastare sud smatra neosnovanim u cijelosti, budući nije protekao rok zastare od pet godina. Naime, pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž-7129/13-4, od 13. lipnja 2014., u t. II. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12, od 4. srpnja 2013., u dijelu t. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da između ostalih II-tuženik PBZ d.d., u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Ista presuda je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/2014-2, od 9. travnja 2015., a i Vrhovni sud RH je dana 20. ožujka 2018., svojom revizijskom odlukom broj Rev-2245/2017-2, potvrdio presudu u predmetu u kojem je pojedinačnom tužbom korisnik kredita potraživao preplaćene kamate od kreditora, a temeljem toga je i zauzeo stav o tome kako zastarni rok od 5 godina, u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014., kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž- 6632/2017-10, od 14. lipnja 2018. godine, u t. 1. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., u dijelu t. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih i II-tuženik u razdoblju od 1. studeni 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima.

11. Člankom 138. a. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09), propisan je obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač. Prema odredbi Direktive Vijeća 93/13 EEZ, od 5. travnja 1993., u čl. 5., u slučaju Ugovora u kojemu se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni Ugovor bez valjanog razloga predviđenog Ugovorom.

12. Člankom 502. c. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14), propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a. st. 1., ovog zakona, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

14. Člankom 87. istog Zakona, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost iz samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

15. Člankom 322. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralima društva ništetan, osim ako je cilj povrijeđenog prava ne upućuju na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje nešto drugo.

16. Člankom 323. st. 1. istog Zakona, propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj, sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

17. Stav Vrhovnog suda RH u odluci Revt-249/14-2, je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora, koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik, a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

18. Odlukom Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/2018, od 3. rujna 2019., odbijena je kao neosnovana revizija I-VIII-tuženih banaka i potvrđena odluka VTS RH, od 14. lipnja 2018., broj Pž-6632/2017, u dijelu u kojem je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koje je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora I-VIII banaka kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih govora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

19. Ocjenom provedenih dokaza utvrđeno je da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovora o kreditu, broj: 9012489762, dana 9. svibnja 2007., na iznos od 91.486,89 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, odnosno na dan plaćanja za CHF, na rok otplate kredita od 335 mjeseci, a na dan sklapanja Ugovora redovna kamata je iznosila 4,75% godišnje, koja se mijenjala u skladu s jednostranim odlukama tuženika, a na štetu tužitelja. Prvotni mjesečni anuitet iznosio je 493,52 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan plasmana kredita, odnosno visina anuiteta je iznosila 2.185,86 kuna mjesečno, no tijekom otplate kredita radi povećanja kamatne stope i tečaja CHF naspram kune, mjesečni anuiteti u kunskoj protuvrijednosti su se plaćali po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan plaćanja, a srednji tečaj kreditora za CHF na dan plasmana kredita iznosio je 4,429116 kuna za 1 CHF. Tužitelju kao prosječnom potrošaču nisu transparentno izložena djelovanja, rizici i mogući učinak faktora koji su utjecali na njegovu kreditnu zaduženost, niti je tužitelj mogao procijeniti rizik koji je sklapanjem ugovora preuzeo. Prigovor nedostatka aktivne legitimacije sud smatra neosnovanim, budući je Zakonom o zaštiti potrošača propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, a tužitelj je s tuženikom sklopio predmetni ugovor o kreditu radi kupnje i adaptacije stambenog objekta, kuće u Vodnjanu, a što je vidljivo iz čl. 2. Ugovora o kreditu.

20. Iako tuženik navodi da je tužitelja obavijestio i upozorio na rizike koje nosi valutna klauzula, međutim tuženik nije dokazao da je prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu u cijelosti informirao tužitelja o rizicima vezanim uz zaključenje Ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF.

21. Kako su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog unaprijed sastavljenog Ugovora o kreditu od strane banke, a o kojim se odredbama s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na njegov sadržaj, niti je tuženik prije i u vrijeme zaključenja ugovora u cijelosti informirao tužitelja o rizicima vezanim uz zaključenje Ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF, to je na taj način temeljem nepoštenih odredbi stekao određenu nepripadnu korist jer je povrijedio interes i prava tužitelja kao potrošača, korisnika kredita, jer se u ugovoru koristio ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, na način da je tuženik povećavao kamatnu stopu sukladno jednostranoj odluci banke i na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača/03.

22. Tijekom postupka nedvojbeno je utvrđeno kako u predmetnom Ugovoru o kreditu nisu navedeni parametri metodologija promjene kamatne stope, a niti je tužitelj s tuženikom pregovarao o promjeni kamatne stope, koja je mijenjana jednostranom odlukom banke, pa slijedom navedenog, kamatna stopa nije određena niti odrediva, što odredbu o ugovornoj kamati iz čl. 4. predmetnog Ugovora o kreditu broj 9012489762, koji je sklopljen dana 9. svibnja 2007., osim u dijelu u kojem je visina kamatne stope od 4,75% godišnje određena na dan sklapanja Ugovora o kreditu, čini ništetnom, a na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba sukladno čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima.

23. Slijedom navedenog sud je utvrdio ništetnim dio odredbi iz čl. 1., čl. 4.1., čl. 4.2., čl. 6. i čl. 7.2. Ugovora o kreditu broj 9012489762, koji je sklopljen dana 9. svibnja 2007., između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke kao i u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima, dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve pobliže opisano pod I/izreke presude, stoga odluka kao pod I/izreke presude.

24. Kako je tuženik temeljem ništetnih odredbi, a koje se odnose na odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je mijenjana jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi, odnosno, dijela odredbi, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela ugovora u konkretnom slučaju primio, a sukladno odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) pa je sud obvezao tuženika na isplatu ukupnog iznosa od 71.002,63 kn, zajedno s pripadajućim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve pobliže opisano pod II/izreke presude. Navedeni iznos predstavlja razliku između iznosa redovnih kamata obračunatih po osnovnom Ugovoru o kreditu s početno ugovorenom kamatnom stopom od 4,75% godišnje i iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadnim odlukama banke o promjenama kamatnih stopa, što predstavlja razliku između početno ugovorene kamate unutar svakog anuiteta i kamate unutar anuiteta nakon izmjene kamatne stope, kao i tečajne razlike po tečaju za CHF na dan korištenja kredita i tečaja za CHF unutar svakoga anuiteta na dan plaćanja, a koji iznos je utvrđen provedenim financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, stoga odluka kao pod II/izreke presude.

25. Odluka o kamatama, temelji se na odredbi čl. 29. st. 1. i 2., u svezi s čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima.

26. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., u svezi čl. 151. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19), a koji trošak se odnosi na zastupanje tužitelja po punomoćniku u osobi odvjetnika, sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

27. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 1.000,00 kuna, sastav obrazloženih podnesaka od 10. srpnja 2020., 3. rujna 2020., 28. lipnja 2021., i 14. rujna 2021., u iznosu od 1.000,00 kuna za svaki podnesak, zastupanje na ročištima od 15. rujna 2020., 9. rujna 2021. i 25. travnja 2022., u iznosu od 1.000,00 kuna za svako ročište, na koje iznose je obračunat PDV od 25%, u ukupnom iznosu od 2.000,00 kuna, kao i trošak vještačenja u cijelosti u iznosu od 2.000,00 kuna, kao i trošak vještačenja u iznosu od 2.000,00 kuna, i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 1.070,00 kuna i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 1.060,00 kuna, što čini ukupno priznat trošak u ukupnom iznosu od 14.130,00 kuna, stoga odluka kao pod III/izreke presude.

28. Tužitelju nije priznat trošak sastav podneska od 28. lipnja 2021., u iznosu od 1.000,00 kuna, uz pripadajući PDV od 25%, budući je navedenog datuma tužitelj dostavio dva podneska, te se na navode tuženika mogao očitavati jednim podneskom, kao ni sastav podneska od 3. kolovoza 2021., u iznosu od 1.000,00 kuna, uz pripadajući PDV od 25%, budući je tužitelj tužbeni zahtjev konačno uredio podneskom od 14. rujna 2021., stoga odluka kao pod IV/izreke presude.

Osijek, 27. svibnja 2022.

S U D A C:

LIDIJA ŠMIT

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka presude putem pošte. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana.

DOSTAVITI:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika

Broj zapisa: eb30c-d1908

Kontrolni broj: 011f6-7f57f-73439

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=LIDIJA ŠMIT, L=OSIJEK, O=OPĆINSKI SUD U OSIJEKU, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Općinski sud u Osijeku potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.